nedjelja, 21.02.2010.
Konačno proljeće
četvrtak, 18.02.2010.
BLOCKBUSTER
Sinoć kasno pročitala sam Žmirićev Blockbuster.
Izvrsna knjiga.
Pažnjozgrabiva i emocionalno uvlačeća, knjiga kakvu ljudi s aspiracijama prema pisanju čitajući proklinju žudeći da su je sami napisali.
Izvrsna knjiga.
Kaže blurb na omotu: "Blockbuster, roman Zorana žmirića, dosad je nenapisana priča o Domovinskom ratu u hrvatskoj književnosti.", ali ustvari ni ta rečenica, niti one koje slijede (a ima nekoliko uistinu dobrih) ne pripremaju čitatelja na tvar između korica.
Pijesak tvorca sjena.
Zapravo je šokantno, strašno i predivno biti toliko uvučen u priču, u komad života koji nikako ne bi mogao pripadati svakomu, bilo kome, nekome - već je specifičan i iskrojen poput genetskog koda. Punina opisa potresna je i zastrašujuća, ostavlja čitatelja "navučenim" i gladnim nastavka priče sve do samog kraja koji maestralno nadrasta i knjigu i književnost uopće, uvlačeći se u misli poput agresivne puzavice, iskorištavajući i najmanje pukotine u uvjerenosti ne bi li zauzeo i preuzeo sve i ništavnom učinio svaku sumnju i neodlučnost.
Čitajući zadnje retke nisam strepila nad likom razmišljajući da li je ili nije učinio nešto već sam se pitala bih li ili ne bih ja to učinila,... jesam li to već učinila...
I koan.
subota, 13.02.2010.
Sretno vam Valentinovo!
Ima onaj jedan trenutak u epizodi A Civil War serije Life u kojem Charlie Crews priča sa Mary Anne Farmer ispred rashladne vitrine za pića u kojoj je maloprije sjedilo dvoje mladih mrtvaca i dovrši svojom mišlju jednu njenu rečenicu time uzrokojući razmjenu pogleda.
- Pogled -
Baš onakav koji sadrži esenciju zamisli "Ovo bi moglo biti to što tražim",...
...u kojem gledajući u drugu osobu s kojom si podijelio trenutak intuitivnog razumijevanja na trenutak vidiš, kao kroz tunel, sebe okruženog razigranom dječicom dok držiš u naručju osobu koju voliš, izboranu i zadovoljnu, godinama kasnije, dok vam dječica govore;
"Baka, deda, pričajte nam opet ono kad..."
Svidjelo mi se kako su to napravili.
Izgledalo je tako,...
Stvarno.
četvrtak, 04.02.2010.
Shirou
Jutros je bilo krasno sunčano kad sam vozila na posao. Vraćanje svjetla u dan na jednom zavoju iznad Gornje Kustošije ukazalo mi je da u autu iz suprotnog smjera sjedi vozeći jedan zasljepljeni gospodin odavno u pravoj, starosnoj, penziji.
Oprezno smo se, ali ne i s nerazumjevanjem, mimoišli.
Vozeći se dalje, razmišljala sam...
Toliko se stvari dogodi između mojih 32 i njegovih, recimo, 75. Toliko fiziološke degradacije. Vid se promijeni, namještanje leće, stanje mrežnice, arteroskleroza, kolesterol, hormonalna ravnoteža, teže privikavanje na sumračne i mračne uvjete, promjena zvučne osjetljivosti, okoštavanje, osteoporoza, hidriranost organizma, turgor, osjetljivost na temperaturne promjene, raspored masnog tkiva, osjetljivost okusnih pupoljaka, recepcija kemijskih osjeta, tetivni osjet, propriocepcija,... a to sve su samo fiziološke promjene kod zdravih osoba, ne računajući moguću patologiju.
Srećom to se događa postepeno kroz dugi period vremena, dozvoljavajući tijelu da se navikne.
Da se to dogodi odjednom mladi organizam to ne bi podnio.
Ustvari, jedini meni zamislivi način nošenja s takvom iznimnom situacijom (da mlad čovjek odjednom ima osjete i uporabne kvalifikacije tijela starog čovjeka) je upotreba skripte* bolesti. Bolest je način na koji bi si čovjek nepripremljen samim vremenom ("starenjem") morao objasniti naglu nemogućnost izvođenja akcija na uobičajen način i sve "nove" osjete povezane sa fiziološkom degradacijom organizma.
To bi moralo doista biti šokantno.
Onemogućenost psihe da nađe drugu pripovjetku (psychological narrative) osim bolesti u takvoj vanrednoj situaciji doista bi slomilo mnoge ljude koje znam, ustvari sigurna sam da bi nas slomilo većinu.
Ustvari, poznajem jako malo ljudi koji su čak i i stareći uspjeli pronaći neku drugu psihološku pripovjetku osim bolesti. Istina da bolest korelira sa dobi, ali rijetko se kad susrećemo sa prihvaćanjem fiziološke strane starosti na drugačiji način nego kao bolest. Vremena kad su starci imali rezervirano mjesto u zapećku i zdjelu tople kaše davno su prošla. Nitko ih više ne traži savjet i senioritet je odavno samo izvor poruge.
Ima u Miyazakijevom filmu Hauru no ugoku shiro (Howl's Moving Castle odn. Pokretni dvorac) točno takva situacija – mlada djevojka kletvom je pretvorena u staricu.
Miyazaki je na jedan nevjerovatan i prekrasan način prikazao cijeli taj koncept. Neočekivano iskače iz svake minute filma.
Pogledajte ga.
(*Skripte su načini ponašanja; propisani niz akcija koje su obuhvaćene jednim konceptom radnje. Na primjer; "Izlazak" obuhvaća plan odlaska na neko mjesto, planiranje vremena, kupanje, šminkanje, mirisanje, oblačenje, izlaženje iz stana i dolazak na to mjesto s određenim očekivanjima)
