Sinoć kasno pročitala sam Žmirićev Blockbuster.
Izvrsna knjiga.
Pažnjozgrabiva i emocionalno uvlačeća, knjiga kakvu ljudi s aspiracijama prema pisanju čitajući proklinju žudeći da su je sami napisali.
Izvrsna knjiga.
Kaže blurb na omotu: "Blockbuster, roman Zorana žmirića, dosad je nenapisana priča o Domovinskom ratu u hrvatskoj književnosti.", ali ustvari ni ta rečenica, niti one koje slijede (a ima nekoliko uistinu dobrih) ne pripremaju čitatelja na tvar između korica.
Pijesak tvorca sjena.
Zapravo je šokantno, strašno i predivno biti toliko uvučen u priču, u komad života koji nikako ne bi mogao pripadati svakomu, bilo kome, nekome - već je specifičan i iskrojen poput genetskog koda. Punina opisa potresna je i zastrašujuća, ostavlja čitatelja "navučenim" i gladnim nastavka priče sve do samog kraja koji maestralno nadrasta i knjigu i književnost uopće, uvlačeći se u misli poput agresivne puzavice, iskorištavajući i najmanje pukotine u uvjerenosti ne bi li zauzeo i preuzeo sve i ništavnom učinio svaku sumnju i neodlučnost.
Čitajući zadnje retke nisam strepila nad likom razmišljajući da li je ili nije učinio nešto već sam se pitala bih li ili ne bih ja to učinila,... jesam li to već učinila...
I koan.
Post je objavljen 18.02.2010. u 21:49 sati.