život je kako kada

< prosinac, 2019 >
P U S Č P S N
            1
2 3 4 5 6 7 8
9 10 11 12 13 14 15
16 17 18 19 20 21 22
23 24 25 26 27 28 29
30 31          

Opis bloga
Život je čudo nemjerljivo i zato se ponekad usudim zapisati sjećanja, misli, nadanja, želje, a sve to podariti svima koji su začarani čudima kao i ja. Uz poeziju često pišem priče koje su isključivo mašta tek sa malim detaljima stvarnog života. Fotografije koje stavljam na blog su moji uradci ako nije drukčije navedeno. Voljela bih da me najprije pitate ako želite što preuzeti.

A. Ž. K.

ako poželiš nešto reći
demetra02@gmail.com

31.12.2019., utorak

Moj prvi infarkt

Jutros mislim ( iz bolnice) kako mi je sasvim svejedno tko će biti glavna marioneta već poluprazne nam domovine. Na žalost moju, ali i sreću jer preživjela sam prvi infarkt i gledala sam nabacivanje grijesima, a nigdje ni kamenčića za baciti što znači sve se isto stalno vrti. Ni jedna garnitura ne zaslužuje biti vlasnik naroda, a već u startu su pretvorbom pokrali najviše što su mogli, a onda su samo nastavili. Ova naša prekrasna zemlja treba čestite i poštene, a ne lopove i izrabljivače. Ne smijem se uzrujavati, ali kako ostati smiren?
Bila nam bolja 2020. svima, a ne samo njima.
- 07:02 - Komentari (36) - Isprintaj - #

27.12.2019., petak

Bijelo, sve je bijelo

Poštovano blogodruštvo hvala vam od srca na čestitanju Božića. Svima želim sretnu 2020. godinu. Čitam vas kada se vratim iz bolnice. Vurica opet nešto trokira pa je treba servisirati.
- 18:30 - Komentari (8) - Isprintaj - #

18.12.2019., srijeda

Tragikomedija

I tako, oni koji su osmislili pitanja za sučeljavanje predsjedničkih kandidata vjerojatno misle da su Hrvatski građani idioti kao što su i sami. Jedna rečenica je dovoljna za taj igrokaz. Nadam se da će mladi koji su još u domovini uspjeti bar dio političkih lopina maknuti sa scene inače nam ni sam Bog neće moći pomoći.
- 08:14 - Komentari (26) - Isprintaj - #

16.12.2019., ponedjeljak

Iz zbirke SVE JE.COM

NAJLJEPŠI TRENUTAK

Zašto je zastala, zašto se zaustavila baš na tom mjestu više nije sigurna, ali kao da je postojala nekakva prepreka koju se nije usudila pokušati prijeći. U blizini je bila prazna klupa i to je bio tog trenutka spas. Vratila se nekoliko koraka unazad i sjela. Ljudi su prolazili i nitko nije obratio pažnju jer bio je to sasvim običan dan i normalno je da ljudi sjede na klupi ako žele, ali ona nije samo željela sjesti, ona je morala sabrati misli i uvjeriti se da tamo malo dalje na stazi nema nikakve zapreke, ništa što bi je sprečavalo nastaviti dalje. No vidjela ju je, vidjela nekim čudnim osjetilima koja joj do tada nisu bila poznata i kao da su ona živjela zasebno od njenog vida, njenih osjetila. U paniku uronjena nutrina joj se uzbunila tražeći izlaz burnom reakcijom povraćanja. Osjetila je sram povrativši u ne tako davno pokošenu travu zahvalna što tog časa nije bilo prolaznika. Pomisli na trenutak kako nije normalna, kako joj za sigurno treba psihijatar, a do koji trenutak prije bila je sasvim dobro. Žurila je kući punih ruku raznih vrećica jer blagdani dolaze, a toliko toga je željela napraviti da ukrasi njihov topli kutak. Luiđi je još u uredu i vjerojatno će ostati sa ostalima na prigodnom druženju. Bio je on njen svijet, sav svijet oko kojeg se vrtio njen život ugađanja jer voljela ga je više nego bilo koga prije. Istina i on je volio nju, ali nekako im se život sveo godinama na razgovor o poslu, o rodbini, o kupovini, o gdje na skijanje ove godine, o kupiti psa ili ne jer nedostajao je jedan mali, a zapravo najveći dio njihove obitelji pa je postajala želja, makar za ljubimcem, svake godine sve veća. Prolazeći mimo nje jedna je sredovječna žena umilno pogleda, no ona nije reagirala izgubljena u svom svijetu. Žena je produžila još nekoliko koraka i kao nekim čudom zastala na istom mjestu kao i ona maloprije. Okrenula se pogledala je prema klupi i vratila se. Pitajući je li slobodno, a vidjevši klimanje glave da je, sjela je. Tako su sjedile nekoliko minuta kada je njena nutrina pokrenula novi napad povraćanja. Pokušala se ispričati ženi, no ona joj je bez riječi držala čelo, dodala papirnatu maramicu i zagrlila je. Bez i jednog pitanja počela joj je pričati kako je sve bilo u redu, kako nije mogla preko one prepreke na stazi i kako se evo sve završilo njenim mukama. Žena ju je slušala bez dodatnih pitanja osim jednog. Sasvim mirno ju je pitala koliko je već trudna. Nije mogla vjerovati što je pita jer prošlo je više od petnaest godina kako su joj rekli da neće imati djecu jer eto sve je u redu kod oboje, ali ipak se nešto ne slaže. Kako li je ova žena pita tako nešto nemoguće. Pokušala joj je objasniti sve pokušaje i sva razočarenja, no samo ju je držala u zagrljaju i dodala:“ Dušice draga u blizini je apoteka kupite test za trudnoću“. Nježno joj je utisnula poljubac u obraz i pozdravivši nastavila dalje. Gledala je za njom i nije mogla vjerovati da na stazi više nije bilo prepreke. Vratila se žurno u apoteku i koliko god je bila izmučena povraćanjem žurila je doma. Upute kako se koristi znala je na pamet iz niza godina prije. Hodajući tih nekoliko minuta po kući molila nebo da se ostvare riječi te žene. Kada je vidjela te dvije crtice suze su grunule, jecaji su je gušili, a nije mogla prestati. Kako je moguće, kako je moguće stalno je ponavljala. Ne zna koliko je dugo ostala u tom stanju nevjerice kada je čula ključ u vratima. Nije mogla čekati niti da Luiđi uđe, bacila mu se oko vrata, suze su lijevale, riječi su zvučale gotovo nesuvislo, ali ona je bila najsretniji stvor. Kada mu je konačno uspjela reći podigao ju je na ruke i ponio do fotelje, a tada je iako uzbuđen pokušao smireno saznati što i kako se sav taj događaj zbio. U jednom trenutku njen je pogled pao na sve one vrećice i poklone i ukrase koje je namjeravala staviti prije nego se on vrati doma, a sada ništa ne može biti veći poklon, veća sreća, najljepši trenutak života od potvrde tih dviju crtica, tog života koji su godinama čekali.

(uglavnom su sve kratke priče najvećim dijelom mašta, ali potaknute su neke i stvarnim događajima)
Pečem, pečem jer dolazi kao svake godine cijela obitelj pa je malo vremena za obilazak blogodruštva. Vjerujem da je i vama tako pa ne zamjerite što ne uspijem komentirati.

- 09:29 - Komentari (9) - Isprintaj - #

01.12.2019., nedjelja

Prije pauze

PUKOTINA

U početku je bila sasvim mala, gotovo ne zamjetna pukotina. Vjerojatno je tako sve krenulo da bi se završilo potpunim lomom. Teško je bilo prepoznati da se nešto dešava jer bili su skladan i zaljubljen i vrlo zgodan, i rado viđen par u društvu. Veseljaci, sretnici oboje tako zajedno, često bi društvo govorilo. Uzimali su ih kao primjer kako treba živjeti. Nitko od njih nije mogao primijetiti tu malu pukotinu koja je krenula jedne večeri nakon rođendanskog slavlja najbližih prijatelja. Večera puna smijeha, šala, viceva, pjesme i odlično pripremljene hrane u restoranu koji im je više-manje svima bio kao baza kada se nešto slavilo. Taj put pukotina je odlučila malo proširiti vidike, pomaknuti se, razmaknuti prostor oko sebe, a ipak nitko nije ništa primijetio. Osjećao je umor, veliki umor kakav već godinama nije osjetio. Poželio je da što prije krenu doma, da se strovali u krevet i da zaspi tog časa. No nije baš bilo izvedivo jer tek su bili na predjelu, a sve se odvijalo kao na usporenom filmu. Žamor se širio preko stola, a njemu se činilo, po kakofoniji, da je duplo više ljudi nego što ih je stvarno bilo. Njih sedam parova su odavno bliski prijatelji. Neki se dobro znaju još iz osnovne škole, a neki su u društvo dolazili naknadno. Pokušao je pratiti razgovor, ali premalo je sudjelovao. Jednostavno nije mu išlo. Za to vrijeme pukotina se nastavila širiti gotovo zadovoljna jer eto konačno je uspjela povećati svoj prostor i nije je bilo briga što je svojim proširenjem uzimala, osvajala mjesto nekom drugom. Znao je da mora bar na kratko izaći na zrak, udahnuti svježinu, odmaknuti se od smijeha koji je prštao dvoranom. Šapnuo joj da ide samo minutu na zrak. Hoću li s tobom pitala ga je jednako tiho. Odmahnuo je glavom i sa osmjehom krenuo prema toaletu. Na kraju hodnika samo je produžio na balkon. Nije je primijetio istog trena kada je zakoračio, no ona je čuvši otvaranje balkonskih vrata svratila pogled i ne malo se iznenadila vidjevši ga. Prošlo je nešto više od sedam godina kako se nisu ni vidjeli niti čuli. Nakon te lude večeri tada znali su oboje da bi idući susret mogao biti katastrofa za njihove brakove. Do danas živjeli su u sređenim obiteljima, ali pukotina je shvatila kako može proširiti svoj pogled na nikad prije viđen svijet. Zagrlili su se ne vjerujući da su u istom restoranu nakon svih tih godina. Osjećaji koji su strujali njihovim tijelima govorili su više nego i jedna riječ. U zraku se izvio veliki upitnik kojeg pukotina uopće nije vidjela. Njezina je želja nastavila rasti i širiti se kao prijetnja koju su u tom zagrljaju osjetili. Ona, pukotina, znala je kako njezino širenje ništa više ne može zaustaviti.

01.12.2019.

P. S. Previše me obaveza čeka ovih dana prije Božića pa je važno napraviti prioritet. Zato pauza.
- 19:43 - Komentari (14) - Isprintaj - #

<< Prethodni mjesec | Sljedeći mjesec >>