Sjećaš se toplih riječi izgovorenih u pola glasa, kao da smo se bojali da će nas netko čuti? Nisam tada znao da smo se bojali da ćemo ih mi čuti. Tog trena kada smo prvi puta naglas ramišljali, upadali jedno drugom u riječ, međusobno završavali rečenice, mislili o istim stvarima, taj tren sam te zauvijek spremio za sebe. Ti bi danima bila bliska, a onda bi nestala. Pa bi se vratila. Pa bi otišla. Pa bi se ja vratio...
Kako ti objasniti večeri u kojima se pitam gdje si, da li se smiješ šalama nekog drugog, da li ga držiš za ruku ili ga dotičeš, onako usput.? Da li si me zaboravila? Kako ti objasniti jutra u kojima su moje misli prvo upućene tebi? Da li ti je ovo što sam izgovorio već previše?
Da, lijepa si. Ne trebam ti ja da bi to znala. Koliko puta ti to izgovore svakog dana? Da li me to privuklo na početku? Naravno. A onda sam te počeo upoznavati i tek tada sam te ugledao iza lijepog lica. Tog dara i prokletstva. I ono što sam vidjeo obuzelo mi je um. Snaga i hrabrost. Dobrota. Lijepe riječi koje dotiču.
Volim te. Tebe koja si skrivena. Dragocjena stvar spremljena ispod pulta, sakrivena od pogleda usputnih kupaca vječno zagledanih u stvari iz izloga.
Želim te. Želim zaspati pored tebe. Osjetiti toplinu tijela, tvoju ruku u svojoj. Želim vidjeti onaj pogled koji mi upućuješ u trenucima kad zaboraviš na sve oko sebe, kada samo ti i ja u sobi brojimo sekunde provedene zajedno, kada stanemo na vratima i ne želimo se rastati. U onim trenucima kada znaš jako dobro da sam ja taj. Znam, poreći ćeš sve istog trena kada pročitaš ove riječi. Trenuci s tobom su tako rijetki, a opet tako lijepi. Tada, na kratko, smo jedno, osjećaš to.
Znaš li kako je teško kada dođe taj tren rastanka, kada poželim utisnuti svoje usne u tvoje, pa umjesto toga krenem prema obrazu? Taj tren kada te imam u zagljaju zadnji put u tko zna koliko dana, i kada znam da još dugo neću osjetiti otkucaje tvoga srca tako blizu mojega.
Ovo pismo ćeš pročitati onako usput, kao što se čita članak u novinama. Preletjeti preko njega i riječi te neće dotaknuti. Ja sam za tebe samo jedan u nizu, nikad me nisi shvatila ozbiljno. Jer da jesi, bilo bi ti jasno što je to što postoji u meni. Dobit ću poruku nakon ovog. "Hvala ti.", " Predivno". "Ne znam što da ti kažem". Dan nakon toga nećeš uopće misliti na sve ovo. Nećeš pomisliti na mene. Znam. A ja sam uložio sebe u ove riječi. Više od toga ne mogu.
Nemam ti puno za ponuditi. Ni novac, ni kuće, ni automobile. Mogu te samo voljeti ovako kako znam, jako i iskreno. Mogu ti dati samo jedno blago koje imam. Svoje srce. Nije bitno što ga ne želiš. Dajem ti ga rado.
Oprosti na ovim riječima. Otići ćeš opet. Znam to. A ja ću te čekati. Samo pokucaj na roletu.
Post je objavljen 04.02.2006. u 15:05 sati.