Kad sam predstavio sestricu, ajde da predstavim i cuku :)
Mješanac labradora i staforda, cuko mojih staraca neobično je i dobroćudno biće skladnih linija, žućkasto smeđe dlake i blentavog ponašanja. Ženskog je roda, jako je pametna, čini mi se da piše blog ali nisam siguran - zasad imam samo neke indicije.
Zvuk mog ili sestrinog auta prepoznaje na kilometre i čim ga čuje obavijesti starce da dolazimo i tada njih troje (mama, tata i cuko) gledaju kroz prozor kako se mi uparkiravamo. Tad izlazimo iz auta i mašemo svojima, svijet oko nas je crno bijeli, a grad u kojem živimo zove se Pleasantville.
Onda ulazimo u kuću i gledamo show - ludi cuko cvili i trči naokolo ko da je mu je netko upravo amputirao mozak. Potom slijedi draganje cuke ili će mudrica nepogrešivo pronaći upravo naše papuče u ormaru, uzeti jednu šlapu i početi s njom mahnito trčati naokolo. A ja baš ne volim hodati stanom samo s jednom obuvenom nogom te odjednom počinje naganjanje u krug - oko hodnika, pa oko stola, pa opet hodnikom i onda se bacim ko kobra, primim cuku oko vrata, otmem mu papuču te ga krenem maziti.
Iz cuke se tada može čuti samo mmmhh hrrmm mmm dok mu jezik nemoćno paluca od užitka - cukinoj sreći nema kraja!
Pojma nemate kako je ta kujica dobro stvorenje - obožava djecu! Prije neki dan malom djetetu visila je ruka iz dječijih kolica a naš se polustaford oblizao i divljački jurnuo prema ruci. Majka djeteta se nije uspjela ni okrenuti a ruka je već bila temeljito oblizana, od lakta do vrhova prstiju! Majka je tad oslobodila klinca iz kolica. Bio je to dražestan prizor, mala beba navlači psa triput većeg od sebe, gnjavi ga, kopa mu oči i poteže ga za uši a pas sve to strpljivo podnosi. Onda u jednom trenutku pas odluči da mu je dosta i dostojanstveno se odmakne a beba počne urlati i ništa je više nije moglo smiriti.
Sad znate zašto su moji htjeli psa a ne još jedno dijete...
Obožava cuko i druge pse, pogotovo one manje. Prije neki dan naša se dobra duša krenula igrati sa svojim dalekim rođakom veličine omanjeg zamorca. Moja je kujica strpljivo stvorenje koje se trudi agresivcima maknuti sa puta, ali taj je mali zbilja bio strašno naporan - te se nešto pokušava popeti i njušiti je po guzi, te grize našu ljubimicu po šapama i vratu dok se moj cuko sve vrijeme strpljivo odmiče i pokušava skloniti negdje...i tako se izmiče stalno i strpljivo, i to traje sve dok se ne razljuti! A tada je je počeo horror - naš dragi polustaford se razbjesnio i zgrabio poluzamorca za vrat!
Nastalo je skvičanje, moja je majka reagirala brzinom munje i primila našeg psa te ga podigla visoko! To bi bio super potez da onaj pseći patuljak nije ostao visiti u kujinim ustima! Kad je majka to primjetila počela je divljački tresti cuku kao da trese mokri veš! Nakon nekoliko zatresaja stafordski gen je pokleknuo i cuko je ispustio malog koji je pao sa visine od preko metra!
Na sreću, to moje roditelje ništa nije koštalo - ja sam dao lovu za veterinara.
Priča se da je taj mali cuko sad dobro, nismo se još uvjerili u to, jednom nam se na trenutak učinilo da vidimo vlasnicu tog brabonjčića kako vrlo užurbanim koracima nestaje na horizontu, a neko joj se malo živčano stvorenje trzalo na povocu...
Moram još samo spomenuti sociološke fenomene koji uslijede kad imaš peseka, ljudi koji imaju pse postaju puno bolji prema bližnjim svojima, a pogotovo prema svojim najboljim prijateljima!
Recimo, šećem pesa i sretnem susjeda koji isto šeće psa.
"Dobar dan susjed!" - kažem ja. Susjed se tad čučne i veli mom pesu "Pa di si mi ti, dođi mali dođi dođi dođi!". Ja se nakašljem ali susjed me još uvijek nije ni vidio ni pozdravio. Pokušam odglumiti infarkt, primim se za grudi, stanem krkljati i bacim se na pod. Na to dotrči susjedov pas i sućutno me pogleda i obliže po licu a susjed je i dalje zabavljen mojim psom. Tad najednom i moj cuko skuži da nešto nije u redu i potrči prema meni a susjed se uvrijedi što moj pes više voli mene nego njega!
"Fido, idemo!" zapovjednički se susjed obrati svom CACIB avlijaneru te Fido i on nestanu gordo gledajući oblake.
A tek moji što rade! To je ludilo, stari više voli peseka od nas, mama nas sve voli podjednako a pes najviše voli onog koji trenutno jede.
Pes je isto tako i obavezna tema svih razgovora koji se vode za stolom, a i šire.
Dočarat ću vam to, scena je išla ovako:
Tata dolazi sa pesom iz šetnje. Mama upita:
"Je li kakala?"
Tata veli da jest. Mama se okrene prema meni i veli:
"Ddadd, kakala je!!!"
Mamina sreća je i moja sreća pa sam i ja sretan, odlučio sam ne uznemiravati je obavješću da doktor kaže da sam ozdravio...mogu joj to reći i sutra.
I tako...znate, pas vam je neizmjerna sreća ako ga nemate, ja recimo volim pse. Jako volim pse. O da, obožavam peseke, Lassie je moj idol!
:D
|