22
srijeda
svibanj
2013
SVJEDOK MISTERIOZNIH ISKUSTAVA
Danas sam tražeći neke dokumente sasvim slučajno nabasao na jedan stari dnevnik, zapise koje sam bilježio prije petnaestak godina i na čije sam postojanje bio potpuno zaboravio. Dvije su priče iz ovog dnevnika objavljene u mojoj prvoj knjizi, no sve ostalo mi je novopronađeno blago.
Listajući ga vratila su mi se sva ta sjećanja i zahvalan sam što sam sve to zapisao, jer zaborav je sklona čovjeku, često se ne sjećaš ni što si jučer jeo, a kamoli što se događalo prije toliko godina. Da krenemo...
Bio sam svjedok misterioznih iskustava. Sretao sam ljude-ljušture, vozila za mračne sile Tame koje su nastanjivale njihova tijela s određenim razlogom. U tim je ljudima prebivala mržnja i nesvijest. Činili su mi se poput dječjih igračaka koje imaju antenu i moguće ih je pokretati preko daljinskog upravljača. Isprva su ti susreti u meni izazivali strah, osjećaj da sam progonjen, no kasnije se se osjećaj pretvorio u u neku vrst nadmoći, strah je izblijedio i shvatio sam da mi ti ljudi ne mogu zaista nauditi. Svrha im je bila zastrašivanje. Za svaki moj pomak na duhovnoj ljestvici, Tama je imala svoj odgovor.
Bio sam svjedok misterioznih iskustava. Postoje li inkarnirani anđeli, bića koja su svjesna da su anđeli? Može li anđeo biti utjelovljen?
Prilazile bi mi djevojke ili mala djeca nevjerojatne ljepote gledajući me ravno u uči, sa smiješkom i pogledom koji kao da je prepoznao starog znanca. Ostao bih zbunjen i svaki put gotovo bih upitao – "Poznajemo li se?".
No nikada nitko ne bi prozborio ni riječ. Nijemo bih stajao pred tim samouvjerenim zračenjem, blistavim mirom i čistoćom.
Jednom sam prilikom tako čekao u banci i nešto me je nagnalo da se okrenem. U redu iza mene jedna je majka držala dječaka plave kose, ali to bi lice isto tako moglo u potpunosti odgovarati i ženskom djetetu. Dijete me je netremice gledalo u oči. Očekivao sam da će se nasmiješiti, isplaziti jezik ili skrenuti pogled od srama, kao što to djeca najčešće rade. Ali to je bio pogled preslikan s nekog kipa ili slike Majke Božje, oči koje te zagledaju duboko u dušu, kao da vide nešto čega ni sam nisi svjestan. Prepao sam se te ozbiljnosti i pogledao prema majci, kao da od nje očekujem neki komentar ili objašnjenje. No majka je bila zabavljena nečim drugim, nesvjesna ove situacije.
Taj ozbiljan i tužan pogled, potpuno neprimjeren djetetu te dobi urezivao mi se u srce, a sekunde su se činile poput minuta. U glavi mi je prostrujila misao kako me Bog upravo sada promatra kroz te oči i kako mi šalje poruku. No koja je poruka? Čemu ta tuga u pogledu, čemu to suosjećanje? Što se to nalazi u meni, a što te oči vide? Što će mi se, zaboga, dogoditi?
I onda sam u tim očima prepoznao svoju budućnost, teret patnje koji mi predstoji. Jednostavno sam znao da ću patiti do krajnje granice izdržljivosti i taj pogled koji se u jednom trenu preobrazio u blagu podrugljivost kao da se pitao da li ću uspjeti, kao da testira moju životnu hrabrost.
Nepunih godinu dana kasnije počeli su ozbiljni problemi u maminom i sestrinom zdravlju, u mojoj tadašnjoj vezi, a prijatelji su isparavali iz mog života. Nesreći kao da nije bilo kraja. Kasnije saznajem da se taj susret dogodio za vrijeme mog sadhe satija, sedam i pol godišnjeg perioda patnje, učenja i karmičke odrade.
Bio sam svjedok misterioznih iskustava. Kasno noću, dok sam spavao, posjetila su me astralna bića, mračnija od noći. Bile su to tamne siluete žena kojima nisam uspio razaznati lica, ali sam nekako znao da su lijepe. Kretale su se glatko, senzualno i zavodljivo, ogrnute tamnim ogrtačima. Bacale su svoje čini, plesale oko mene i natjerale me da podignem ruke. Uporno sam se pokušavao probuditi, fizički sam ustao iz kreveta i imao potpuno otvorene oči, ali još uvijek sam sanjao! Jedna od njih rekla mi je da raširim ruke i počnem se brzo okretati oko sebe. No, nešto u meni se oduprijelo i tad su me ta bića počela žešće nagovarati, što mi je bilo sumnjivo. Rekle su mi da ću umrijeti ako to ne učinim. Odbio sam se pokoriti s mišlju da bih mogao umrijeti baš ukoliko ih poslušam. Viknuo sam na sav glas da me ostave na miru, otrgnuo se iz tog kruga koji su kreirali oko mene, oteturao do kuhinje, umio se hladnom vodom pokušavajući se u potpunosti probuditi, ali to je bilo neizvedivo. Neka sila me uvlačila, osjećao sam jaki umor i samo sam htio leći natrag u krevet, unatoč strahu da se možda više nikada neću probuditi. Zamolio sam Boga da me čuva i predao se toj nesvijesti koja me obavijala. Ujutro sam se probudio vidno iscrpljen, ali sretan što sam živ.
Tog sam dana napisao ovu pjesmu:
Jutro je
Svjetlost ulazi u sobu i nalazi me živa
Krvarim, ali je i zadnji duh prošlosti nestao
Napokon sam slobodan
Jedan mi je prijatelj bio ukazao da se radi o astralnim bićima s Mjeseca te da o njima postoje zapisi. Dvije godine nakon ovog iskustva negdje sam naišao na informaciju da rotacija oko sebe s raširenim rukama (za vrijeme lucidnog sanjanja) dovodi do padanja u dublje nivoe spavanja tj. nesvijest.
komentiraj (2) * ispiši * #
15
srijeda
svibanj
2013
VREMENA JE SVE MANJE?
Prilikom jedne meditacije u „Društvu prijatelja Brune Groninga“, velika Brunina slika koja se nalazila u prostoriji iznenada je pred mojim očima oživjela na energetskoj razini na način da sam umjesto Bruninog lica vidio Isusa Krista koji mi je poručio: “ Bog je stvaran i shvatite to ozbiljno!“. Ta jedna jedina rečenica bila je poput naredbe, a snaga i ozbiljnost koja stajala iza nje postala je predmet mojeg višegodišnjeg promišljanja. Kao da je Krist time rekao- Probudite se, ostavite se svojih snova i iluzije kojom ste obavijeni. Vremena je sve manje, a vi još uvijek spavate. Spoznajte tko ste, odrecite se patnje i samonametnutih vam okova. Probudite se!
Dijete, koje se ujutro ogluši na nježni roditeljski poziv da ustane iz kreveta kako bi se spremilo za školu, možda će trebati i prodrmati iz sna, zar ne?
Ovu poruku shvatio sam upravo na taj način, a sve to ukazuje na nužnost i hitnost koja ima valjane razloge. Direktiva je jasna - vrijeme je da se probudimo. Ovdje je riječ o buđenju iz okova uma, o buđenju srca i suosjećanja, o razvoju senzibiliteta za više duhovne istine.
Ova vizija Krista i svojevrsni ultimatum koji je postavio poklapa mi se s pričama i teorijama o 2012. godini. Prema nekima se tada trebao dogoditi veliki skok u svijesti čovječanstva, a intenzivan period koji je tome prethodio, a koji se i trenutno događa su „porođajne muke“, ugođavanje frekvencije Zemlje s tom novom duhovnom vibracijom. Kako stvari stoje, taj skok nam je sudbinski zapisan, a o njemu su govorile i drevne Maye nazivajući ga „krajem vremena“, ne u smislu konačnog uništenja ljudske rase već ulaska u jednu sasvim drugu dimenziju postojanja.
Sve u svemu, ovo je vrlo zanimljiv period u kojem živimo i mislim da nitko od nas nije složio sve komadiće slike o tome što se uistinu događa.
Turbulencije koje prolazimo mogu nas i te kako uzdrmati, a zbog straha možemo izgubiti širu perspektivu. A tada se trebamo sjetiti da je Bog stvaran i brzo se vratiti na put mira i ispravnosti.
P.S. Za Brunu Groninga neki vjeruju da je bio reinkarnacija jednog od Kristovih učenika. Bio je to veliki čovjek koji je poslijeratnoj Njemačkoj vratio nadu u život. Bio je iscjelitelj visokog ranga, liječio je paralizirane ljude i širio duhovnu poruku jezikom tog vremena. Moje je srce uz tog skromnog čovjeka, tim više jer su ga uporno sprečavali u njegovom iscjeliteljskom radu. Pošto se nije dao nagovoriti da naplaćuje svoj rad i time puni džepove "suradnika", ovi su se brzo okrenuli od njega, lažno ga optuživali za nadriliječništvo i povlačili po sudovima.
Bruno je bio beskompromisan, nije nasjedao na izazove materijalizma i žrtvovao je mogućnost velikog bogaćenja radi istine.
komentiraj (1) * ispiši * #
07
utorak
svibanj
2013
BUDHINO PROSVJETLJENJE - ODBIJANJE KARMIČKE IGRE ILI ČIN NEČINJENJA
Sjećate li se čuvene scene iz filma "Mali Budha" gdje demoni iskušavaju Budhu dok sjedi ispod drveta u meditaciji? Cilj demona je bio da se Budhu navede na borbu, na promišljanje, na otpor i u konačnici na strah. Prisustvo straha pokazuje našu upletenost u ‘igru’ koja se temelji na osjećaju odvojenosti od Boga. To je ego stanje ili identifikacija sa sadržajem uma. To je stanje svijesti u kojem u kojem vjerujemo da možemo biti povrijeđeni.
No Budha je snagom svoje volje, t.j. nereagiranjem, odlučio izaći iz tog stalnog kruga borbe. Budhin miran stav, njegove poluzatvorene oči i blažen izgled lica odraz su njegovog unutarnjeg stanja. Njegovi mnogobrojni prethodni pokušaji, trpljenja, gladovanja i yogijske prakse nisu dovele do rezultata. Budha je bio bio zabavljen činjenjem i idejom da se prosvjetljenje mora zaraditi da je smetnuo s uma činjenicu kako je prosvjetljenje u stvari prirodno stanje bića. Dakle, njega se ne treba zaraditi, već ga treba dozvoliti.
Stoga je ‘progledao’ kroz demone, tj. postao transparentan za napad demona (ego faceta) i odabrao mir. Odabrati mir znači ne reagirati, ne činiti, ne opirati se. To je bilo u čistoj suprotnosti sa svime što je do tada radio. Ovaj, zadnji put, on je odlučio jednostavno ne napraviti ništa! I tada se dogodilo. Pošto demoni (ego) nisu naišli na reakciju straha ( a na čemu se temelji ego) , jednostavno su se povukli. Budha je shvatio da je borba sa samim sobom besmislena i da ta bitka ne može biti dobivena. Nadilaženje (odbijanje) borbe je jedino rješenje.
Likove demona u praktičnom smislu možemo shvatiti kao našu reakciju na nedaće svakodnevnog života, glad, siromaštvo, bolest, nepravdu, financijske probleme... sve ono što nas može natjerati na strah i onu čuvenu "O , Bože, ako postojiš zašto onda dopuštaš moju patnju". Svi smo se mnogo puta susreli s tim osjećajem. Taj osjećaj, ta emotivna i/ili misaona reakcija je nešto na čemu zatim temeljimo svoje postojanje i identitet, a što je iskrivljena slika naše prave prirode.
Probleme ‘vanjskog’ svijeta ne bih nazvao iluzijom, jer ako mi netko opali šamar itekako će me boljeti. Nema sumnje u to da osjećam bol. No bitna je reakcija na taj udarac t.j. životni problem na koji smo naišli. Ovdje se zapravo radi o svojevrsnom kozmičkom testu. Naša reakcija odražava stupanj naše prosvjećenosti i duhovnog razumijevanja. Bitno je da taj problem snagom svoje volje učinimo transparentnim- jednostavno mu ne smijemo pridavati preveliku pažnju. Samo pomislite kako ćete jednog dana fizički umrijeti i kroz tu spoznaju mnogi problemi će se smanjiti na veličinu graška. "Ej, kad umrem, ionako me neće biti briga što su mi neki dan razbili novi skuter. Idem se radije malo više zabavljati i smijati. Ne želim svoj život zatrpavati suvišnim strahovima i smećem."
Mi određujemo bitnost nečega. Budha jednostavno nije dozvolio da demoni i njihov napad (izazovi svakodnevnice) postanu suviše bitni. I u tome je cijeli trik! Sada nam samo preostaje kako da taj trik izvježbamo do automatizma.
Svakako da je Budhin stav odraz njegove duhovne zrelosti stečene kroz mnogoživotna iskustva. Rečeno je da shanti (mir) nije lako primiti u sebe pošto je taj trajni mir istovremeno i izuzetna snaga koju valja izdržati. Kako bismo bili sposobni doživjeti ovo stanje mira, svojstveno Budhi i bićima njegovog ranga, naš um i stanična svijest moraju biti dekodirani, a energetski kanali otvoreni i protočni. Za to su svakako potrebni mnogi životi. Ali, jednog dana, nakon mnogobrojnih inkarnacija, nudi nam se ta jedinstvena prilika. U biti- cijelo to vrijeme putovanja mi smo se vraćali samima sebi. Netko nas je davno "zeznuo" i pokazao prstom u jednom smjeru (negdje izvan nas) i dok smo se snašli zaboravili smo tko smo i što smo. S tim zaboravom počinje igra i sve do kraja naša pažnja ostaje na vani. I onda se jednog dana pitamo "Ej, stani malo. A što ako sam ja u biti već prosvijetljen? No, pod pretpostavkom da jesam, kako to da ja toga nisam svjestan?".
Priča se nastavlja tako da kroz duže vrijeme osjećamo kao da smo samo jedan korak od nečega velikog, nečega doista značajnog. Počinjemo mnogo razmišljati o pojmu prosvjetljenja. Taj osjećaj nazivam "srebrna medalja" ili "kamenčić do prosvjetljenja".
Umjesto da neprestano trčimo prema prosvjetljenju, ispunjenju i miru, polazimo od pretpostavke da je to stanje već dio našeg pravog bića. To što tražimo je već tu, ali to ne vidimo. Um, kretanje misli i emocija s kojima smo identificirani, zamagljuju stvarnost. Mi smo u stalnom vrtlogu, karmičkom kotaču, igri napada i obrane.
Dok napokon jedan dan ne odustanemo od svega, od potrage i samoga sebe. Taj tren, kada smo odustali, mi smo prihvatili sadašnji trenutak. I tada se prava slika o onome tko smo i što smo spontano i nenaporno razotkriva. Fizičkoj dimenziji (horizontalnoj liniji) mi smo pridodali duhovnu (vertikalnu liniju). U točki sjecišta (sadašnji trenutak) formirao se križ na kojem smo razapeli vlastiti ego (osjećaj odvojenosti koji se manifestira kroz neprestano bavljenje prošlošću ili težnjom dostizanja budućnosti; identitet koji se bazira na mislima i osjećajima).
To je toliko očigledno i jasno, zato se Budha nasmijao. To što tražim životima je cijelo vrijeme bilo prisutno u meni, u točki ovdje i sada. Koji trik, koja igra!
Raspeće ega rezultira aktivacijom brojih ego faceta (demona) koji nas napadaju. No Budha ovo prepoznaje i umjesto borbe odabire mir. Borba sa samim sobom je besmislena.
To je JA JESAM stanje svijesti koje se razotkriva tek malim smiješkom, bez ijedne riječi ili pokreta. Poluotovrene oči gledaju u svijet, ali je pažnja centrirana na unutarnje biće.
Kako se slika pomalo slaže spoznajemo da smo nekad davno (na početku vremena) bili integrirani i prosvijetljeni. U ovoj inkarnaciji, taj osjećaj jedinstva je cijelo vrijeme bio negdje duboko u nama i zato smo intuitivno znali našu krajnju destinaciju. Mi smo već bili tamo, na izvoru, toj početnoj točki iz koje su se manifestirali svi materijalni i nematerijalni univerzumi.
Zaustavljajući vrijeme mi se ponovno (pro)nalazimo u toj točki i što nam drugo preostaje nego nasmiješiti se?
komentiraj (1) * ispiši * #
