ŽETVA I NJENI MIRISI
Kad srpanj ugrije i zemlja se usije od vrućine, a žitno klasje bremenito zrnjem svoje glave zemlji prigiba, vrijeme je za žetvu. Večer prije nego će se žeti dogovaralo se uz čašicu, zadnjih kapljica iz bačve, što se čuvalo za ote dane žetve i vršidbe. Djed moj nikada osim vode i mlijeka nije ništa pio baš cijeloga života pa je, mislim, najbistriju glavu imao. Toga dana je iz polja već donio nekoliko naramaka pokošenog žita, a baka moja i tete isplele su na desetke užadi od klasja, tako smo ih zvali. I onda bi se dogovorili tko će sve doći kositi, a tko će otkose skupljati, a tko užad prostirati. Baka je moja ostajala kod kuće i sirota radila cijeli dan što po staji, svinjcima, oko peradi, a i ručak je valjalo pripremiti onima koji su na polju, a na kraju i večeru kada se sa njiva vrate. Mi djeca, kada smo porasli da možemo tu užad od klasja raširiti po zemlji bili smo „dodijeljeni“ ženama koje bi kosicom (srp) skupljale otkose žita iza kosaca i stavljale na hrpu preko te užadi. Kada bi ocijenile da je dovoljno za jedan snop vezale bi na poseban način. Zafrkale bi oba kraja užeta zajedno pa ga podvukle pod uže. To je tako dobro držalo, bolje i jednostavnije nego da se vezalo na koji drugi način. Kada se završilo na desetke snopova slagali su se u granice. Granica se slagala tako da se snop slagao na snop i to po četiri snopa sa četiri strane, ali klasje je moralo biti uvijek u sredini. Na vrh granice, na sredinu stavljao se jedan snop kako bi prekrio klasje u slučaju kakvog nevremena ili kiše. U podne kada su već bili dobrano umorni, a valjalo je i kose ponovo oštriti bio je ručak. Jedna od žena, a obično je to bila jedna od mojih teta odlazila je ranije kući po ručak, naravno kolima jer na njivu se išlo kolima koja bi dok se radilo ostavili negdje u hladovini hrasta zbog konja. Siroti konji stalno su udarali repom lijevo desno po tijelu tjerajući muhe i obade. Da im olakšaju prebacili bi im preko leđa čebad koju je moja baka tkala od starih krpa.
Za vrijeme košnje ni kosci, a ni žene koje su skupljale klasje nisu odlazili s njive sve dok nije sve pokošeno pa se zato ručak donosio na njivu. U srpnju je u baščama svega povrća bilo. U to vrijeme najdraže mi je bilo na njivi jesti mlaku, lagano kiselkastu juhu od graška. Na malo poprženog luka stavljala se crvena paprika. Sekundu-dvije promiješalo da se paprika dobro u luk i mast, na kojoj se sve kuhalo, upije. Zatim se zalilo sa malo vode pa dodao grašak, kojeg je bakica u rano jutro u bašči pobrala i istrebila. Isto tako mlada mrkva i peršin, celer sve iz bašče, narezani na kolutiće i sitne kocke. Sve bi se lagano dinstalo uz dolijevanje vode po potrebi. Posebno je u loncu, s kraja peći bila vrela voda koja se kada je povrće bilo kuhano dodala u količini koliko je juhe trebalo, ovisno o broju težaka na njivi. Dok se povrće dinstalo bakica bi zamijesila tijesto i mlinčinjakom tanko razvaljala pa rezala u sitne rombove. Za juhu od graška moralo je obavezno biti tijesto takvog oblika. Nakon što je dodana voda i sve posoljeno pa provrelo ukuha se tijesto. Kada je juha bila gotova i smaknuta sa strane peći dodaje se obilno kiselog vrhnja. Onog pravog kojeg je bakica čuvala u zemljanim ćupovima na hladnom. Juhu bi donijeli na polje u kantama u kojima se nosilo mlijeko na otkup. Kante su bile od tri do one velike od pet litara pa mi slika tih kanti i juhe još uvijek osmijeh izmami. U mom ranom djetinjstvu, poratno vrijeme, tanjuri su bili limeni, lijepi, šareni, sa cvjetićima ili voćem ili samo sa šarama u više boja. Iz njih se jelo i doma i na njivi. I žlice su bile limene, vilice, a noževe se moralo zabadati u pijesak (pjeskariti) kako bi bili sjajni. Iza juhe koja je imala jedinstven okus, gotovo neponovljiv, jela se šunka, domaći kruh iz krušne peći, mladi luk. Uvijek se jedna šunka čuvala za žetvu i vršidbu. Kako je bilo vruće muški, a i neke žene su uglavnom pili gemište, a drugi i djeca bi jeli kiselo mlijeko koje se držalo u podrumima da bude hladno, no na njivi se brzo ugrijalo pa nije moglo utažiti žeđ. Zato su često starije dječake slali do prvih bunara na salašu po svježu vodu. Nakon kratkog odmora posao se nastavljao sve dok njiva nije bila pokošena, a onda su se vraćali kući na dobru večeru. Žena koja je ostajala kod kuće, a kod nas je to bila ili bakica ili jedna od mojih teta, pripremila bi pravu malu gozbu za večeru. Jednom ću i o tome pričati.
Ipak meni je u to ljetno vrijeme bilo najslađe ispeči jaja na masnoći od sušene šunke.
I danas ja često poželim te mirise mojih slavonskih ljeta na njivama za vrijeme žetve.
12.04.2019.
(ima nekih riječi naših lokalnih, ali mislim da sve razumijete)
Bit će to moja posljednja knjiga ako ju uspijem dovršiti.
|
