NAJLJEPŠI TRENUTAK
Zašto je zastala, zašto se zaustavila baš na tom mjestu više nije sigurna, ali kao da je postojala nekakva prepreka koju se nije usudila pokušati prijeći. U blizini je bila prazna klupa i to je bio tog trenutka spas. Vratila se nekoliko koraka unazad i sjela. Ljudi su prolazili i nitko nije obratio pažnju jer bio je to sasvim običan dan i normalno je da ljudi sjede na klupi ako žele, ali ona nije samo željela sjesti, ona je morala sabrati misli i uvjeriti se da tamo malo dalje na stazi nema nikakve zapreke, ništa što bi je sprečavalo nastaviti dalje. No vidjela ju je, vidjela nekim čudnim osjetilima koja joj do tada nisu bila poznata i kao da su ona živjela zasebno od njenog vida, njenih osjetila. U paniku uronjena nutrina joj se uzbunila tražeći izlaz burnom reakcijom povraćanja. Osjetila je sram povrativši u ne tako davno pokošenu travu zahvalna što tog časa nije bilo prolaznika. Pomisli na trenutak kako nije normalna, kako joj za sigurno treba psihijatar, a do koji trenutak prije bila je sasvim dobro. Žurila je kući punih ruku raznih vrećica jer blagdani dolaze, a toliko toga je željela napraviti da ukrasi njihov topli kutak. Luiđi je još u uredu i vjerojatno će ostati sa ostalima na prigodnom druženju. Bio je on njen svijet, sav svijet oko kojeg se vrtio njen život ugađanja jer voljela ga je više nego bilo koga prije. Istina i on je volio nju, ali nekako im se život sveo godinama na razgovor o poslu, o rodbini, o kupovini, o gdje na skijanje ove godine, o kupiti psa ili ne jer nedostajao je jedan mali, a zapravo najveći dio njihove obitelji pa je postajala želja, makar za ljubimcem, svake godine sve veća. Prolazeći mimo nje jedna je sredovječna žena umilno pogleda, no ona nije reagirala izgubljena u svom svijetu. Žena je produžila još nekoliko koraka i kao nekim čudom zastala na istom mjestu kao i ona maloprije. Okrenula se pogledala je prema klupi i vratila se. Pitajući je li slobodno, a vidjevši klimanje glave da je, sjela je. Tako su sjedile nekoliko minuta kada je njena nutrina pokrenula novi napad povraćanja. Pokušala se ispričati ženi, no ona joj je bez riječi držala čelo, dodala papirnatu maramicu i zagrlila je. Bez i jednog pitanja počela joj je pričati kako je sve bilo u redu, kako nije mogla preko one prepreke na stazi i kako se evo sve završilo njenim mukama. Žena ju je slušala bez dodatnih pitanja osim jednog. Sasvim mirno ju je pitala koliko je već trudna. Nije mogla vjerovati što je pita jer prošlo je više od petnaest godina kako su joj rekli da neće imati djecu jer eto sve je u redu kod oboje, ali ipak se nešto ne slaže. Kako li je ova žena pita tako nešto nemoguće. Pokušala joj je objasniti sve pokušaje i sva razočarenja, no samo ju je držala u zagrljaju i dodala:“ Dušice draga u blizini je apoteka kupite test za trudnoću“. Nježno joj je utisnula poljubac u obraz i pozdravivši nastavila dalje. Gledala je za njom i nije mogla vjerovati da na stazi više nije bilo prepreke. Vratila se žurno u apoteku i koliko god je bila izmučena povraćanjem žurila je doma. Upute kako se koristi znala je na pamet iz niza godina prije. Hodajući tih nekoliko minuta po kući molila nebo da se ostvare riječi te žene. Kada je vidjela te dvije crtice suze su grunule, jecaji su je gušili, a nije mogla prestati. Kako je moguće, kako je moguće stalno je ponavljala. Ne zna koliko je dugo ostala u tom stanju nevjerice kada je čula ključ u vratima. Nije mogla čekati niti da Luiđi uđe, bacila mu se oko vrata, suze su lijevale, riječi su zvučale gotovo nesuvislo, ali ona je bila najsretniji stvor. Kada mu je konačno uspjela reći podigao ju je na ruke i ponio do fotelje, a tada je iako uzbuđen pokušao smireno saznati što i kako se sav taj događaj zbio. U jednom trenutku njen je pogled pao na sve one vrećice i poklone i ukrase koje je namjeravala staviti prije nego se on vrati doma, a sada ništa ne može biti veći poklon, veća sreća, najljepši trenutak života od potvrde tih dviju crtica, tog života koji su godinama čekali.
(uglavnom su sve kratke priče najvećim dijelom mašta, ali potaknute su neke i stvarnim događajima)
Pečem, pečem jer dolazi kao svake godine cijela obitelj pa je malo vremena za obilazak blogodruštva. Vjerujem da je i vama tako pa ne zamjerite što ne uspijem komentirati.
|
