Ujutro sam se zbudil neispavan. Zadnjih par dana je bilo nekak rastegnuto, nikak uhvatit par trenutaka potpunog mira. Moj mozak je moj najveći neprijatelj. Nabijem ga.
Jeste li ikada gledali svoje lice u ogledalu toliko dugo da je počelo gubiti oblik, gubiti smisao, postajati nešto drugo? Danas sam gledao svoje lice dok nije nestalo i shvatio koliko sam više od njega. Kroz glavu su mi prošli neki ljudi koje sam volio. I dalje su tu. Neke sam povrijedio. Žao mi je zbog toga. Ali i oni su i dalje tu. I oni su mi pomogli da skužim svoje greške.
Naučio sam ponovo voljeti. I predivno je.
Pa sam shvatio, gledajući obrise svog lica u ogledalu i postao sretan. Ja sam čovjek koji uči. Koji gleda oko sebe i vidi. Slušam, ali što je još bitnije, čujem. Ponekad mi treba malo vremena. Ali shvatim.
Na posao sam krenuo na vrijeme. Jutro maglovito. Zagreb se užurbao, auti na cestama, trubljenje na semaforu, trčanje za tramvajem, kontrola karata, beskućnik sa obješenim mirišljavim borićem oko vrata.
Nasmiješio sam se gradu. Ne usnama. Nasmiješio sam se srcem. Razbudio sam se.
Jedna djevojka me pogledala u oči. Uzvratio sam. Izašla je iz tramvaja. Gledao sam za njom. Okrenula se i pogledala me.
Hvala joj.
Post je objavljen 03.02.2006. u 11:38 sati.