Gotovo svakodnevno moram se podsjećati da svaka osoba funkcionira na svojoj "razini razumijevanja" i da ne mogu i ne smijem očekivati razumijevanje ako informaciju koju želim prenijeti ne prilagodim primaocu.
To me povremeno jako frustrira.
S druge strane, ne treba mi dugo da se "ohladim" pa sagledam stvari u perspektivi; smisao komunikacije je njena FUNKCIJA - prijenos informacije što "razumljivije" tako da se nju može;
1.) razumjeti,
2.) sagledati u postojećoj perspektivi,
3.) njene posljedice predvidjeti i
4.) reagirati povratnom informacijom.
i odmah postaje jasno da je za ovaj složeni proces potrebno da najviše razumjevanja ima onaj KOJI MOŽE/KOJI JE SPOSOBAN dati razumjevanje (u ovom primjeru ja).
X X X
Ovdje, u ovotjednom Spikedu, Brendan O'Neill napisao je jedan izvrstan članak koji mi je opet dao misliti podsjećajući me na praktične probleme u "imanju razumijevanja" za sugovornika koji toplo preporučam za današnje štivo i samopropitivanje:
Kakav je uistinu moj stav prema slobodi? Prema slobodi mišljenja, slobodi govora ili slobodi djelovanja? Da li postoji opravdanje za opresiju ili netoleranciju? U svijetu prekrcatom informacijama, u kojem rijetko tko više ZNA KAKO "stati i pomirisati ruže" jesmo li postali pregrubi i pretvrdi u nastojanju da propišemo drugima (a i sebi) kako se moramo ponašati, koliko razumijevanja imati i što o čemu misliti?
Post je objavljen 17.01.2010. u 14:07 sati.