< | studeni, 2019 | > | ||||
P | U | S | Č | P | S | N |
1 | 2 | 3 | ||||
4 | 5 | 6 | 7 | 8 | 9 | 10 |
11 | 12 | 13 | 14 | 15 | 16 | 17 |
18 | 19 | 20 | 21 | 22 | 23 | 24 |
25 | 26 | 27 | 28 | 29 | 30 |
NIŠTA VIŠE NIJE MOJE Postajem sve tiša, A opet nekako razigrana mi duša Pa glasom nutarnjim pjevušim I smijem se samoj sebi Jer klaun sam u dnevnim Možda čak više noćnim trenucima. Postajem sve sporija I kretnje su kao krilo ptice Kada se pokušava podići Ispod oblaka, a vjetar je dolje gura. Postajem sve čudnija sebi I drugima više, možda, U dane, kada bih planine pretrčati htjela, Kada bih u dubine zaroniti htjela, A ništa više nije moje. Ni ovo tijelo što još baulja kroz dan. Ništa više nije moje, A previše je svega što godine su Za ove dane pripremale. Dane kada ću moći, kada će sve vrijeme Moje biti, A ništa više nije moje. Postajem sama sebi tuđinac. 14.11.2019. Čudna su ta nadahnuća, dođu odjednom, ničim izazvana i riječi koje se ne daju brisati pa ih onda zapišem. |