život je kako kada

29.06.2016., srijeda

Nikad ne znaš tko će naići

kad se sagneš, a hlače su niskog struka

- 00:05 - Komentari (16) - Isprintaj - #

23.06.2016., četvrtak

Opasno dobro

Ovo je najčešći brzi obrok uz chowder soup koju mogu se pohvaliti sjajno pripremam, posebno sa lososom i bakalarom. Iako se čini da ne mare puno oko hrane veliki su gurmani. Irska je zemlja svih vrsta mesa domaćih životinja, velike vrste riba i morskih plodova. Nisam zavirila u odjel za divljač pa ne mogu ništa reći. Tržnica u Corku je prekrasna. Najviše su me oduševili sirevi. Tržnica se službeno zove "english markets cork", no Irci baš i nisu oduševljeni tim nazivom. Rečeno mi je da je to čista politika. No provjerit ću povijest. A sada nekoliko fotografija:

stvarno povijesni događaj

na katu su sjajni mali kafići uglavnom puni.

- 11:59 - Komentari (17) - Isprintaj - #

19.06.2016., nedjelja

Ajmo na godišnji

Hrabrost ili ludost, ovisi s koje strane se gleda i tko gleda. Napraviti odmak, zaobići, pomaknuti se centimetar samo da se izbjegne ono predvidivo je li hrabrost ili pomanjkanje hrabrosti u sukobu? Razmišljam o tome već podosta dugo i nikako ne mogu odgovoriti niti da, niti ne. Vjerovala sam da mogu poravnati te neravnine što su se stalno izdizale i godinama produbljivale neizvjesnost. Isprazna obećanja teško je prepoznati ako se prisnost upečatljivo uvlači iz dana u dan, a onda je jednoga dana sve stalo i ludost od samo dvije riječi stvorila je novi svijet. Otvorila je nezamislive mogućnosti, pomaknula postojeće granice, raširila vidike i krila predala vjetru. Tko li će tu ludost sada zaustaviti?

P. S. znam nerazumljivo je, ali ludost je sama po sebi takva.

da se vratimo malo u neka prošla vremena

- 23:07 - Komentari (9) - Isprintaj - #

18.06.2016., subota

Pa se ti odluči

Na cesti prema otoku Omey (Irska)

- 18:56 - Komentari (6) - Isprintaj - #

16.06.2016., četvrtak

SKELLIG MICHAEL kraj

Iz daljine ovaj manji od otoka izgledao je kao da po vrhovima ima snijega.

No kako smo dolazili bliže bilo je sve jasnije o čemu se radi

Ako vas je zanimalo pročitali ste što povijest kaže o ta dva otoka, zato još samo nekoliko fotografija:

Ne vjerujem da osim znastvenika itko želi šetati tim otokom

Još malo bliže, sve je ptica (blune i ostale) do ptice, milijuni nebrojenog ptičjeg svijeta

Onda povratak i nastavak ljuljanja po Atlantiku

Za malo uživanja

- 13:00 - Komentari (13) - Isprintaj - #

12.06.2016., nedjelja

SKELLIG MICHAEL drugi dio

Kada se osoba kao što sam ja boji i visina i dubina onda nije lagano fotografirati dok se brod ljulja u svim smjerovima, a kaže skiper mirno je.

Dobro, nekima je, ali na Atlantiku kada se vrijeme u čas promijeni meni baš i nije bilo mirno. Svejedno škljocam sve se nadajući da će neka fotka biti dobra.

Nebo je prepuno ptica, a ja jedva koju da sam uspjela uhvatiti

sve smo bliže jednom od tih otoka, to je manji.

Svuda oko nas plavo, plavo, ptice u lovu, a ja ne uspijem zumirati jer ne mogu stajati i odustajem za neko vrijeme.

onda nam vlasnik brodice najavi kratko predavanje o povijesti Skellig Michaela. Slušam ga sa pola uha, pročitat ću na wikipediji. Ipak pratim bar osnovno kao što je pogled na jedan uspon do samostana, 600 stepenica uklesane u stijenu.

A tek kada smo došli bliže i kada je brodica zaustavljena mogla sam koristiti zoom za bolji pregled.

Pogled na svjetionik

usporedbe radi da se vidi visina

A onda i stepenice sa ove strane gdje je svjetionik koje isto vode do samostana

Na samoj litici vidimo dio samostana i nastambe koje su imali.

Repliku tih košnica kako ih zovu snimila sam prije uspona na Kery Clif

Tko ima volje i vremena može pročitati sa HR Wikipedie

Skellig Michael

Malo one prave tradicionalne iz puba

Ostatak u idućem postu.

- 22:57 - Komentari (13) - Isprintaj - #

10.06.2016., petak

SKELLIG MICHAEL prvi dio

Vjerujem da se u Lijepoj Našoj (zaboravimo na čas politiku) često iznenadimo ljepotom koja nam se nudi, ali treba si dozvoliti vidjeti. Ponekad mi se čini da su neka područja zaštićena od razgledavanja samo zato što se to onima koji bi trebali kvalitetno organizirati taj posao ne mili raditi. Zašto to kažem? Kao svaki put kada posjetim neki od sjajnih dijelova Irske usporedim sa mojom domovinom. Ovdje je sve dozvoljeno, a opet dovoljno zaštićeno. Na svemu zarađuju, doista na svemu. Jedan od izleta je bio fascinantan. No i mi konja za trku imamo samo ga treba osedlati. Nadam se da će se to shvatiti u bliskoj budućnosti.
Pa da krenemo na izlet:
Oko sat vremena vožnje iz Portmagee ( nije obavezno, ima i drugih luka iz kojih se kreće) doživjet ćete razlog izleta.

Skellig Michael (irski: Sceilig Mhichíl), se naziva Velika stijena (irski: Sceilig Mhór). To je veći od dva Skellig otoca, 11,6 km (7,2 mi) zapadno od Iveragh poluotoka u županiji Kerry. Na tom većem otoku je Kršćanski samostan koji je osnovan u nekom trenutku između 6. i 8. stoljeća i stalno je postojao do kasnog 12. stoljeću. Ostaci samostana, i najveći dio otoka, su UNESCO-va Svjetska baština od 1996. godine.
Što točno znači skelling nisam uspjela saznati čak ni od lokalnog skipera iako već godinama vozi turiste na obilasku obadva otoka. Ni wikipedia mi nije baš pomogla. Stvarno treba biti blizu otoka da bi se shvatilo koliko je bilo opasno, ali i prekrasno biti na Atlantiku pogotovo u ona vremena. Kako su dobavljali hranu jer tamo na tim stijenama mislim da ništa ne može rasti pogotovo pod udarima vjetrova Atlantika sa svih strana. Mi smo, kako je rekao skiper, imali krasno vrijeme i mirno more, a opet smo mogli samo sjediti jer se zibalo sa svih strana, propinjalo i propadalo. U nekim sam trenucima čak bila prilično uplašena. Dosta priče, slijedi nekoliko fotografija:

karta je kupljena

ohrabrivanje za Atlantik, a gdje drugdje nego.......

i to prema ovom otoku na slici

polazak..., ups ma ne ovako...

OVAKO, naravno. Nastavak slijedi.

Koga zanima saznati više opet kao uvijek

Skellig Michael

- 11:17 - Komentari (14) - Isprintaj - #

08.06.2016., srijeda

IMAMO I MI

RUŠEVINE koje bismo mogli prezentirati kao Irci, samo.............

Ovako to oni rade.

Uvijek i uz najbeznačajniji (po našim mjerilima) objekat ima kratka crtica povijesti ili razlog zašto to treba pogledati. A ovaj castle je iz šesnaestog stoljeća

I unatoč evidentno opasnog nitko vam ne zabranjuje da zavirite i u nutra, ja nisam. Opće je poznato da sve što radite je na vašu odgovornost.Još da spomenem kako autobusima dovoze turiste da razgledaju ruševine. Bilo mi je čudno vidjeti puno penzionera koji dolaze u malim grupicama, a onda sam saznala da njihovi penzioneri imaju besplatan prijevoz za vlak i za autobus po cijeloj zemlji tako da vrlo rado putuju. Očito to pozitivno djeluje na zdravlje.

I na kraju zašto to ne bismo i mi mogli u našoj lijepoj?

malo glazbe i link na wikipedia informacije

ruševina

- 00:50 - Komentari (10) - Isprintaj - #

06.06.2016., ponedjeljak

OVO NIJE POST O ISKRENOSTI

Dorothy Koomson, Plaža od ružinih latica

je knjiga koju upravo završavam. Ako poželite uživati u zaista zanimljivom štivu neka vas ne obeshrabri 531 stranica. Izdvajam ovo što me stvarno, ali stvarno potaknulo razmišljati o nekim dijelovima mog života. Možda će i vas ako sami sebi dozvolite biti iskreni.

I da, zanimljivo pitanje.

- 08:17 - Komentari (18) - Isprintaj - #

01.06.2016., srijeda

Koji vrag kolo vodi

Irska je, svima znano, poznata po ovcama, janjetini. Kažu mi da su najveći izvoznici janjetine za Francusku. Osim ovaca, poznati su po sjajnim sirevima, a to znači da imaju dovoljno krava što se u pojedinim županijama zorno vidi, recimo Cork County. O muzeju putra u Corku sam kratko izvijestila i sjetila se kako mi imamo Zdenku u Velikim Zdencima, ali nisam sigurna da li imamo i muzej o recimo samom osnivanju tvornice 1897. godine i kako je sir dobio ime po gospođi Zdenki, kćerki vlasnika. Bilo bi to jednako zanimljivo turistima kao što je meni bilo u muzeju putra. No da se vratim na ovce. Imamo i mi ovce i to sve više. Istina poneki vuk zaharači i stradaju neke glave i to je problem ovčara iako ja mislim da imaju i veći. Volim pratiti poljoprivredne emisije pa sam se ovih dana sjetila koliko problema ovčari imaju sa vunom kada ovce ošišaju. I to je moja tema. VUNA.
Posjetila sam jedno od poznatih mjesta gdje se nekada vuna prerađivala. Blarney. Dakle ostanete bez daha kada vidite što je Wollen mills (ja to zovem vunara jer nemam pojma zašto se zove mlin) danas u Blarney-u. Ne želim vas ponovo opteretiti poviješću, jer koga zanima naći će informacije (postoje razni prevoditelji koji će bar približno prevesti sa engleskog), već samo u par slika. Stalno se pitam zašto i mi ne bismo mogli imati sjajne vunene predmete kao Irci, zar smo manje sposobni, manje pametni. Koji to vrag kolo vodi.

Ogromna trgovina link za vidjeti (https://www.blarney.com/store-opening-hours/)

dio gdje se proizvodilo, a sada je uz ogromnu trgovinu (u kojoj me sve zabolilo jer je nama penzićima nedostižno dok Irci čak i penzići kupuju s osmjehom), veliki restoran vrlo dobro opskrbljen i stvarno jeftin. Pa da pukneš od muke.

jedino što me začudilo je da u info centru nije bilo nikoga, vrata zaključana, a sve puno turista i kupaca. Zato sam samo škljocnula oglasni zid

Stvarno, nije li žalosno da naši političari čak nisu sposobni kopirati što drugi rade ili bar vratiti što su radili naši preci?

- 10:07 - Komentari (13) - Isprintaj - #