31.05.2005., utorak
.Pričopisac
.
Najdraži moji!
Pojma nemate kako mi je drago što vam se sviđaju priče :)
Želio bih sa vama podijeliti svoje jedno otkriće, nešto što sam otkrio o sebi a za što ste vi, moji čitatelji i bodritelji zaslužni!
Dakle, da vas ne nahvalim previše idem preći na stvar: novo je da mogu pričati priče o običnim stvarima!
Godinama sam svima pričao kako ne mogu napisati pjesmu ako sam sretan, niti mogu napisati priču o nečemu što nije nadnaravno - mislio sam da ne mogu napisati priču ako nema neku natprirodnu ideju.
Onda sam otkrio blog! Počeo sam pisati neke anegdotice da vas zabavim, čvrsto sam bio odlučio ne objavljivati svoje već napisane priče, kao, predugačko je to za blog, tko bi to čitao, a te priče sam ionako već bio napisao pa kakav je to meni gušt u copy - paste...sve dok jedne noći, skroz spontano, iz mene nije izronila Mjesečeva ratnica!
Napisao sam je u jednom dahu! Priču u kojoj nema ničag nadnaravnog! Ja koji ne znam pisati o običnim stvarima! Ludo! :)
Skužio sam da je priča zbiljski dugačka ali sam je ipak ostavio. Kad sam došao slijedeći put na blog ostao sam zatečen vašim odličnim reakcijama pa sam shvatio da će biti ljudi koji će željeti čitati moje priče. Nije li to nevjerojatno - nikad prije nisam napisao priču 'iz života' ali to je prva priča koju sam objavio ovdje! Tada sam ponukan vašom željom da čitate još kopirao svoju staru priču - Šumu tajni.
Onda sam potražio mail koji sam pisao frendu i od tog detaljnog maila napisao sam The Lost Chep Blues - još jedna priča o običnoj stvari...
Zbilja nevjerojatno - sebe oduvjek smatram piscem fantastike a pogledajte desno na popis - samo su četiri takve priče tamo, sve ostale su iz života!
Za to ste zaslužni samo vi, dragi moji čitatelji!
Vi ste to izvukli iz mene i od srca vam zahvaljujem!
Sretan sam kao malo dijete...još mi je jedino preostalo da sretan napišem sretnu pjesmu i svi moji tabui bit će probijeni!
Blog je sjajna stvar - smatram da su pisci na blogu u prednosti nad piscima knjiga (ne mislim na financije, jasno ;) ).
Prednost bloga je baš u komentarima, pisac odmah može vidjeti reakcije na svoje priče.
Pisac knjiga reakcije vidi samo iz recenzija i tiraže - mišljenja dobiva samo od (subjektivnih) bliskih mu ljudi. Na svojoj sam se koži uvjerio da su reakcije nepoznatih čitatelja puno bolji pokazatelj od reakcija prijatelja i rodbine - njima bi baš sve bilo dobro :)
Za kraj, samo da vas obavjestim, pripremam priču o noćnim morama - priču lagane strave i natprirodne tematike - tu priču sam davno započeo a sad ću je završiti. Završit ću je samo zahvaljujući vama :)
Imam i jednu molbu! Ako vam se da, napišite koje vam se moje priče najviše sviđaju - fantastične, životne ili šaljive. Isto bi mi bilo drago da se jave oni koji nisu do sad ostavljali komentare, čisto zato da vas upoznam i da vidim koliko je ovo ljudi otprilike pročitalo.
Ajde, raspištoljite se, a ja vas puno puno pozdravljam :)
Vaš Ddadd
:)
|
30.05.2005., ponedjeljak
.Skakač preko prkna
.
Dobre djevojke, one idu u raj baš sve, loše djevojke idu kud god zažele treštalo je iz zvučnika prastarog stojadina čiji kazetofon nije nikad čuo za stereo i u kojem se veselo vozilo petero mladih ljudi.
Roberta je imala lice Venere, kad sam je to jutro vidio obasjanu suncem njena mi je put bila titravi magnet, njen osmijeh mi je mrvio razum a svaki otkucaj mog srca pulsirao je za nju.
«Skočit ću sa stijene, bit će impresionirana!» pomislio sam dok sam sjedio pored nje na stražnjem sjedalu. Tog dana sam je vidio prvi put ali znao sam da je slobodna – Sinša je stalno prema njoj bacao neke štoseve sa prednjeg sjedala. «Balavac» - pomislio sam, tri godine mlađi od mene a već se upucava tako divnoj zreloj ženi.
Branko je vozio, on je već šarmirao Jasnu, kemija između njih dvoje bila je neupitna – bilo je pitanje trenutka kad će prohodati.
Kad smo stigli, polako smo se uspinjali prema platou iznad jezera. Moje priče zabavljale su Robertu, svaki put kad bi se nasmijala zazvonio bi mi u uhu njen smijeh – zazvonio bi tako divno i kristalno čisto - činilo bi mi se kao da je još jedan zlatnik pao na blistavu hrpu, praćen predivnim zvukom.
Siniša je stalno bio uz nas, on je svoju opčinjenost pokazivao na drugi način – kočopereći se ko paun i nježno je, kao ovlaš, gurkajući.
Branko i Jasna zaostajali su za nama par metara, cijelo vrijeme si nešto gugutajući i šapućući.
Stigli smo na ravninu iznad jezera. Polako sam raširio ručnik i počeo se svlačiti ne skidajući pogleda sa Roberte. Smiješio sam se vrteći u mašti njen zadivljen pogled kad ću lagano, nonšalantno odšetati do ruba litice te iznanada, kao da nastavljam hodati, skočiti u ponor.
U tom trenu sam prestravljeno pogledao Sinišu! On je već bio samo u kupaćim gaćicama, zaletio se do ruba litice te veličanstveno skočio glavom prema dolje!
Nisam još stigao doć k sebi od šoka a Branko je letio za njim - nisam vidio čitav skok, bio sam predaleko od ruba ali uopće nisam sumnjao da je to bila prava lasta!
Duboko uzdahnuvši odložio sam svoju odjeću na ručnik i kobajagi ležerno došetao do ruba, pogledao posljednji put Robertu i lagano se naglavačke odbacio niz liticu.
Kad sam uronio u vodu čelo me strahovito peklo. Nikad prije nisam skočio na glavu sa tolike visine i nisam znao da moram rukama dobro zaštititi glavu! Skok mi je istinski povisio adrenalin, lagano drhteći popeo sam se gore ka curama. One mi uopće nisu djelovale impresionirano a ja sam samo još stigao vidjeti kako prvo Siniša te odmah za njim i Branko opet lete preko ruba litice. Sad sam zbilja već osjećao da mi ta hrabrost ide na živce ali sam se svejedno zatrčao i poletio za njima.
Ovog puta su me pekli listovi i laktovi - izgleda da mi noge i ruke nisu bile baš posve ravno. Isplivao sam i odjurio po stazici gore samo da bih još jednom ponovio isto, vječno kaskajući za onom dvojicom.
Kad sam se već treći put popeo na plato napokon sam odahnuo! Njih dvojica su izgledala kao da neće više skakati, pričali su veselo nešto sa curama. Na moju nesreću, nakon par minuta šepirenja, Siniša predloži da opet skočimo pa da odemo do plićaka a cure neka se spuste niz stazicu i polako plivaju s nama. Ja rekoh da može i tad odjednom shvatim da se od mene očekuje da skočim prvi!
Nekako sa zebnjom zatrčao sam se prema rubu litice i tada se dogodilo nešto strašno!
Rub litice bio je obrastao travom i od naših mokrih nogu trava je postala skliska!
Pola metra prije litice počeo sam kliziti po travi kao da sam na ledu i moje noge su se odjednom našle iznad ničega, osjećao sam se kao Kojot u crtiću o Ptici trkačici! Imao sam osjećaj da beskrajno kratki trenutak lebdim ni na nebu ni na zemlji, a tad sam bez pardona poletio u ponor!
Točnije, poletio sam prema izbočini na stijeni! Bio sam u komi, znao sam da je sve otišlo kvragu i da ću vrlo vjerojatno grdo stradati, ali nisam se predao - od nekud iz petnih žila izvukao sam snagu i udario sam nogom po okomitom dijelu litice te se tako malo odmaknuo od litice. Padajući ludo brzo promašio sam izbočinu za svega koji centimetar i tad sam se čak još stigao i sklupčati, rukama si u istom trenutku obgrlivši koljena. Suknuo sam u vodu kao kamen, potpuno smotan u kuglu i presretan što sam živ! U prijašnjim skokovima bi me baš svaki put nešto peklo ali ovog puta sam probio površinu tako glatko da skoro nisam ni osjetio prelaz između zraka i vode!
Opčinjen događajem dopustio sam si da tonem dugo i polako, guštajući se u osjećaju mlitavljenja nakon popuštanja adrenalinske injekcije. Kad mi je poniranje dosadilo ispružio sam tijelo i prepustio se uzgonu da me dugo i polako nosi na površinu. Ne znam koliko je to izranjanje trajalo – u to doba sam mogao roniti preko dvije i pol minute. Da sam znao što će me dočekati kad izađem sigurno bih se požurio jer sam, kad mi je glava izronila iz vode, ugledao četri blijeda lica što su virila iza ruba litice. Mahnuo sam im i u taj čas su se prolomili radosni uzvici iz njihovih grla – njhova sreća bila je neopisiva! Pridružio sam se njihovom urlanju, mašući stisnutom šakom visoko iznad površine vode - osjećao sam se moćan i neuništiv, onako mlad, blesav i sretan :)
Kasnije se podrazumijevalo da više neću skakati i to mi je bilo golemo olakšanje!
Dok bi se dečki frajerisali ja bih kartao sa mladim damama zaokupljajući golem dio njihove pažnje. Mislim da sam toga dana naučio dobru lekciju, lekciju koju nisam zaboravio ni dan danas. Lekcija glasi:
Ne pobjeđuje uvijek najjači mužjak u krdu!
:)
|
.Dan prije priče - lovačka crtica :)
.
Dragi moji gosti :)
Ovo je svojevrsna uvertira u lovačku priču. Upoznat ću vas sa mjestom radnje i ispričat ću vam nevjerojatnu crticu koja mi se dan prije priče dogodila tamo.
To što sam objavio ovaj post ne znači da morate prestati sa vašim minijaturama na prošlom postu! Naprotiv, sad ćete znati više i bit će vam lakše pogoditi ;)
Sretno!
:)
***
Blizu Gotalovca, Zagorskog mjestašca pored Budinščine nalazio se kamenolom.
Vrijedni radnici svakodnevno su odnosili komade brda - radili su to sve dok nisu posve iscrpli sav kamen iz velikog zelenog brijega omotanog šumom. Kad više nisu imali koristi od prirode otišli su ostavivši za sobom ranjenu planinu. Ostavili su i mnoge strojeve, od kojih je najupečatljivija bila dizalica za kamen - ružno, ogromno metalno stablo opkoljeno bijelim liticama protezalo se u vis skoro do šumskog zelenila na vrhu kamenoloma.
Priroda u tom kraju odahnula je kad su ljudi otišli. Onako povrijeđena i ponižena odlučila je popraviti štetu i usmjerila je jedan potočić da se probije kroz šumu prema kamenolomu. Potok je počeo slobodno padati preko najviše litice tvoreći uski blistavi slap. Nije dugo trebalo i stvorilo se jezero, voda je posve prekrila sve strojeve - prekrila je čak i onu ružnu visoku dizalicu. U jezero su nekako stigle i ribe, a ptice su se vratile u okolne krošnje potaknute žuborom vode, jedvo dočekavši odsustvo ljudi.
Jezero je, kažu, duboko pedeset metara. Do vode se može prići samo jednom stazicom usječenom među liticama. Promjer zelenog vodenog kruga nije niti stotinu metara. Površina je zelena samo zbog okolnih šuma - voda je u jezeru savršeno bistra i čista!
Kako su svuda naokolo litice, tako to jezero nema prave plaže - jedino što donekle sliči na plažu bio bi plićak na drugoj strani jezera. Da bi se došlo do tog plićaka mora se preplivati čitavo jezero, a tamo se onda može odmoriti ležeći na pijesku, u dvadesetak centimetara dubokoj vodi.
Dok se odmarate morate biti spremni na neobičnu pojavu - malene ribice dužine nekih pet, šest centimetara prilazit će vam, dodirivat će vas i plivati oko vas! Nevjerojatno je kako se nimalo ne boje ljudi! Zasluga je to sveopćeg mira što vlada oko jezera.
Prijatelj i ja došli smo na to jezero kasno popodne. Spustili smo se do jezera i bućnuli unutra. Prvi put sam bio tamo i bio sam oduševljen - takvu ljepotu usred šume nisam mogao ni zamisliti!
Uživali smo u kupanju neko vrijeme, plivali smo ronili i smijali se. Kad nam je dosadilo popeli smo se puteljkom natrag na jednu ravninu na početku puteljka - tamo gdje smo ostavili stvari. Brišući se ručnikom došao sam na rub ravnine i skoro mi se zavrtilo u glavi - ispod mene, duboko dolje, ležalo je jezero, divno, zeleno i mirno kao ulje!
"Hoćeš li skočiti?" - upitao me Ivica.
"Nisam lud!! Pa koliko ima odavde do dolje?" upitao sam?
"Petnaest metara" reče Ivica.
"Nema šanse, nikad nisam skočio ni sa dva metra visine!" rekoh ja.
"Na noge, vidi!" veli on, zatrči se pored mene i skoči!
Gledao sam ga kako pada. Primjetio sam i izbočinu u stijeni, par metara ispod mene - "Znači, kad skačeš moraš se malo i otisnuti, inače padaš na izbočinu! pomislio sam tad.
Bućnuo je u vodu, jako se čulo, i odmah je zaplivao prema puteljku. Pričekao sam ga da se vrati.
Došao je i rekao: "Sad ti!"
Skočio sam. Letio sam kroz zrak i bilo mi je sjajno, padao sam ko meteor!
Kad sam sletio tabani su mi udarili u površinu vode čitavom svojom ploštinom - osjetio sam jaku bol, skoro kao da sam udario u beton! Probio sam vodu stopalima i uronio duboko u jezero - bio sam iznenađen koliko je slatka voda rijeđa od morske i kako brzo tonem! Počeo sam plivati prema površini, udahnuo zrak i bio sam baš sretan - moj prvi skok sa petnaest metara bio je uspješno okončan!
Slijedeći put sam presjekao površinu vode nožnim prstima. Sad me više nisu pekli tabani - sad me pekla guzica! Onako zelen nožne prste sam usmjerio prema dolje i savinuo noge - noge su ušle glatko i bez greške a na putu vodi ispriječilo se moje dupe i razbilo se o površinu. Uh, kako se to čulo :)
Slijedeći skok imao sam noge ravno - tijelo mi je uletjelo savršeno, ali strahovito su me pekle ruke!
Neiskusan kakav sam bio uletio sam držeći ruke ispružene kao da skačem 'lastu' naopačke i dobio žestoki šamar duž cijele donje strane ruku!
Vrijeme je već podosta odmaklo pa smo se Ivica i ja dogovorili da ćemo skočiti zadnji skok pa otplivati na drugu stranu jezera. Skok mi je bio savršen, skoro ništa me nije peklo i mi smo krenuli. Doplivali smo do jednog mjesta blizu druge obale. Ivica je najednom počeo čudno plivati, plivao je okomito - glava mu je išla gore dolje kao da nešto traži stopalom.
Pitao sam ga što radi na što me on pozvao da dođem do njega. Doplivao sam i skužio da stoji! Maknuo se a ja sam stao na njegovo mjesto koje je bilo dosta duboko pa sam morao stajati na prstima. Stopalom sam istražio to na čemu stojim i iznenadio sam se kad sam skužio da stojim na pravokutniku čije su stranice bile svega dvadesetak centimetara!
"To ti je vrh dizalice!" rekao mi je Ivica.
Zatim smo otplivali do plićaka. Tamo smo se izvalili i uživali plutajući u ugodnoj vodi. Pogledavši preko jezera uočili smo da na jezeru više nismo sami - došlo je poveće društvo mladih ljudi.
Društvo je počelo plivati prema nama. Kad su stigli lijepo su nas pozdravili i otišli na drugi kraj plićaka. Tamo su plivali, ronili, odmarali, pričali i smijali se - njihovi glasovi su mi baš nekako godili nakon par sati tišine.
Nije dugo vremena prošlo a jedan je momak iz društva pored nas rekao da mora ići.
Pozdravio se sa svima i zaronio.
NIKAD GA VIŠE NISAM VIDIO!
Gledao sam gdje će izroniti. Ništa!
Gledao sam njegovo društvo - oni mrtvi hladni i dalje pričaju i smiju se!
Mislio sam da je lik možda kralj ronjenja pa da će izroniti kraj prilazne stazice - nije izronio ni nakon pet minuta!
Opet sam gledao njegovo društvo i baš nitko nije bio zabrinut!
Osjećao sam se glupo, pretpostavio sam da je neki zajebant i da mu je društvo već naviklo na to!
Ivica i ja smo šutke krenuli plivati prema natrag. Do doma smo se vozili bez riječi.
Pretpostavljam da je razmišljao o istome o čemu sam razmišljao i ja.
Nadam se da je zajebant.
O, kako se nadam da je zajebant!
:)
|
29.05.2005., nedjelja
.Za lovačku priču :-)
.
Dragi moji blogeri...preumoran sam nekako da bih pisao, imam i puno posla pa ne znam kad ću točno objaviti slijedeću priču.
Očekujem da će to biti tijekom noći nedjelja - ponedjeljak.
To što ne pišem ne znači da sam vas zaboravio - pokušat ću vam sad malo zagolicati maštu! :)
Želim da pokušate pogoditi kako će ići priča!
Da vam pomognem, slika koja je ovdje bit će (uz svega dva detalja više!) ilustracija moje lovačke priče!
Pogledajte sliku i napišite mi ukratko što mislite da se dogodilo!
Hvala vam lijepa, uvjeren sam da će na ovom postu biti bisera i ideja za još par priča! :)))
Ajmo, dajte si oduška, nek slova frcaju!
Pozdravlja vas vaš Ddadd!
:)
|
28.05.2005., subota
.Gospodarica nevjerojatnosti
.
Iz prijašnjih postova o mojoj majci mogli ste zaključiti da su njoj nevjerojatne stvari način života. Ona se sa svakim udahom pripremi a sa svakim izdahom promjeni zakone vjerojatnosti u svojoj okolini :)
Sad ću vam ispričati kako je uspjela događaj za koji je vjerojatnost 1:32768 svesti na događaj za čije je izvršenje vjerojatnost skoro 100%! To mogu samo najveći Magovi svijeta...i moja majka!
Evo kako je to bilo:
Jednog dana sjedim sa tatom, razgovaramo, kad li odjednom čujemo kako netko gura ključ u bravu od stana. Čuo se zatim zvuk pokušavanja otključavanja vrata, neuspjevanja istog te vađenja ključa.
"To je mama - ona uvijek, baš uvijek gurne krivi ključ! Nije mi jasno kako." - reče stari.
"Ma daj, pa ne može uvijek gurnuti krivi ključ!"
"Ona može!" reče moj stari uz teški uzdah.
Mislim si ja - imamo dva ključa, jedan otključava ulaz u zgradu, drugi ulaz u stan, mama sa sobom nosi samo ta dva ključa - vjerojatnost je onda fifti fifti, stari pretjeruje!
Kasnije popodne, prolazim kraj vrata od stana kad kad li odjednom čujem kako netko gura ključ u bravu od stana. Čuo se zatim zvuk pokušavanja otključavanja vrata, neuspjevanja istog te vađenja ključa!
"To je dvaput zaredom - vjerojatnost 25%!" pomislim sav sretan što ću slijedeći put pobiti teoriju svog starog!
Sutradan u jutro majka u dućanu...čekam je napeto...odjednom čujem kako netko gura ključ u bravu od stana. Čuo se zatim zvuk pokušavanja otključavanja vrata, neuspjevanja istog te vađenja ključa!
"Dvanaest i pol posto!" mislim si...na čelu su mi se pojavile graške znoja!
Postao sam lovac...točnije vrebač - samo sam čekao trenutak kad će majka izaći i tad bih namjestio stolicu blizu vrata i čekao plijen.
"Šest cijelih dvadesetpet posto"
"Tri cijela stodvadesetpet"
"Jedno cijelo pedesetšest!" sad sam već zbilja postao zabrinut...
"Cirka nul cijelih osam" pomislio sam svijestan da tako više ne može...uskoro će mi trebati kalkulator! Dosjetio sam se što ću slijedeći put...
"Jedan naprama dvjestopedesetšest" mudar sam ja...počeo sam se ozbiljno pitati da li za moju majku vrijede zakoni svemira...
Dva dana kasnije, totalno isctrpljen izvadio sam ceduljicu iz džepa i uzeo olovku sa stola.
Drhtavom rukom prekrižio sam broj 16384 i umjesto njega vijugavim rukopisom upisao broj 32768.
"1:32768 jedan prema tridvasedamšestosam ooo jedan naprama tridesetdvijetisućesedamstošezdesetosam" pjevušio sam luđački u svojoj glavi...moj je unezvjereni pogled lutao okolo napreskokce šibajuć po svim kutevima sobe...osjećao sam tutnjavu u glavi, znao sam da je slom blizu - ovo je bila prevelika zagonetka za mene!
Osjećao sam da bih brojku 65536 vrlo teško primio i odlučio sam poduzeti drastičan korak:
"Mama, mogu li ja s tobom slijedeći put u dućan!" upitao sam!
Majka me pogledala moj_je_sin_poludio pogledom, problijedila je i samo je procijedila kroz bezkrvne usne: "Jasno da možeš!"
Dok smo hodali prema dućanu nisam je puštao iz vida...budno sam motrio svaki njen pokret!
U dućanu smo se na trenutak razdvojili ali osjećaj mi je govorio da uzrok krivog guranja ključa ne leži u rasporedu biranja namirnica za kupnju. Pravo promatranje počelo je kad smo krenuli doma.
Mudro sam sve vrećice preuzeo na sebe...sad smijem mrvu zaostajati za majkom i neće biti sumnjivo što ja ne otključavam vrata - pune su mi ruke!
Vrlo pažljivo gledao sam što majka radi. Spretnim znalačkim pokretom odabrala je ključ od ulaza u zgradu i otključala zgradu. Ušao sam u predvorje zgrade ne skidajuć oka s nje. Ušli smo u lift, gledao sam što ona radi i odjednom sam se počeo smijati ko luđak!
Majka je ključ kojim je otključala zgradu i dalje držala u ruci!!!
Prišli smo vratima od stana i majka je u vrata gurnula taj ključ!
Čulo se guranje ključa u bravu, pa zvuk pokušavanja otključavanja vrata, neuspjevanja istog te vađenja ključa!
Drugi pokušaj otključavanja joj je uspio...baš kao i uvijek.
Potpuno oslobođen dao sam mami pusu u čelo i ušao u stan...bio sam i malo ljut na sebe - nikako mi nije bilo jasno kako se nisam prije sjetio jedinog mogućeg rješenja...
:D
|
.Hladno Pivo - iza kulisa
.
Prvo da vam ispričam zašto ono sa gumenim čamcem nije uspjelo iako je ideja bila super!
Nije uspjelo jer je publika glupo reagirala!
Da informiram one koji ne znaju: Šoki se bacio sa gumenim čamcem u publiku!
Čamac nije prešao ni dva metra a Šoki je ispao!
To se dogodilo zbog slijedećeg: kad se netko sa pozornice baci u publiku tada ga oni koji ga uhvate predaju drugima i tako 'samobacač' plovi po publici :)
Ovdje se desilo nešto drugo - momci koji su primili gumenjak počeli su kroz onu silnu gužvu trčati noseći gumenjak!
Normalno je da nisu dogurali više od dva metra - da su ga predali dalje umjesto da trče Šoki bi ziher čamcem preplovio cijelu dvoranu :)
A sad ono važnije:
Malo sam se razočarao danas.
Napisao sam u članku 'Crtica sa Hladnog Piva' slijedeće:
Najljepši trenutak bio mi je kad su svi u dvorani skandirali "Šoki! Šoki! Šoki!" - Šoki je došao u Hladno Pivo posljednji i do sad se činilo da ima najmanja prava u bendu - kao da je samo potrošna roba, vrlo zamjenjiv. Moj je dojam da je Miletova molba publici da pozovu Šokija bila istovremenno i priznanje - javna promocija dragog mi Kreše u punopravnog člana benda :)
Stvari su zapravo bile ovakve:
Lik koji je davno svirao u bendu napustio je bend zbog 'razno raznih' razloga ovisničke naravi. Bilo je dogovoreno da na koncertu odsvira pet stvari ali se znalo da je zbog svojih problema prilično nepouzdan pa je Šoki cijelo vrijeme stajao sakriven, držeći gitaru 'na gotovs', spreman da uskoči ako nešto zapne. Iz nekog razloga već nakon prve stvari su odlučili da ne žele da lik više svira i morali su vratiti Šokija - zato je Mile počeo navlačiti publiku da krene vikati "Šoki!"!
A ja se ponadao da je došlo Šokijevo vrijeme...svi dečki iz benda imaju kojekakve 'dealove' sa strane i po medijima, svatko svakom ruku mije (jeste li se zapitali otkud Mile u 'Bitangi i Princezi'?!) - svi osim samozatajnog Šokija!
Njegovo vrijeme će tek doći...nadam se da hoće!
On jedini u 'Pivu' nema nikakav posao sa strane a najmanje zaradi od svih njih - što je čak i prirodno jer nema prava na starije pjesme!
Za kraj, samo bih htio reći da nije Šoki taj koji mi je ovo ispričao - Šokija nisam ni vidio ni čuo preko godinu dana!
To napominjem zato da momak ne bi imao neugodnosti, a cijelu sam vam priču ispričao jer bih htio da se nepravda prema njemu više okonča!
Toliko o tome, pozdravljam vas i, ako želite, molim vas da ostavite komentar podrške za Šokija!
Hvala! :)
|
27.05.2005., petak
.Vječni trenutak
.
Imate li najbolji trenutak u životu? Ja ih imam nekoliko.
Za većinu tih momenata 'iz aviona' je jasno zašto su mi se toliko urezali u pamćenje, ali, postoje i neki trenuci koji se ne mogu racionalno objasniti.
Jedan od najboljih trenutaka u mom životu dogodio se za vrijeme rata...kad sam zagrizao sendvič od najjeftinije salame. Za taj sendvič sam u ranu zoru u nekom selu u Zagorju čekao da se otvori dućan i posljednji novčić iz džepa sam dao za njega...
A uopće ne volim salamu!! :-D
A vi? Koji je vaš najbolji čudni trenutak?
Samo vi pišite...bit će mi drago...hvala!
:)
|
.Zašto vjerujem u čuda - drugi dio
.
Kao što vidite dragi blogeri pred vama je drugi dio priče Zašto vjerujem u čuda.
Dugo sam razmišljao da li da spojim te dvije priče u jednu i zaključio sam da je bolje da ih napišem odvojeno. Razlozi su slijedeći:
1) Da spojim te dvije priče poanta prve priče bi nestala izgubljena u šumi od riječi - zbog te šume ne bismo vidjeli drvo, odnosno poantu. A poanta prve priče je da čuda postoje!
2) Prvi dio je već dosta dugačak sam za sebe, mislim da su kraće priče lakše za čitanje (meni jesu!).
3) Drugi dio je, za razliku od prvog dijela, komčan! Barem je meni komičan :)
Dakle, ako niste pročitali prvi dio kliknite na ovaj link pa se vratite pročitati i ovo, a vi ostali, dragi moji čitatelji, pripremite se...pozor..sad!
****
Ušao sam u bakinu sobu, probio sam se između razdragane rodbine i ugledao sam bakino nasmiješeno lice! Smijala se ko malo dijete, sva sretna što me vidi.
"Ddadd! I ti si ovdje! Pa ne mogu vjerovati, svi ste mi došli!"
"Da bako, tu smo svi, kako si mi ti?"
Osmijeh joj se razvukao od uha do uha, nikad je prije nisam vidio da se tako lijepo smije:
"Dobro sam...nekako sam spavala i nisam se mogla zbuditi...bilo mi je teško, nisam nikako mogla otvoriti oči!"
"Sad si tu, to je najvažnije!" rekoh joj ja.
"Kako je Sanja?" - upitala me.
"Super!" rekoh ja.
"Jel radiš?"
"Radim radim - ko crnac!" nasmiješim joj se.
"Dobro je da radiš!" reče ona - baš kao što to i uvijek kaže!
Još malo smo pričali...baka i ja, ja i rodbina, rodbina i baka...odjednom se netko sjeti da bi baki možda trebalo donijeti malo juhice iz kuhinje. Rekoh da ću joj ja donijeti, nek joj oni samo prave društvo. Otišao sam sa tetom do kuhinje i teta mi dade juhu da je odnesem u baknu sobu.
Uđem ja, probijem se kroz rodbinu i ugledam bakino nasmiješeno lice! Smijala se ko malo dijete, sva sretna što me vidi.
"Ddadd! I ti si ovdje! Pa ne mogu vjerovati, svi ste mi došli!"
Kosa mi se digla na glavi! Deja vu..ma ne, vidim ja da se i sva rodbina skamenila!
"Da bako, tu sam...već dugo!"
Osmijeh joj se razvukao od uha do uha, tako se lijepo smijala:
"Ajoj pa što me niste probudili...nešto mi se zamantalo i nisam se mogla zbuditi...bilo mi je teško, nisam nikako mogla doći k sebi!"
"Sad si tu, to je najvažnije!" rekoh joj ja.
"Kako je Sanja?" - upitala me.
"Super!" rekoh ja.
"Jel radiš?"
"Radim radim - ko crnac!" nasmiješim joj se.
"Dobro je da radiš!" reče ona, baš kao i uvijek...točnije baš kao i prije pet minuta!
Kasnije smo svi polako pošli sa bakom do kuhinje - posjeli smo baku na njen stolac i sjeli smo oko nje.
Pričali smo, baka je bila nevjerojatno vesela, tako mi je bila slatka, nikad je nisam vidio tako sretnu - cvala je što je tako u središtu pažnje i što su joj baš svi njezini na okupu.
Otišao sam do WCa, kad sam se vratio ugledao sam bakino nasmiješeno lice! Smijala se ko malo dijete, sva sretna što me vidi.
"Ddadd! I ti si ovdje! Pa ne mogu vjerovati, svi ste mi došli!"
Počeo sam se grohotom smijati...cijela kuhinja se smijala do suza...i baka skupa s nama!
"Da bako, tu sam...već dugo!"
Osmijeh joj se razvukao od uha do uha, do prije sat vremena nikad je nisam vidio da se tako lijepo smije:
"Pa svi ste tu! Evo, ja baš pričam kako sam se teško zbudila jutros!
"Da, i ja sam sretan što si ti tu!" rekoh joj ja dok su mi suze frcale od smijanja.
"Kako je Sanja?" - upitala me.
"Super!" rekoh ja veselo.
"Jel radiš?"
"Radim radim - ko crnac!" urlam ja od smijeha.
"Dobro je da radiš!" reče ona, baš kao i uvijek...ali baš kao i uvijek!
Da ne duljim, isti razgovor sa svojom bakom tog sam popodneva vodio još tri puta, odnosno, vodio sam ga svaki put kad bih baki iščeznuo sa vidika na dulje od pola minute!
Pred kraj mi više nije baš bilo naročito smiješno, uplašio sam se da bi baka takva mogla i ostati!
Na sreću, nije ostala takva, posve je došla k sebi tri dana kasnije!
I dan danas baka je lucidna kao neka djevojčica - ni traga uobičajenoj staračkoj zaboravnosti. Upravo je ona ta koja je zadužena da pamti gdje je što u tetinom domaćinstvu jer je teta već pomalo postala zaboravna. Prije neki dan sam posjetio baku i pričala mi je kako se za vrijeme drugog svjetskog rata tkalo domaće platno, pričala je o politici uz tog vremena, pričala je o svom teškom životu i bio sam nekako duboko ganut njenom pričom. I bio sam sretan što mi je omogućeno da uživam u tom našem bonus trenutku. Poželio sam je viđati što češće pa sam je uslikao mobitelom.
Već neko vrijeme gdje god se pojavim svima pokažem screen saver svoje nokie i kažem:
"Vidiš - ovo je moja baka!"
:))
|
26.05.2005., četvrtak
.Crtica sa Hladnog Piva
.
Sinoć sam bio na žestokom koncetu - Hladno Pivo je posve ispunilo Veliku dvoranu Doma sportova.
Znam puno o tim momcima, bio sam čak i njihov gost u VIP loži na dodjeli Crnog mačka u Bjelovaru, sjećam se i dan danas kako smo se super zezali, postoji čak negdje i video snimka gdje ja od Šokija primam u ruke njihovog Crmog mačka i dižem ga visoko i zahvaljujem se jer je napokon došlo vrijeme da moj antitalent bude prepoznat i nagrađen :)
Bio sam također i svjedok kako su momci morali raditi bilo kakve poslove (deratizacija!?!) jer im ni crnomačkovski niti od publike priznat status našeg najpopularnijeg benda nije donio baš nikakvu materijalnu korist!
Strepio sam nedavno hoće li se ti dragi dečki razići, svaki svojim putem - sam Bog zna da su bili jako blizu jer su svi međusobno bili izposvađani na mrtvo, budući da su već bili na rubu živaca, strahovito popularni ali kronično bez love...isto tako sam bio presretan kad su nakon zadnjeg albuma dobili uzlet, motivaciju i malu ali sigurnu državnu stipendijicu jer su svi dobili status umjetnika!
Na koncertu je bilo sjajno, uživao sam, na mene se prenijela energija prepune dvorane i snaga njihovog zvuka, skakao sam gore dolje u mjestu skoro čitavih dva i pol sata!
Samo u mjestu - za razliku od nabrijanih momaka bez majica što su u onoj gužvi divljački zajedničkim snagama jurili u krug i kao čopor udarali po publici kojoj nije bilo do udaranja. Iako su moju pojavu pomalo respektirali, ipak sam u zadnjoj minuti koncerta doživio da mi vrlo korpulentam momak s leđa zabije petu malo iznad gležnja i nastavi padati klizeći mojom nogom...to je zbilja boljelo :)
Najljepši trenutak bio mi je kad su svi u dvorani skandirali "Šoki! Šoki! Šoki!" - Šoki je došao u Hladno Pivo posljednji i do sad se činilo da ima najmanja prava u bendu - kao da je samo potrošna roba, vrlo zamjenjiv. Moj je dojam da je Miletova molba publici da pozovu Šokija bila istovremenno i priznanje - javna promocija dragog mi Kreše u punopravnog člana benda :)
A sad crtica - ono zbog čega vam ovo počeo pisati:
Ispred mene bilo je dvoje vrlo mladih ljudi. Bili su oni dio većeg društva od tri mladića i četiri djevojke, ali meni su bili nadasve zanimljivi samo njih dvoje.
Klinac je svako malo dolazio curici po poljubac, prekidao bi je u njenom transu, umirio bi je i poljubio a onda bi se vratio svojim dečkima. Vidljeo se da je to maloj već počelo ići na živce i odbila mu je dati poljubac. Pa mu je odbila dati još jedan. On je tad pokunjeno otišao u svoje 'muško' društvo i svako malo bi se okrenuo prema njoj i nekako bi je teleće gledao. Kad ju je počeo i dozivati (preko mog uha) došlo mi je da ga zagrlim i odvučem u stranu te mu kažem: "Mali, daj budi malo cool, pusti curu nek uživa a ona će ti doći sama!
Čini se da je maloj nakon nekog vremena dosadilo to dozivanje pa je otišla s frendicom. Gledao sam tad tužnog izgubljenog dječaka, muzika je odlična, mali je očito žestoki fan - sve pjesme inače urla naizust - ali tog trenutka on uopće više nije doživljavao koncert, izgleda da mu je ona bila jedini razlog što je tu!
Nakon nekog vremena cura se pojavila, nosila je punu bočicu mineralne vode. Prišla je dečku a ovaj se presretan posve okrenuo prema njoj. Otpila je gutljaj i pružila bočicu njemu. Meni se to činio kao baš sladak njihov zajednički trenutak...njih dvoje mirni usred paklene vrućine i divlje gomile piju mineralnu - ali samo mi se činilo tako! Klinac je okrenuo bocu naopačke i počeo si sipati vodu po glavi! Cura je počela vikati da je žedna i pružila ruku da mu uzme vodu ali nije uspjela jer je mali vodu već dodao svom frendu koji se također zalio po glavi. Taj je pak bočicu proslijedio trećoj frendici, ta si je okrenula bocu iznad glave ali nije pala ni kap!
Gledao sam malu žednu i (ne)pokislu i njenog dragog kako se luđački smije...i mislim si kako mali ima emocionalnu inteligenciju kakvog trola - dajem im vrlo malo zajedničkih dana :)
Kasnije sam otišao van i kupio si bocu iste takve vode. Deset kuna! Bočica od pola litre obične (ne mineralne!) no-name vode deset kuna!! Odmah sam se sjetio malene i činjenice da je njenih deset kuna isparilo u sekundi.
Uzdah nakon što sam popio gutljaj nije bio samo zbog zadovoljstva...
:)
|
.Otpadnik zdravstva
.
Laprdava je u svom postu malo pljuvala po našem zdravstvu.
Eeee, dragi moji blogeri, naše zdravstvo je odlično, samo se treba znati (odnosno moći) nositi s tim birokratima sa zdravstvenog...a ja ću vam šapnuti kako ;)
Recept je vrlo jednostavan - zapalite svoju zdravstvenu iskaznicu!
Ako imate dopunsku iskaznicu, zapalite smjesta i nju!
Bilo je to ovako:
Sticajem okolnosti bio sam na putu kad mi je isteklo zdravstveno. Kad sam došao natrag u Zagreb bauljao sam naokolo ne mareći za datume na svojim dokumentima. Jednog lijepog dana pogledam ja svoju zdravstvenu iskaznicu i skužim da je datum istekao pa odem u Jukićevu srediti to. Vele oni meni da me nema u kompjutoru i da se nisam prijavio u roku od tri mjeseca (ma kako je znala da je prošlo tri mjeseca ako me nema u kompjutoru!) i da mi nema po kojoj osnovi dati zdravstveno! Rekao ja njoj da po Ustavu svaki građanin RH ima pravo na zdravstveno. Veli meni žena: "Je, to vam doista jeste tako ali pod nekim uvjetima!"
Rekla mi je i da ću zdravstveno moći dobiti tek kad se zaposlim!
Nisam se planirao zaposliti još koji mjesec pa sam tako postao zadnja rupa na svirali društva - čovjek_kojeg_nema_u_kompjutoru!
Osjećao sam se čemerno zbog toga - nisam bio deset godina bolestan a sad najednom sam počeo pratiti svaku promjenu u organizmu!
Dani su mi prolazili ovako: nešto mi je hrpinulo u prsima, nije valjda upala pluća (sigurno bi me koštala bar 3000 kn), ova tupa bol je ziher slijepo crijevo (tu režu, pa anestezija, pa satnice sestara i kirurga...pa hrana u bolnici...mora bit 10 000 kn!)...zub (ma neka neka, samo 300 kn hehehehe)...nevjerojatno je bilo kako sam se naglo preobrazio iz kršnog momka u hipohondra!
Jednog lijepog jutra...bol! Prava bol! Bio sam sretan ko malo dijete...nisam hipohondar, ovo zbilja boli! Jupiii!
Odjurim u bolnicu (ne trebam opću praksu, odmah idem u bolnicu jer nemam socijalno!) sav sretan što sam nakon duge potrage otkrio da sam bolestan. Dođem na prijemni šalter: "Dobar dan, ja bih da me pregledate!"
Sestra me sažalno pogleda:
"Jedanaest je sati, pogledajte prepuna je dvorana, oni koji čekaju od sedam u jutro još nisu primljeni, bit ćete tek predvečer gotovi!"
"A što ću, prihvaćam!"
Sestra ispruži ruku: "Dajte mi Vašu iskaznicu."
"Nemam."
"Zaboravili ste!?"
"Ne nego nemam socijalno" - ponosno ću ja! Učinilo mi se najednom da je impresionirana!
"Pa kako ćete onda?"
"Platit ću!"
"To može samo ako Vas naručino kao hitan slučaj - drukčije to ne možemo provesti u kompjutoru!"
"Oke, samo vi dajte!"
Deset minuta kasnije prozvali su me. Sestra na prijemu u ambulanti me upita sa strahopoštovanjem:
"Vi nemate zdravstveno?"
"Nemam" rekoh joj, držeći se gordo.
Doktor me primio srdačno, ko da me zna sto godina - pitao me za obitelj, za korijene moje familije, zanimala ga je moja struka, ma divota! Pregledavao me punih dvadeset minuta jako pažljivo...a u onih deset minuta što sam proveo u čekaonici izredala su se bila četiri pacijenta! "Što lova čini" mislim si ja!
Na kraju nije izdržao: "Kako to da nemate zdravstveno, nevjerojatno mi je to, vidim da niste propalica!"
"Ne želim ga." rekoh - a u tom sam trenutku već zaista tako i mislio!
Dobio sam neke lijekove i uputnicu za pretrage nekih markera u krvi - "..čisto da eliminiramo sve mogućnosti gospodine! Nalazi Vam se čekaju tri tjedna pa dođite k meni na kontrolu."
Na izlazu sam sestri platio 80 kuna a ona je ustala da me isprati do vrata.
Odmah nakon toga zaputio sam se u Petrovu bolnicu - tamo sam bio jedini čovjek u čitavoj zgradi!
Lutao sam pustim hodnicima tražeći bilo koga, napokon nađem neku sestru i kažem joj da trebam izvaditi krv da mi naprave ono što piše na uputnici.
"Dobro, napravit ćemo to - to Vam se čeka oko tri tjedna, dajte mi iskaznicu."
"Nemam zdravstveno"
Na te moje riječi sestra je ostala osupnuta! Kad se sabrala upitala me:
"Kako nemate - znate li Vi kako je to skupa pretraga!?"
"Ne zanima me, platit ću koliko treba!"
"Daj odite i sredite si zdravstveno, pa mi dođite sutra - to Vam je puno bolje!"
"Ne želim zdravstveno! Idemo vadit krv!" rekoh joj ja pa smo zaista krenuli do neke ambulante.
Izvadila mi je krv. Upitao sam je koliko to košta, rekla je da ne zna, da će se cjena formirati tek nakon analize, ali da neće bit više od 500 kn.
"Super" rekoh ja - "Kad da dođem po nalaze?"
Sestra se nešto uzmucala, kao da je mislila brže od govora: "Sutra u jutro, a ako želite možete doć i danas popodne!"
"Tako brzo!" upitao sam je istinski zatečen. Ona je na to samo kimnula glavon...
Popodne sam došao, opet sam lunjao pustim hodnicima, ušao sam na kraju u neku sobu gdje je sjedio striček u odijelu.
"Dobar dan, došao sam po nalaze, vadio sam krv jutros"
"Ahaa, Vi ste onaj koji nema zdravstveno! Dođite!"
Dao mi je nalaze i račun na 370 kn. Račun sam platio bez riječi.
"Nalazi su Vam super, zdravi ste kao dren!" reče čičica.
Srdačno smo se rukovali, kao stari prijatelji a ja sam veselo odjahao u zalazak sunca...
:D
|
25.05.2005., srijeda
.Lovačke priče
.
Dragi blogeri, uskoro namjeravam početi objavljivati ciklus priča pod zajedničkim nazivom 'Lovačke priče'.Taj je naziv osmislio bloger stojko. Ono zajedničko tim pričama bit će:
a) da su prilično nevjerojatne
b) da su istinite!
Sve o čemu ću pisati u Lovačkim pričama dogodilo se meni. Dvije priče već znate - vozio sam žmirečki autoputom i spasio sam baku.
Ubrzo slijedi drugi (komični) dio priče 'Zašto vjerujem u čuda' a onda kako ih stignem pisati kapat će i ostale priče.
Želim se samo još osvrnuti na ton blogerice Riječanke:
Kada drugi puta budeš htio skupiti bodove na patetiku, sjeti se da neki od nas znaju i nešto o medicini. Probaj sa "čudima" na nekom drugom polju....
Na to sam joj odgovorio ispod njenog komentara...i čekam njezinu ispriku!
Svatko ima pravo reći da mu je nešto sumnjivo i tražiti od mene objašnjenje ali me nema pravo proglašavati lažovom!
Molim vas da mi vjerujete, ako se šalim ili izmišljam - to ću naglasiti!
To pišem zato da izbjegnem hrpu sličnih komentara jer neke lovačke priče će vas iznenaditi.
O, da! Jako će vas iznenaditi...hehehehe :)))
:)
|
.Moć sugestije
.
Jednom, odmah nakon ručka, strefila me neka melankolija...očni kapci su mi padali sami od sebe - skoro sam zaspao na stolici. Rekao sam mami da idem odspavati pola sata pa da ću onda van.
Majka veli "Nemoj ići odmah, imam fine jagode, hoćeš li da ti ih očistim?"
"Može!" rekoh ja oduševljeno i majka krene u kuhinju.
Čekao sam jagode dobrih dvadeset minuta, svako malo bi mi brada krenula prema prsima ali bih se trgnuo...sad će jagodee...mljac! Nakon dvadeset minuta pukne mi film, odem u kuhinju a kad tamo majka čisti ribu!
"Joj mama pa što to radiš, sad si nisam ništa odrijemao niti sam jeo jagode a za deset minuta moram van!"
Mama zbunjeno veli: "Oprosti Ddadd, mislila sam da spavaš!"
Tada me pogleda pravo u oči i veli:
"Znaš što? Sad si lijepo zamisli da si odspavao!"
:D
|
24.05.2005., utorak
.Kad sam tužan kao sad želio bih da...
.
Kad sam tužan kao sad želio bih da sam glazbenik i da pjevam najtužniju pjesmu svirajuć najtužniju melodiju na instrumentu vilinskog zvuka - uživajuć dalek u tuzi ljudi što me slušaju u tišini...a kasnije, sâm, punio bih si dušu opijenošću tih ljudi, zaboravljajuć ih odmah omamljen osjećajima što pulsiraju u ritmu zvuka magije.
Kad sam tužan kao sad želio bih da mogu pretvarati vodu u vino i tad dijeliti ćar ljudima - uživajuć sjetan u njihovoj sreći...a kasnije, sâm, punio bih si srce zahvalnošću tih ljudi zaboravljajuć ih odmah opijen slatkom crvenom magijom što nastaje pa nestaje u zlatnom peharu.
Kad sam tužan kao sad želio bih da pokretom svojih ruku dajem svim ljudima ljubav...ali ljubav koju bi oni morali širiti dalje uživajuć sretni u sreći svijeta...a kasnije, kad bih ostao sam, došla bi ona, zaražena klicom moje ljubavi i odnijela mi tugu...
****
Kad sam tužan kao sad želio bih da mi pisanje može pomoći...jer...i dalje sam tužan...upravo sad.
|
23.05.2005., ponedjeljak
.Zašto vjerujem u čuda
.
Prije nekoliko godina, jedan vikend, imali smo rijedak obiteljski trenutak - svi smo nakon doručka sjedili za stolom uživajući u jutarnjem razgovoru uz kavicu.
Telefon je zlokobno zazvonio, javila se majka i problijedila - teta iz Dugog Sela javila je da je baka umrla.
Šok, zbilja je to bilo iznenada, bez ikakve najave - odmah smo svi ustali i pošli za Dugo Selo.
Stigli smo u pogrebnu atmosferu, teta je već bila u crnini, neki susjedi su se zbunjeno smucali hodnikom, moj mali rođak je sjedio na fotelji tupo zureći u zid - u stanu su svi govorili šaptom. Ušao sam u bakinu sobu, baka je u mračnoj sobi ležala pokrivena preko glave.
U tom trenutku sam prvi put osjetio pravu tugu - do tada kao da nisam bio svijestan što se dogodilo - u meni je cijelim putem još tinjala nada da je sve to nekakva greška.
Nakon pijeteta nad njezinim uzglavljem svi smo otišli u dnevni boravak i počele su priče o tome kako je to bilo. Teta je pričala kako je baki pozlilo, kako je došla hitna pomoć i kako je doktor rekao da joj nema spasa iako je tada baka još bila živa, naime, bila je praktički bez pulsa, bez tlaka a disanje joj je bilo skoro neprimjetno. Tada su počeli pričati o pogrebu što ja nisam više mogao slušati i pojurio sam u bakinu sobu.
Prišao sam njenom krevetu i maknuo joj pokrivač sa lica, gledao sam je kako spokojno leži, suze su mi bile u očima, poželio sam je dodirnuti i nisam se suzdržavao, pogladio sam je po licu.
Najednom shvatim da je ona živa! Neki nevidljivi pokret - nešto, ni dan danas ne znam što, reklo mi je da je ona još tu i da zna da je netko miluje po obrazu. Počeo sam joj govoriti da znam da će sve biti OK, zbilja sam čvrsto vjerovao u to!
Pričao sam joj tako neko vrijeme i dragao je po licu kad li ona u jednom trenu malo pomekne glavu prema prisima, kao da želi nešto pokazati!
Ne pitajte me kako, zumirao sam njene ispucale usne, način na koji je dolazila do zraka i u tom trenu sam znao da je žedna! Krenuo sam natrag u boravak, tražio sam krpu da je namočim vodom. Svi su me pitali što će mi a kad sam im rekao da je živa iznenadila me njihova reakcija - oni su znali da je živa i čekali su da umre!
Teta je rekla nešto u stilu da pustim, na što sam počeo urlati da mi nije jasno kako je mogu ostaviti onako samu, žednu, pokrivenu preko glave i da ću poluditi ako mi odmah ne da krpu i vodu!
Dobio sam što sam htio, otišao u bakinu sobu i navlažio joj usne...počela je micati usnama i pomaknula je ruku prema glavi tržeći još. Dao sam joj. Moji su za to vrijeme nahrupili u sobu i promatrali što ja radim. Rekao sam im da opet pozovu hitnu. Hitna je stigla rekordno brzo a ja sam totalno iscrpljen otišao u drugu sobu da se odmorim. Sad tu nastupa moja majka...
Kad je došao doktor i pokušao joj izmjeriti tlak mogao je samo konstatirati da je tlak nevjerojatno nizak. Majka mu je rekla da joj da tableticu nitroglicerina na što je doktor rekao da će je ta tabletica ubiti jer je tlak strašno nizak.
Majka je rekla čovjeku da je čitav život radila u zdravstvu i da ona zna da se u takvim slučajevima (baka ima anginu pectoris) ne štedi na nitroglicerinu! Doktor je rekao da joj neće dati i da on tu nema što više raditi. Majka je stala na vrata i rekla mu je da neka bude kompromis - neka joj da pola tabletice a ona će preuzeti odgovornost! Doktor je popustio i dao joj pola doze nitroglicerina.
Baka je otvorila oči skoro trenutno! Dali su joj tad još i infuziju i nešto za jačanje.
Pola sata kasnije baka je već ustala iz kreveta! Kad sam čuo vesele uzvike iz sobe pojurio sam k baki. Ušao sam u njenu sobu, probio se između razdragane rodbine i ugledao sam bakino nasmiješeno lice!
Smijala se ko malo dijete, sva sretna što me vidi.
Baka je i dan danas živa i prilično zdrava za ženu tih godina a ja odonda vjerujem u čuda!
:)
|
22.05.2005., nedjelja
.Čemu služe cvike!?
.
Sjedio sam jednom za stolom dok je majka spremala ručak. Divljački je batom za meso tukla neke izmrcvarene šnicle kad li je najednom zastala, pogledala me i rekla:
"Vidiš kako su cvike dobra stvar!"
Ja pogledam nju, bila mi je presmiješna onako mala sa ogromnim tatinim cvikama što joj prekrivaju pola lica. Podsjetile me te cvike na masku za ronjenje...negdje nasred stakla ugledam mrlju, špricnulo joj je češnjaka na naočale...
"Super!" velim ja - "Da ti ne padne mesni sok u oči!"
"Ne!" veli mi majka gledajuć me preko mrlje na staklu:
"Bila je dlaka u mesu!"
:-D
|
.Osjećaj krivnje
.
Nedavno sam napisao mali osvrt na ljutnju pa znam da se nećete ljutiti ako sa polugolih tema danas skrenem u psiho vode i kratko progovorim o savjesti, tom našem demonu koji ćemo ovdje zvati osjećajem krivnje! :-)
Pišem o tome iz jednostavnog razloga - u tekstu koji sam pisao do malo prije spomenuo sam 'osjećaj krivice' i odjednom skužio da je velika vjerojatnost da me puno ljudi pogrešno shvati. Spremio sam taj tekst na hard za neka bolja vremena i počeo pisati ovaj.
Nakon ovog teksta se više nikada nećete osjećati krivi, naprotiv, bit ćete krivi!
Sretno! :))
Dakle, ovako: osjećaj krivnje je loš!
Loš je zato što nam je neugodan i jer nas smeta da djelujemo i napredujemo.
Čim nas muči savjest to znači da nešto nismo raščistili sa činom zbog kojeg nas krivnja proganja!
Imamo dva načina da se riješimo savjesti - načine ću nazvati Dobar i Loš!
Loš način:
Potiskivanje je stvarno loš način!
Učinili smo nešto grozno i svaki put kad ugledamo nešto što nas podsjeti na taj užasan čin nešto u našem mozgu zaurla a mi snažnim pritiskom naših misli potisnemo demone u našoj glavi duboko - sve dok ih nešto drugo opet ne probudi!
Zbilja vjerujem da ne moram objašnjavati zašto je ovaj način loš - ne znam tko bi htio hodati svijetom sa demonima koji mu čuče u nekom zabitom kutku uma!
Dobar način:
Raščistiti sa demonima! Krenuti u snažnu bitku protiv vlastitog osjećaja krivice, pobijediti ga, odstraniti iz glave te zaboraviti da je ikad postojao! To nije tako teško kako izgleda - sad ću vam objasniti što vam je činiti...
Dakle, želite li pobijediti osjećaj krivice morate priznati krivnju!!
Nema više izmotavanja! Budite brutalno realni i iskreni prema sebi! Razorite se u najmanje komadiće!
Na primjer: skrivite prometnu nesreću. Opako vas gledaju, prošli ste kroz crveno, ima ozlijeđenih...
Izlazite iz karamboliranog auta...kažete sebi "Crveno je trajalo pola sekunde, budala koja me je nabila krenula je na naznaku žutog inače bih prošao...on je kriv iako mi to na sudu neće priznati! Kad ga se dočepam!"
Kasnije saznate da je neki ozlijeđeni umro...odjednom se nešto dogodi - neki crvić vam ne da mira, u glavi vam glasić govori da "sam bar"..."što ako"..."da bar kreten nije tako rano krenuo"...
Taj glasić u glavi zovemo savješću ili osjećajem krivnje!
Najgore je pomisliti ovo: "Onaj što je brzo krenuo je više kriv od mene!...Nije mi jasno...kako je čovjek umro, pa izgledao je dobro kad su ga nosili! Bože, imat ću ga cijeli život na duši!!"
Umjesto toga dolazi spasonosni lijek:
"Učinio sam to! Jebiga, jesam! Prošao sam kroz crveno jer sam prekasno ustao i žurio da stignem na posao!"
Onda dodatak:
"U govnima sam do grla - za ovo se ide u zatvor! Čovjek je umro - umro je jer sam pogriješio!"
A onda ono najvažnije:
"Što mi je učiniti da popravim štetu i da mi se to više ne desi!"
Pa zaključite:
"Žao mi je što je umro...tužan sam ali tu se više ništa ne može. Moram provjeriti ima li djecu, treba li njegovoj obitelji financijska pomoć oko ukopa, moram im nekako dati do znanja da mi je zaista žao i da ću im učiniti sve što mogu!
Trebam i dobrog odvjetnika - najboljeg!
Kad ova noćna mora prođe dajem si riječ da ću svagdje kretat na vrijeme te da više nikad ali nikad neću proći ni kroz žuto, a kamo li kroz crveno!!!"
Ovakav način razmišljanja je efikasan ali nije bezosjećajan, vaši osjećaji su itekako prisutni u vama, ali ste ih sad svijesni, priznate ih samima sebi i ne stvaraju konfuziju te samo prođu kroz vas bez posljedica!
Morate znati da nije vaša dužnost da imate osjećaj krivice nakon što uradite nešto loše! Znam da smo odgojeni tako da nas već za prolivenu kavu treba peći savjest ali molim vas riješite se toga!
Vaša dužnost je da si priznete krivnju, učinite sve što možete da popravite štetu i da analizom događaja naučite nešto kako se to loše što ste napravili ne bi ponovilo!
Nakon što učinite sve što je u vašoj moći samo si recite: "Pogriješio sam, napravio sam sve što sam mogao da popravim štetu i sad su stvari takve kakve su! Da se to ne ponovi slijedeći put u sličnoj situaciji napravit ću to, to i to."
I to je sve!
Ovo gore opisano zaista djeluje, čak i kad vam se nemio događaj ponovi!
Ponekad nije dovoljno reći si samo jednom što ubuduće treba raditi - važno je da i tada, kad se ponovi, budete iskreni prema sebi i opet si kažete što je stvarni uzrok ponavljanja lošeg događaja.
I kako da uklonite taj uzrok!
A sad, čiste savjesti idemo se dalje zabavljati na blogu...do slijedećeg mog osvrta koji će se baviti izazivanjem osjećaja krivnje u drugim ljudima! Pozdravljam vas, uživajte!
:)
|
21.05.2005., subota
.Samo za tvoje oči ;-)
.
20.05.2005., petak
.Jak razlog :)
.
Jednom davno izlazim iz stana kad li moja draga majka dojuri i veli:
"Ddadd, uzmi kišbran, vani ljudi nose kišobrane!"
Onda me značajno pogleda i doda:
"A i kiša pada!"
:-D
|
.Autentična ljubav :)
.
Potaknut postom o posljedicama pušenja koji je napisala naša cijenjena Dama s bauštele iliti Jazzie, odlučio sam vam napisati što se dogodi kad se žmirečki ljubite u autu.
Dakle, tu večer smo jedna divna mlada dama i ja razmijenili prvi poljubac...mmhm...ne bih u detalje :)
Kasnije, u sitne sate, negdje oko pola četiri u jutro vozio sam je kući Slavonskom avenijom i u jednom trenutku velim ja njoj da me živo zanima kako je to kad žmirečki vozim a ona me ljubi (u usta naravno, nisam vam ja Rumunj!). Nećete vjerovati, bila je oduševljena idejom pa sam ja fino zažmirio...u trenutku prije žmirenja kazaljka je pokazivala 90 km/h...
Osjetio sam na svojim usnama dodir njenih usana, vlažan, svilenkast, topao i sladak...tako ja zamišljam božanski nektar! Zavrtilo mi se, sav sam se osjećao nekako rastopljeno a onda je dodira tih čarobnih usana nestalo. Otvorio sam oči...i znate li što se dogodilo?!?
U trenu otvaranja očiju vozili smo preko 110 kilometara na sat!
Fijuu...koja akceleracijska pusa!!
:-)
|
19.05.2005., četvrtak
.Pjesme...
.
Razmišljao sam o pjesmama u Hrvata.
Ne znam za vas ali imam dojam kao da se naši tekstopisci silno trude ne napisati nešto upućeno ženi, nešto zbilja romantično i toplo - stihove koje bi smo mogli i recitirati a da ne izgube svoju draž...
Recite vi meni, kojem bi ste našem pjevaču dali da pjeva stihove kakve pjeva Ibrahim Ferrer.
Ja se ne mogu nikoga sjetiti.
Pogledajte na primjer samo ovu ljepotu:
jedna je djevojka u koru stabla
urezala svoje ime
a stablo je ganuto na nju
ispustilo cvijet...
stablo sam ja a djevojka si ti..Maria!
otišla si
i ja od tada lutam svijetom
u potrzi za svojim cvijetom...
Meni je to predivno...baš predivno :)
|
.Ne radi mi arhiva :(
.
Što kad ne radi arhiva? Hoće li proraditi? Nemam dobar backup :(
Šokiran sam, osjećam se ko da mi se razboljelo čedo :-)
|
.Prevrtljivo žensko
.
Znate što, žene su prevrtljive! Evo kako je to bilo:
Moja nesuđena punica poslala je po meni nekih 800 kuna za moju dragu.
Dođem ja kući, cmok cmok evo ti 800 kunića. Ona ih sva sretna spremi u džep.
Skuhamo kavicu, sjednemo, uživancija, taman se opuštamo kad li draga bubne:
"Sve bih dala za kockicu čokolade!"
Na to ja sav ozaren skočim, optrčim stol i stanem pred nju ispruženog dlana:
"Daj mi sve a ja ću odjuriti u dućan po čokoladu!"
A ona se počne na to samo blesavo smijati...pa to je da ne povjeruješ kako žene malo drže do svoje riječi!
Svašta!
:-D
|
18.05.2005., srijeda
.Nakon ovog mi više ništa nije bilo isto...
.
.
.
Srce anđela
Kada kiša počne padati
Ti ćeš duga na nebu biti
Bosa ćeš koračati
Po stazama mojih misli.
I kada kiša počne padati
Ja ću se od tebe skriti
Jer znam da licu mom nećeš podariti
Toplinu svojih niti.
Ipak oko suza tvojih ću
Ruke svoje oviti
I meko, i nježno ću ih
Sa usnama svojim spojiti.
Svoju čežnju ću okriviti
Tvoju opojnost osuditi
Ali očaran tobom, anđele,
Vječno ću biti!
I kada kiša prestane da pada
Udahnut ću taj tvoj miris što me vreba
I potražit ću tvoje srce, anđele,
I to onda kada duge više nema.
|
.Mjesec dana
.
Prije točno 30 dana postavio sam svoj prvi pravi post :)
Čitao sam haiku od tramtinčice i osjetio sam strahovitu želju da podjelim jedan svoj haiku sa svima koji bi ga željeli prihvatiti.
Pa sam ga postavio na blog...koji sam otvorio dosta prije samo zato da mi netko ne uzme nick.
I tako...lijepo mi je bilo s vama ovih mjesec dana, nadam se da je i vama bilo dobro i da ćemo se još dugo i plodno družiti!
Sjajna ste ekipa, blogeri! :-)
Pozdrav!
Ddadd
|
.Razumijevanje
.
U skoro prepunom autobusu vozila se djevojčica, maleno nježno biće od kojih osam godina. Sjedila je do majke a ruka joj je bila u vodoravnom položaju ispred grudiju, dok joj je dlan slobodno visio prema dolje.
Lice joj je bilo jako zgrčeno na jednu stranu - bilo je očito da je preživjela neku paralizu ili pak da ima neki teški defekt još od rođenja.
Djevojčica se malo nagnula prema majci i nešto joj je izgovorila. Iz zgrčenih usana nije izašao apsolutno nikakav smisleni zvuk, ono što je ona izgovorila zvučalo je kao umjetno sklepana hrpa suglasnika.
Majka odgovori: "Da, baš je gužva".
Na to će malena opet nešto totalno nerazumljivo - zvučalo je (bez pretjerivanja) kao "gvljskak gljbab"!
Majka odgovori: "Ne znam hoće li kasnije biti gužva!".
Upita tada majka:"Da li je takva gužva i kad se s tatom voziš u autu?"
Curica kaže: "ak!"
Tad curica opet nešto zapita. Mama joj veli da je ne razumije. Curica ponovo pita a mama kaže:
"Nisam te razumjela - reci mi to na drugi način!"
Curica progovori a majka na to veli:"Ne znam da li ona ide u peti razred!"
Upita majka curicu: "A kako se zove njezina uciteljica?"
Curica veli:"gljgbam"
Majka kaže:"Nisam sigurna da joj je ona učiteljica!" i pogladi djevojčicu po glavi.
Putnici u autobusu bili su ganuti.
Bilo je divno gledati njih dvije i njihov zajednički jezik!
Život je bajka i kad je težak...
|
17.05.2005., utorak
.Dokaz
.
Scena 1.
Ugodno društvo, dva starija bračna para, odmah nakon ručka, za Sveta tri kralja.
Prijatelj domaćinove kćeri odlazi kad li ga domaćica pozove: «Čekaj, nismo si čestitali!»
Prijatelj se vraća, čestita domaćici sve najbolje i domaćini ga predstaviše gostinjskom paru:
«Ovo je prijatelj naše djece.»
Ne to će mladić: «Prijatelji roditelja mojih prijatelja su i moji prijatelji.»
To izazove salve smijeha. «Kuda ste se zaputili?» - upita domaćin svoju kći.
«U birc, na kavu.»
«Baš lijepo, idete u birc na blagdan» reče on zajedljivo.
U to će mladić: «To je skroz nebitno, Bog postoji ali ga uopće nije briga za nas! Iz toga slijedi da mu je svejedno kako mi provodimo blagdane!»
U sobi nastane zgražanje, nevjerica, nesigurnost...mislili su svi: drag, duhovit mladić, možda se šali...
«Kako možeš tako govoriti o stvarima o kojima ne znaš ništa?» - prekori ga domaćica prijekorom koji to i nije bio, budući da je bio popraćen vragolastim smješkom.
«Ali, ja ZNAM da Bog postoji i da ga nije briga!»
Na trenutak zavlada tajac.
Scena 2.
«Ne možeš znati!» - reče netko.
«Shvatite, znam.»
Prisutni pogledaše mladića i shvatiše da se on ne šali...
Pogledaše ga opet i osjetiše strah, zebnju.
Gošća, starija gospođa, vrlo fina žena poželjela je nešto reći pa podigne glavu. Umalo je vrisnula kad je ugledala mladićeve oči. Te su oči sad bile veoma tamne, duboke i strahovito hladne. Nigdje nije bilo one vedrine i topline od prije samo dvije minute kad su se upoznavali. Brzo je spustila glavu!
«Bože, daj mi snage!» pomisli i reče: «Bog brine za sve nas.»
Domaćin reče: «Bog ne postoji!»
«Vi ste svi tvrdoglavi» - reče mladić glasom prepunim zadovoljstva, sugestije i autoriteta. Svima u sobi činilo se da ima nešto hipnotičko u tom glasu...
Scena 3.
Na starcima se već vidjelo da im se ne sviđa tijek razgovora i da ga žele privesti kraju.
Taman su htjeli to izvesti kad mladić progovori:
«Budući da mi ne vjerujete, moram vam dokazati!»
Uopće nije čekao da se njihovo iznenađenje smiri već se obratio domaćinu koji je upravo ispijao svoju čašu vina.
«Znači, Vi vjerujete da Bog ne postoji pa Vas molim da ispijete svoje vino do kraja a ja ću vam dokazati da postoji i to dokazom koji to nije.»
Pričekao je da domaćin ispije, te je nastavio: «Sada Vas molim da ispustite čašu u svoje krilo!»
«Ma, to je glupo!» - pobuni se domaćin!
«Poslušaj ga tata!» reče kćerka.
Domaćin je zbunjeno pogleda, usiljeno se nasmiješi, te rezignirano slegne ramenima. «Dobro, uradit ću to...»
Scena 4.
Sve oči u prostoriji bile su uprte ka domaćinu koji je teatralno ispružio ruku u kojoj je sa tri prsta držao čašu. Kao da se ruga (takav mu je bio izraz lica) on prvo vrlo polako odvoji srednji prst te nastavi držati čašu palcem i kažiprstom. Uto brzo odmakne kažiprst od čaše, međutim, ništa se ne dogodi! Čaša je ostala jednako nepomična kao i prije – činlo se kao da mu je zaljepljena za palac!
U sobi se začuju uzvici iznenađenja!
«Slobodno maknite palac gospodine.» reče mladić.
Kao u transu, lica punog užasa, domaćin počne odmicati svoju sad već drhtavu ruku.
Kad ju je posve odmaknuo začuo je mladićev glas, tih i odmjeren, upravo onakav kakav i priliči sablasnoj atmosferi šutljivih prestrašenih ljudi koji zure u jednu čašu što nepomično lebdi nasred polumračne sobe.
Glas je govorio snažno i tiho:
«Pomoću ove čaše indirektno kanim dokazati da Bog postoji.
Kao prvo, svi znate da je Bog rekao "Ja sam koji jesam" i da je poslao svog sina da objavi postojanje Božje. Poznato vam je također i da Bog nema običaj na svakoj zabavi dokazivati svoje postojanje.
Znači, morate se zapitati, da li je ova čaša zaista Božje djelo?!
Vi dobro znate da postoji još jedna sila, koja suprotno od Gospoda stalno dokazuje svoje postojanje!»
U to se čuo zastrašujući smijeh. Čaša je počela lagano kliziti zrakom i vrlo nježno, bez ikakva zvuka sletjela je na stakleni stol za kojim su sjedili domaćini i gosti.
Smijeh je prestao i glas je nastavio:
«Taj drugi je Đavo!»
Na spomen Đavlova imena čaša se rasprsnu! Dva komada padoše na stol svaki sa svoje strane čaše. Na stalku je ostao uspravan samo srednji, vrlo oštar dio.
Začuje se pitanje: «Domaćine, što mislite, tko je ovo napravio? Bog ili Vrag?»
Domaćin smeteno pogleda mladića.
«Rekli ste da Bog nema potrebu da se dokazuje, prema tome, to je učinio...»
U taj čas domaćin kriknu! Domaćinova ruka krenula je sama prema oštrom vrhu čaše! Svi pretrnuše od straha. Vidjelo se kako se domaćin užasnuto trza pokušavajući ovladati vlastitom rukom, međutim, svi su znali da je to bezuspješno – ruka se neumoljivo i sve brže počela primicati čaši. Kad je ruka pala na čašu domaćin je još jednom zaurlao, ovog puta iz sveg glasa. Svi u sobi osim mladića okrenuli su glave u stranu. Trenutak kasnije ponovo su se usudili pogledati i začuo se uzdah olakšanja! Domaćinova ruka stajala je nepomično iznad čaše, jedvo je dotičući!
Domaćin je polako okrenuo dlan prema gore. Na dlanu je bila sitna kap krvi.
Mladić reče: «Kao što sam rekao, ovo je dokaz koji to i nije. Ako je to učinio Bog, onda on postoji i briga ga je.
Ako je to učinio Vrag, tada, indirektno, čim postoji Vrag postoji i Bog! A da li ga je briga? Ne znam! Možda je baš on spasio vašu ruku!»
Scena 5.
Mladić i djevojka u krevetu, vode ljubav. Ona sva ustreptala od uzbuđenja osjeti kako on ulazi u nju. Osjećala je i njegove ruke na svojim grudima kako je miluju i izluđuju uvrćući joj bradavice. Odjednom osjeti još nešto da je poput svile miluje u centru njenog užitka. Sva uzbuđena pogleda dolje i vidje kako joj se vrh vulve razmiče kao da je tamo miluju neki nevidljivi prsti što klize povrh mjesta gdje je ušao u nju.
Osjetila je strahovito uzbuđenje, teško je disala ali ipak je htjela znati tko je to miluje...
«Ono kod mojih roditelja, je li to bio Bog ili Vrag?» upitala je dahćući.
Mladić se naceri i počne na njoj raditi još jače i još uzbudljivije. Gledao ju je kako se grči, kako se izvija i kako stenje.
«Što ti misliš?» upitao ju je.
Ona već blizu vrhunca kroz isprekidani šapat mu odgovori:
«Ne znam, ti Vraže jedan!
Oh, oh Bože...božanstven si!
Oh oh oh oooOOOH!»
|
16.05.2005., ponedjeljak
.Priča
.
Znam znam, dužan sam vam priču ;)
Nije to tako jednostavno, razmazio sam vas, da objavim nešto zbrda zdola razapeli bi ste me :D
Šalu na stranu, priču trebam pretipkati, malo preraditi i postaviti tu - to je nekoliko sati posla a ja od priča (još?) ne mogu živjeti pa moram raditi da bih imao što jesti...
Nadam se da ću noćas uspjeti postaviti tu priču - priču kakva još ispričana nije :-D
A da ni vama ni meni ne bi bilo dosadno, volio bih da mi napišete najsmiješniji stih za koji ste ikad čuli :)
Moj favorit je onaj od Bore Čorbe, mislim da se pjesma zove 'U cirkusu':
Žena pala sa trapeza, dal' je mrtva il' se zeza!
UPDATE:
Refren te pjesme (u cirkusu) ide ovako:
Da nastupi bio je sprečen
Gutač plamena
Jezik mu je sveže spečen
Traži se zamena
:-D
|
15.05.2005., nedjelja
.Što kad odu?
.
Kad odu dragi ljudi, oni u meni ostave prazninu.
Prazninu što me ispunjava, sobicu u mojoj duši - vječni kutak za osobu koje više nema.
U početku tu dolazim stalno, donoseći torbu punu uspomena.
Uvijek iznova te uspomene postavljam u razne kutke sobe pa ih pretumbavam, preslagujem, poravnavam i glancam do visokog sjaja - radim to sve dok ne stvorim ugodan prostor u duši, tiho svetište u koje ću svraćati da dam počast svom prijatelju.
Kako vrijeme odmiče posjeti su sve rijeđi, torba s uspomenama je sve praznija, dok naposlijetku ne počnem dolaziti praznih ruku. To znači da sam sobicu uredio i da je sad praznina puna. Puna ali ne i ispunjena.
Sad već ovdje svraćam samo po uspomene. Ponesem ih iz sobe je ali ih ostavim tamo.
Dogodi se da nekoliko puta za redom dođem po istu stvar, neko sjećanje mi je preteško pa iznošenje ostavim za trenutak kad ću biti jači.
Uspomenu što sam iznio iz sobe rijetko izgovorim naglas, još rijeđe je zapišem - najčešće je jednostavno pustim u svoje srce.
Srce mi tada zatitra, osjetim se živ i pustim emociju da prođe kroz mene.
Na licu mi se tad pojavi osmijeh.
Ili suza.
|
14.05.2005., subota
.San
.
Ovaj san sam si zapisao, ne pamtim baš snove ali tko ovo ne bi zapamtio!
Doslovno prepisujem što sam si onomad, još bunovan od sna, zapisao u svoju knjižicu:
****
Nešto se događa, držim nekakvu kartu u ruci (izgleda kao ulaznica za kino), prijatelji me voze u mercedesu kroz široke mračne psihodelične bolničke hodnike koji izgledaju kao da su ispali sa slika Salvadora Dalija. Dolazimo na odredište, velika je gužva, čekamo, prijatelji mi prave društvo, dobra je zezancija ali ja se sve vrijeme osjećam nekako nelagodno.
Na redu sam, zgodne medicinske sestre mi cvikaju kartu. Odjednom skužim da mi prijatelji odlaze! Vičem za njima, oni se ne osvrću! Potrčim za njima i shvatim da ne mogu, moram ostati! Postane mi jasno da sam u Zemlji Mrtvih!
Ljut sam, imam još posla gore!
Nemoćan da se vratim lunjam Zemljom Mrtvih i promatram taj svijet, smeđ poput najtamnijeg pijeska Sahare.
Čudan je to svijet - tu je uvijek nekakva gužva, ali ta gužva nikome ne smeta. Puno se mrtvih vozi autima. Auti izgledaju sablasno, klize svijetom bešumno i polako, zatamnjenih stakala. Objasnili su mi da se u tim autima voze oni koji su umrli unakaženi pa ne žele da ih drugi takve vide. Kakav umreš takav ostaješ u Zemlji Mrtvih.
Odjednom sretnem prijateljicu. Već je dugo mrtva. Pričamo, kaže mi da je njena ljubav gore i da ona često ide u svijet živih. Zamolim je da me odvede, ona pristane.
Vodi me nekim uskim hodnicima, dolazimo do izlaza iz svijeta mrtvih. Izlaz izgleda kao kanalizacijski otvor, treba samo podići rešetke, popesti se i vani smo!
Odjednom čujemo korake, sklonimo se iza nekog zida, provirim i ugledam glavnu medicinsku sestru svijeta mrtvih! Hoda s nekim tipom, silaze kroz otvor i hodaju ravno prema nama! Panično bježimo od nje. Ugledamo neku pećinu i sklanjamo se u nju. Tamo je jako mračno.
Oči nam se privikavaju na tamu, nešto se bijeli pored nas. Shvatimo da je to kostur. Prijateljica vrišti, ja joj poklopim usta da nas glavna sestra ne čuje. Proučim bolje pećinu, na zidu nasuprot ulazu nalaze se željezna vrata, izgledaju su ko vrata tamnice nekog starog dvorca.
Odjednom, na vratima odakle smo došli pojavi se lav! Pojurimo u drugu prostoriju, lav porči za nama a mi u posljednji trenutak uspijemo zatvoriti željezna vrata!
Lav riče ko grmljavina i nervozno hoda ispred vrata. Pogledam kakva je ta druga prostorija i shvatim da od tamo nema nikakvog izlaza, jedino je navrh jednog zida mali prozorčić sa rešetkama.
Prozorčić je jako visoko i gleda na put kojim smo prošli kad smo bježali u svijet živih. Netko prolazi kraj prozorčića, to je glavna sestra! Počnem vikati, sestra zastane, pogleda kroz prozorčić i ode po pomoć. Malo kasnije dođe ona sa čuvarem i oslobodi nas.
Nakon što nas je oslobodila, glavna sestra, frendica i ja idemo natrag u Zemlju Mrtvih.
Sestra se smije, shvaćam da je žena baš OK, uz mig nam je objašnjavala da i ona često ide posjetiti svog dragog u svijet živih.
Prolazimo pored prilaznog pulta u Zemlju Mrtvih. U gužvi najednom spazim prijatelja kako s kartom u ruci ulazi u Zemlju Mrtvih. Sretan sam ko malo dijete - i on je umro!
Dotrčim do frenda, zagrlimo se i počnemo pričati prisjećajući se kakve smo šale zbijali s ljudima dok smo bili živi.
Hodamo polako, ludnica je pred nama, toliko je mrtvaca koje možemo zezati!
Bit će veselo u zemlji mrtvih :)
****
Sad, ako netko tumači snove, i ako mu se da, nek mi protumači, bilo bi mi baš drago :)
Ono što mene čitavo vrijeme muči je onaj kostur u pećini - što se zbiva kad umreš u zemlji mrtvih?!
Pozdrav!
:)
|
.Ovo sam ja :)
.
Preumoran sam da bih pisao pa je ovo sjajna prilika da vam dam svoju sliku!
Zadovoljan sam kako sam ispao :D
U nedjelju navečer planiram objaviti religijsku priču o sukobu dviju sila.
Znam da vas to ne zanima pa sam ubacio i malo erotike na kraju :-)
Ovo sam ja:
Pozdrav!
|
13.05.2005., petak
.Zašto se ljutimo
.
Kao što sam obećao, sad ću malo o ljutnji.
Pokušat ću vam objasniti mehanizme koji nas tjeraju da se ljutimo, a onda ću vam pokušati objasniti i načine kako spriječiti ljutnju. Ti načini su prilično dobri čak i kad se već naljutimo - svoj bijes ćemo ovdje opisanom metodom relativno lagano dovesti pod kontrolu.
Prije no što uopće počnem, htio bih da se upitate da li se zaista želite prestati ljutiti?!
U svom životu sreo sam puno ljudi koji smatraju da je ljutnja dio njihove osobnosti i koji o sebi imaju sliku kao o ljutitoj osobi. Takvi ljudi kažu: "Ne želim se mijenjati, to je dio mene, to je ono što ja jesam!"
Na to ih pitam: Kad bi imali problem sa prdenjem, da li bi odvikavanje od glasnog prdenja u bilo kojoj situaciji bilo zadiranje u njihovu osobnost - u ono što oni jesu?
Kažu mi tad da to nije usporedivo, dok ja čvrsto vjerujem da je itekako usporedivo - i ljutnja i prdenje su nešto što nam dođe iznenada, oba čina su nešto što uglavnom možemo kontrolirati (za prdenje znate kako, a za ljutnju vam tek mislim objasniti ;-)) ) i oba čina su neugodna za okolinu.
Ljutnja je neusporedivo neugodnija za okolinu od prdenja, a prdenja bi se svi riješili, dok za ljutnju uvijek nešto moram objašnjavati :D
Dakle, smatram da bi nam bilo bolje bez ljutnje i da ljutnja nije ono što nas definira (ona nije naša osobnost već je samo naše naučeno ponašanje) i ako se slažete samnom onda možemo dalje!
Sad ću na trenutak skrenuti u filozofiju.
Imamo dva jako poznata izraza koja u osnovi znače potpuno isto!
Ti izrazi su: "MORA" i "NE SMIJE"!
Oba su izraza konačna, totalni imperativi i oba izraza praktički uvijek možemo upotrijebiti da bi smo izrekli istu stvar.
Npr.:
"Moram stići na vrijeme!"
je po značenju ista rečenica kao i:
"Ne smijem zakasniti!"
Sad kad smo to riješili dat ću vam definiciju ljutnje:
Ljutimo se onda i samo onda ako mislimo da nešto MORA biti onako kako smo zamislili a to se ne ostvari, ili pak ako si zamislimo da nešto nikako NE SMIJE biti, a to se ipak ostvari!
Već naslućujete kako pobijediti ljutnju, jelda?
Da se ne bi ljutili trebamo si samo malo razmisliti i tad ćemo shvatiti da se u životu skoro ništa ne mora (kažu da se samo umrijeti mora), kao i da je svatko slobodan da čini ono što želi (ako ne ugrožava pritom druge) pa mu nemamo pravo reći da nešto ne smije.
Tako, ako vam šef počne srat po glavi, vi si samo predočite da vam on u biti smije srati po glavi jer mu to očito netko dozvoljava. Recite si tad: "Pa nek samo sere, nek mu bude kad mu može biti, na meni je nešto učinim da to prestane!"
Ovo gore je težak primjer pa ću vam dati jedan osjetno jednostavniji.
Zamolite nekog da vam doda čašu vode. Taj netko samo odmahne rukom i ode.
Ako tad pomislite da vam je taj netko dužan dodati vodu, da vam on mora to učiniti, dakle da ne smije odbiti da vam donese vodu, tad ćete se zbilja naljutiti!!
Slijedeći put kad u vama krene bijes vi prepoznajte taj trenutak i samo na jedan moment se upitajte:
"Da li mi on to mora dodati? Tko sam ja da meni itko mora služiti?"
Ako skužite da je svatko slobodan da čini što hoće i da vam ta osoba to nije morala učiniti - tad se nećete naljutiti, već ćete tad moći posve hladne glave razmisliti zašto je taj netko odbio i kako ćete se ponašati kad ta osoba bude od vas trebala uslugu!
I uštedit ćete si puno zdravlja i živaca.
Toliko o ljutnji, hvala na čitanju, vježbaje ovo gore i bit će vam bolje na Zemlji :)
Puno vas pozdravljam blogeri i doblogiranja!
Vaš ddadd
|
.Zašto volim komentare
.
Drage blogerice i dragi blogeri siguran sam da bi ovaj blog bio pustara da nema komentara.
Povodom sve većeg broja komentara koje ostavljate sretnom ddaddu malo ću se drznuti komentirati komentare. :)
Dakle...da počnem.
Osim što mi hrane Ego (da da, to je najveći razlog :-D ) volim i poštujem vaše komentare jer:
1. Preko njih saznajem za druge blogere.
Svidi nam se nečiji komentar na našem ili na nekom drugom blogu, kliknemo na nick i tu smo!
2. Čine post zanimljivijim.
Post postaje sadržajniji i interesantniji. Vaši komentari često dopune nešto što je ostalo nedorečeno ili nude pogled na temu iz nekog drugog ugla.
Iznenadio sam se kakvih sve pogleda na istu stvar ima :)
3. Čine smiješni post još smiješnijim.
Ideje vam samo frcaju, zbilja vas ima svakavih, obožavam vaše šale! :)
4. Daju mi ideje za nove postove.
Nevjerojatno je koliko mi dajete ideja za nove postove! Recimo, klicu ideje za ovaj post dobio sam od magi, koja kaže da su na blogu komentari novci :)
Klica je postala prava ideja nakon što sam vam se svima htio zahvaliti za komentare u prethodnom postu i počeo pisati ovaj post u kućicu za komentare! Tad sam skužio da je ta zahvala vrijedna jednog pravog posta, pa vam sad svima od srca zahvaljujem :)
5. Bolje se upoznajemo i lakše otkrivamo blogere čiji su svjetonazori sličnih našima.
Nemoguće je nekog upoznati samo na temelju onog što nam taj netko prezentira o sebi.
Svatko ima neku sliku o sebi i prenosi je drugima. Ta slika vrlo često nije baš skroz istinita, a na blogu se, što namjerno, što podsvijesno, predstavljamo ostatku svijeta u najboljem izdanju - onom izdanju koje bi smo željeli biti.
Recimo, odmah ću u glavu, Drito Konj...on stalno piše da ga je baš briga što mi mislimo o njemu. Da ga je toliko 'baš briga' ne bi nam momak to uopće toliko ponavljao jer bi ga bilo baš briga da li mi mislimo da ga je baš briga :-D
Nitko od nas nije imun na mišljenja drugih, da je imun uopće ne bi pisao blog! (Tu ne računam blogove u informativne ili edukativne svrhe.)
Kakav je netko kao osoba dosta dobro možemo saznati preko raznih komentare na svakojakim temama i blogovima. Preko tih komentara formiramo naše mišljenje o toj osobi i težimo da joj postanemo 'virtualni prijatelj' ili je se klonimo.
6. Daju mi povratne informacije.
Informacije o tome koje teme vas zanimaju, koji vam je način prezentacije mojih ideja blizak, u kojoj je struji moj način razmišljanja, da li pišem dobre priče - jedino ste vi pravi pokazatelj svega toga.
Zamislite da vam ljudi baš ništa ne komentiraju! Nitko ništa!
Objavite pjesmu - ništa. Objavite priču - ništa. Praznina.
Grozno!! :-D
Za kraj, samo još da kažem da nema bezveznih komentara!
Svi komentari su dobrodošli i vesele me, zato se vi dragi moji blogeri slobodno raspišite, neka bude brainstorming :)
Pozdrav!
|
12.05.2005., četvrtak
.Poslodavci - Only fools and horses
.
Već danima razmišljam kako su biznismeni čudna sorta.
Daju mi nemoguće rokove, seru mi po glavi, ne kažu ni hvala, plate me ispod svake cijene ili mi kasne sa plaćanjem, a kad im kažem:
To je nemoguće napraviti u tom vremenu a osim toga ne plaćate me dovoljno i ne cijenite moj rad.
Ne želim raditi dok sve ne raščistimo!
Oni se naljute!!!
Zbilja se jako naljute - otkud meni pravo da tako nešto izgovorim na glas!
Nikad, baš nikad se ne zapitaju otkud njima pravo da mi seru po glavi...čudne su to ptice, kažem vam ja.
Ti ljudi nikako da shvate da smo mi u poslu posve ravnopravni, ja njima dam vrijednost u usluzi ili programu, oni meni daju vrijednost u novcu, ja ne mogu bez njih, oni ne mogu bez mene.
Nigdje u našem ugovoru ne piše na popisu zaduženja 'sranje po glavi'...
Uskoro ću malo pisati o ljutnji...kad pročitate moj slijedeći post više se nikada nećete naljutiti :-D
Hvala na čitanju i doblogiranja!
UPDATE:
Ovu temu iz malo drukčijeg kuta sad imate friško, temeljito i duhovito razrađenu kod circadian.
Ako vas zanima kliknite ovdje.
|
.Kako sam popušio
.
Sjedim danas sa frendom na kavici. Veli on meni kako sam na blogu u svakoj priči ispao ili pametan ili hrabar ili dobar.
"Ajd ti napiši nešto gdje si popušio ako si faca" - kaže on.
"Dobro, ajmo nać nešto gdje sam popušio a da je interesantno!"
"Ajmo!"
Mozgamo mi tako...kad se on sjeti:
"Ono kad si kupio one noževe s koferom za 400 kuna, a dva dana kasnije na Jakuševcu je isti brko nudio takve za 130 kuna!"
"Ma, ne znam jel sam popušio tu - siguran sam da ono što sam kupio i vrijedi barem toliko - druga stvar što je izgleda ukradena izvjesna količina tih noževa pa su ih lopovi nudili naokolo badava samo da se toga riješe!"
Na te moje riječi frend je izgledao pomalo ljut - "Siguran sam da bi to mogao prikazati kao da si popušio!"
"Pa ne želim ja situaciju gdje nisam popušio prikazivati kao da sam popušio! Ajmo nać nešto gdje sam zbilja popušio!"
Na te moje riječi razmišljao je neko vrijeme...u tišini.
"Znam!" - veli on - "s onom curom s kojom si godinu dana flertovao i koja ti je stalno govorila da želi ostaviti dečka ali da nema snage jer on uvijek povraća u njenu wc školjku kad god ona spomene prekid!".
Tad me važno pogleda: "Tu si zbilja popušio!"
Pogledam i ja njega, mislim si "Jebiga, jesam, popušio sam godinu dana ali kako to pretočiti u nešto što nije limunada.".
Na moju sreću, momak veli: "Znaš kaj, mislim da je to klišej - ti i nemaš kaj puno pisat o tome!"
Onda smo opet malo šutjeli - grozničavo smo po pamćenju tražili gdje sam popušio. Odjednom on se uspravi u stolici - sjetio se!
"Ono u Las Vegasu gdje ste izgubili jer je vašem igraču cijelu noć neka crnkinja pušila u garaži! Tamo ste svi popušili zbog tog pušenja!"
Na to ja kimnem glavom: "Je, to smo zbilja popušili."
"Tu priču ja uvijek mogu iznova slušati! Samo o tom pušenju bi se dala napisati priča od deset stranica. A o svemu što si radio u Las Vegasu dala bi se napisati čitava knjiga!"
"Da, ali ako bih napisao što smo radili tamo, bilo bi prelako doći do mog identiteta - a to još ne želim!"
"Imaš pravo" smrknuto će on.
Mozgali smo još neko vrijeme kad ja bubnem:
"Znaš kaj, pa napisao sam ja na blogu gdje sam popušio! Ono kad sam izgubio čep! Samo pušioničar može tako izgubiti čep!"
"Imaš pravo, zbilja si napisao gdje si popušio" zadovoljno će on zureći u jedan dekolte...
:-)
|
11.05.2005., srijeda
.Da li su u socijalizmu ljudi bili bolji?
.
Sjećam se, kad sam bio mali gledao sam svoju majku na televiziji.
Imala je impresivan monolog, zbilja je u preko pet minuta priče opisala sve aspekte posla koji je radila i odjela kojim je upravljala. Učinila je to na stvarno dobar način, sve je jasno i sažeto prezentirala, nigdje se nije ponovila, nigdje nije zastala a ponudila je pregršt dobrih informacija, tečno je govorila kao da čita ali ja znam da je pričala iz glave i to bez ikakve pripreme!
Nakon intervjua, došao je k njoj čovjek sa televizije. Pitao ju je kako želi da joj isplate honorar.
Majka je na taj intervju došla prirodom posla i nije joj bilo ni na kraj pameti da bi za to mogla dobiti novac.
Na čovjekovo pitanje samo se naglas nasmijala, odmahnula rukom i rekla mu:
Nemam žiro račun!
Kad je to pričala starom, tati je to skroz bilo normalno!
I svima drugima je to bilo normalno!
Pitam ja vas: da li bi to danas bilo normalno?!
Mislim da bi joj danas svi rekli da je luda!
Čini mi se kao da su se u komunizmu sramili toga da bi ne daj bože uz svoj redovni posao mogli imati još neki izvor prihoda!
A danas, imam dojam kao da vrijede tvrdnje:
-Tko ne zarađuje na tri strane taj je praktički nesposoban.
-Tko ne krade tko mu je kriv.
Sad ono što se ja pitam: Da li su nekad ljudi imali jače moralne vrijednosti?
Da li su bili manje gramzivi no danas? Ili su možda imali bolji standard pa su si tu časnost mogli priuštiti?
U čemu je kvaka?!
Znate što je ljepota kapitalizma: danas bi moja majka umirovljenica itekako prihvatila taj honorar.
Ne bi oklijevala ni sekunde.
Vidite li vi to, kapitalizam je od nje napravio poslovnu ženu...
|
.Sreća
.
U vrtiću su novinari intervjuirali djecu pitanjem što je to sreća.
Moju izjavu su dugo vrtili na radiju, rekao sam:
Sreća je kad vani puše vjetar a ja imam topli šal.
|
.Razgovor
.
Ovo pišem potaknut postom od Trill, htio sam to staviti kao komentar tamo, međutim bilo bi predugačko :)
Zovem ja Zvonka. (ime je izmišljeno)
Zvonko ima tri cimera, javi se jedan, tražim Zvonka, veli ovaj "Samo malo" i ubrzo mi se javi Zvonko.
"Molim"
"Bok Zvonko, Ddadd ovdje!"
"Ma Ddadd, kućo stara, kako si? Dii sii tii?"
"Super sam sad, ali jučer sam imao kaos i nisam mogao doći."
"Šteta!"
"Kako je bilo?"
"Odlično! Šteta što nisi bio!"
"Koji si bio?"
"Treći"
"A kako je prošao Saša?"
"Koji Saša?"
"Hej, jel si ti Zvonko XY?!"
"NE!"
"Ups...pardon!"
:-)
|
.Magija
.
Ušao sam u kuću tiho da je iznenadim. Doputovao sam ranije, nestrpljiv da ju vidim.
Bio je to loš potez - sa svakim uzdahom koji se čuo iz sobe topio se jedan fragment naše sreće i nestajao u praznini. Kroz odškrinuta vrata sobe ugledao sam ženu koju volim kako se izvija na nekom tipu. Moja mila (o, kako sliči na Marylin Monroe) zabacivala je u zanosu kosu prema nazad, točno onako kako sam je obožavao gledati dok bih ležao pod njom.
Sva stoljeća mog života nisu me pripremila na to što sam vidio.
Reagirao sam instinktivno, ušao sam naglo u sobu iznenadivši ih. Onako u košmaru nisam shvatio što ona radi – njena ruka munjevito je krenula ka ladici izvadvši neki prah.
Počela je bajati! Iznenadio sam se totalno, sve do tad nisam ni naslutio tu njenu silnu mržnju prema meni, mržnju koja se očitavala iz svakog njenog pokreta, iz svake grimase na njenom licu, iz načina kako me gledala! Bio sam tako zatečen da sam samo stajao, nisam uopće želio reagirati iako sam prepoznao vrlo teške uroke protiv mene.
Ja sam Mag. Najbolji. Ta činjenica je nula spram činjenice da me ona očito mrzi. Osjećao sam se kao nula!
Njen smijeh bio je divljački, njena sreća bila je iskonsko zlo, a njena magija bila je strahovito snažna, izgleda da je moja putovanja koristila za proučavanje mojih bilješki.
To je po svemu sudeći bilo dobro utrošeno vrijeme jer joj je magija bila vrhunska.
Razdvojila je prostor, vrijeme i energetske tokove u kući, nabacivši usput snažna energetska polja na zidove. Ta polja su bila toliko snažna da su me nevidljive sile odljepile s poda i nezadrživo gurnule na kauč nasred sobe. Prostor se iskrivio, sve oko mene odvijalo se sporo a ja sam bio još sporiji od svega! Čak je i zrak bio drukčiji, gušći, činilo mi se kao da živim u vodi - teško sam disao i pokretao se. Nevjerojatno je da je uspjela pokrenuti tako moćnu magiju, ali to nije sve - najgore tek slijedi:
Umjesto da mi stvari služe, ona im je okrenula naboj i svi predmeti u kući su mi neprijatelji. Stvari će izvršavati sve ono negativno što bih mogao zamisliti. Isprva će me napadati polako, a kasnije, kad dobiju više magije napadat će me sve brže i brže!
Jastuci će me htjeti gušiti, konpoci i žice će me vezati i daviti, lutke će mi kopati oči a vilice i noževi će me probijati.
Magija moje drage bila je toliko jaka da nisam smio koristiti čak ni magični prah – i on bi se okrenuo protiv mene!
Osjećao sam se bespomoćno i tužno. Sjedio sam nepomičan na kauču i gledao njih dvoje kako se smiju. Za razliku od ostatka kuće, oni nisu izgledali kao da ih gledam kroz vodu jer nisu bili zahvaćeni magijom. Deprimirao me njihov smijeh, smijali su se kao ludi kad god bi me neka stvar napala, a napadale su me stvari su sve žešće, sve opasnije. Samo me moja izvorna magija zasad čuvala od pogiblje, sa rječju bih poslao stvar van postojanja ili bih je uz prasak uništio.
Pitate li se možda zašto nisam uništio njih dvoje? Već sam rekao da je ona napravila podvojenost prostora i vremena. Za njih su vrijeme i stvari bili normalni dok sam ja egzistirao u posve drukčijem, magijskom kontinuumu i imao sam utjecaj samo na stvari koje su bile zahvaćene magijom. A zahvaćena je bila cijela kuća - za mene, a ne za njih. Za njih sam bio poput nekog lika u televizoru – ja proživljavam dramu a njima je sve normalno!
Pritisci stvari polako su postajali neizdrživi. Shvatio sam da se i svjetlost upravo počela okretati protiv mene. Neki su me konopci uspjeli vezati oko zapešća, nedajući mi da izvodim magijske pokrete. Zrak me počeo gušiti, svjetlost mi je pržila oči, počeo sam gubiti snagu. Morao sam odmah nešto učiniti!
Teško izdahnuvši izgovorio sam vrlo moćnu magijsku formulu i stvorio sam oko sebe auru! Opet sam mogao gledati i disati. Na moje iznenađenje, iako su mi ruke bile slobodne jer su konopci bili prekinuti centimetar iznad čvora, čvorovi su ostali čvrsto stegnuti na mojim rukama, što je značilo da su ti konopci u sebi već imali dovoljno magije da prežive čak i onako moćnu formulu! Nisam imao puno vremena, sa desne strane mi se već polako počeo primicati jastuk...
Ustao sam naglo i krenuo sam prema njima. Frajer je problijedio, htio je pobjeći ali ona ga je primila za ruku.
«Bez brige, ništa nam ne može!» - ona će – «Moja magija nastala je upotrebom praha. Prah možeš poništiti samo prahom, a on ne može koristiti prah!»
«Zašto si to učinila?» - upitao sam tiho – «Znaš da bih ti dao sve što poželiš – mogla si otići s njim i ne bih ni riječ rekao!»
«Otići!?» - njen krik bio je poput krika grabljivice – «Ne hvala! Sviđa mi se tu, i ako će netko otići, to ćeš biti ti!».
Na te riječi se počela smijati. Smijeh joj je bio luđački, odzvanjao je kućom odbijen od zidova i iskrivljen od magije. Poražen i praćen tim smijehom ustuknuo sam natrag prema kauču. Kao kroz maglu čuo sam njen glas: »Mrzim te! Želim gledati kako umireš!»
Te riječi su me kosnule. Srce mi je očvrsnulo poput ploda divljeg kestena. U nastupu malaksalosti sile su me bacile natrag na kauč. Ona i frajer su tad također sjeli na kauč, svatko mi je sjeo sa jedne strane a ja sam bio u sredini. Gledali su me veselo, osjećao sam se jadno poput kakve životinjice u ZOO-u. Plaho sam okrenuo glavu prema njoj tražeći samilost u njenim očima. Nije je bilo, bila je tu samo zloba. Takvu zlobu na tako lijepom licu nemoguće je zamisliti! Pod snagom zla iz njenih očiju u meni se nešto prelomilo i shvatio sam odjednom da je mrzim, kao da je magija svu moju ljubav invertirala u mržnju!
Okrenuo sam se ravno, samo da je ne gledam. Svjetlost je bivala sve jača a zrak sve gušći. Zvuci disanja dvoje ljudi kraj mene odzvanjali su mi u glavi. Znao sam da je samopotencirajuća magija sad toliko jaka da mi je preostalo svega još nekoliko minuta života. Trudio sam se ne razmišljati o predmetima što su mi se tiho primicali sa svih strana sobe.
Zatvorio sam oči. Unatoč gustom zraku počeo sam disati duboko i ravnomjerno, ponirući u samo središte svog uma, u centar svojih magičnih moći. Moj um je postao slobodan. Otpustio sam vlast nad tijelom i počeo lebdjeti niz guste tokove magije koji su ispunjavali čitav prostor. Te tokove sam vidio u obliku rozih baršunastih niti, negdje debljih, negdje tanjih, iz kojih su poput pipaka izbijale druge niti.
Počeo sam slijediti te niti tražeći im izvor. Postajale su sve gušće i isprepletenije, sve je teže bilo naći i slijediti glavnu (najdeblju) nit, ali mi je ipak uspjevalo napredovati duž nje sve dublje u središte magije. U jednom trenutku sve niti su se spojile i predamnom se iznenada stvori uzburkano središte, kao izvor brze vode, samo što je voda ovdje bila boje krvi.
Ne čekajući ni sekunde uronio sam u izvor. Magija izvora pekla mi je um poput kipuće vode ali morao sam dalje jer sam znao da mi je to jedina šansa. Kad sam već pomislio da više ne mogu izdržati kipljenje uma, napokon sam ugledao ono što sam tražio! Bila je to bit, sama svrha postojanja stvari – komadić onoga što alkemičari nazivaju Kamen Mudraca i bez čega nema niti jedne magije. Magični prah je zapravo prah tog kamena koji se formulama spoji natrag u kamen i tada daje magu nevjerojatne moći.
Um mi se sklopio oko kamena i počeo čitati znamenje. Čitao sam znakove poput programera koji čita kod tuđeg programa. Trajalo je neko vrijeme dok nisam uočio gdje su na kamenu smješteni simboli njih dvoje, pošteđenih magije, i mene, Maga kojeg magija ubija. Istog trena kad sam pronašao simbole pojurio sam natrag u svoje tijelo.
Otvorio sam oči. Udahnuo sam svoj posljednji udah i podigao ruke.
Ne znam kako, ali ona je shvatila da ću uraditi nešto strašno. Vrisnula je i pokušala mi je spustiti ruke.
Naravno da nije mogla – ne možete ni vi podmetnuti nogu zločincu koji bježi na TV ekranu, zar ne?
Moje su ruke prošle kroz njezine i podigle se. One mikroskopske količine praha koje su mi tijekom dugih godina bavljenja magijom ušle pod kožu i u dah spojiše se snagom moje volje kad puhnuh prema svojim rukama i rekoh:
INVERTUM UNIVERZUM.
Iz ruku mi krene ružičasta zraka, slična onim nitima, samo tamnija. Brzinom svjetlosti zraka je suknula u središte magije i poput lasera izmjenila znamenje na Kamenu. Na onom mjestu koda gdje sam bio ja urezala je njihove znakove, a tamo gdje je bio njihov znak, sad je stajao moj znak.
Znak Velikog Maga!
Znao sam da sad i ona zna što sam učinio pa sam joj se nacerio, udahnuo sam opet, ovog puta lagano, te puhnuo prema rukama izgovarajući:
NON MOVEO.
Još jedna zraka urezala je na kamen znak nepokretnosti, nepodložnosti promjenama. Time sam RAM pretvorio u ROM.
Ustao sam jer nisam želio slušati jecaje osobe koju sam nekad volio. Otišao sam u susjednu sobu i spakirao stvari. Vratio sam se natrag po magični prah. Pogledao sam njih dvoje kako spokojno leže na kauču dok im jastuci prekrivaju lica. Suza mi je potekla niz lice, ipak sam je volio. Bila je lukava i pametna ali nije znala dovoljno o magiji.
Istina je da bez praha nisam imao dovoljno snage da poništim magiju, ali čemu poništavanje kad sam uz samo malo energije mogao baš svu njihovu snagu okrenuti protiv njih. Kao u aikidou, ako me kužite što sam htio reći.
Uzeo sam stvari i otišao iz kuće koja će ostati vječno prokleta jer s nje nitko nikada (čak ni ja) zbog mog zadnjeg simbola neće moći skinuti tu magiju.
|
10.05.2005., utorak
Hvala svima :)
Pozdrav blogeri, danas je bila strka od dana, bio sam i malo mračnije raspoložen...a sad:
Broj posjeta je premašio svaka očekivanja, vidim i neka nova lica, baš sam nekako sretan što vam se sviđa ono što ovdje piše :)
Slabo ste mi nekako komentirali priče, pretpostavljam da su vam bile predugačke...kako bilo, večeras namjeravam postaviti još jednu priču, u uži izbor ušle su mi dvije:
a) Magija - priča koju najviše volim od svih svojih priča - ima mrtvih na kraju :-)
b) Religija - moja prva priča - priča o dvije sile (za koje svi znate) - ima i erotike na kraju ;-)
Sad idem van, kad se vratim odlučit ću se...a vaši komentari će mi, nadam se, biti smjernice!
Živi mi bili i čitamo se!
:)
|
.Bio sam u centru grada
.
Nasred Trga
Pseće govno
Smrdi
|
.Hladno je ovih dana
.
Koz odškrinuti oblak
Gleda me sunce
I grije me!
|
.Kako smo ostali skupa
.
Davno, dok sam još išao na faks, prohodao sam sa jednom divnom mladom damom.
Bilo nam je sjajno, mjesec dana smo se zabavljali i ludirali, međutim, jednog dana veli mi ona kako je neki momci zovu k sebi u stan igrati kompjutorske igrice!
Nisam baš ljubomoran tip, ali na ovo sam poludio!
Rekoh ja njoj da ne ide sama kod dva tipa koje je vidjela jednom u životu - kompjutorske igrice ovdje imaju drugo značenje!
Ona reče da ne želi ništa s njima - samo želi ići k njima igrati te igrice!
Ja njoj pokušam objasniti da ta dvojica ziher ne znaju da su sreli tako naivnu curicu i da oni vjeruju da ona zna zašto su je zaista pozvali...a ona će meni da mi ne vjeruje i da će ipak otići!
Bio sam lagano očajan - velika je mogućnost da se desi sranje ako lijepa mlada i naivna žena ode sama dvojici okorjelih tipova u stan...molio sam je da ne ode, ona je čak i rekla da neće ići, međutim, osjećao sam nekako da njoj ta silna znatiželja (koja mi se kod nje inače baš sviđala) neće popustiti...bio sam 100% uvjeren da ona planira otići...nekako sam se spremio na crno razdoblje što slijedi, vjerovao sam da nećemo više biti skupa ako ona ode u taj stan - ipak smo tek mjesec dana u vezi.
Par dana poslije, nešto prije zore probudili su me roditelji i kazali mi da mi je umrla baka. Bio je to šok, umrla je iznenada. Spakirali smo se i krenuli u Dalmaciju.
Kad smo stigli u kući je vladala neka tužna strka - sve je vrvilo od rodbine i prijatelja te nisam odmah mogao do telefona, a tada još nije bilo mobitela - uspio sam je nazvati tek negdje oko podne.
Nazovem ja nju i kažem joj da sam u Dalmaciji i da mi je umrla baka.
A ona će meni:
A joj...baš mi je žao, onda ipak neću danas kod one dvojice na kompjutorske igrice!
I tako smo mi ostali još pet godina skupa! :)
|
09.05.2005., ponedjeljak
.1984
.
Brojač posjeta je upravo odbrojao u da sam u ovih dvadesetak dana što pišem imao 1984 posjeta.
Odmah sam se sjetio dobrog starog Orwella i u tom trenu mi je palo na pamet da je blog zapravo neka čudna dobrovoljna verzija Velikog Brata!
Sličnost '1984.' i bloga je u tome što više nemam toliko privatnosti, pogotovo ne pred ljudima koji me poznaju u stvarnom životu (ne volim te izraze 'RL' i 'VL' - i net je stvarni život ali sam htio biti jasan u onom što sam želio reći) - iznenađen sam jer svakog dana otkrijem još nekog iz RL da me čita!
Sad svi ti ljudi znaju kad sam bio doma i pisao blog - znači imaju uvid u način kako provodim vrijeme.
Također, sad znaju i moju pjesničku/spisateljsku crtu - za taj dio moje osobnosti dosad je znalo svega par meni najdražih ljudi.
Nadalje, oni koji me nisu upoznali sad me čitaju...to je isto blisko ideji Velikog Brata - sumnjam da je Winston Smith osobno poznavao onog tko stoji iza oka...
Razlike između '1984.' i bloga također su očite: Winston Smith nije imao izbora, ja ga imam. Veliki Brat je tamo da onemogući slobodu izražavanja, dok je blog tu da svima omogući da se izraze! Veliki Brat vidi sve a Blogerska Braća vide samo ono što ja želim...
Pozdravljam vas Velika Braćo i Sestre, gledajte me i čitajte i dalje...jer ja gledam i čitam vas, hehehehe :)
|
.Spasonosni lijek
.
Imala moja majka nekih zdravstvenih problema.
Jednog dana sluša ona kako na televiziji govore o nekom čudesnom lijeku. U popisu onog što liječi bili su i njeni problemi. Na televiziji se pojavio nekakav recept za upotrebu tog lijeka i majka skoči na noge lagane, uzme naočale, olovku i papir i počne zapisivati govoreći meni:
"Ovo je strašan lijek, kupit ćeš mi ga Ddadd."
Kako ni sa naočalama nije najbolje vidjela sitna slova na ekranu, tako je slovkala i slovo po slovo zapisivala na papir, dok sam ja pažljivo slušao što slovka jer me zanimalo koji je to lijek.
I tako, počne ona:
"C"
"A"
"N"
"A"
"B"
"I"
"S"
:)
|
.Dobar početak knjige
.
Čitao sam davno neku knjigu, mislim krimić o Phillipu Marloweu...sve čega se sjećam je početak:
Zrak je bio hladniji od eskimske svekrve
:)
|
08.05.2005., nedjelja
.Lapsusi
.
Koliko vam se puta dogodilo da ste nešto htjeli reći na jedan način a da je ono što ste izgovorili ispalo posve nešto drugo?
Evo kako to radi moja majka:
Vozimo se liftom u prizemlje i lift stane na drugom katu.
Dvoje dragih susjeda pita smiju li ući. Majka je htjela reći nešto poput toga da smiju jer je to lift od sviju nas.
"Uđite uđite samo! Znate, ovo nije vaš lift!"
Onda važno zavrti glavom, pokaže rukom na sebe i za kraj bubne zbunjenim ljudima:
"Ovo je NAŠ lift!"
:)
|
.Ups sramote!
.
Svega mi na svijetu, nisam onaj stereotipni homersimpsonovski predstavnik muškog roda što se voli naglas podrignuti nakon pivice - zbilja mi je pobjeglo! :) Evo priče:
Draga i ja na ručku kod moje majke.
Jako je fino majka napravila ručak ali draga nije skroz opuštena - željela se svidjeti mojima pa je bila lagano pod stresom. Majka se okrene leđima stolu da nešto dohvati i baš u taj čas meni pobjegne i zbiljski se pošteno podrignem!
Majka se okrene i veli dragoj:
Tako, samo se ti podrigni, nemoj se ti kod nas ničeg sramiti!
A draga se zacrveni...
:)
|
07.05.2005., subota
.The Lost Chep Blues
.
Jedne davne tople jesenske večeri moj je auto jurio Novom Branimirovom i namignuo mi kazaljkom goriva. Bio sam vraški umoran, vraćao sam se iz Sesveta sa nekog natjecanja i morao sam još voziti kroz čitav grad da stignem doma – nije mi se zaustavljalo ali nisam imao izbora jer mi je auto bio žedan.
Zelena lepeza OMVa mahnula mi je...ili se to meni već vrtilo u glavi od umora...kako god bilo skrenuo sam desno, natočio benzin, platio ljupkoj prodavačici (a koji joj je vrag da u ovakvoj pustari radi sama noćnu!) i odjurio domu svom.
Kad sam došao kući krenuo sam iz prtljažnika uzeti neke stvari i stao sam ko gromom ošinut - vratašca od rezervoara bila su otvorena!
Odem ih zatvoriti i zastanem ko pravi mulac – na rezervoaru nije bilo čepa!
O sudbino okrutna i gorka što uradi li mi ti to sad kad sam mlad!?! Zahebavaj me poslije!
Vozim kroz čitav grad natrag na pumpu, izlazim van - 23 su sata.
Utješno je barem što radi mlada i zgodna cura. Sama...
Pitam je da li je našla kakav čep.
O, da, i dadne mi sva sretna čep a ja još sretniji odoh zatvoriti rezervoar.
Naravno – to nije bio taj čep – nisam jedini krelac koji po pumpama ostavlja čepove...a je mi neka utjeha...ima li prodavačica drugi čep pitate se vi, pitao sam se ja...odgovor je – nema!
Hodam po pumpi - pregledam svaki kutak, čak i kantu za smeće – ddaddada, ima budala koje bi našle čep na benzinskoj pumpi i bacile ga u smeće ali te budale večeras nisu prošle ovuda.
Tad sam krenuo pješke tragom svoje vožnje. Hodao sam vrlo polako uz rub Nove Branimirove gledajući pažljivo lijevo desno...i tako dva kilometra!
Došao sam do skretanja za Svetice gdje se sjećam da sam prikočio i skrenuo.
Ako je čep tada još uvijek ostao na haubi, onda je to čep ninja!
Malo prolunjam onuda, pređem cestu pa lagano nazad.
Našao sam: hrpu mrtvih mačaka i ptica te živih ježeva, štakora i miševa – bilo je tamo u mraku i puno okruglih predmeta koji su izgledali kao čep od rezervoara ali to nisu bili.
Našao sam i jedan amortizer, jedne tablice te puno ratkapa. Sve je to bilo interesantno ali nije bilo korisno.
Korisno bi bilo da sam našao vreću novaca ili taj prokleti čep!
Vratim se do pumpe kad li tamo stoje neki pripiti mladci i bahate se ljepotici na pumpi. Čim su me ugledali sjeli su u yugić i dali petama vjetra, kvragu, a tako sam želio ispasti faca.
Pitam ja nju nije li ju strah samu raditi noćnu na benzinskoj pumpi - najbliža kuća je valjda 200 m daleko! Ona reče da je nije strah.
Pita me jesam li našao čep. Naravno da nisam.
Kupim nam "duplo" pa klopamo i pričamo. Kukam:
"Ma kako je moguće da nije odmah na startu ispao, već na cesti!"
Kukam dalje (skužio sam da joj ne dosađujem - naprotiv!): "I gdje da sad ja nabavim drugi čep?"
"Nigdje!" – veli ona - "Puno ljudi tako izgubi čep pa kupe ovaj plastični koji se može stavit u svaki auto! "
Gledam ja tako taj ružni zeleni plastični čep sa rebrima sa strane - pitam za cijenu - 24 kune!
Idemo do forda i stavim ga ja - nije tak ni gadan.
Pokušam ga skinuti, vučem ko konj - čep ni mrdac!
"Samo vucite!" veli mi ljupka prodavačica.
Vukao sam ja taj čep, jesam! Dok sam ga vukao u meni je rastao gnjev - sržba mi je isijavala iz očiju, usnice su mi se tresle, neki potmuli zvuk izlazio mi je iz grla – u meni je počela rasti neka divlja vatra razaranja! Snažnim trzajem iščupao sam čep iz rezervoara – osjećao sam se moćno, ni sile svemira nisu mi mogle ništa - odjednom sam točno znao što mi je činiti!
Pružio sam dostojanstvano prodavačici čep ne rekavši ni riječi. Po mom držanju sve je shvatila i svečano je preuzela od mene zelenu ljigu dok joj se na licu vidjelo duboko poštovanje.
Podigao sam ruke visoko u zrak nabijen ionima. Povikao sam iz sveg glasa praiskonskim krikom, zovom ratnika:
NAĆI ĆU TAJ PROKLETI ČEP!!!! NAAAĆI ĆUU GAAA!!!!!
Na te riječi iz prolomila se grmljavina - nebo me pozdravljalo i javljalo mi da je vrijeme da nađem čep!
Jednim potezom svukao sam sa sebe košulju otkrivši pritom svoje goleme čvornate mišiće. Od rukava košulje napravio sam traku i zavezao je oko čela. Okrenuvši se moćno prema prodavačici koja me je promatrala obožavajućim pogledom čistokrvne prodavačice rekao sam:
"Ovuda ljudi voze preko 100 na sat. Da je neko zakačio taj čep on bi mogao odletiti jako daleko."
Napravio sam kraću pauzu, grijao me taj njezin mutni požudni pogled:
"Kad sam kretao on još nije pao inače bi bio tu, na pumpi. Pri uključivanju u promet sam morao stati, provjeriti, krenuti i skrenuti - najvjerojatnije je čep tada pao tamo gdje sam se uključio. Onda je došao neki kamikaza, zakačio čep kotačem i čep je odletio na onu livadu iza benzinske pumpe!"
Prodavačica me je sad još požudnije gledala – nisam samo bio lijep, mišičav i mlad - bio sam još seksi i pametan!
U polupognutom stavu, držeći zubima vojnički nož, otrčao sam do livade a prodavačica je mahala svom heroju.
Na livadi je bio mrkli mrak – čep me mogao vrebati od bilo kuda!
Znao sam da sad moram biti jako oprezan, polako i pažljivo sam pročešljavao livadu, osluškujući svaki šum, motreći svaki pokret!
Napredovao sam bešumno sve dalje i polako se približio grmlju skroz na drugom kraju livade. Žbunje je bilo bar 15 metara od ceste. Odjednom mi se učinilo da vidim kako se nešto crni u mraku. Moja reakcija bila je munjevita i skoro bez ikakve borbe zarobio sam čep!
Trijumfalno povikavši odjurio sam do auta, već je prošlo 00:15 sati.
Dotrčala je i prodavačica, željela je prisustvovati svečanom stavljanju čepa na svoje mjesto.
Otvorim vratašca rezervoara, gurnem čep i
i
i
i
JEBI GA!
To je zbilja taj čep ali zbog udesa se jedna osovinica na čepu više nije dala okrenuti - čep je bio neupotrebljiv!
Nisam se nešto puno sekirao - sutra ću se posvetiti složenom mehanizmu tog čepa.
Prvi put sam požalio što imam tako dobar auto a samim time i dobar čep.
Kako bi bilo jednostavnije da je to obični komad gume!
Krenuo sam velikim autom polako prema zapadu, jezdeći širokom cestom obasjanom blistavim lampama.
Na vjetrobransko staklo počele su padati prve kapi kiše...
Epilog:
Čep je popravljen i ako nije umro (a nije!) služi svojoj svrsi i dan danas te će čep i auto zadovoljno i sretno živjeti u neraskidivoj zajednici sve do kraja njihovih života...
The End
|
06.05.2005., petak
.Vječnost - šema No2
.
Dolje sam malo pričao o šemi da genskom terapijom postanemo besmrtni.
Ne znam da li ste već shvatili (ako jeste zašto niste komentirali - niš ne vjerujem dok ne vidim :-D ) ali...
Ima jedna kvaka!
Neuroni u našem mozgu se nikako ne nadomješćuju!
Znači, kad nam umre neuron automatski imamo manje mozga!
Srećom, imamo u mozgu 25 milijardi stanica, od čega oko 13 milijardi čine neuroni pa jedan neuron više ili manje.. :-D
Drugim riječima:
Srede li nam besmrtnost a ne nađu kako da nam povećaju kapacitet mozga, imamo ogromnu šansu da vrlo brzo (recimo da je 200 kvalitetnih godina života preoptimistično!) budemo lijepi, mladi i glupi!
Da samo glupi?! Totalno bez mozga!! :-D
Zato evo nama šeme No2 - ovdje se radi o seljenju svijesti i pamćenja u neko drugo tijelo.
Zamislite, pohranim kloniranog ddaddica kojeg su stvorili iz mog genetskog materijala ali su mu nekako ubili svijest (ne želim ni razmišljati o tome što ako mu nisu ubili svijest...brrr) i on raste ko biljka dok mi ne zatreba! Budući da tvrde da su neuroni u osnovi električna shema trebalo bi biti moguće neki način samo preslikati tu shemu u neki drugi mozak!
Jesam li ja tad besmrtan? Jesam shipak!
Uspavaju me i probudim se u lijepom novom mladom tijelu...to je prekrasno zar ne!?
A onaj stari ja - što ako se probudi?!!!
Otkad mi je to palo na pamet strah me bilo kakve narkoze - ljudi moji:
ja sam dok mi mozak nije svijestan mrtav!!
Ozbiljan sam!!
UH :)
Prava šema bila bi istinsko seljenje svijesti, način da dok seliš budeš svijestan svakog trenutka preseljenja i da onda pogledaš bezsvijesnu olupinu od svog starog tijela i pošalješ je u kompost :D
A sad zadnja mogućnost šeme No2 o kojoj ovdje želim govoriti:
Ako je svijest električna shema, ona bi se čak mogla seliti u kompjutore!
Već su napravili robote što trče, pospremaju kuću, laju i tako to...zamislite kako će ti roboti biti napredni u doba kad će seljenje svijesti biti dostupno!
Već vidim budućnost...
roboti igraju košarku - visoki tamnoputi robot skoči sa svoje linije slobodnih bacanja, preleti cijeli teren i zakuca oz okret. Publika robota frenetično urla a spiker viče:
I vratio nam se Michael Jordan bolji no ikad! Novi doskočni MONROE iz serije 'MONROE Air' fantastično funkcioniraju! - granice su opet probijene - u trgovini djelovima u vašem susjedstvu! Monroe amortizeri i Michael Jordan...jeeeee!!
Za kraj...Sanja je opet postavila temu - što bi bilo da je Hitler bio besmrtan?
Pokušat ću se raspisati o tome uskoro - znači - treći dio - posljedice vječnosti coming soon :D
Hvala na čitanju i dobloganja!
:)
UPDATE, zaboravih:
Na ovu (i ne samo ovu) temu preporučio bih knjigu 'Gospodar Svjetlosti' (Lord ofLight) od Roger Zelazny-a.
Meni najbolji SF svih vremena!
Uživajte :)
|
.Između dvije vječnosti :D
.
Nasmijao sam se do suza...ne samo da me neki tamo ogovaraju posve nepoznatim pismom (www.ddadd.com)...sad vec o pišu i ode o mojim veličanstvenim pohodima na kentaure...al blackened ima duha (a ddadd Ega ali to je već druga priča ;) )
Evo vam link, da ne opisujem, napravite klik u glavi (trebat će vam) pa tek onda klik mišem...ali ako niste opičeni ne idite tamo - ovo je upozorenje! :)
Oda DDADDu :-D
|
05.05.2005., četvrtak
.Vječnost - šema No1
.
Potaknut Sanjinim komentarom želim malo pisati o vječnosti onako kako je ja vidim :)
Donedavno sam, moram priznati vjerovao u besmrtnost, recimo vjerovao sam u šeme tipa:
U ljudskom genomu točno je određeno koliko će se puta neka stanica ljudskog tijela podijeliti prije no što iščeznu sve kulture tih stanica. Jedine stanice koje se dijele koliko god žele su stanice raka!
Rađeni su eksperimenti gdje su genetske informacije iz mladih stanica umetnute u stare stanice i obrnuto. Desilo se očekivano - mlade stanice sa starom jezgrom su se podijelile još svega nekoliko puta a stare stanice su se dijelile još dugo. Radi se na dešifriranju ljudkog genoma i čim ga skroz dešifriraju saznat će se u kojim je genima zapisan broj dioba, tam će se genskom terapijom postaviti neki ogromni broj i opalac, mi smo takoreći besmrtni, ne starimo (naime, starenje je odumiranje stanica)!
E, sad, ja još uvjek vjerujem u te šeme ali ne vjerujem u besmrtnost - teško se mogu natjerati da razmišljam da bih mogao živjeti duže od svemira, ne? :)
Vezano uz ovu temu postoji jedna priča koju sam čitao jako davno.
Priča se zove
"Sve vrijeme svemira"
Bila je objavljena u nekom SF časopisu, vjerujem u Siriusu.
Priča ima možda deset rečenica, znači, vrlo je kratka - napisana je na pola stranice Siriusa a pobrala je sve moguće SF nagrade u godini kad je pisana!
Apeliram, ako netko zna kako da dođem do te priče neka mi javi, bio bih mu jako zahvalan :)
Ako ne pronađem tu priču u roku od par tjedana, napisat ću je ja, iz glave, onako kako je se sjećam :)
Bit će sjajno jednog dana usporediti original sa mojim pamćenjem nečeg od prije petnaest godina :)
Šema No2 bi bila seljenje svijesti iz jednog tijela u drugo...baš zgodno, uzgajam male klonirane ddaddice bez mozga i u trenutku smrti nešto uskladišti moju svijest i pečatira je u onog tupavog ddaddica :-) ...o tome ću malo neki drugi put :)
Pozdrav :)
|
.Šuma Tajni
.
Legende govore da usred Šume Tajni počinje Put.
Put postoji već eonima, izgradili su ga Bogovi u vrijeme Postanka Svijeta da bi zaštićeni hodali Zemljom - njime sad korača Arhivar, prvo biće koje Bogovi stvoriše na svoju sliku. Arhivarev je zadatak da zapisuje promjene pa on krajem svakog Ciklusa siđe s Puta i krene hodati Zemljom.
Starih Bogova već dugo nema ali Arhivar i dalje silazi u svoje pohode jer vjeruje da će se oni vratiti...
****
U najmračnijem dijelu Šume Tajni mladić je naišao na Put.
Sjajna sedefasta traka počinjala je par metara prije debla stoljetnog hrasta, prolazeći kroz hrast - činilo se da hrastu Put nimalo ne smeta - kao da se uopće ne dodiruju iako se nalaze u istoj točki prostora.
Nije to bilo jedino što ga je zbunilo, bila je tu i činjenica da je znao da u ovom dijelu šume nikad nije bilo nikakvog puta.
Odlučio je pogledati o čemu je riječ pa je krenuo prema Putu. Nije napravio ni tri koraka kad li se ispred njega iznenada stvori starac - stvorio se ispred mladića samo tako – kao neka od onih prikaza iz priča o Šumi Tajni, priča koje su se od pamtivjeka prepričavale za dugih zimskih večeri.
Unatoč iznenađenju mladić se nije smeo - pozdravio je starog, starina mu odzdravi pa mladić, ohrabren time, upita starca kakav je to put. Starac je prvo, lagano se mršteći, pogledom proučio mladića, a tad se nasmješio i počeo govoriti. Glas mu bio je dalek i izobličen - činilo se kao da dolazi iz davnina:
“Ovaj put je Put izgubljen u prostoru i vremenu. Odlučiš li krenuti njime hodat ćeš onoliko dugo koliko ti je još vremena preostalo do smrti, ali nećeš starjeti. Tad ćeš stići do kraja puta. Tamo je Izvor Mladosti. Kad popiješ vode sa Izvora bit ćeš besmrtan, Puta će nestati a ti ćeš se moći vratiti kući. - Ima još nešto – ponesi sa sobom malo vode i moći ćeš udijeliti besmrtnost još jednoj osobi. - Samo jednoj!” – naglasi starac.
“Divno zvuči!” reče mladić.
“Ako se pak okreneš i vratiš tamo odakle si došao, Put će nestati i više ga nikada nećeš pronaći!”
“Ma, zašto bih se okretao, priskrbit ću besmrtnost za sebe i za svoju voljenu Luciju. Volim je više od svega i želim da nas dvoje zajedno živimo vječno!”
“Kako hoćeš” - namrgođeno će starac - “To što ideš znači da nisi zadovoljan onim što imaš, inače bi se smjestao okrenuo i otišao k svojoj Luciji.”
“Ne trabunjajte starče, ovo je prilika koja se ne propušta!” reče mladić te zakorači na Put zaobišavši starca.
Nekoliko metara kasnije osvrnuo se prema natrag ali tajanstvenog starca više nigdje nije bilo.
To mu uopće nije zasmetalo - veselo i bezbrižno krenuo je dalje.
Hodao je dugo. Put je zaista bio izgubljen u prostoru i vremenu - prolazio je kroz prepreke kao da prolazi kroz zrak, životinje ga se nisu bojale, a ptice, ne osjetivši ga, nisu prekidale svoj pjev.
Vrijeme je također bilo drukčije – dani i godišnja doba jurili su pored njega kao oblaci nošeni jakim vjetrom – sve se odvijalo ludo brzo! Padala bi kiša, nešto dalje bi prestala, još pet metara hoda i zasjalo bi sunce a za dvadeset koraka spustila bi se noć. Petnaest minuta kasnije jesen je već ogolila krošnje, a ako bi tad sjeo da se odmori, promatrao bi snježne pahuljie kako zatrpavaju sve osim Puta. Ponovo bi krenuo diveći se zvončićima i jaglacima što su navješćivali proljeće.
Bio je predivan dan, početak rane jeseni kad je ispred sebe ugledao Izvor u svom punom sjaju!
Stao je kao ukopan...teško je dolazio do zraka, ushićenje je bilo preveliko, jer, prizor koji mu se ukazao pred očima bio je božanski - znao je da je ta velebnost ovdje od samog početka svijeta. Sliku u koju je gledao nemoguće je riječima opisati - riječi smrtnika ništavne su prema djelima Bogova!
Kao što ni put nije bio dio tla po kojem se protezao, tako ni izvor nije ležao na zemlji. Rasplesana i divlja površina vode podsjećala je na vatru, šum izvora zvučao je poput vjetra koji stvara pjesmu eona i tom pjesmom ispraća snagu života - divlju snažnu vodu što teče u ništavilo purpurne izmaglice. Tom maglom bilo je zaklonjeno sve osim Puta i Izvora - Izvora koji ga je zvao, ali kojem se on još nije usuđivao prići te je samo stajao nepomično, prepun strahopoštovanja, malen spram vječnosti.
Kad je nakon nekog vremena došao k sebi, prišao je izvoru i počeo piti.
Pio je dugo i žedno, osjećao je da se puni snagom Bogova. Magla oko njega postajala je sve rijeđa a krajolik sve stvarniji. Ustao je, znao je da je besmrtan! Zapanjeno je shvatio da se nalazi točno tamo gdje je jednom davno počeo svoju potragu - stazica pored Izvora bila je ista ona kojom je prije čitavog jednog života naletio na Put.
Nije mu baš bilo jasno kako to da je na kraju svoja potrage za Izvorom Izvor našao točno tamo gdje ga je prije toliko vremena počeo tražiti, međutim, to ga i nije baš previše zabrinjavalo - žurio je k svojoj Luciji! Veselo zviždeći pohitao je u svoje selo.
Kad je stigao sve mu je bilo nekako čudno. Umjesto drvenih kuća sad su svuda bile visoke zgrade, blatni put sada je cesta, velika šuma postala je park.
Stigao je do Lucijine kuće - iako je bila obnovljena ipak ju je odmah prepoznao! Osjetio je zebnju, sreću, ustreptalost i nestrpljenje - pohitao je u dvorište, došao do ulaznih vrata od kuće i pokucao. Nitko se nije javio. Pritisnuo je kvaku, vrata se otvoriše. Ušao je oprezno u polumračnu sobu – Lucijinu sobu. Tamo na krevetu ležala je starica, blijeda, nepokretna, lagana ko pero.
“Lucija!” prošaptao je.
Starica je otvorila oči i pogledala ga je. Na znak prepoznavanja zadrhtala je.
“Smrti, došla si u liku jedine osobe koju sam voljela. Hvala ti, o Smrti, neka me on uzme u Kraljevstvo Nebesko!”
“Nisam Smrt, to sam stvarno ja!” - reče mladić - “Lutao sam godinama i donio sam eliksir koji će te pomladiti i dati ti vječni život na zemlji!”
“Ti! Nakon toliko godina izgledaš isto! To nije u redu, to su đavolja posla! Bježi!” - zavrištala je starica u užasnom strahu.
“Ne! Volim te i bit ću s tobom zauvjek!” poviče on i poškropi joj usne rupčićem koji je bio natopio u Izvoru.
U taj čas stvori se starac.
“Nesretniče! Nisam rekao da ćeš tu osobu moći i pomladiti, samo ćeš je moći učiniti besmrtnom! Zamisli sad nju ovako staru i nepokretnu, prikovanu za krevet do Sudnjeg dana! Od sad ćeš se brinuti za nju – imaš besmrtnost te moraš imati i križ koji ćeš nositi dovijeka!”
Starca nestade.
Lucija progovori slabašnim glasom: “Voljela sam te. Bila sam sretna i prezadovoljna onim što imamo - našu sreću ne bih mjenjala za ništa, ni za vječni život! Jedino što sam u životu željela je da ti budeš uz mene, a tebe nije bilo sedamdeset godina!”
Lucija je počela plakati a poslijednje sunčeve zrake nestale su s prozorčića.
I za dugo vremena nastupi tama.
|
Priča je u tijeku...da li je "Šuma Tajni" dobar naslov? :)
Dragi moji blogeri!
Imali ste u komentarima samo pohvale na priču!
Zahvaljujem vam od srca i želio bih reći da su i kritike dobrodošle!
Dok ja pišem drugu priču (nadam se da ću je objaviti kroz par sati) vi malo pišite umjesto mene!
Naime:
Sinoć sam na mail dobio i jednu kritiku!
U toj kritici piše da je priča odlična, da kritičar plače ko kiša ali i da je priča mogla biti bolje napisana jer previše objašnjavam ono što je već rečeno!
Navodi se primjer uz opasku da je taj primjer samo jedan od mnogih:
..., da vam pričam ne biste mi vjerovali kako sam lude planove smišljao da ju otmem od njenog makroa (pretpostavio sam da ga ima)!
Dakle, kritičar tvrdi da je ono u zagradi već rečeno i da ja sa tim svojim zaključivanjem onog što je očito pretjerujem.
Nekako si mislim da nije tako jer priča je pisana iz mog ugla i što ću vam drugo ponuditi do li svoja razmišljanja i zaključke?! Ali zbilja bih htio da mi kažete svoje mišljenje o tome!
Volio bih da pustite svoj glasić...i hvala vam što me uopće čitate, zbilja sam presretan zbog toga :-)
PS:
Slažem se sa kritičarem da je priča mogla biti bolje napisana - tko sam ja da tvrdim da sam išta napisao na najbolji mogući način?!
Sad ste vi na redu i uz moj duboki naklon, riječ prepuštam vama!
:)
|
04.05.2005., srijeda
.Tužit ću ih za povredu branda :-D
.
Ako oni mene ne tuže prije :)
Molim vas, vidite ovo!
http://www.ddadd.com
Ukucajte si neki nick i stisnite gumb :-D
Ah, da - molim nek mi netko prevede što piše...:))))
:)
|
.Gumbi kod vrata - da se Okeco nasmije :)
.
Bio sam jednom sa dragom u šopingu, zagledali smo se u neku žensku majicu.
"Želiš li je?" - upitao sam.
"Ne - ne podnosim nikakve gumbe blizu vrata!"
"Dobro, onda nećemo imati portafon!"
:)
|
.Divna si
.
Divna si!
Ono što ti ne znaš...ja čitam duboko ispod površine.
Njušim tvoj strah ispod samouvjerene vanjštine, njušim motiv zbog kojeg si sad ovdje, samnom.
Negdje duboko u tvojoj psihi crv jauče 'samo da ne ostanem zauvjek sama'.
Ne mogu biti s tobom, ne iz tog razloga, trebam nekog tko me treba onako kako gušter treba sunce...i zato večeras draga imamo labuđi pjev ti i ja.
Divna si!
|
.Opet dobra vila
.
Ovog puta javila se jedna druga dobra vila...pa nastavljam sa palindromima i od srca zahvaljujem dobroj vili :)
Dakle:
U RIMU UMIRU
i jedan engleski - nisam mislio da ću ikad objaviti engleski ali ovaj mi je baš pravi :-)
MADAM, I'M ADAM
|
03.05.2005., utorak
.Mjesečeva ratnica - haiku
.
Evo, samo haiku za one kojima je predugo čitati priču :)
U mom oku
Zamutio se mjesc
I kliznuo mi niz lice
Htio bih sad reći par slovca o haiku poeziji - onako kako ja to vidim.
Haiku treba imati tri reda.
Ima neka priča da haiku u svakom retku mora imati točan broj slogova.
Ja osobno smatram da je taj broj nevažan - ako su svi ostali principi ispoštovani haiku je haiku, ako zbog ničeg drugog a ono zbog toga jer ako nije haiku ne znamo što je a dobro je! :-D
Nadalje - vrlo važno - haiku mora birti oslobođen svakog zaključivanja.
Dakle:
Sunce je visoko
Sjene su kratke
Znači podne je!
nije haiku!!!!
Vidi vraga, čini sa da sam baš smislio novi haiku :-)
Sunce je visoko
Kratke su sjene
Točno je podne!
Koja je razlika između ove dvije minijature?
Prva minijatura je nekakav zaključak - to vam je tipično zapadnjački stil, uvijek je nešto uzročno poslijedično povezano...zapadnjaci, usudio bih se reći, u svojoj biti ne znaju uživati u trenutku kao takvom, njima je trenutak plod nečega i oni u tom trenutku trijumfuju nad nekom radnjom koja je dovela do tog trenutka.
Istočnjaci samo sjednu na kamen i uživaju :)
Druga pjesma, koja je (nadam se) haiku - ta druga pjesma je smrznuti trenutak vremena, osjećaja ili radnje. Ne znam kužite li me - u tom haiku-u nema zaključaka. Zaključak je već donesen a u pjesmi je dana samo impresija trenutka ili pak opis slike/radnje koju vidimo.
Osim opisa radnje, osjećaja ili slike postoji još jedan tip haikua, barem koliko ja znam - a taj tip je meni nedokučiv, jako se nadam da ću ga jednom formirati u sebi.
To bi bio neki vid razgovora - izražavanje svoje želje u ovom trenutku, izražavanje svog nadanja!
Takav vid haikua se isto potpuno uklapa u našu priču o haiku poeziji - naime, ni tu nema zaključaka već samo tvoja trenutna misao ili želja oslobođena svakog uzroka ili zaključka.
Najbolje ćete shvatiti na što mislim ako vam dam primjer.
Dakle, tip je legenda, zove se Issa i napisao je ovo:
O pužu, popni se
na planinu Fuji, ali
polako, polako...
Za kraj bih samo htio reći da je ovaj moj esejčić napisan 'iz glave', bez enciklopedija ili googla pa ako vidite ispravke ili dodatke oni su itekako dobrodošli! I bilo kakvi drugi komentari su dobrodošli!
Želio bih još napomenuti da je haiku malen, piše ga puno ljudi a broj ideja je (ipak) skoro konačan.
Svi haikui koje potpisujem kao svoje jesu moji, ali ako ste koji od njih već negdje vidjeli volio bih da mi javite - želim znati, da ne ispadnem blesav :-)
Hvala na čitanju i doviđenja :)
|
.Mjesečeva ratnica
.
Bio sam roler.
Nije to bilo neko opredjeljenje, neka svijesna odluka poput "hajde da postanem roler", to je zapravo bio proces, polagana preobrazba od pješaka u rolera.
Toliko sam ogrezao u rolanje da sam već počeo mrziti hodanje. Kad bi se nekim čudom desilo da moram neki komad puta prehodati, u meni bi se odmah počelo javljati neko nestrpljenje - čežnutljivo bih promatrao svoje odredište u daljini kako mi se nepodnošljivo sporo primiče.
U to doba pisao sam knjigu, knjigu koja će sad kad otkrih blog možda i biti dovršena. Pomagala mi je sestrična i skoro svaku večer odlazio sam k njoj, radili bismo na knjizi i zezali se, a onda bih se ja nešto iza ponoći na rolama zaputio kući. Uvijek sam išao istim putem – preko Glavnog kolodvora pa Vodnikovom.
Jedne večeri jurio sam tako Vodnikovom kad li ispred ulaza točno preko puta Botančkog vrta primjetim neku djevojčicu obučenu kao prostitutku. Stajala je malena, onako lijepa i mila, ispred zgrade sva nekako stisnuta, obgrlivši si ramena kao da joj je hladno, ili čak, pomislio sam u tom trenu, kao da samu sebe od nečeg štiti. Promotrio sam je najbolje što sam mogao u toj brzini, žuto svjetlo haustora mi ni najmanje nije pomoglo da uočim još neke detalje na njoj.
Slijedeću večer curica je opet stajala na istome mjestu. Tad sam već uspio vidjeti da ipak nije tako zastrašujuće mlada kako mi se sinoć učinilo, vjerojatno je imala oko šesnaest godina ali se zbog svojih lijepih egzotičnih crta lica, niskog rasta i vitke figure činila par godina mlađom. Smela me pomisao da se tako lijepa mlada dama bavi prodavanjem svojeg tijela – mislio sam o njoj čitavim putem prema kući - čak sam se uspio nagovoriti da razmišljam kako ona u stvari nije prostitutka već čeka dečka ili, što ti ja znam, mamu koja se kasno vraća sa posla.
Sutradan kad sam prošao kraj nje opazio sam da me je izgleda čekala - dok sam joj se približavao primjetio sam njen pogled koji je lovio moj. Pognuo sam glavu i proletio kraj nje piljeći u asfalt.
Od te večeri počeo sam se vraćati kući vozeći drugom stranom ceste - pored Botaničkog – tako da nisam morao proći blizu nje i mogao sam je lakše promatrati. Bila mi je zanimljiva - svaku večer kad bih prolazio ona bi se malo ispravila i poravnala ramena zauzevši tako izazovnu pozu. To sam protumačio kao profesionalnu deformaciju, tako je lakše privlačila mušterije.
Jedne večeri prošao sam pokraj njenog mjesta i nije je bilo. Uhvatila me neka panika – da joj se nešto nije dogodilo?! Kad sam je dan kasnije opet vidio laknulo mi je, zaključio sam da joj je izgleda 'samo' neka mušterija uranila!
Drugom zgodom sam pak prošao pored nje a da me nije primjetila – pričala je sa nekim trbušastim tipom u ogromnom crnom mercedesu, činilo mi se da se cjenjkaju. Sa gnušanjem sam promatrao tipa kako joj samozadovoljno nešto priča. Prošao sam pored njih polako u nadi da će me vidjeti ali previše je bila zadubljena u razgovor.
Bio je to zadnji put da sam vozio pored nje a da je nisam volio.
Večer je bila topla i mirna kao i svaka ljetna večer otkad sam je upoznao.
Bio sam gladan i odlučio sam si u Importane Centru kupiti nešto za jelo. Na blagajni sam se sjetio nje kako stoji pred haustorom, smilila mi se malena i kupio sam joj čokoladicu. Ovog puta jurio sam Vodnikovom vozeći njenom stranom, a kad me je ugledala i kad je počela tražiti moj pogled pogledao sam je u oči i poklonio joj smješak. Jureći brzo pored nje ispružio sam ruku i pružio joj čokoladicu.
Nikad neću zaboraviti taj dječiji izraz lica i neki veseli iznenađeni uzvik kad je primila taj slatkiš! Srce mi se steglo i jurnuo sam dalje, što dalje od košmara moje mašte dok sam si predočavao što bi to ona, tako ljupka, mogla raditi sa onim ljigavim debelim bogatunima!
O, da samo znate kako sam u tom trenu mrzio te gadove, da vam pričam ne biste mi vjerovali kako sam lude planove smišljao da ju otmem od njenog makroa (pretpostavio sam da ga ima)! Tu večer mislio sam samo na nju i odonda mi u danima što su slijedili više nije izlazila iz glave.
Čokoladicu sam joj kupio i slijedeću večer. Pa slijedeću. Pa večer poslije. Kupovao sam joj svakodnevno neki slatkiš i uvijek bih joj ga dao u letu, jureći bez zaustavljanja kraj nje. Osmijeh koji bi mi ona tad poklonila nosio bi me putem – doma bih stizao brzinom munje posve nesvjestan pređenog puta i vremena.
Svakodnevno viđanje postalo mi je nešto skroz normalno – zbilja ne znam kako bih reagirao da je neku večer kojim slučajem nisam zatekao tamo! Ne znam ni koliko dugo bi taj čudni odnos trajao da se nije dogodilo ono zbog čega vam i pričam ovu priču.
Te večeri bilo je prohladno, shvatio sam da je ljeto tiho zamijenila jesen.
Rolao sam znatno polakše nego inače prema svojoj neobičnoj ljubavi.
Mislim da sam već tad slutio da će baš ta večer po nečemu biti posebna – bio sam nekako zamišljen, neka sjeta mi se tu noć uvukla u srce.
Unatoč zebnji prilazio sam joj sa smješkom, gledajući je nježno kao i svaku večer. I ona se smiješila meni.
Poželio sam je dodirnuti po licu – nikad je do tog trena nisam dodirnuo, niti sam to ikad prije poželio. Moja želja da je dotaknem bila je nevina, platonska – ne bih je dodirnuo ni tad ni ikad da se nije desilo slijedeće:
Kad sam joj pružao čokoladicu iznenada mi je snažno zgrabila ruku!
Od njezine snage zavrtio sam se na rolama oko svoje osi i zastao u mjestu! Ostao sam stajati samo zahvaljujući refleksu, ipak sam roler!
Ono što sad slijedi ne pamtim baš jasno, u mom sjećanju tih nekoliko sekundi ostat će kao ružan san, samo što san s vremenom blijedi i uskoro se više uopće ne sjećamo osjećaja koje je izazvao u nama, a ja ću se ovog sjećati cijeli život.
Kad me je malena zaustavila, pokušavao sam nježno izvući ruku iz njenog stiska. Po izrazu njenog lica, kao i po njenim kretnjama vidjelo se da je i ona zbunjena – izgleda da nije očekivala takvu moju reakciju. Počela je energično mahati nečim što je držala u lijevoj ruci. U prvi tren nisam skužio da je to poveći snop ključeva. Mašući jednom rukom i držeći me drugom govorila mi je nešto dok je odmahivala glavom prema ulazu u zgradu! U tom košmaru mi se činilo da govori nešto kao 'ići gore – ništa koštati'!
Budući da sam shvatio da se nježno ne mogu otrgnuti od nje malo sam se umirio i zaista sam je tad čuo da govori 'ništa koštati'.
Rekla je to ljupko, odriješito, nagovarajuće, vidjelo se da joj je to jako važno, ali mene je značenje tih njezinih riječi šokiralo!
Otrgnuo sam se snažno od nje, tresući se od užasa! Kao u bunilu poput papagaja ponavljao sam i sebi i njoj 'NE NE NE!
Odmicao sam polako od nje, udaljavao sam se od one do čijeg mi je dobra u tom trenu bilo stalo više no do ičeg na svijetu!
Srce mi se kidalo kad sam gledao kako ruka sa snopom ključeva mlitavo pada, kako njeno lice od odlučnog postaje pokislo, kako stavom od carice postaje starica...u meni se nešto slomilo i pojurio sam što dalje od nje, odgurujući se kotačima kao da me svi vrazi gone. U glavi mi je tutnjalo, prvi put nakon dugo vremena bio sam svijestan da ima još dosta vožnje do moje kuće.
Vozio sam se tako dugo, nikako da stignem kući.
Istovremeno sam bio i moćan i slab, siguran na kotačima a krhak u duši. Asfalt je jurio pod mojim kotačima a samo jedna misao bila mi je u glavi:
«Željela mi se zahvaliti! Sirotica mi je željela zahvaliti na jedini način na koji je znala!»
U jednom trenutku vozio sam čistinom, više nije bilo zgrada i na nebu se pojavio mjesec - veličanstven, hladan i okrugao mjesec. Taj čas, poput pjeva sirena u mojim osjetilima formirao se haiku – čuo sam ga jasno a da ga nikad prije nisam naglas izgovorio!
U mom oku
Zamutio se mjesc
I kliznuo mi niz lice
********
Epilog:
Slijedeću večer nije bila tamo.
Nikad je više nisam vidio.
Kraj.
|
02.05.2005., ponedjeljak
.Trenutak mene
.
Topli vjetar
U tihoj noći
Svila na mom licu
|
.Noć kada me nisi voljela
.
Da te netko pitao tu noć:
"Voliš li ga?"
Rekla bi:
"Da, volim ga."
Zašto?
Ljubav je osmijeh
davanje
opraštanje
razumijevanje
A ja tu noć nisam imao ništa
Tko si ti?
Jedeš a nisi gladna
Voliš a ne osjećaš
Davao sam ti puno da izmamim osmijeh
i griješio bez oprosta
tugovao bez razumijevanja
Smetale su ti
čak i moje mane!
Ti
nisi me voljela tu noć!
Zašto?
Ako si imala razlog što me ne voliš
Imaš li razlog što me voliš?
Kakva je to ljubav za koju su potrebni razlozi
i koja prestane jer dodu neki drugi razlozi?
Prošla je ta noć i opet me voliš
Imaš divan osmijeh i zvonki smijeh
Tako si topla, nježna i divna - najbolja si na svijetu
Do slijedećeg razloga
Ljubavi
|
.Moj prvi uradak ikad :)
.
Malkico mi je neugodno ali neka, dok se ne odvažim prekucati i objaviti priče nekaj moram pisat, ne?
Dakle, kako naslov kaže - ovo je prvo što sam ikad napisao. U to vrijeme sam imao dugu kosu, imao kockice na trbuhu i putovao svijetom :)
Dakle, predstavljam vam poemu koju ćemo radno nazvati Balada o rokeru lutalici.
Molim vas, osjetite se potpuno slobodni poboljšati ovo koliko god vam paše i pošaljite mi to poboljšanje tako da te riječi mogu prodati nekom bendu koji će ih uglazbiti a ja ću zaraditi masnu lovu :) Unaprijed hvala :-)
BALADA O ROKERU LUTALICI
Ti si cura jako fina
Na me gledaš sa visina
Jer ja sam tebi samo frajer
Što se uvijek pravi važan.
Izgledam ti čudan, lažan.
Svugdje lutam a bez cilja.
Ovdje koncert, tamo gaža
To je tebi ambalaža
Jer ja sam za te pijanica
Nepopravljiv lutalica
I dok moja grupa svira
Ti i učo iz klavira
Lupate do zadnjeg daha
Nekog Brahmsa ili Bacha
Otkači malo curo bajna
Sintesajzer nije tajna
Dođi k meni u moj bend
Rock'n'Roll je sada trend
Udri brigu na veselje
Ostvari svoje tajne želje
Jurit ćemo na motoru
Dočekati negdje zoru
Cugat ćemo neko piće
I gledati kako sviće
A kad svane taj dan ljetni
Bit ćemo čudno sjetni
Jer ti moraš poći kući
Klavir se teško uči
Pred tobom je karijera
A predamnom barijera
Jer ja sam pijanica
Nepopravljiv lutalica.
Svagdje lutam a bez cilja
Zbogom zbogom curo bajna
Noćas si bila sjajna
Ljeta će mnoga prići
Sjećat ćeš se ove noći
I rokera lutalice
Kom si dala svoje srce
:)
|
01.05.2005., nedjelja
.Iz moje knjižice: dobrosusjedski odnosi!
.
Gunter je stvarni lik, Njemac, automehaničar oženjen našom curom. Živi u nekom selu u Njemačkoj.
Htio je otvoriti u svojoj kući radionicu i trebao je pristanak susjeda.
Samo jedan susjed nije pristao i posao je propao...a meni je pala na pamet jedna idejica ;)
Gunter ima šest susjeda i svi moraju dati pristanak da bi on mogao otvoriti radionicu.
Njih šest se skupe i izvlače slamku da vide tko će biti Gunterov novi neprijatelj, dok će svi ostali pristati!
:)
|
.Palindromi - opet :)
.
Zahvaljujući dobroj vili imam još jedan palindrom :)
Ako netko zna još koji bio bih jako sretan da mi ga pošalje.
Unaprijed hvala :-)
Da sad smo imali:
U Bejrutu Arapi kipara u tur jebu.
Ana voli milovana.
Udovica baci vodu.
Evo politika kiti lopove.
Sir ima miris.
i
Perica reže raci rep.
A kako dobra vila reče, Perica može raditi i nešto drugo pa je ovog puta posljednji malo duži palindrom za koji znam:
Perica malja maci rep.
Sjeća li se itko rubrike 'Zrnca za razgovor uz kavu' iz časopisa 'Vikend'?
Sjeća li se itko tog časopisa uopće?! :)
E, sad imate sedam zrnaca za razgovor uz kavu :D
:)
|
.Što bi uradio Đon Vejn?
.
Pozdrav narode, ovo što ću vam sad ispričati nije krimić, ovo se stvarno dogodilo, i to prije dvadesetak minuta! Ozbiljno!
Došao sam kući (nisam ljubovao, radio sam - sutra nešto ide u eter a to nešto je puklo pa tko će spašavat nego binarni Đon Vejn), krenuo otključavati svoja vrata kad je na vrata one moje 'naivne' susjede dotrčao neki tip u elegantnom odijelu. Ja ga pozdravim a on raširi oči i odjuri niz stubište!
Odmah sam znao da je to onaj kreten što je reiznajmljivao stan! (ako ne znate o čemu se radi, pogledajte nešto niže postove 'Opreza nikad dovoljno!')
Pustio sam sve svoje stvari, potrčao sam za tipom, sjurio sam se niz stubište i primio tipa u kravatu - on se nekako oslobodio i nastala je kavga, posegnuo je u džep i učinilo mi se kao da će izvući neko oružje pa sam ga udario svojom teškom šakom posred face pa se tip srušio i ostao ležati.
Tad sam mrtav hladan pozvao policiju i hitnu, došli su zbilja brzo, policija za 10 minuta, hitna za 12...
.
.
.
Tako bi to uradio John Wayne... :)
A ja sam...
Brzo sam ušao u svoj stan i nazvao policiju.
Policajci su došli zbilja brzo, u roku 10 minuta i uzeli od mene opis - vrlo detaljan opis.
Ne mogu vam opisati kako se žarko nadam da će ga uloviti!
I, znate...
Drugi put bit ću John Wayne!
Dda dda, hoću!
Obećajem :-D
(već spavam sa prekriženim prstima na nogama ;) )
:)
|
|
