D e m i j a n & M i k e l a

... prebacuje mi se preko glave i gura pod pokrivač...
"mama poki Dema?"
"mama? mama pavas?" nos mi stavlja na moj i velikim otvorenim kristalno plavim očima čeka i išćekuje da mu uzvratim pogled.
"spavam, još je rano, vidi nema niti sunca.." pogledam na sat, a ono 6! Pogledam prema prozoru a sunce udara da nemože jače (za ovo doba dana-stvarno odvaljuje ) i pregrizem jezik
"mama?? ... mama??... ne pavati mama, budi se!"
"mrvica, jaaaako je rano, jesi čuo maminu muziku??-nisi, a to znači da je još rano i da treba još spavati..."(mobitel svira za buđenje, ugodna lagana melodija sve glasnije...)
"di su kesnice i mismisi?"
"spavaju, jučer su se igrali u mraku i sada spavaju jer su umorni, a i baterije u guzi su se krijesnicama potrošile pa ih moraju napuniti.
Šišmiši ne vole sunce i sakrili su se negdje u mrak pa i oni spavaju kad je vani sunce"
"a di su maznjaci? Iz guze im ide vata i dim"
"mlaznjaci i avioni se sada polako bude" (ko što sam i ja već sad bila debelo budna i nastavila ugodan razgovor sa svojim pametnjakovićem)
"a mama?" (to zvuči toliko umiljato, u kombinaciji sa osmijehom br. 17 moraš mu se nasmijati i ugoditi štogod zaželi...)
"molim sine Demijane"
"ne sine Demijane, mama, ne sine Demijane"
"dobro, neću"
"mama??"
"molim?" (da preskočim, "mama" je ponovio jedno 15 puta, tek toliko da ga pogledam i da mi se nasmije ko mali vještac)
"Kad Dem bude vejiki, Dem bude vizio maznjaka i avona, iz guze ide vata i dim"

... i na to se počnem smijati jer sam se cijelo vrijeme suzdržavala, a kad je vidio da me uspio nasmijati krenuo je i on sa cerekanjem...
Tata je naravno spavao svojim snom pravednika nakon nočašnje svirke u Macau.

Jučer smo navečer moj malac, tata i ja otišli predvečer do Jaruna i polako se sami Mrva i ja vračali. Cijeli dan su letjeli mlaznjaci i helikopteri oko kvarta pa je cijela pažnja bila uperena u nebo i sve moguće letjelice, od ptica do aviona. Polako su se već po Jarunu slagale ekipe vojne policije sa svojim oklopnim vozilima, kamionima, tenkovima, šatorima i ostalim vojnim ... svim i svačime, pa smo polako gegajući se prema doma pjehe, gledali.
Kupila sam mu tost sendvić, koji je smazao u roku keks (a taman sam se mislila malo ograbat za ono kaj neće moč pojesti)
Neka mala budica je otvorena na zadnjem ulazu u Jarun kod Vrbana, mislim da se zove "Mama huanita" ili tak nekak, uglavnom neka mama je, i uopće nije loše, al toliko i košta. Nemam pojma koliko sendvić u somunu košta , ali ovaj je bio 18 kn, i samo znam da se mom Zvrku jaaaako dopao bez obzira kaj je uz šunku i sir unutra bilo i majoneze i krastavaca.

Floti letača priključili su se šišmiši, koji su se stvorili pa nestali, pa smo ih skupa zvali, pa se veselio kad bi kojeg vidio u mraku kako kruži između drveća...

Bome je već prošlo 21:30 kad smo još uvijek hodali po stazi Jaruna, kad su počele svojim guzama svjetliti te male predivne lampice od krijesnica. Bile su predivne, čarobne, toliko bajkovite da je to bila divota za gledati. Vidjeli smo i gusjenice i leteče krijesnice, čak smo ih i na ruke stavljali i vračali u travu. Oduševljeno ih je pratio, vikao i pokazivao prstićima uz veselo cičanje i smijeh kad bi mu se koja približila!
"eto jos edne mama, i jos edne!"

Već sam zaboravila na ta mala stvorenja koja su po meni jedna od najljepših simbola mašte i bajki, uz vilenjake, patuljke i ostala mala šumska stvorenja...

Predstava 'Snjeguljica i sedam patuljaka', prema poznatoj bajci braće Grimm, bit će premijerno odigrana u Gradskom kazalištu 'Žar ptica' u četvrtak, 25. svibnja, u 19 sati.

Ovdje je Repertoar ŽAR PTICE i ako ne ovih dana, pronađite predstavu za svoje mališane veće i manje. I to je jedna od već pomalo zaboravljenih uživancija - otići u kazalište!

Rekla sam sama sebi da se trebam malo više pokrenuti, osim što mi to profesija naređuje da pratim, u toliko jer mi je to i veliki užitak. Druga je stvar što je to nekada nemoguće izvesti, no zacrtala sam sama sebi da ću barem jednom mjesećno otiči u kazalište ili kino ili na neki happening. Od 01.06. nadoknađujem par mjeseci radi početka 23. tjedna suvremenog plesa. kao i svake godine, ima sega i svaćega i teško je izabrati one koje ću pogledati i one koje na žalost neću jer sve nemogu što iz financijskih razloga (karte su od 35 kn pa do 150 kn), pa sam si stavila po mus 3-4 predstave koje moram pogledati a izvode ih više od 5 plesača. Nekak mi je onaj sistem solo skakutanja stvarno stupidam i rijetko me ostavio oduševljenom.

Dragi pokušava pratiti sve ostalo vezano uz glazbu, naravno kad je i on u mogućnosti, a baš mi je sinoć palo na pamet kako dugo nismo zajedno bili u kinu pa i to mislim jedan dan uz bakinu i didinu pomoć realizirati. Dragi i ja u kinu, još da nađemo neki dobar film, malo poslije prošećemo gradom, popijemo neko dobro vino i bacimo se u "veliki" trošak i potrošimo nešto na sebe radi gušta. Nakon svega, lagana šetnja gradom noću...



Počinjem ličiti na priručnik "Kako vratiti izgubljeno i kako se prisjetiti svih životnih radosti"
I nimalo mi nije krivo niti teško podsjetiti vas sve na kratak život i pregršt divnih sitnica koje život znače!

Jel uistinu moguće ili je to samo stvar u riječima, mislima ili nećem stotom.
Nešto se čudno samnom dešava u zadnje vrijeme pa sve još pokušavam uklopiti u vlastite misli i vlastite neke zaključke što se to oko mene promijenilo osim mene same.

Čak mi je sinulo u jedno od silnih trenutaka mog intenzivnog razmišljanja da napokon odrastam, ili sazrijevam u ženu, iako se nekad uopće ne osijećam ko odrasla, a to mogu samo zahvaliti svojim djetinjastim dečkima, svima od reda, i svojim Pegazicama.

Malo ću se vratiti na vikend, koji je bio totalno ispunjen i totalno drugačiji iz samo jednog jedinog razloga, a to je što smo ga proveli zajedno, sa tatom, što do sada baš i nije bilo moguće. Posao, strka s vremenom, žurba i nemoguće kratko vrijeme da se napravi sve što se mora, sve što se treba i sve što bi se htjelo, i onda?-onda ispada da se mora i treba-odradi, a ono što se želi... ostaje za neki drugi put... neki drugi puta...

Koliko pati dio nas, onaj mali dio kojem treba ta vlastita sadisfakcija koja je željna nečega, koliko god to zvučalo daleko, toliko je stvarno teško izboriti se za taj maleni dio vremena koji treba nama za sadisfakciju NAS SAMIH!

Pisala sam o sebičnosti djece, i to je ono što smatram normalnim kod sasvim male djece. Što je sa sebičnošću odraslih? Počet ću zahtjevati od ljudi koji su moji da budu više sebični! Toliko strke i jurnjave za lovom ostavlja tako malo prostora za uživanje. A sad, kad je nađeno to "izgubljeno vrijeme", i kad tata s osmijehom na licu ujutro gleda svoj najmlađeg sina, dok se škakljaju, zajedno smiju, dok se grle prije spavanja, dok ga ljubi... Sjetim se dana kad je maleni Zvrk bio pun ljutnje, kad nije pokazivao nikakvu nježnost prema tati, čak niti htio komunicirati jer... tate nikada nije bilo doma. Vrijeme se nemože vratiti, no može se nadoknaditi kao što to moji dečki sada rade. Svaki dan vidim nešto novo, svaki dan njih dvoje sve su bliskiji i sve su više povezaniji, a ja rastem, kao mama, kao žena, kao osoba.

Subota je bila divna, ujutro smo otišli do Spoka na kavu, pa do predivnog mjestašca gdje će se uskoro održati roštiljada! Slike mjesta planiranog roštiljanja imate na njegovom blogu! Odigrali su dečki nogač, ja opalila par puta neke lude lopte, a onda krenuli doma, vraćamo se na to isto mjesto za 6 dana! Izvještaj će ziher biti na svim Spoka, Tate, a i ovim stranicama, naravno!

Nedelja je bila veznica zelenila sa subotom. 0pet šuma, i opet trava, i opet uživanje u minimalnom broju ljudi i sveopćoj tišini i divnom vremenu. Ljudi, Cmrok je predivan! Istina, malo nam je Zvrk pošeremetio planove, i zaspao nam već u tutaču kad smo bili pred uspinjanjem prema našoj odrednici, ali snašli smo se. Izvukli smo deku iz malog gepeka, stavili je pod krošnju prastarog bora, stavili mrvicu da spava, a mi uživali u opuštanju. Ne sijećam se kada smo i dali smo ikada ovako opušteno mogli provesti CIJELI vikend.
Rezlutat je da sam nafiksana pozitivnom, da sam skupila hrpu energije u svoj akumulator, da sam si čak i popila malo vina, i da mi je bilo super! Nigdje problema, nigdje žurbe, nigdje presije, niko nikuda ne žuri, činilo mi se koda smo u nečijem kadru filma, too good to be truth.
Čekam ponavljanje ovakvog vikenda slijedeći, u još većem obiteljskom broju da bi se stvarno uvjerila da to nije bio tuđi film već naš.

Treba odrediti prioritete u životu i zagaziti u mulj bez obzira što neznaš koliko duboko i bez obzira što neznaš koliko daleko te vlastite noge mogu nositi po tom mulju.
Mi smo dočekali da se mulj osuši... Niko nemože garantirati da će se ponovno spustiti kiše i prisiliti nas da obućemo čizme do dupeta, no treba uživati sada i danas. Sutra? Sutra je ipak daleko, ipak je to "sutra".

Dosta za danas... ne treba pretjerivati

Tek sam se probudio... zakaj mi je sve uzbrdo??



Još niš ne vidim, a tajo bi već da trčim i to uzbrdo, joj, tata, joj...



Sreća pa se Zvrk jako brzo razbudi, nakon 5 minuta već je trčao,
igrao se s loptom, kopao zemlju od krtica, natezao i bacao suhe grane...

Nekad se definitivno osijećam ko ovaj tu smajlić s lijeve strane u boxu , jel bi ljevo ili bi desno ili bi nekam. Skače jedan - vragec, skaće drugi - dobrica, ko ping-pong loptice! Ja u sredini gledam i mislim si, predugo, definitivno, ali stalno neki klinac mislim...

Šta se desilo u zadnjih tjedan dana, bolje reči od vikenda, zapravo ništa, ali meni je-dosta toga!

Novost broj 1.
Od ponedeljka sam krenula na posao s knjigom u ruci (a to stvarno dugo nisam radila). Čitam jednu jaaaaaaako zgodnu knjižicu, a o njoj ću jedan drugi puta, kad je dovršim-bit će to skoro.

Novost 2.
Do svog ureda sam se penjala strepenicama, i to po dvije, molim lijepo do 5 kata, a još 2 kata sam pretrčavala (ono, kad ti je najteže, odvali još jače) da bi se vratila kad niže polagano, stepenicu po stepenicu, jednu po jednu bez preskakanja i žurbe, naravno, loveći zraka. Nemoram vam reč da se skipa još nije navikla na moje egzibicije penjanja na posao pa me gledaju koda sam . istina, pred nekih 4 godine sam zadnji puta to radila, no od kako sam ostala trudna,... pa sve do sad nije mi se dalo vračati u stare navike. Tresnulo me nekaj i eto me nazad, možda još nekoga povučer svojim ludorijama pa za tjedan dana svi počnu preskakivati stepenice do svog kata!

Nije lako, stvarno nije prvih 3 dana, rad s klincima ne računa i vlastitu kondiciju ovakvih razmjera, al danas mi je već to pljuga! Trebala bi svaki dan zaboravit nekaj da se moram barem 2 puta penjat

Novost broj 3.
Opet sam u fazi nepušenja. To je moj ponosni dio koji ne kontroliram ali mi se jako sviđa. Dođem u fazu kad mi se puši i onda čikam nekih par mjeseci pol godine, pa prestanem na par mjeseci. Valjda mi se organizam zasiti pa odbija, i ne samo da mi se ne puši, već mi i sama pomisao na paljenje cigarete stvara odbojnost. I tako svako malo dođe moja faza kad sam čistunka!

Kaj ima još?

Jučer sam nakon sto godina bila navečer na Jarunu i šetala s Zvrkom. Skupa smo pojeli čak 3 sladoleda, od kojih je jedan odmah završio na šljunku kraj smrdljivog jezera. Zakaj smrdljivog?-pa zato kaj je smrdila voda, a od čega-valjda od stajanja
Tata je svirao u Macau, pa smo se ljepo uvalili u tutač i došli s njim među kamenje i patke i hrpu ljudi. Istina, bilo je tek 6 popodne, no već oko pol osam stvorila se horda biciklista, rolera, trčača i šetača koda ih je zalazak sunca transportiral iz njihovih soba na stazu.

Zvrk je trčkaral po Macau, zezal konobare i kad više nije baš sve bilo po njegovom, krenul glasno protestirati. Naime, kaj ja njemu sad branim da se penje na one velike drvene barske stolice? Jesam ja normalna? Zakaj nemre juriti van na stazu i gledati u svoje noge? (zvrk kad brzo trči, obavezno gleda osim na sve strane i dole, jer mu je, pretpostavljam, zanimljivo vidjeti kak malo vidi, pa malo ne svoje noge koje ga nose uglavnom negdje u drvo, ili biciklistu ili nekoga s kolicima )

Pa opet protestira, baš sam grozna mama. A kaj je bilo, spavao je premalo popodne pa ti eto sad još više razloga za protest i cendranje i kreveljenje svima koji ga pogledaju.
Tak, nakon nekih sat vremena bacanja kamenčića, i pjevanja patkama, i hvatanju padajućeg sladoleda... i padanja i udaranja uz neizostavno (KAO plakanje), slijedilo je moje silno cmakanje po "udarenim" mjestima, koja je izmišljao taj tren i to moram priznat jako dobro. Da ga nisam gledala kaj radi (i kak pada, a nekad i ne padne), pomislila bi da se stvarno udario, a kad ono... ma, malac je glumac za Oskara.

Krenuli smo doma, sreća pa kad idem na dulje rute furam kolica, nikad se nezna kad će baterije biti potrošene, a ja bome zvrka sa njegovim skoro 15 kila nemrem nositi od Jaruna do doma pjehe. Jest da je to dobro za ruke ali toliko mi baš ne treba da ih zjačam, dovoljno su i ovak jake (nije da se hvalim... )

Još je jedna špura bila u trčanju, a onda je zveknul (za pravo), ogulil malo kožicu sa koljena, odtulil svoju pjesmicu mama dala puse i uvalio se u kolica jer je bio "ranjen", dala sam mu malo drugog sladoleda koji srećom nije pao, dala mu autić (molim lijepo, crveni mini moris -i ja bi takav u oriđiđi veličini) i za 2 sekunde je već spavao. A ko i nebi? Neko te vozika, na zraku si, imaš sve kaj ti treba, nije zima, neki zvukovi su u pozadini...

Malo sam se još počastila, i kupila največi sladoled koji je bio u frižideru na stazi Jaruna (to je onaj treći, sladoled-naravno!) i guštala... dugo nisam ovak guštala u sladoledu, i baš mi je legao. Trebalo se samo još popesti na 4 kat s uspavanim dječakom, usput spremiti kolica u prostoriju gdje su bicikli, i sve to s jednom rukom jer druga drži 15 kg mojeg usnulog Zlata. I sad nek me još neko pita od kuda meni tako jake ruke i ramena!?? Mislim, pitanje je totalno suvišno...
Pa od sladoleda!-Naravno! Od čega bi drugoga??? (višnja i jogurt, ili jagoda i vanilija, ili... svejedno, glavno da je sladoled)

Znam, već sam dosadna sa tim temama o djeci, al kaj mogu kad mi je jedno u kući i još troje koje je skoro pa isto moje, i još njih 50-tak koji su na neki način, isto moji...

Danas na poslu, odem po kakao (da, da, ja nisam kavopija, već kakao-pija ) i čujem priču (joj, mrzim takve priče, jer ih svako malo čujem, i to jednu te istu od raznih roditelja, ili malo manje roditelja, ali roditelj je taj koji to jest i nemožeš mu to nikak osporiti)

Kaže jedna mama drugoj
mama1: Jooooj, ja kad dođem doma, jedna čekam da malo odahnem
mama2: da, i ja, al kad dođem doma, moje derište me dočeka sa hrpom izvoljevanja
mama1: da, da, pa njima nikad ničega dovoljno da se zabave
mama2: ja ti to riješim tak da malog stavim pred TV i stavim mu kazetu sa crtičima i mirna sam 2 sata
mama1: ma i ja isto tak, samo moram mijenjati kazete, da mu ne dosadi
mama2: je, nemam mira ak mu ne stavim DVD ili kazetu
mama1: super da postoje te sve mašinerije jer bi inače izludila, stalno me nešto ispituje, stalno bi nešto, najradije bi ga bacila kroz prozor, ili dala nekome
mama2: znaš, ja ti to riješim tak da ga svaki drugi dan pošaljem ili na nogomet ili kod neke frendice koja isto ima klinca i meni super!

i tak se nastavlja razgovor, a ja kipim, sreća pa sam dovoljno čula, a opet se dovoljno udaljila da ne ulazim u neke rasprave.

A sad, mislim ono, ima dana kad je takav dan pa ti je malo too much odgovarati na sva pitanja koja tvoja pitalica ili pitalice imaju, ali nikad ne mislim o tome da se RIJEŠIM svog djeteta. Pogotovo ne na način da ga uvalim nekome da imam mira.mja jedva čekam da mi baka javi da se probudio i da mogu po njega. S jedne strane kužim da ima roditelja kojima treba predah, s druge strane ne kužim da se to kontinuirano radi!
Kužim i da klincima treba promjena, ali nikako nebi neću i ne želim da moje dijete bude "rješavano". Možda sam se previše uhvatila za tu riječ, no sve je češće čujem kod roditelja pa me to počelo ne samo jako smetati, već i boljeti i ljutiti!

Vrijeme pred telkom svodim na najmanje moguće, i to je večinom kad moram nešto po doma napraviti što nemogu uz Zvrka, npr, čišćenje kupaone otrovnim sredstvima, ili kad bi moglo nešto pasti na njega. U ostalim situacijama, sve radi samnom, sprema kad dođemo iz dučana il mi dodaje, pere samnom suđe, čisti prašinu, kuha samnom (kad kuham, mada je to sad preuzeo tata i savršeno mu ide), čitamo zajedno, diskutiramo (na njegovoj razini), dogovaramo se... jednostavno kad sam doma uživam sve raditi sa njime i pokušavam svo vrijeme posvetiti njemu. Ne smatram ga zato razmaženim, mada, sva su djeca razmažena ako razmaženost gledate kroz pažnju koju dijete zahtjeva. Proučavala sam ga, i stvarno, on je žalostan i nezadovoljan ako sam ja kod kuće i ako ga recimo sat vremena odbijam od sebe jer MORAM nešto drugo napraviti što ne uključuje i njega. Počinje raditi sve ono što zna da nesmije, sve ono što ZNA da me smeta i da ću reagirati, kao i svatko od nas ako traži pažnju. To je kao da pričate nekome a taj klima glavom i gleda na drugu stranu, i nema pojma o čemu mu pričate.
maleni je još, tek je drugu godinu navršio i djeca u toj dobi jesu egoistični, egocentrični jer su djeca, i još neznaju drugačije. Sve je njihovo, ništa nedaju drugima, sve moraju isprobati, sve taknuti, sve je to faza. Dovoljno sam sa djecom da mogu pratiti sve moguće faze. Doči će vrtić, pa će naučiti kako dijeliti, kako čekati svoj red, kako se ponašati kad nisu jedini, ali sada, sada je vrijeme kada oni jesu centar našeg svijeta, i biti će još dugo. To im treba dozvoliti, jer im treba sigurnost, treba im potvrda da ih vidimo i slušamo, i da kad nas trebaju da smo tu. MI roditelji, a ne neka susjeda ili striček sa nogometa, ili teta sa ritmike.

Zvrk je sad u fazi da se stalno "udari negdje" i traži pusu. Naravno da se ne udari, i naravno da je to traženje nježnosti. Obzirom da je do sada bio težak po pitanju pokazivanja osječaja, ovo je veliki skok koji me oduševljava.
Jutros gledam svoja dva čovjeka, velikoga i maloga, i uživam

Zvrk budi tatu jer ja moram na posao: "Tata, budi se! Ne pavati vise tata!" zagrli ga i da mu pusu. Neki dan me sam od sebe počeo dragati po licu, uz tihe riječi: "Dem daga mamu", a navečer kad je išao spavati traži moju ruku koju mu prebacim preko kinderbeta a on je omota oko sebe: "Mama duzi Dema da Dem ne pade iz keveta ispod ogadice". Nasmijem se i ovijem ruku oko njegovog trbuščića, potvrdno je pokrije svojom malom rukom i kaže "tako"!

Koliko to dijete priča, naravno, jer se njime bavimo svi od reda, ko je u njegovo svakodnevnom životu nemre izbječi hrpu pitanja i traženje odgovora. Koliko on razumije!? Jako puno, a koliko tek kopira i oponaša riječi, rečenice, poštapalice!?? nemoram valjda navoditi sve (hehehehe)

Razmišljam koliko je tati i Zvrku bitno da su zajedno, koliko je sada njih dvoje povezano od kada je tata doma. Koliko i na koji način provode zajedno vrijeme i koliko je više smijeha u kući. Ne samo da je više smijeha, već je i manje nervoze, manje "onog nečeg" negativnog u zraku, i ja cvatem... kao ruža koju sam dobila od Dragoga (eh, a jednom ću morat provjeriti sve ono vezano uz koprive...)

Meni je "riješiti" se djeteta omalovažavanje mojeg viđenja roditeljstva. Riječ koja je toliko zapravo nevina, meni je ko špranja koja mi se zabila na neko mjesto koje baš nije dostupno za iščeprkat van...

Ljudi, uživajte u svojoj djeci i vremenu koje provodite s njima. Rastu brzo, pitat ćete se kad su odrasli i gdje je nestalo vrijeme kad su bili mali...

Tata lav i Mali lav (Dem je sad u fazi lavova...)

a recimo je lijevo...

Čitam demjan, i suosjećam s njenim mukama, i razmišljam koliko ja imam problema, ali ne sa lijevorukim problemima, već ljevonogim

Znam da je večini to smiješno, ko što je i meni smiješno kad uđem u ducan obuće i pokušavam si nač neke cipele, sve je ok dok ne počnem tražiti odgovarajući broj...a onda bi najradije

U čem je problem? Pa u mojim stopalima! Ne, nemam broj 46 pa da nemrem nači broj, nemam niti 30 pa da uskačem u dječije. Imam čist solidan broj 38-39. Točno tak ljeva mi je 39 a desna 38.
Recimo to tak, barem pola broja mi je ljeva veća. Zakaj? Nemam pojma, zapravo pretpostavljam.

Ko što postoje ljevoruki, tako postoje i ljevonogi.
Ako imaš ljevorukog frenda onda znaš što njemu znači ta ljeva ruka, zapravo znači mu koliko i tebi desna.
A ako imaš plesača koji je ljevonog-ne, ne , to ne znači da pleše sa dvije ljeve noge već znači da mu je ta dotićna ljeva noga jača. Znači da sve bitnije tehničke stvari izvodi na ljevoj nozi. Da skokovi imaju bolji odraz sa ljeve noge, da piruete uglavnom bolje vrte na ljevoj nozi, da se geste mogu lakše držati ako je ljeva ta koja drži sve...
I sad se pitam, jel samo problem ljevorukih i ljevo nastojenih?? Koliko imamo problema sa određenim dijelovima tijela? Nikome nije proporcionalna ljeva i desna strana tijela.

Koliko problema sa grudnjacima, ima toliko žena koje si futraju jednu stranu da bi bile izjednačene obje gospođice! Koliko korigiranja kad se šminkaš, jer, jedno oko je malkice veće, drugo manje, desna strana usana je malo spuštena, druga nije... a sve je krenulo od ljevorukih...

Isto tak mi ide na živce kad oblačim neke uske hlače, sad pogotovo jer mi po nogama stoji masa mišića koju sam i imala, al ipak tu ima još uvijek i nekih 5 kila više nego što je moj organizam i ja sama navikla.

Nemam se namjeru vračati na onih 52 koliko sam imala prije Dema, ipak je to bilo prije, a i plesala sam onda. Sad se osijećam više ipak ko žena i majka pa mi treba koja kila više, ali eto, postavila sam si cilj da dođem na nekih 58, i mislim da je to čist ok. Uopće nisam zahtjevna!

malo sam odlepršala od teme, daklem, ako će demjan biti ta koja će nekaj pokrenut za ljevoruke, ja ćem za ljevo noge! Počevši od brojeva. pa da svako može kupiti rasparene cipala, i uz to da nisu neke ono, kak su ružne... Znam i varijantu da se mogu kod privatnika naručiti cipele različitih brojeva i modela, ali nije to-to. Drugi je feeling kad odeš u dučan i isprobavaš cipele od onoga da dođeš ko postolara i govoriš kakve bi ti šuze...

I dalje se izvlačim i 90% dana provodim u tenisicama i jazz-ericama, ipak je dvorana moj drugi dom, ali ono, nije baš fora kad hodaš već 15 godina u cipelama iz srednje škole (da se krivo ne skontamo-nosim ih jer su zelene i sama sam ih dala raditi za sebe kod privatnika i još su žive i super izgledaju)

Eto, izjadah se malo... ima ko još kakvih ljevih problema osim demjan i mene????

Naravno, Demijan je sav savršen i nema za sad nikakvih LJEVIH nastrojbi Dragi je oduvijek bio sav na ljevo, a ja... stanem na lijevu nogu čim ustanem iz kreveta...

Da malo pojasnim.
Pokojni dida imao je rođendan 02.05.
Kad sam se trebala ja roditi, moja teta je mojoj mami obečala da će skakati po njenom trbuhu da se rodim na isti datum kad je i njoj, i... srećom, ostvarila joj se želja! (nemogu si zamisliti skakanje po trbuhu )
Moj tata ima krajem 5. mjeseca rođendan...

Danas je rođendan mojoj Baki. Baki D legenda, baki vječnog optimizma sa svojih 88 danas navršenih godina!

Baku zovu eliksir za dušu. Svi vole dolaziti k njoj, uvijek je puna viceva i doskočica, svih mogućih verzija jezikolomljenja jer, baka je poliglota samouki (da se razmemo, baka fura svoje jezike, sa varijacijama na zvučnoj bazi), i savršeno oponaša svaki jezik s varijantama.

Još nisam srela nekoga tko je nije od prve zavolio, a isto tako, neznam koga ona nije od mojih prijatelja upoznala jer sve meni bitnije osobe dovodem Baki generalici na raport i na "uvid"

Bako moja, Prabako po neznam niti ja koliko puta,

hepi tebi geburctag, from ales famili aus svih sajds of mondo.

i eto mene na 32.

Ujutro me nazvao sin na mobitel i vikao:
"Mama! Sjetan jodendan, mama! Maaaamaaa, sjetan jodendan!!!" i odvalila ja u smijeh, jer je tak slatko zvučao da se nisam mogla suzdržati!

Ove godine ću dobiti najotkačenij rođendanski poklon-a to je farbanje stana!
Baš mi jučer kaže frend da sam bedasta.
Pitam ga zakaj?
Kaže mi, pa farbat stan i tak morate, a ti umjesto da si zaželiš nekaj za sebe, ti istrošiš želju za nekaj za sve vas.

Ne kužim, zakaj bi to bilo "trošenje" želja, a i to što ja želim i je za sve nas! Nisu li sve naše želje vezane uz obitelj i najdraže? Ono... sreća, zdravlje, ostvarenje nekih bitnih i postavljenih ciljeva!?


Osim toga, ovako sam spojila ugodno s korisnim, jer će sigurno biti super ofarbano, i definitivno će biti dobra atmosfera, a i imamo vikend na raspolaganju. Jedino što se moram strpiti, jer će akcija krenuti tek u 6. mjesecu. Ma, nije to tak daleko, evo, još malo pa će već pola 5. mjeseca proči, a i ljepše je vrijeme, toplije u 6. mjesecu.

Od bake Olge i muža sam dobila super krečko!
Pa da provjerimo toliko reklamiranje o ne špricanju. Komentari onih koji ga imaju su tak raznoliki da se moram sama uvjeriti koje su njegove sve prednosti, a koje mane.
Od bake (moje mame) komplet šarenih tanjura različitih boja, ali u kompletirano za nas troje!
Od brata i šogice fino bijelo vino i simpa šuškavi naranđasti prsluk s kapuljačom


Dobila sam i predivnu ružu, crveni gusti pupoljak i malu ukrasnu koprivu od muža.
Vjerujem da nezna, ali da i vama objasnim, ta ukrasna biljka moze se cesto vidjeti kao ukras na prozorima i balkonima! Ali skoro niko ne zna da je to jedna od najjačih halucinogenih biljki!?
Ona je poznata kod indijanskih plemena. Potiće iz istočne Azije i donesena je na američki kontinenat početkom kolonizacije.
Obično se koristi lišće od nje, osuši i savija sa drugim biljkama.
Oko 3 do 4 lista dovoljna su da prolupate.

Mazateki uberu sveže lišće, naprave ,,lopticu" i zvaču!
Coleus Blumei koristi se naravno i u medicini, protiv disenterije, protiv glavobolje! Kada pusite lišće od ove biljke, osječate jače udaranje srca, toplinu u glavi, dobijata vizije raznih boja, i raznih svetla koja titraju ispred vaših očiju!

Da nebi slučajno neko išao isprobavati!
Ipak su ovo domaće uzgojene biljke, pa ko zna kakva još svojstva imaju (ili nemaju), a ja ću za svaki slučaj, stavit cvetek na najvišu policu da mi ga sluuuuučajno Zvrk nebi dohvatio!

Dragi!? Cvijet će biti kraj nas samo kad smo sami!

Bit će ovo luda godina! Imat ću friško ofarbani stan i hrpu planova koji se trebaju ostvariti, no o planovima jedan drugi puta, to je već malo drugačija priča.

Još jednom, hvala svima na čestitkama

Neki dan pišem ja Suzzete o tome kak ja gledam na horoskop i ćemu on meni služi od kad nam je svima troje napravila po jedan skroman (10-15 stranica svakome ) ...

Čitajući ono što je sve napisala, a stvarno imaš kaj za čitati... mislim, ono, 50 stranica. Shvatiš da iako te osoba nezna, stvarno ima dosta istinitih osobinatvog partnera, tvog djeteta, tebe samoga, i definitivno sve to nije mogla saznati iz ovog bloga.
Zaključak: te natalne karte stvarno imaju svoju svrhu i svoj razlog zašto postoje.
Iako to nije nešto čega se treba grčevito držati.. meni je smjernica kako sebi i voljenima pomoći. Kako srediti odnose i komunikaciju i diči je na višu razinu. Kako pomoći sebi da se osvijestim i suočim sa svojim greškama i tipičnom bikovskom tvrdoglavošću .
A kad čuješ neke pozitivne stvari o sebi kao osobi, nekak ti je lakše i da ti to poticaja da kreneš dalje u tom smjeru (koji ti je pohvaljen).

Zvrk ima hrpu predispozicija, što karakterno (tvrdoglav i uporan na mamu ), blagoglagoljiv na tatu , žilav i brz, znatiželjan i, veeeeeliki šarmer (na... najstarijeg brata ), samo treba znati što i kako dalje s njime. Da mu olakšam odrastanje i poglede na svijet oko njega.

Dragi ima tako dobro sročen tekst, da sam mu svako malo govorim nek si pročita još jednom, jer se baš neke prelazne stvari dešavaju u njegovom i našem životu, a vezano opet sve jedno uz drugo i Suzettin tekst...

Meni, eh, meni je otvorila oči da se bakčem sa stvarima za koje jednostavno nemam štiha. I naravno, shvatila sam zašto mi baš TO neide, a trudim se ko mutava da napravim nekaj. Zato sam i shvatila da ono što sam uhvatila sad, i što držim, trebam i dalje držat i graditi i planirati sve u TOM smjeru jer sam očito za to predodređena u ovom životu .
Ne očekujem nikakve velike statue mog lika u centru grada (mada, nikad se nezna, jel tako? ), niti moje ime na budućim ulicama , već samo da budem zadovoljna (a to je jako teško obzirom na moje kriterije) pa će i trud biti stostruko veći da dođem do željenog cilja!

Ja stvarno neznam, ali meni je ovih 10 stranica otvorilo oči, i nije da slijepo živim samo po tim riječima, ali mi je olakšalo moj (kompliciran-po vlastitoj želji) život!

Hvala Suzette!

ali na drugoj strani.
Puno se dešavalo sa studiom, pa sam morala dati prostora svoj rasplesanoj djeci koja me okružuju!

Sve događaje možete pročitati i pogledati na stranici:
Plesnog studija "Pegaz"

Mali zvrk, uporno je odbijao proviriti u kazalište, a još manje gledati neke tamo klinke veće i manje kako skakuću. Čudno za njega, ali takva je faza valjda došla.

Novosti kod nas, i ima i nema, ko i uvijek. Sitnica i promjena uvijek ima. Novih riječi, fraza, novih pogleda, novih dogodovština, novih provaljenih fora. Raste, jako brzo raste, a da toga nisam niti svjesna, osim kad se zagledam u tog malog čovjeka, i shvatim da ga je već teško nositi. I da su mu stvari premalene, i cipelice pretijesne...

Al je zato pričalica-pitalica za sto klinaca!