Koji je ljudski osećaj najčešći? Što nas zapravo tjera u životu da idemo dalje, što nas u životu zaustavlja? Ljubav? Užitak? Snaga? Ne.
Strah.
Strah je nešto od čega i zbog čega ljudi žive, iako će većina reći da to nije istina. Strah će vas pokrenuti da učinite nešto u životu, umjesto da zabijete guzice na svoje sigurno mjesto. Ili će vas sjebati toliko da nećete izaći iz kuće. Bojite li se krenuti dalje, potražiti bolji posao, promijeniti školu, suprotstaviti se nadređenima, otići kod liječnika? Bojite li se smrti, siromaštva, gubitka voljene osobe, vožnje u avionu, otvorenih prostora, zatvorenih prostora, visine, dubine, petka, petka trinaestog, povrća, voća, mačke, psa, pauka, bakterija, da ćete biti živi zakopani...?
Ne brinite, većina stahova je apsolutno normalna stvar. Razlika je samo u tome koliko ste spremni reći sami sebi da je dosta straha. Neki će stisnuti zube i krenuti, drugi će se zabiti sami u sebe i izbjegavati svaku mogućnost da se suoče sa svojim strahovima. I nemojmo misliti da je to skrivanje znak slabosti. Strah je jak. I treba naučiti kako se nositi s tim.
Bliži se godina dana od kada je moj mozak odlučio izbrisati dotadašnji život. Zamislite kako je kad više ne znate ništa oko sebe, kad vam je najbliža rodbina nepoznanica, a pogled kroz prozor pokazuje nepoznati krajolik. Ne znate kamo vodi koja ulica, kamo vozi koji tramvaj, u kakvim ste odnosima sa čovjekom koji vas je upravo pozdravio na cesti. Ne znate ništa. I ne osjećate ništa osim velikog straha od svega toga nepoznatog što vas okružje. Meni je bilo grozno prvih par tjedana koje sam provodio u sigurnosti vlastitog kreveta, često plačući. Mislio sam da više nikada neću biti u stanju nastaviti sa životom. Posebno sam se bojao mogućnosti da imam tumor na mozgu ili neku sličnu neizlječivu bolest. Nakon tjedana prvih zdravstvenih pregleda kada su nalazi pokazali da sam fizički zdrav i da je znanost u mom slučaju nemoćna (manje-više), jednu noć sam proveo budan. Uz kutiju cigareta i svjetlo monitora. I tada sam odlučio krenuti iz početka.
Nisam do toga došao potpuno sam. Moja obitelj, moji frendovi iz kvarta, sa posla, ljudi sa blogova, sa radija. Svi su bili tu za mene, pomagali mi savjetima, vodili me praktički za ruku po gradu, po kvartu, doveli me u kvartovsku birtiju po prvi put, naučili me ponovo neke stvari. Kada sam prvi put nakon par mjeseci došao na posao, ne raditi, nego se ponovo upoznati sa zgradom, ljudima, uredima, bio sam u takvom strahu, da sam bio potpuno mokar od znoja, onog ljepljivog, nervoznog. Ali bio sam odlučio da ću to napraviti. I preživio sam. Nakon tog dana sve je bilo nekako lakše, vratio sam se na radio, počeo učiti o svom poslu i navraćati redovno, malo po malo se oslobodio straha. Sada radim sto stvari i imam osjećaj da sam jači nego ikad.
Imam ih još. Hrpu malih, gotovo nebitnih strahova. Ali nakon svega sam shvatio da sam jak. Da sam okružen dobrim ljudima. I rješavam te svoje strahove, malo po malo. Dug je i težak proces i znam da se nikada neću riješiti nekih stvari. Ali to nije razlog da ne pokušam. Ponovo i ponovo.
Duga je lista stvari kojih se bojimo. Od onih uobičajenih, koje ima svako ljudsko biće a ovoj planeti do onih egzotičnih za koje nikada ne biste rekli da postoje. Phobia clinic je izlistala 1300 različitih fobija, a lista nije konačna. Bojimo se svega i svačega. Tako ima ljudi koji se boje češnjaka, boja, sjedenja, lica, drveća, prelaženja ceste...
Samo je jedno riješenje. Suočiti se sa svojim strahovima. Prije nekog vremena, jedan je poznanik na televiziji pokušao izliječiti svoj strah od slobodnog pada. Kako? Skočio je iz aviona. Bravo Čipi. Za neke ljude bi ovo bio preradikalan korak. Za njih je bolje da se rješavaju straha postupno. Zavisi od osobe. Samo, treba krenuti. Krenite ljudi.
Jedna pametna za kraj.
Nemamo se čega bojati osim straha samoga. – Franklin D. Roosevelt
Ovaj post je posvećen jednoj osobi koja upravo uči pobijediti svoje strahove. Znam da će uspjeti.
Post je objavljen 12.02.2006. u 12:01 sati.