Zblizavanje... Ili bar ja mislim tako.

-Znas, ja imam jednog dragog prijatelja u Kanadi. Cuo sam da mu ovih dana ne ide dobro, nasao se u problemu koji mu oduzima energiju i zivotnu radost koja je bila njegova prepoznatljiva osobina, nesto cime je osvajao ljude i cinio da i njima bude ljepse i olaksavao im dnevne probleme.
-Nije to problem sa okolinom, porodicom, prijateljima... Doslo je do samoispitivanja koje svaki covjek mora dozivjeti nekada. Problem je sto senzibilne i realne osobe a narocito dobre, teze prolaze te trenutke. Tesko mi je sto prolazi kroz to.
-Zasto ga ne nazoves?
-Moze li telefon prenijeti moje saosjecanje za njegovo stanje i svu podrsku koju mu pruzam?
-Makar danas to vise nije problem, uz internet. Imas puno nacina da budes u kontaktu sa njim uz video poziv.
-Da, znam. Ali moze li slika prenijeti stisak ruke, moze li do tancina prenijeti osmjeh, moze li mi realno pokazati njegov osmijeh, moze li on osjetiti dubinu moje podrske? Moze li kamera pokazati zadovoljstvo dozivljene podrske?
-Ako je problem novac, ja imam nesto ustedjevine sto bih mogao...
-Ne, dragi prijatelju, nije problem u novcu. Problem sto bih mozda u nekom trenutku, sasvim nesvjesno, osjetio sazaljenje a to bi on prepoznao i to bi ga povrijedilo. Covjek nije za zaljenje, njemu treba smijeh, ljubav i osjecaj neutralnog razumijevanja, to hrani dusu i pomaze u teskim trenucima, sazaljenje samo pravi osjecaj tuge.
-Pa sta ces uraditi?
-Nista. Bicu uz njega mislima i pasivnom podrskom a on ce to znati. Moram i ja osjetiti gdje je ta tanka nit koja dijeli podrsku od mijesanja u neciji zivot.