KIBORZI
Ti baš uvijek moraš biti drukčija od svih? Ne mogu se, a niti ne želim sjetiti koliko puta mi je bilo to rečeno. U ranim djetinjim danima osjećala bih se isključena jer malo je kada bilo vremena da bi mi netko odgovorio na pitanja koja su, meni tada, bila važna, čak i životno. Najčešći odgovori na svu silu pitanja bili su kako sam premlada, premala iako sam nekako bila sigurna da ili mi nisu htjeli ili znali odgovoriti.
U mojem djetinjstvu nije se trebalo miješati niti slušati što i o čemu odrasli razgovaraju. Ako je dijete stvarno znatiželjno pronaći će način kako slušati odrasle i njihove razgovore. Bile su to poratne godine siromaštva, puno bolesti, premalo hrane, a lijekova još manje. Moje je selo bila općina i imalo je liječnika, zubara, veterinara i veliku osnovnu školu. Bolnica je bila jedanaest kilometra od sela. Kada bi za nekoga iz sela rekli da je u bolnici uglavnom smo mi djeca očekivali da će umrijeti. Često je tako i bilo. No neke bi i djecu i odrasle poslali u Osijek, a tada bismo bili sigurni da će ozdraviti. Uglavnom je tako i bilo. Uvijek me jako zanimalo zašto se umjesto u tzv našu bolnicu ne pošalju svi u Osijek? Jednom mi je djed pokušao objasniti kako o tome odlučuje doktor i puno novca. Moji roditelji nisu nikada imali puno novca pa sam se samo molila da se nitko ne razboli.
Ovih dana čitam o transhumanizmu. Odavno sam nadišla pitanje puno novca, jer prečesto ni puno novca ne spašava od smrti niti bolesti. Ovaj tehnofilozofski pokret potvrđuje želju čovjeka za besmrtnim životom, nekakvom potpunom slobodom (iako ne razumijem kakva bi to sloboda bila) te nekakvim savršenstvom koristeći super tehnološka sredstva. Čitam kako se upravo to nešto, još mi previše nestvarno dok mislim o tome, kako bi se postiglo putem izuzetno učinkovitom tehnologijom.
Kako je čovjek i do sada uglavnom uspio napraviti sve što je nekom pojedincu palo na pamet vjerojatno će u nekoj, možda ne tako dalekoj budućnosti svijest čovjeka spojiti na neki novi aparat. Hoće li takav nazovimo ga čovjek tada živjeti vječno ili će ga ipak netko kasnije tehnički napredniji jednostavno isključiti iz sistema?
I naravno sada ja opet tražim odgovore na sva ta pitanja, ali tko odlučuje o odgovorima?
Vjerujem da nama koji nismo ili smo samo rijetko u prilici nešto više saznati neće biti dozvoljeno znati ništa više od pitanja. Naravno da ja neću doživjeti sve što transhumanizam priprema, ali ona djetinja znatiželja ispituje, čita, razmišlja i prati bar ovo malo što nam je dano saznati.
Najvažnije ili jedino moje pravo pitanje je: „ Zašto bi i u čemu život čovjeka odvojene svijesti u nekakav tehnički stroj bio bolji od života smrtnog čovjeka?“
|
