Iako ja baš nisam predani pratitelj dnevnika i vijesti (što je, nevjerovatno ali doista, već desetljećima sinonim za političku upućenost u prostom puku), a dogodi mi se nerijetko da dnevnu štampu pratim sa tjednima zakašnjenja, ustvari se ne osjećam zakinuto za informacije. U jednom davnom trenutku nazočila sam kvazisvađi dvoje prijatelja koja je kulminirala riječima:
"Ma boli me kurac za politiku!", ...
... na što se suprostavljena strana iskreno i gromoglasno nasmijala te to popratila riječima: "Stara, može tebe bolit' kurac za politiku, ali politiku – nju ne boli kurac za tebe!"
Misliti da je politika neki entitet odvojiv od svakodnevnog života je smiješno i neistinito. Svakom tko je gladan elaboriranog objašnjenja preporučam pogledati Divan život iz 1946.
Budnima informacije dolaze same.
Samo ih preostaje razlučiti koristeći koktel parti fenomen i, jasno, vlastiti referenični okvir za razumijevanje ne bi li od dreka napravili pitu.
Gledam ovog našeg Sanadera, Ivu i ovaj put stvarno, bez zajebancije, kad kažem "našeg" mislim našeg, i mislim si kako je umjesto poruge i uvrede zaslužio samo i jedino žaljenje. I možda šalicu toplog kakaa i mjesto u zapećku, gdje će ugrijati svoje nadobudne i naivne kosti.
Doista on je, najbolji do sad, pokazatelj ovog trenutka u prostorvremenskom kulturnopolitičkom trenutku Hrvatske; trenutak kad smo se svi, okuraženi duljinom igranja ove igre, zavarali da je i ZNAMO igrati. Pa eto, želimo RELOADATI zadnji SAVE POINT.
Sljedeći je korak, iskreno se nadam, onaj u kojem otkrivamo da već ima napisanih WALKTHROUGHova za ovu igru. Vječita težnja za otkrivanjem tople vode konačno se treba orijentirati na nešto korisno.
Post je objavljen 06.01.2010. u 12:57 sati.