27.02.2006., ponedjeljak
O alkoholu i poljupcu
|
- Ma kaj te boli kurac? - Pa ne boli me u tom je stvar. Da me bar boli. - Ja tebe ne kužim. Pili smo u birtiji skoro celi dan. Ja zbog žena, ona zbog muškaraca. Završili smo na rečenicama koje nikome ko nas je slušal nisu značile ništa, a sve manje smisla su imale i nama. Jezici su nam se pleli, mozak je odbijal suradnju. Bili smo mrtvi pijani. Bila je to večer kad je umrl stari Blaž. Jedan od najboljih pijanaca na svijetu. Uvijek obrijan, počešljan, čist i mirišljav. I pijan. Ne pamtim da sam ga ikad videl treznog. Oko 9 je Kiki došel do birca i rekel da su ga našli na Remizi kod dućana. Sjedil je na stepenicama. Zgasnul je. Čuka ili neko drugo sranje, bilo je nebitno. Nije ga više bilo. Mia i ja smo bili dobri frendovi. Stari frendovi. Nismo se nikad poševili. Uglavnom smo periodično jedno drugom plakali na ramenu svaki put kad bi nas nekaj opralo. Ovaj put smo se poklopili. Bili smo oboje u kurcu. Uobičajena kava uz "Zakaj nas niko ne voli?" se produžila, pa smo si naručili pivkana. Pa još jednog. Onda smo prešli na vodke. Vrijeme je proletilo, bila je subota, nismo se morali dizat vjutro. Pa smo si dali oduška. Nas dvoje, sami protiv svijeta, uz podlogu nekakvog jazza. Dugi dan. Kad je Kiki odverglal svoje i otišel na okretište, Blažu na ispraćaj, nas dvoje smo zašutili. Naručil sam još dvije vodke. Kucnuli smo se. - Za Blaža. - Za Blaža, možda ju sretne gore. - Koga? - Pa onu svoju. Kak se zvala? Vlasta. Ona zbog koje je lokal. - Nisam pojma imala zakaj pije, nije me nikad ni zanimalo. - Ljubav sa faksa. Ziher nisi ni znala da je Blaž bil odvjetnik, navodno čak i dost dobar na početku. - Pojma. - Nije ni bitno. E, pa zaljubil se u tu Vlastu, a ona niš. Godinama je mislil da bu nekaj od toga. Onda se udala za nekakvog doktora, koj kurac, i od onda je Blaž počel lokat. Nije nikad prestal. - A u kurac krasni. Ko iz jeftinih ljubavnih romana. Loša priča, skroz. - Je. Jadno, al jebi ga. Tak je on sam odlučil. - Ja bome nemam namjeru tak završit. - Nemam ni ja. Al danas mi puca kurac. Danas ločem. Počela je plakat iznenada, mrzil sam to. Slab sam na ženske suze, uvijek sam bil. Privukel sam je sebi i pokušaval je smirit. Prošel sam joj rukom kroz kosu. Podignula je glavu, pogledala me tim vlažnim očima, uhvatila me rukama za obraze i privukla sebi. Poljubila me, a ja se iz nekog razloga nisam odmaknul. Bil je to poljubac koji je smrdil na alkohol i dim cigareta. Smrdil je na jad, na tugu, na sve one nesretno zaljubljene idiote poput nas dvoje, ljubili smo se za svakog pijanca koji zaziva neko daleko ime u alkoholnoj agoniji. Bil je to gadan poljubac. Odvratan. Odmaknuli smo se. Pogledala me. - Oprosti. - U redu je. Malo smo šutjeli, a onda je rekla. - Nećemo se nikad više ljubit. - Slažem se. - I tak ne bi nikad upalilo između nas dvoje. - Slažem se. - U kurac. - Na kvadrat. - Mario, daj nam još dvije vodke. Mario je dofural cugu, otfural prazne čaše i promijenil pepeljaru. Zapalili smo pljuge, stol je bil čist, pa smo se osjećali ko da je sve u redu. Podignul sam čašu. - Za Edwarda, Vojvodu od Windsora. - Ko je taj? - Onaj kaj se odrekel prijestolja zbog žene. - Romantičan tip. - Ma glupi idiot. - 09:16 - Komentari (9) - Isprintaj - # # no woman, no cry. (zli_girl 26.02.2006. 17:15) # zakon (tzar 26.02.2006. 17:50) # ne pit i pušit i nebu smrdilo sljedeći put.. (činjenica 26.02.2006. 19:07) # Čoviče pa ti si ko Krleža. Sav sam se naježio. Dlake ko u dikobraza ! (lovry 26.02.2006. 20:22) # definitivno...glupi idijot hehe :P (exodius 26.02.2006. 20:24) # evo odvojih malo vremena, procitah malo vise... pa s malim zakasnjenjem..nek ti je sretnih 35. a iducih 70 budi glup 24/7. & zaljubljen. (zli_girl 27.02.2006. 06:59) # super je priča :) (Nenya 27.02.2006. 08:49) # kao prvo cetitam ti od srceka rodjendan s zakasnjenjem, da ti se sve zeljice ispune...kissa (crnaa.blog.hr 27.02.2006. 14:59) # učinjena mi je teška nepravda. ovo se ne zaboravlja dariuse. keanu (Keanu keanu.blog.hr 28.02.2006. 00:21) |
- 09:16 - Komentari (1) - Isprintaj - #
21.02.2006., utorak
O biciklu, Jarunu, jednoj djevojci i psu kojeg još nema
|
Lagano nedjeljno izdrkavanje uz televizor, nešto surfanja po netu i razmišljanje kak sutra opet treba na posel. Vani lijep dan, a meni nekak sve ide na trokurac. Remiza puna ljudi, mame s djecom u laganoj šetnji prije ili poslije ručka. Ko bi ga znal. Onda je zazvonil telefon. Frendica ide na Jarun na rolanje i pita jel bum s njom. Jebi ga, meni bicikl u banani, pukla mi pedala još tamo u 11-om mjesecu, točno na pol puta između Remize i Vjesnikovog nebodera. Ko bu popravljal bike po zimi? Velim ja „Aj daj mi malo vremena da nabavim bicikl pa ti se javim.“ Zovem buraza. - B. Treba mi bike na par sati. - Jebi ga, žena i ja upravo s biciklima dolazimo na ručak na Remku. - A niš, idem dalje tražit. Zovem drugog frenda. - Debeli, kaj se radi? - Evo žena i ja čistimo stan. - Jebeni nedjeljni odmor. Čuj treba mi bike na posudbu. Imaš? - Imam, čuči u podrumu već dvije godine. Čist sumnjam da je u voznom stanju. - A niš onda. Hvala. Uživaj. Sad sam već u banani, baš mi se ide malo na zrak. Zovem trećeg frenda. - Bok Grdi. Kaj ima? - Pa ono, ručak. - Si doma? - Ne, baka ima rođendan pa smo kod nje na klopi. - A onda niš. - Pa kaj ti treba? - Ma treba mi bicikl, išel bi na Jarun, a moj je u mahuni. - Sorry buraz jebi ga. Da sam doma, nema beda. - Ma nema veze, čujemo se za pivu ovih dana. - Može. Zovem četvrtog frenda. Ne javlja se. Tolko o ekipi s Remize i njihovoj volji za rekreacijom. Prevrtim još par ljudi u glavi i skužim da niko od ostalih nema bicikl. Jebote kvart. Jebeš ga. Niš od mog bicikliranja. Već se spremam javit frendici da niš od mene, a onda majka ponudi riješenje. - Pa uzmi bicikl od starog. Preznojil sam se isti tren. Bike od starog je zeleno čudovište, stari Rogov jednobrzinac sa ogromnim tankim kotačima, blatobranima na oba korača, lampom i dinamom na prednjoj gumi. Grozno. Al jebi ga, ide mi se, a i uživam u društvu moje frendice. Odluka je pala. Idem. Bilo je grdo donijeti ju, al hrabri pobjeđuju. Pa zajašim Zelenka i krenem. Prednja guma prazna. Prvo do benzinske napumpat. Kasnim 10-ak minuta, ugledam u daljini poznatu figuru. Gleda me i umire od smijeha. - Zakon ti bike. - Naravno, najbolji na Jarunu. Nema tog Canondalea ili KHS-a od 6000 kuna koji je bolji. Vintage, stara, to se cijeni. Izbiciklirali se i izrolali, ja podnosim stoički svoje prvo bicikliranje ove godine, na biciklu koji ne ide s mjesta. Sjednemo na kavu, popričamo malo. Buljil sam okolo u ekipu. Lijepo vrijeme, izmigoljilo se iz zagušljivih stanova. Nedjelja, oko 4 popodne, ekipa sriktana ko da idu van. Namackane žene u štiklama nabadaju po jarunskim stazama, tipovi u kurtonkama i onim glupim motorističkim jaknama koje su sad jako „in“, a meni idu strašno na kurac. Možda ja ne kužim. Pokazat se svuda. Gdje god da ideš. Na nedjeljnu jutarnju kavu u lokalnu birtiju. Treba se sredit. Moš mislit. A nas dvoje, u starim trenirkama, sa biciklom iz prošlog stoljeća, pijuckamo svoju kavu i boli nas kurac za svijet. Rijetki su ljudi s kojima možeš tako provesti vrijeme. I naravno stara, kupili bumo pesa kad-tad. Dok smo na poslu bil bu kod moje stare na čuvanju, a poslije idemo svi skup u šetnju. U trenirkama, naravno. I popravil bum bike. Fala stari, spasil si mi popodne, al taj bike bu definitivno samo tvoj. Iako, moram priznat, postal mi je jako drag. Sad znam da mi još manje znači kaj piše na njemu, koje ime mi piše na majici ili hlačama. Bitno mi je s kakvim ljudima provodim vrijeme. Njihova imena mi znače puno više. - 10:06 - Komentari (10) - Isprintaj - # # dobro jutro, slazem se s tobom mislim da nasa prijateljstva puno utjecu na nas, zelim ti ugodan dan! kiss (crnaa.blog.hr 21.02.2006. 10:53) # uzivaj u svemu! (crnaa.blog.hr 21.02.2006. 10:53) # ja sam se rolala..nisam spazila nikakav predpotopni bicikl....:) (koki 21.02.2006. 12:46) # baš zato volim moj grad, možeš mirne duše doć sav našapiran od pesa u birc i pit si kaficu sa svim naprlitanim curicama..i pustit psicu da sjedi u krilu, i znaš da si proveo divno jutro, da te čeka još ljepša šetnja uz more, jedan antistres, fuckoff svima..e to se ne može propustit.. (Jani29 21.02.2006. 13:29) # konačno dva dobra posta bez pjesama,stari tekstovi su zakon,sviđa mi se kaj pričaš purgerski,onak kak sam naviko da se čapri. (tzar 21.02.2006. 13:56) # javi se meni iduci puta... nije da ga vozim, ali je u voznom stanju... naravno, ako te ne smeta boja :))) (poslovna_curica 21.02.2006. 18:45) # daywalkeru, ponovo dobro pišeš, samo tako nastavi (aparatczyk 21.02.2006. 19:22) # svaka čast.ja ne bi na takav bicikl. (zločesta duša 21.02.2006. 23:19) # potpisujem zadnju rečenicu... nek ti je lijep dan... kad središ bike možeš se i meni javiti za bicikliranje :-)) (indian woman 22.02.2006. 08:17) # ...mi u dubravi smo stalno u trenirkama....:) (sevacjaku 26.02.2006. 21:22) |
- 10:06 - Komentari (1) - Isprintaj - #
19.02.2006., nedjelja
Kako nisam dao guze
Sreli smo se slučajno na Cvjetnjaku nakon dobrih 6 mjeseci. Pavle je volil puno kenjat o tome kak je zaposlen prek glave i kak nema vremena, iako je istina bila da je stalno ružil po noći i spaval po danu. Sjeli smo se na jedno od onih mjesta kaj zgledaju ko kupleraj, samo kaj i cuga i kurve koštaju duplo više. Lounge bar. Zbog takvih mjesta šiparice delaju ko konobarice subotom i nedjeljom u opskunim kvartovskim birtijetinama, ne bi li zaradile za komad jebeno precjenjene dizajnerske obleke i impresionirale pokojeg, duplo starijeg, debelog ćelavca koji se, nehajno naslonjen na šank, igra ključevima novog BMW-a. Nije mi se opće išlo tam, al Pavle je stalni gost, s gazdom si je „ovak“ i troši hrpu love svaku večer. Zaradil ju je na najlakši mogući način. Naslijedil ju je. Sjeli smo tak na nekakve jastuke, jebeno neudobne za svakog pravog kvartovskog mužjaka sa pivskom trbušinom. Naručil sam odma dvije pive i velku čašu jer mi ide na kurac kaj imaju samo jebene „Fruteke“ od dva i pol deci, po popularnoj cijeni od oko 25 kunjerosa. Pavle je na Jegeru. - Buraz, trebaš vidjet kakve maličke ovdje dolaze. Mlado meso, slatko, sređeno, bez love i perspektive. Trebaš sam pokazat prstom i pozvat cugu, dvije. - Ma super, ko lud sam potrošit 500 novaca samo zato da bi pokupil nekakvu klinku od 19 godina i poševil je. Ti si fakat otišel u kurac od kad si dobil lovu. - Ne kenjaj puno. Kaj me boli kurac? Ak si hoćeš kupit dobru telku, a imaš love, odeš u dućan i izabereš. Isti kurac. - Nije to moj stil. Znaš kaj je meni 500 kuna? Jebe se tebi. - Daj ostani danas sa mnom. Ja častim. Buš vidil kak buš se pomladil. Pokupimo nekaj, ubodemo nešto bijelog i odemo kod mene na zeku. All night long. Hehehe. - Teško Pajo. Nisam baš „in the mood“. - Ma daj, danas si moj gost, nismo se vidjeli sto godina. Aj ne seri, naruči si još dve pive. Sjedili smo tak i brbljali nevezano, o svemu pomalo. Bar se počel punit judima, svjetla sve prigušenija. Svako drugi ko bi ušel je navratil do našeg stola pozdravit se sa Pavlom, nekakve klinke su ga izljubile i izgrlile pa mi je važno namignul. Osjećal sam se glupo, napeto, nikak se opustit. Naručil sam si još dvije pive. - Oprostite, jeste vi DayWalker sa bloga? Tip pred našim stolom je zgledal ko svi oni ljudi koje, iako zapravo nemam neki pametan razlog, prezirem i idu mi užasno na kurac. Sređen do boli, u odijelu koje savršeno pristaje, usklađenih boja košulje i kravate, cipele koje koštaju par somova kuna. Sa njim u društvu prekrasna, visoka crvenokosa ženska, u uskoj haljini utegnutoj do boli. Cice su htjele van, guza predivna, okrugla, podignuta, struk koji bi, dam se kladit, mogel obujmit prstima. Osjećal sam se ko zadnja sirotinja u trapericama i kariranoj šulji, al opet, bar mi je bilo udobno. Pogledal sam ih dobro, al nisam ih znal. To sigurno. - Jesam. - Ispičavam se što smetam. Ja sam Davor. Ovo je Anita. Moja djevojka. Odma je naglasil da mu je to komad, jer je Pavle tak proždiral malu pogledom, da je tip odma odlučil zapišat svoj teritorij. - Ja sa DayWalker. Ovo je Pavle. - Drago mi je. Možemo sjesti na sekundu, imam jedan prijedlog za vas? Pokazal sam im rukom da sjednu. Počelo me jebeno zanimat kaj oće. Možda seks u troje? Možda tipa pali kad mala drugom tipu puši kurac. Sjeli su pa je pozval rudu. Naručil sam isto. Treba me pogledala upitno kad mi je konobar stavil dve pive na stol. Nisam joj niš objašnjaval. - Ovako. Ja sam tajnik mladeži jedne političke stranke. Rekel je ime stranke. Nisam bil impresioniran, pa je malo zastal. - Dakle, moja djevojka i ja čitamo već duže vrijeme blogove, ona i piše. Rekel je ime bloga. Nikad čul. - Eto tako smo i naletjeli na vaš. Aniti se jako sviđaju vaše pjesme. Pogledal sam u Anitu. Spustila je pogled i nasmiješila se. - Hvala. Rekel sam to iz čiste pritojnosti. Moje pjesme su loše i pisane uglavnom za jednu određenu djevojku. Nemam visoko mišljenje o sebi kao pjesniku. - Meni su, zapravo, zapeli za oko vaši tekstovi o svakodnevnom životu. Sviđa mi se humor i cinizam kojim gledate na svakodnevicu. Već sam vam se želio javiti mailom, ali eto, mali je svijet pa smo se sreli prije. Prepoznao sam vas po slici koju imate na blogu. Mrzim duge uvode, ok, skužil si me, reci kaj hoćeš i idi. Čim je spomenul stranku, već je moj interes splasnul. Al platil je cugu, pa je zaslužil da ga bar saslušam. - Moj prijedlog je slijedeći. Jedan naš član je glavni urednik jednog vrlo čitanog magazina. Pa sam vam želio predložiti da vi pišete kolumne za taj magazin. Onako kako vi znate, s dozom humora. - Kakve kolumne? - Pa recimo nešto slično kao što pišete na blogu. Kratke kritike svakodnevnog života, tv programa, što vam se sviđa, a što ne u Hrvatskoj, malo komentirati poteze vlade i drugih stranaka. Možda malo afirmativnije prema našoj stranci. Naravno, mogli bi pisati kritički i o našoj stranci, imali bi otvorene ruke. Mi bismo, kao stranka, bili spremni, uz honorar koji biste dobili od magazina, dodati i neki bonus po kolumni. Pogledam u Pavla. On je imal kez prek cijelog lica. Podignul je obrve, kao, „Pa odgovori čovjeku“. A ja sam bil u šoku. Pa kaj to fakat tak ide? Naivan sam u pičku materinu kad se radi o politici. Ne kužim se u nju, niti me zanima. - Čuj Davor. Možemo na ti? - Može naravno. - Ak si čital moj blog, onda si skužil da me politika ne jebe pol posto. Vaša stranka je meni isti drek ko i sve ostale stranke. Ne pada mi na pamet radit, pisat, čitat, pjevat ni pljeskat nijednoj stranci. Idete mi svi jednako na kurac. Kaj da ti velim? Ne pada mi na pamet. - Ali gledajte, to je izvrsna prilika da se probijete kao pisac. Pa rekli ste na svom blogu nekoliko puta da želite živjeti od svog pisanja. Ja vam nudim priliku. U redu, vidim da ovo možda nije baš najbolje vrijeme da vas uznemiravam i kvarim vam izlazak. Razmislite. Evo vam moja vizitka pa se slobodno javite ako se predomislite. Stavil je vizitku na stol. Bil je uporan i to mi je diglo živac. - Gle stari, da sam ja na tvom mjestu, lijepo bi primil maličku za ruku, otfural je u kino, kazalište, večeru. Izaberi sam. Onda bi je otfural doma i vodil ljubav s njom cijelu noć. Manje više. A ne bi trošil svoju energiju na vrbovanje tutleka ko kaj sam ja i razmišljanja o politici. Hvala na cugi. Mislim da je vrijeme da idete. Ak buš se jednog dana kandidiral za predsjednika države, budi siguran da ne bum glasal za tebe. Ustali su bez riječi, Davor se okrenul, Anita je pogledala u mene i Pavla i nasmiješila se pa krenula za njim. - Pa kaj je ovo buraz? - Niš, upravo si propustil priliku da postaneš cijenjeni kolumnist i vjerojatno najčitanjiji hrvatski književnik. Ko zna, možda bi i ova mala nakon nekog vremena skužila da joj ti imaš više za dat. U ovom stanju u kojem si sad ne buš nikad dobil takvog komada. - E zaboli me kurac i za takvog komada. - Kak hoćeš. Znal sam da buš ga odjebal. Al i dalje mislim da si glup. - Hvala, pravi si frend. A mala je fakat dobra. - Strašna guza. - Super sise. |
- 17:57 - Komentari (9) - Isprintaj - #
18.02.2006., subota
Mornar
Na otvorenom moru U malenom čamcu Protiv vjetra i soli Prepuštam se tebi Na milost i nemilost Moje sunce, moja nevero |
- 14:58 - Komentari (7) - Isprintaj - #
17.02.2006., petak
Paketić u mom džepu
Ponekad zaista volim kišu Pogled kroz prozor Prolaznici stisnuti pod kišobranima Žure svojim trosjedima Ponekad zaista volim kišu Sjećaš se prvog sastanka Baš je prestala padati U parkiću mokre ljuljačke i vrtuljak Pa sam ih obrisao Papirnatim maramicama Sjedili smo dugo i pričali Rekla si kroz smijeh "Dragi, ti ćeš biti ubuduće Zadužen za papirnate maramice" Prošlo je mnogo vremena od tada Palo je puno kiša u parkiću I znam da nismo dugo sjeli Na mokre ljuljačke i vrtuljak Ali ja i dalje u džepu Uvijek imam papirnate maramice Da, ako ikada zatreba Obrišem ponovo kišne kapi Za tebe |
- 09:42 - Komentari (5) - Isprintaj - #
16.02.2006., četvrtak
Kome ja to pjevam
Jučer sam, po prvi put u životu, pogledal 20-ak minuta domaće sapunice "Ljubav u zaleđu". Kak ja prema sapunicama imam sličan stav ko i prema ljubavnim romanima sa kioska, prvo sam mislil "Koj kurac je sad ovo?" Onda sam pogledal u nju i svatil da bih s njom mogel gledat i natjecanje u jedenju crva i da bi mi i dalje bilo predivno. Pa sam odgledal lošu glumu, kretenske dijaloge, kulise od šperploče, i ak niš drugo, dobro se nasmijal svemu tome. Dobil sam jedan mail koji me jako oraspoložil i skužil da te ljudi ili vole ili mrze, te da one koji te mrze treba jednostavno prekrižit, i posvetit se ljudima koji razmišljaju slično ili čak isto kao ti. Jer nekima sam ja definitivno "too much" sa svojim ljubavnim cendranjima (i sam sebi ponekad), misle da sam u totalnom kurcu sa svojim pogledima na svijet. Imaju poptuno pravo na to. Jedino kaj im se moram ispričat jer me sve to ne dira pol posto. Čital sam prije par dana svoje stare postove, pa mi je nekak došlo da ponovim jedan stari. Nemam pojma zakaj. Al evo vam, pa uživajte. Ili nemojte. Vaša stvar. Počel sam u zadnje vrijeme kužit da me ljudi baš ne kuže. Ne znam zakaj je to, pa sam se malo i zabrinul da sam otišel u mahunu. Možda sam u stvari ja taj koji je u kurcu, dok su ljudi oko mene normalni. Da li moj mozak još uvijek radi kak spada? Promatram si frendove s kojima sam odrasel. Počeli su se pretvarat u sve one napuhane managere iz američkih filmova. Firma iznad svega, uprava i nadzorni odbor imaju zadnju riječ. U firmi se ostaje debelo nakon radnog vremena, radi se subotom i nedjeljom. Primjećujem na tim ljudima sve više nezadovoljstva. Točno je, imaju love ko nikad u životu (ili se tek penju prema tome), ali su sve svjesniji da gube sebe. Da se pretvaraju u jednolične glasnogovornike firme, da su sve češće umorni, nervozni. Počeli su pričat nekim čudnim jezikom, u kojem ne postoji da ili ne, nego uglavnom odgovori da se "zbog racionalnije raspodjele snage i koncentracije za sutrašnji teški dan" ne mogu danas zaletit do Pere na tulum. Isti oni ljudi koji su nekad, skup sa mnom završavali večer ujutro, budeći se na nekoj klupici na Jarunu, smrznuti do kosti. Zakaj nas tolko otuđuje nešto što nam služi za preživljavanje? Da, mislim na posel. Nekad su ljudi delali da bi zaradili neko perje i dobro se proveli u slobodno vrijeme. Danas se posel pretvoril u cjelodnevni boravak, u trku za većim stanom, boljim autom, skupljim cipelama. Stanovi su se pretvorili u spavaonice bez topline, u usputne stanice između dva sastanka. Obitelji je nekaj kaj se ima "jer je to tak", djeca su predmet hvale u društvu. I to ne djeca, nego njihove skupe privatne škole, novi mobiteli i kompjuteri, dizajnerska odjeća. I to je sve. Vlastita djeca se ne poznaju. Mene je nafčila čitat moja stara, daleko prije škole. Stari me gural na biciklu dok nisam dobil sigurnost da se prepustim dvokolici. Na onu staru foru, držal me za sic od bajka i gural, pa dok nisam gledal, pustil me da odem dalje. Nisam ni znal da znam vozit bicikl. A znal sam. To se više ne dela. Zakaj nas taj posel guta, pretvara u Borgovske radilice ovisne o zajedničkoj svijesti? Zakaj se gubimo u krivim stvarima? Pojelo nas potrošačko društvo. "Radi, radi, zaradi, troši, množi se, proizvedi još radilica." Svako jutro, kad dođem na job, napravim si kavicu, zapalim pljugu i popričam s ekipom. Uglavnom pjevam i zekam se. Oni imaju namrštene face, jer posel čeka. Treba sklopit velke ugovore i zaradit puno nofcih. Bili su online cijelu noć, gledajući u treperavo svijetlo laptop ekrana, pripremajući se za big deal. A meni je sve to upravo to. "Big deal" Moš mislit. To nije moja spika. To nije moja brija. To nije moja stvar. Ne dam da me zaguše sa ispraznim korporativnim frazama koje ne znače apsolutno ništa i primjenjive su na apsolutno sve. Želim na drugi način ostavit svoj trag na ovom šugavom svijetu. Želim da se jednog dana, u nekom bircu, na nedjeljnoj kavi, neki ljudi koje nikad u životu nisam vidil sjete neke moje knjige i mojih riječi. Želim ih dotaknuti na drukčiji način. Ne kroz poslovnu rubriku u dnevnom listu. "DayWalker imenovan predsjednikom nadzornog odbora." Big deal. Sutra je u novinama već neko drugi. I pokušavam taknuti ljude. Za sad me gledaju ko da sam pal s Marsa i nisam baš skroz svoj. A možda i misle da sam ja onakav kakvi bi oni htjeli biti ili kakvi su možda bili, a nemaju muda biti takvi. Možda ih već, takav kakav jesam, dotičem a da nisam tog ni svjestan? Arsen je to sročio bolje od mene: Kome ja to pjevam Možda ipak onima što stoje ovako zaglušeni i nijemi pred pustinjom i ponosni kao kraljevi, i ne usuđujući se pokrenuti svoje srce pred zagonetkom života, želeći dobro i ne želeći terete tog dobra. Onima, napokon, koji to ne znaju, koji bi me ponizili, koji bi me usmrtili ili ranili samo, onima do kojih ne dopire moja pjesma i koji umiru smiješeći se, misleći da su drugi za njih pjevali, a ja sam to činio. |
- 09:19 - Komentari (6) - Isprintaj - #
15.02.2006., srijeda
Samo ti
Sólo tú Samo ti U mirisu jake jutarnje kave Oko mene si U dimu prve nepotrebne cigarete Duga plava kosa što bježi I nestaje u popodnevnoj gužvi Pensar que tú, pensar que tú me humillas tanto sin tener razón Y ya no sé, y ya no sé si voy o vengo, si te quiero o no. Samo ti Tvoje oči na zaslonu računala Glas na telefonu Što me mami da te volim ponovo Zadnja slika i lijepa misao Prije zasluženog počinka Después en un momento cambias tanto que mi infierno se hace azul Y así sólo tú te haces a mis ojos grande, grande como sólo lo eres tú. Pa te mrzim, pa te volim, Pa te mrzim, pa te volim još više Za mene si samo ti Svaki otkucaj srca Tvoj sam zauvijek dok me ima |
- 09:25 - Komentari (9) - Isprintaj - #
14.02.2006., utorak
Moje prvo Valentinovo
Da, prvo. Jer prijašnja Valentinova su bila Valentinova jednog drugog čovjeka. Njega ne poznajem. Poznajem ovog danas. Ne baš najbolje, ali eto, guramo nekako. Ne znam što sam radio tada, prije puno godina, ne sjećam se prve crvene ruže koju sam poklonio, prvog poljupca, ničega. Danas je moje prvo Valentinovo. Jučer sam sjeo pred računalo i napisao pjesmu. Neću je objaviti. Biti će to pjesma koju sam napisao za sebe i takva će ostati. A što želim danas? Pa ne puno toga. Isprepletene prste, topli zagrljaj, dugu tišinu, pogled... A neću ih dobiti. Slijedeće će Valentinovo biti bolje. Znam to. Vama što se volite želim svu sreću. Budite ponosni na svoju ljubav. A vi što volite, neuzvraćeno, daleko, tužno. Trudite se. Zaslužite ljubav te osobe. Ne volite skrivajući se. Čak i ako postoji mogućnost da budete odbijeni. Izgovorite te riječi. Volim Te. Ne zaboravite, možda se jednom izgube sve prilike da to izgovorite. Kada jednom odlučite možda bude prekasno. A nema ništa gore nego kada je prekasno. Trenutno slušam: If you love me - Van Morrison If you love me You will give your heart Why should we be apart If you love me If you love me You will know the truth I wasn't born to lose And I love you Affinity and communication That makes reality Understanding is the first thing It means so much to me If I love you I will find the key If it's meant to be 'Cause I love you Affinity and communication That is reality Understanding is the first thing It means so much to me If I love you I will find the key If it's meant to be 'Cause I love you |
- 08:33 - Komentari (14) - Isprintaj - #
13.02.2006., ponedjeljak
Noć
Molim te Nemoj zaspati noćas Dočekajmo jutro zajedno Uz pjesme u d-molu I neobjavljenu zbirku poezije Molim te Nemoj zaspati noćas Pričaj mi o pet slojeva odjeće O prljavom automobilu Opiši mi novu policu za knjige Molim te Nemoj zaspati noćas Ako zaspiš novo jutro će doći Realno i grubo Pa ćemo opet biti daleki |
- 08:36 - Komentari (7) - Isprintaj - #
12.02.2006., nedjelja
Kaje? Frka, a?
Koji je ljudski osećaj najčešći? Što nas zapravo tjera u životu da idemo dalje, što nas u životu zaustavlja? Ljubav? Užitak? Snaga? Ne. Strah. Strah je nešto od čega i zbog čega ljudi žive, iako će većina reći da to nije istina. Strah će vas pokrenuti da učinite nešto u životu, umjesto da zabijete guzice na svoje sigurno mjesto. Ili će vas sjebati toliko da nećete izaći iz kuće. Bojite li se krenuti dalje, potražiti bolji posao, promijeniti školu, suprotstaviti se nadređenima, otići kod liječnika? Bojite li se smrti, siromaštva, gubitka voljene osobe, vožnje u avionu, otvorenih prostora, zatvorenih prostora, visine, dubine, petka, petka trinaestog, povrća, voća, mačke, psa, pauka, bakterija, da ćete biti živi zakopani...? Ne brinite, većina stahova je apsolutno normalna stvar. Razlika je samo u tome koliko ste spremni reći sami sebi da je dosta straha. Neki će stisnuti zube i krenuti, drugi će se zabiti sami u sebe i izbjegavati svaku mogućnost da se suoče sa svojim strahovima. I nemojmo misliti da je to skrivanje znak slabosti. Strah je jak. I treba naučiti kako se nositi s tim. Bliži se godina dana od kada je moj mozak odlučio izbrisati dotadašnji život. Zamislite kako je kad više ne znate ništa oko sebe, kad vam je najbliža rodbina nepoznanica, a pogled kroz prozor pokazuje nepoznati krajolik. Ne znate kamo vodi koja ulica, kamo vozi koji tramvaj, u kakvim ste odnosima sa čovjekom koji vas je upravo pozdravio na cesti. Ne znate ništa. I ne osjećate ništa osim velikog straha od svega toga nepoznatog što vas okružje. Meni je bilo grozno prvih par tjedana koje sam provodio u sigurnosti vlastitog kreveta, često plačući. Mislio sam da više nikada neću biti u stanju nastaviti sa životom. Posebno sam se bojao mogućnosti da imam tumor na mozgu ili neku sličnu neizlječivu bolest. Nakon tjedana prvih zdravstvenih pregleda kada su nalazi pokazali da sam fizički zdrav i da je znanost u mom slučaju nemoćna (manje-više), jednu noć sam proveo budan. Uz kutiju cigareta i svjetlo monitora. I tada sam odlučio krenuti iz početka. Nisam do toga došao potpuno sam. Moja obitelj, moji frendovi iz kvarta, sa posla, ljudi sa blogova, sa radija. Svi su bili tu za mene, pomagali mi savjetima, vodili me praktički za ruku po gradu, po kvartu, doveli me u kvartovsku birtiju po prvi put, naučili me ponovo neke stvari. Kada sam prvi put nakon par mjeseci došao na posao, ne raditi, nego se ponovo upoznati sa zgradom, ljudima, uredima, bio sam u takvom strahu, da sam bio potpuno mokar od znoja, onog ljepljivog, nervoznog. Ali bio sam odlučio da ću to napraviti. I preživio sam. Nakon tog dana sve je bilo nekako lakše, vratio sam se na radio, počeo učiti o svom poslu i navraćati redovno, malo po malo se oslobodio straha. Sada radim sto stvari i imam osjećaj da sam jači nego ikad. Imam ih još. Hrpu malih, gotovo nebitnih strahova. Ali nakon svega sam shvatio da sam jak. Da sam okružen dobrim ljudima. I rješavam te svoje strahove, malo po malo. Dug je i težak proces i znam da se nikada neću riješiti nekih stvari. Ali to nije razlog da ne pokušam. Ponovo i ponovo. Duga je lista stvari kojih se bojimo. Od onih uobičajenih, koje ima svako ljudsko biće a ovoj planeti do onih egzotičnih za koje nikada ne biste rekli da postoje. Phobia clinic je izlistala 1300 različitih fobija, a lista nije konačna. Bojimo se svega i svačega. Tako ima ljudi koji se boje češnjaka, boja, sjedenja, lica, drveća, prelaženja ceste... Samo je jedno riješenje. Suočiti se sa svojim strahovima. Prije nekog vremena, jedan je poznanik na televiziji pokušao izliječiti svoj strah od slobodnog pada. Kako? Skočio je iz aviona. Bravo Čipi. Za neke ljude bi ovo bio preradikalan korak. Za njih je bolje da se rješavaju straha postupno. Zavisi od osobe. Samo, treba krenuti. Krenite ljudi. Jedna pametna za kraj. Nemamo se čega bojati osim straha samoga. – Franklin D. Roosevelt Ovaj post je posvećen jednoj osobi koja upravo uči pobijediti svoje strahove. Znam da će uspjeti. |
- 12:01 - Komentari (8) - Isprintaj - #
10.02.2006., petak
Petak nakon četvrtka
|
Petak. Jučer četvrtak. Močvara. Hrpa ljudi, dobra zeka, dobre priče i pjesme. Gdje su pisci, tu se nešto i popije. Razgovarao sam sa Anderlonom i Portom koliko je talenata izašlo iz tog bloga. Ljudi pišu ko ludi, dobivaju poslove jer je neko naišao na njihov blog, osnivaju se udruge, formalne i neformalne, organiziraju se razne akcije, izložbe, čitanja... Ma ko bi sve nabrojal. Anyway, ak niste bili jučer, može vam bit žao, al ne brinite. Kak je krenulo bit će toga kolko hoćete. Dobar vam vikend ljudi. Trenutno slušam: Something so right - Paul Simon You've got the cool water When the fever runs high You've got the look of lovelight in your eyes And I was in crazy motion 'til you calmed me down It took a little time But you calmed me down When something goes wrong I'm the first to admit it I'm the first to admit it And the last one to know when something goes right Well it's likely to lose me, mm It's apt to confuse me It's such an unusual sight Oh, I can't, I can't get used to something so right Something so right They've got a wall in China It's a thousand miles long To keep out the foreigners they made it strong And I've got a wall around me That you can't even see It took a little time To get next to me When something goes wrong I'm the first to admit it I'm the first to admit it And the last one to know when something goes right Well it's likely to lose me, mm It's apt to confuse me because it's such an unusual sight Oh, I swear, I can't get used to something so right Something so right Some people never say the words "I love you" It's not their style to be so bold Some people never say those words "I love you" But like a child they're longing to be told, mm When something goes wrong I'm the first to admit it I'm the first to admit it And the last one to know when something goes right Well it's likely to lose me, mm It's apt to confuse me because it's such an unusual sight I swear, I can't, I can't get used to something so right Something so right hmmmmm, ooohhhhh, Something so right |
- 09:51 - Komentari (18) - Isprintaj - #
09.02.2006., četvrtak
Pjesma
Rekla je Napiši mi pjesmu Nije bilo bitno o čemu Mogao sam otvoriti Zbirke najljepših pjesama Naučiti kako se one pišu Složiti nešto svoje od Isprekidanih stihova velikih pjesnika Ubaciti pjev ptica i ruže u cvatu Mogao sam spomenuti more Mjesečinu i cvrčka Čežnju za dalekim mjestima Hod po rubu pameti, jer Kad srce preuzme funkciju mozga To nikad nije dobro Nije lako napisati pjesmu Umjesto svega toga sam Pripalio još jednu cigaretu I dugo gledao u sjene na zidu A rekla je samo Napiši mi pjesmu |
- 09:43 - Komentari (14) - Isprintaj - #
07.02.2006., utorak
Zvjezdana noć
|
Danas sam lijepo raspoložen, čuo sam joj glas, pa vam umjesto mojih trabunjanja o ljubavi (ne brinite, nećete ih se riješiti tako lako, samo mala pauza), evo jedan Van Gogh. Sviđa mi se, jer me mjesec podsjeća na nešto...  I tak... Grafit: Mi imamo po nekoliko problema za svako rješenje. |
- 09:23 - Komentari (13) - Isprintaj - #
06.02.2006., ponedjeljak
...
Kome da pričam ljubavi moja kako te volim kako me ljubiš i kako mi nedostaješ kome da otkrijem tugu kad ja nemam nikog na svijetu a sve mi tvoje u očima živi tvoja soba usne premazane medom naše jedino zajedničko budjenje naši susreti kome da ja pričam o tebi da razbijem suzu na tisuću komada da me netko shvati kome tvoje ruke da opišem kad nisam s tobom a s tobom dišem... Željko Krznarić |
- 09:12 - Komentari (11) - Isprintaj - #
04.02.2006., subota
Pismo nikad poslano
Sjećaš se toplih riječi izgovorenih u pola glasa, kao da smo se bojali da će nas netko čuti? Nisam tada znao da smo se bojali da ćemo ih mi čuti. Tog trena kada smo prvi puta naglas ramišljali, upadali jedno drugom u riječ, međusobno završavali rečenice, mislili o istim stvarima, taj tren sam te zauvijek spremio za sebe. Ti bi danima bila bliska, a onda bi nestala. Pa bi se vratila. Pa bi otišla. Pa bi se ja vratio... Kako ti objasniti večeri u kojima se pitam gdje si, da li se smiješ šalama nekog drugog, da li ga držiš za ruku ili ga dotičeš, onako usput.? Da li si me zaboravila? Kako ti objasniti jutra u kojima su moje misli prvo upućene tebi? Da li ti je ovo što sam izgovorio već previše? Da, lijepa si. Ne trebam ti ja da bi to znala. Koliko puta ti to izgovore svakog dana? Da li me to privuklo na početku? Naravno. A onda sam te počeo upoznavati i tek tada sam te ugledao iza lijepog lica. Tog dara i prokletstva. I ono što sam vidjeo obuzelo mi je um. Snaga i hrabrost. Dobrota. Lijepe riječi koje dotiču. Volim te. Tebe koja si skrivena. Dragocjena stvar spremljena ispod pulta, sakrivena od pogleda usputnih kupaca vječno zagledanih u stvari iz izloga. Želim te. Želim zaspati pored tebe. Osjetiti toplinu tijela, tvoju ruku u svojoj. Želim vidjeti onaj pogled koji mi upućuješ u trenucima kad zaboraviš na sve oko sebe, kada samo ti i ja u sobi brojimo sekunde provedene zajedno, kada stanemo na vratima i ne želimo se rastati. U onim trenucima kada znaš jako dobro da sam ja taj. Znam, poreći ćeš sve istog trena kada pročitaš ove riječi. Trenuci s tobom su tako rijetki, a opet tako lijepi. Tada, na kratko, smo jedno, osjećaš to. Znaš li kako je teško kada dođe taj tren rastanka, kada poželim utisnuti svoje usne u tvoje, pa umjesto toga krenem prema obrazu? Taj tren kada te imam u zagljaju zadnji put u tko zna koliko dana, i kada znam da još dugo neću osjetiti otkucaje tvoga srca tako blizu mojega. Ovo pismo ćeš pročitati onako usput, kao što se čita članak u novinama. Preletjeti preko njega i riječi te neće dotaknuti. Ja sam za tebe samo jedan u nizu, nikad me nisi shvatila ozbiljno. Jer da jesi, bilo bi ti jasno što je to što postoji u meni. Dobit ću poruku nakon ovog. "Hvala ti.", " Predivno". "Ne znam što da ti kažem". Dan nakon toga nećeš uopće misliti na sve ovo. Nećeš pomisliti na mene. Znam. A ja sam uložio sebe u ove riječi. Više od toga ne mogu. Nemam ti puno za ponuditi. Ni novac, ni kuće, ni automobile. Mogu te samo voljeti ovako kako znam, jako i iskreno. Mogu ti dati samo jedno blago koje imam. Svoje srce. Nije bitno što ga ne želiš. Dajem ti ga rado. Oprosti na ovim riječima. Otići ćeš opet. Znam to. A ja ću te čekati. Samo pokucaj na roletu. |
- 15:05 - Komentari (22) - Isprintaj - #
03.02.2006., petak
Petak
|
Ujutro sam se zbudil neispavan. Zadnjih par dana je bilo nekak rastegnuto, nikak uhvatit par trenutaka potpunog mira. Moj mozak je moj najveći neprijatelj. Nabijem ga. Jeste li ikada gledali svoje lice u ogledalu toliko dugo da je počelo gubiti oblik, gubiti smisao, postajati nešto drugo? Danas sam gledao svoje lice dok nije nestalo i shvatio koliko sam više od njega. Kroz glavu su mi prošli neki ljudi koje sam volio. I dalje su tu. Neke sam povrijedio. Žao mi je zbog toga. Ali i oni su i dalje tu. I oni su mi pomogli da skužim svoje greške. Naučio sam ponovo voljeti. I predivno je. Pa sam shvatio, gledajući obrise svog lica u ogledalu i postao sretan. Ja sam čovjek koji uči. Koji gleda oko sebe i vidi. Slušam, ali što je još bitnije, čujem. Ponekad mi treba malo vremena. Ali shvatim. Na posao sam krenuo na vrijeme. Jutro maglovito. Zagreb se užurbao, auti na cestama, trubljenje na semaforu, trčanje za tramvajem, kontrola karata, beskućnik sa obješenim mirišljavim borićem oko vrata. Nasmiješio sam se gradu. Ne usnama. Nasmiješio sam se srcem. Razbudio sam se. Jedna djevojka me pogledala u oči. Uzvratio sam. Izašla je iz tramvaja. Gledao sam za njom. Okrenula se i pogledala me. Hvala joj. |
- 11:38 - Komentari (7) - Isprintaj - #
02.02.2006., četvrtak
Razdvojeni
Jedna klupa koja je ostala sama Jedna djevojka koja se boji Jedan mladić koji voli... |
- 21:18 - Komentari (6) - Isprintaj - #
Za razliku od jučer
 Lijep mi je dan danas. Volil bi da padne snijeg kak treba, da odem prošetat predvečer, da mi pahulje padaju na lice. Danas sam dobre volje. Darujem vam osmijeh. Darujem vam bijelog vuka. Darujem vam jednu pjesmu. Kako bih volio znati izgledaš li sretno gospođice moja kad te jesen zanjiše na rukama kad u oku oblaka vidiš odsjaj i prestaneš se mučiti s jednadžbama života kako bih ja gospođice moja rado s tobom otvorio vrata i otišao zaboravio na život na ljubav na potonule brodove kako bih ja gospođice tugo moja skinuo sve brojeve godina izbrisao datume da naša ljubav bude primjer djeci koja dolaze Željko Krznarić |
- 11:10 - Komentari (8) - Isprintaj - #
01.02.2006., srijeda
Čudan dan
|
Ponovo imam onaj stari osjećaj. Bijeg. Odvajanje. Da li sam ponovo pogriješio? Nadam se da se varam. Zaista se nadam. A možda me samo dohvatio ovaj dan, tmuran i nikakav. |
- 10:30 - Komentari (5) - Isprintaj - #
Dnevnik.hr |
|||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||
|
Opis bloga
 Uglavnom pijani pogledi uokolo. WARNING!!! Na ovom blogu se dosta psuje pa kome smeta neka ne ulazi.  daywalker01@net.hr daywalker01@gmail.com ICQ: 173013619 BUDALA gledaj negdje iza tebe još uvijek nepomičan bez sumnje u ishod na istom mjestu tamo gdje si me ostavila stojim Mehmed Begić Akcija udruge "Darujmo osmijeh" - uključite se i vi
Tu rado svratim sa pivom i cigaretom u ruci
ElfBitch ;) Maslačak Plodovi zemlje Anderlog pis - crt - karanje od branka SadisticoShy Zrinsko pismo Ptica Trkachica oFF The RoaD HAL: UI Little buddha A, konjine... Tramtincica koji Akrap Annie de Meni (kaj je njoj u glavi?) Neobično stvorenje - Legolina Pjesnikinja Erocki poeta i proza(i)k Mukte Uzorak Šampona Žemski blogerski Šekspir (fonetski) Nenya Nježna duša Čudan tip, jebeno piše Malena, slatka, blesava Plavusha Song of the month: Beautiful reward - Bruce Springsteen Well I sought gold and diamond rings My own drug to ease the pain that living brings Walked from the mountain to the valley floor Searching for my beautiful reward Searching for my beautiful reward From a house on a hill a sacred light shines I walk through these rooms but none of them are mine Down empty hallways I went from door to door Searching for my beautiful reward Searching for my beautiful reward Well your hair shone in the sun I was so high I was the lucky one Then I came crashing down like a drunk on a barroom floor Searching for my beautiful reward Searching for my beautiful reward Tonight I can feel the cold wind at my back I'm flyin' high over gray fields my feathers long and black Down along the river's silent edge I soar Searching for my beautiful reward Searching for my beautiful reward |
|||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||