Ovaj san sam si zapisao, ne pamtim baš snove ali tko ovo ne bi zapamtio!
Doslovno prepisujem što sam si onomad, još bunovan od sna, zapisao u svoju knjižicu:
****
Nešto se događa, držim nekakvu kartu u ruci (izgleda kao ulaznica za kino), prijatelji me voze u mercedesu kroz široke mračne psihodelične bolničke hodnike koji izgledaju kao da su ispali sa slika Salvadora Dalija. Dolazimo na odredište, velika je gužva, čekamo, prijatelji mi prave društvo, dobra je zezancija ali ja se sve vrijeme osjećam nekako nelagodno.
Na redu sam, zgodne medicinske sestre mi cvikaju kartu. Odjednom skužim da mi prijatelji odlaze! Vičem za njima, oni se ne osvrću! Potrčim za njima i shvatim da ne mogu, moram ostati! Postane mi jasno da sam u Zemlji Mrtvih!
Ljut sam, imam još posla gore!
Nemoćan da se vratim lunjam Zemljom Mrtvih i promatram taj svijet, smeđ poput najtamnijeg pijeska Sahare.
Čudan je to svijet - tu je uvijek nekakva gužva, ali ta gužva nikome ne smeta. Puno se mrtvih vozi autima. Auti izgledaju sablasno, klize svijetom bešumno i polako, zatamnjenih stakala. Objasnili su mi da se u tim autima voze oni koji su umrli unakaženi pa ne žele da ih drugi takve vide. Kakav umreš takav ostaješ u Zemlji Mrtvih.
Odjednom sretnem prijateljicu. Već je dugo mrtva. Pričamo, kaže mi da je njena ljubav gore i da ona često ide u svijet živih. Zamolim je da me odvede, ona pristane.
Vodi me nekim uskim hodnicima, dolazimo do izlaza iz svijeta mrtvih. Izlaz izgleda kao kanalizacijski otvor, treba samo podići rešetke, popesti se i vani smo!
Odjednom čujemo korake, sklonimo se iza nekog zida, provirim i ugledam glavnu medicinsku sestru svijeta mrtvih! Hoda s nekim tipom, silaze kroz otvor i hodaju ravno prema nama! Panično bježimo od nje. Ugledamo neku pećinu i sklanjamo se u nju. Tamo je jako mračno.
Oči nam se privikavaju na tamu, nešto se bijeli pored nas. Shvatimo da je to kostur. Prijateljica vrišti, ja joj poklopim usta da nas glavna sestra ne čuje. Proučim bolje pećinu, na zidu nasuprot ulazu nalaze se željezna vrata, izgledaju su ko vrata tamnice nekog starog dvorca.
Odjednom, na vratima odakle smo došli pojavi se lav! Pojurimo u drugu prostoriju, lav porči za nama a mi u posljednji trenutak uspijemo zatvoriti željezna vrata!
Lav riče ko grmljavina i nervozno hoda ispred vrata. Pogledam kakva je ta druga prostorija i shvatim da od tamo nema nikakvog izlaza, jedino je navrh jednog zida mali prozorčić sa rešetkama.
Prozorčić je jako visoko i gleda na put kojim smo prošli kad smo bježali u svijet živih. Netko prolazi kraj prozorčića, to je glavna sestra! Počnem vikati, sestra zastane, pogleda kroz prozorčić i ode po pomoć. Malo kasnije dođe ona sa čuvarem i oslobodi nas.
Nakon što nas je oslobodila, glavna sestra, frendica i ja idemo natrag u Zemlju Mrtvih.
Sestra se smije, shvaćam da je žena baš OK, uz mig nam je objašnjavala da i ona često ide posjetiti svog dragog u svijet živih.
Prolazimo pored prilaznog pulta u Zemlju Mrtvih. U gužvi najednom spazim prijatelja kako s kartom u ruci ulazi u Zemlju Mrtvih. Sretan sam ko malo dijete - i on je umro!
Dotrčim do frenda, zagrlimo se i počnemo pričati prisjećajući se kakve smo šale zbijali s ljudima dok smo bili živi.
Hodamo polako, ludnica je pred nama, toliko je mrtvaca koje možemo zezati!
Bit će veselo u zemlji mrtvih :)
****
Sad, ako netko tumači snove, i ako mu se da, nek mi protumači, bilo bi mi baš drago :)
Ono što mene čitavo vrijeme muči je onaj kostur u pećini - što se zbiva kad umreš u zemlji mrtvih?!
Pozdrav!
:)
Post je objavljen 14.05.2005. u 16:19 sati.