odmori dušu na pašnjacima Gospodinovim

ah, evo opet moja najdraža tema: vruća i znojna zabava

bio sam sinoć na zlatnoj koogli, to je ona neka rokerska nagrada. Bila je prijašnjih godina u većim prostorima, ali su bili poluprazni. Zato su je sad preselili u kset. Bilo je prepuno.

Voditeljica Ida P, ona što se fura na LGBT. Obučena u plavi sjajni body i rozu haljinu, zgodno. Dobro je vladala situacijom, ponekad i psovala, dijelila nagrade i tak. A u pauzi izmedju nagrada, live nastupi starih i mladih nada.

Prvo je svirao neki ante perković. Akustična gitara i neka mala trubica. Tip je totalno jadan. Instrumentalni dio mu je ala ibrica jusić. A tekstovi su mu, kaj ja znam, ko da sam ih ja pisao. Al zato mu je ego velik, hehe.

Nakon njega izašao je dečko koji se zove "bebe na vole" + Melita na bubnjevima. Gospodin apsolutno vlada gitarom. Nema nikakve bespotrebne agresivnosti ili preseravanja, svira odlično. A i ženska lupa odlučno i precizno. Bilo ih je užitak čut, mislim da ću ih otić jednom poslušat same.

Nakon njih nekakav "chweger" iz pule. NJih sedmorica, buka velika, glazba dosadna. Mislim, trudili su se, i neko možda i voli takav "meditativni" rock, ali jebote, prema ono dvoje prije njih bili su goli kurac. Na zadnjoj pjesmi gitarista je 5 minuta tukao isti ton. Pa kakav je to gitarista? zar ne žudi za nečim kompliciranijim?
Imali su i jednog ogromnog tipa, visok i debel, bio je smiješan sa instrumentima. Kad primi gitaru, ko da svira tamburicu, kak je velik. Poslije je svirao triangl, hehe, to je bilo još zabavnije ;-)

Zatim "pavel", puno bolji od prethodnih, i zvukom i izgledom. Ćelavi pjevač.

Zatim D. Urban, sa bubnjarom, gitaristom i Zlatanom Stipišićem na drugoj gitari. Izvodili su neke nove urbanove pjesme, nije bilo loše.

I na kraju, šlag na tortu: HP ihaj.
Odsvirali su pet-šest svojih. Uključujuću "fuer immer punk". Kad već u domu sportova nisu, lopovi.
Potrudili su se pošteno, oznojili su nas dobro, i u ponoć smo već lagano se spremali doma.

Sasvim dobra zabava sve u svemu. Preporučujem i iduće godine

večer prije je bio i tbf unplugged, al nažalost nisam bio. A da sam imao fotić, bilo bi i slika.

kad dvoje postane 2+1

Upoznao sam ga prvo posredno.
Od njene prijateljice sam čuo da je nakon dugo vremena opet s nekim tipom. Neki blue-collar iz firme. Ona je white-collar.

Nije baš lijepih riječi o njemu imala. Mlađi, dosadan, naporan, posesivan, djetinjast. I kaj sve ne.
Dobar joj je bio za fuk. Al ak ostane par dana kod nje doma, već jedva čeka kad će otić. Dal sam išta ok čuo o njemu od nje? Ma valjda ipak jesam.

Čudna veza, ak se mene pita. Al valjda bolje i to nego ništa. Jebeni su ti ljubavni problemi. Nije dobro kad si sam, nije dobro kad si s nekim. shit.

Nakon toga sam ga konačno i upoznao na jednom tulumu. Nije se nešto isticao. Mirno je sjedio i pio svoje. Nije radio incidente, nije puno govorio. Bio je skoro pa neprimjetan. Nisam ga ni zapamtio. Evo, da ga sretnem na cesti, pitanje jel bi mu se mogo sjetit face.

I onda, iz vedrog neba, njih dvoje postadoše troje.
Prvo je mislila da su neki zdravstveni problemi. Iako, ja kad čujem "kasni mi", moja prva asocijacija je nešto drugo
Vađenje krvi, sve ok, samo malo hormoni razdešeni. Veli doktorica, ajd ti na ultrazvuk.
Ona na UZV, kad ono.... kinder surprise!

I tak.
Odlučila je prestat pit i pušit. Rekla je najbližim frendovima. Došlo je i do mene. Za vikend planira reć roditeljima.

A kad će njemu? Ne zna. Razmišlja da mu javi SMS-om. MMS-om možda. Kak mu to opće reć. Ne želi ga vidit kad to sazna. To mi je tak čudno. I tužno.

Ne znam kaj je bilo dalje. Saznaću uskoro. Lavina je pokrenuta.

pahulje

Crveno na semaforu. Promet je stao.
Gasim brisače i gledam pahulje kako padaju na staklo.

Velike su i vlažne. Kao nježne bijele krpice. Staklo je toplo, ostaju na mjestu tek nekoliko časaka. Pojavi se par malih prozirnih točkica, i cijela pahulja već lagano klizi prema dolje. Kako klizi tako polako nestaje bjeline i pahulja se učas pretvori u veliku kapljicu koja ide sve brže. Spoji se sa potočićem od druge pahulje i više je ne vidim. Ili sama grabi svojim putem, polagano ali odlučno.

Pali se zeleno. Brisači na časak očiste potočiće, ali već stižu nove razigrane pahulje.

Stajem na parkingu, gasim auto i još malo gledam tu igru snijega i topline.

Izlazim iz auta i gledam u nebo. Padaju mirno i tiho. Sad ne izgledaju bijele već sivkaste. Ups, jedna me pogodila ravno u nos. Hladna je i vlažna, ali začas se zagrije.

Preskačem bijele hrpice između parkiranih auta.

Na cesti su već pravi mali potočići.

Ulazim u zgradu. Hodnik, lift, ured, palim svjetla. grijanje, komp...

Gledam kroz prozor da još malo osjetim čaroliju. Hvala vam pahuljice i sretan vam put. Uljepšale ste mi jutro

koliko vrijedi poštenje

Čitam ovih dana neku knjigu o pregovaranju. Kako pregovarati i tome slično.

I ima autor tu i jednu zanimljivu misaonu vježbicu.

Zamislite ovo: vi i nepoznata osoba imate zadatak podijeliti novac, i to na način da ta druga osoba nudi omjer u kojem se dijeli a vi prihvaćate podjelu ili odbijate. Ako prihvatite, svako dobiva u predloženom omjeru, ako odbijete, nitko ne dobiva ništa. Novac niste ni vi ni on(a) zaradili već vam je poklonjen, ne poznajete se od prije, niti ćete se vidjeti poslije.

Recimo da se dijeli 10 kuna. Protivnik može predložiti omjer 1:9, tj. njemu 9 kn vama 1. Većina ljudi to će odbiti, ne iz razloga što ne želi 1 kn, već što omjer smatra nepoštenim. Omjer 5:5 je ono što je u ovoj situaciji pošteno i što ćete vjerojatno prihvatiti.

.........

e sad, recimo da se dijeli puuuno veći novac. Nek tu bude 10 miliona kuna, ili 100 miliona.
i da vaš "protivnik" predloži omjer 1:9, tj vama miliončić, njemu 9.

Da li bi odbili milion (ili 10 mil.) kuna, samo zato da protivniku pokažete da to nije poštena podjela?

proširimo svoje glazbeno znanje :-)

nema vise sjedenja po svadbama, odsad se plese!

Nakon malo vrludanja po free plesnim školama, mladenka je shvatila da je vrag odnio šalu i upisala i njih (mladence) i nas (kumove) na fensi-ekspres-četverodnevni-celebrity tečaj za mladence. I sve koji se mladencima osjećaju

Prije nas su u dvorani neke trbusne plesacice. E ljudi moji, kad one izađu to je unutra takav smrad i vlaga da prvo imamo 15 minuta luftanja. Nas ples nije toliko naporan.

No, di sam stao. Tečaj je 4 dana, pet školskih sati, 5 plesova, i za sada ide jako dobro. Veli tip da tih 5 plesova pokriva preko 90% svadbene glazbe.
Do sada smo naučili engl. valcer, disco-fox i slow-fox. Recimo s tim možemo plesat na dobar dio valcera+thomsona+škoru+dragojevića. Možda čak i matko jelavić ili elio pisak. Što je sasma dosta za jednu svadbu.

još nas čeka bečki valcer, i još jedan koji se ne mogu sjetit ovaj čas kak se zove, blje.

Jučer je učo uveo i tzv. rotaciju partnera, tj. svako sa svakim. Iako moja draga dosta zanovijeta na moje plesanje, kao ne vodim dobro, te kak se to držim, zakaj tolko mašem nogama, niš se ne gibam u kukovima, i kaj sve još ne, nakon što je imala priliku zaplesati sa desetak drugih polaznika, odjednom je shvatila da sam ja itekako dobar

Moram priznati da je vrlo neobicno plesati sa nekim ko je npr. 30 cm niži od tebe. Ko da sa djetetom plesem.
A jos gore sa onom koja ne zna ritam drzat, dvije su bile takve. Ajme majko. Čim se malo odmaknes od nje, ona otpluta u svom ritmu, a vratit se ne zna, nemaju bas svi ritam u nogama.

Dobro smo se nasmijali toj rotaciji na povratku doma. I baš me briga, sigurno su se i drugi nama smijali

I tak, plesemo do cetvrtka, i onda smo, teoretski, spremni za veliki nastup. Bumo jos doma vjezbali pred svadbu.
Dobar je taj ples, bas mi se dopada.

fuckin' iglofobija

Jeste li vadili krv dok ste bili mali? Ja se nekako ne sjecam, eventualno samo par puta iz prsta. Što i nije gadno.

Onda su došli studentski dani. Mama nije više kuhala svaki dan, pilo se previše iz zajedničkih boca, jelo i spavalo premalo, uvijek bilo u nekoj gomili, uglavnom, počeo sam poboljevat. Malo-malo pa vađenje krvi. Krv se tamo '93 vadila na način da se igla zabije u venu i onda se s druge strane podmetne epruveta. I to mi je bilo ok.

Onda su smislili vakuum šprice, gdje se igla zabije u venu i onda se na nju nabijaju epruvete. A osoblje laboratorija nije znalo kako se to koristi. Pa su mi već kod prvog vađenja probili venu na obje strane. I od onda imam problem sa vađenjem krvi. Iako se osoblje u međuvremenu izvještilo, ja jednostavno ne mogu podnijeti to vađenje. Userem se i prije nego što uđem u lab. Nek samo osjetim da mi igla struže po žili, odmah mi se vrti u glavi. Treba mi po 15 minuta da poslije dođem sebi. Nevjerojatno. Fobija. Nisam znao šta znači fobija dok me nije pogodila.

Bio sam neki dan na vađenju krvi, imamo sam trodnevne pripreme dok se nisam odlučio. Srećom teta je bila vrlo nježna.

Šta poduzeti da se riješim te fobije? Psihoterapija? Tablete? Da si sam bodem žile, za vježbu? Jel ima neko da se izliječio od nečeg sličnog?