GLAZBA I ČAKRE

Baš pred početak pisanja ovog poglavlja primio sam slijedeći e-mail. Prenosim vam ga u cijelosti.

"Dragi Daniel,

Danas sam nazvala vaš ured budući da sam imala nekoliko pitanja vezano za Chakra music set i imala veliko zadovoljstvo razgovarati s vašom sestrom Dijanom.
Dijana me zamolila da dio našeg razgovora napišem vama u mailu, što mi je veliko zadovoljstvo, jer mogu izraziti svoju zahvalnost za ovaj predivni set i s vama podijeliti svoje dojmove.
Naime, ja sam yoga učitelj i u svojoj dugogodišnjoj praksi isprobala sam razne tehnike meditacije, rada na čakrama, spiritualnom i fizičkom nivou itd. Ali niti jedna tehnika nije me ovako oduševila kao ova terapija zvukom koju vi stvarate - snažno, duboko, cjelovito, brzog djelovanja. Za mene postoji samo jedna riječ - ČUDESNO! Već nakon nekoliko slušanja učinci su senzacionalni.

Velika mi je želja i namjera svoje kolege i učenike upoznati s ovom praksom jer bi doista bila velika šteta ne podijeliti ova dragocjena iskustva s ostatkom svijeta. Duboko vjerujući u misiju yoga učitelja kako se stečena znanja, ljubav, pozitivna energija i na kraju istinska briga za pojedinca trebaju širiti i od srca davati, s velikom ću radošću podijeliti ovo predivno iskustvo sa svima koji imaju otvoreno srce i um i koji su spremni isprobati ove tehnike.

Vidjela sam na vašem webu da objavljujete i iskustva korisnika, pa ukoliko nešto iz mojeg pisma želite objaviti nemam ništa protiv, dapače, bit će mi drago.

Ljiljana Valkec Horvat"


Neki od kupaca i fanova moje glazbe su profesionalni muzičari, doktori, sportaši, voditelji, glumci i iscjelitelji širom svijeta. To me posebno veseli jer nisam muzički obrazovana osoba i poznajem tek osnove zapisivanja nota koje, istinu govoreći, nikada ni ne koristim u svojem radu. Potaknut ovim e-mailom podijelit ću s vama neka od mojih osobnih iskustva nakon što sam napravio i istestirao Chakra music CD. Ideja je nastala tako što sam surfajući internetom naišao na zvučne vilice koje su frekvencijski podešene za aktivaciju čakri. U osnovi, vibracija vilice se aktivira posebnim udaralom i zatim se vilica postavlja iznad određene čakre ili dijela tijela. Ono što me zasmetalo je njihova visoka cijena, iako je iznos vjerovatno opravdan. Druga stvar je bila nepraktičnost korištenja u autotretmanima. Stoga mi je na pamet pala ideja da riješim oba ova problema kreiranjem audio CD-ova. Cijena će im biti desetak puta niža, a glavna prednost je u tome što će biti učinkovitiji zbog pretpostavke da bi najjači učinak trebao biti ukoliko ga osoba sluša tik pred spavanje jer će vibracija CD-a potaknuti čišćenje i procese na podsvjesnom nivou za vrijeme spavanja.
Svaki CD namijenjen je jednoj čakri, a poznato je da svakoj od čakri korespondiraju određene psihičke i emotivne teme, a koje su pak usko vezane sa našom podsvješću koja nam se razotkriva u snovima.
Tako smo dobili moćan alat koji na prirodan i potpuno nenaporan način, putem zvučnih frekvencija, pobuđuje urođene mehanizme samoiscjeljenja i djeluje na podsvjesnom nivou. Pošto jezik snova predstavljaju simboli, pretpostavljao sam i dokazao u svom slučaju da će glazbena frekvencija vidljivo utjecati na kvalitetu i sadržaj snova. Nakon kreiranja CD-ova krenuo sam sustavno sa radom na mojim najslabijim čakrama, slušanjem u trajanju do 40 minuta tijekom dana ili pred spavanje. Ponekad bih u svrhu ovog eksperimenta namjerno ostavio CD da svira u pozadini tijekom cijele noći, pitajući se što će dogoditi te da li će biti neke vrste predoziranja. Evo nekih od iskustava koje sam zabilježio u svom dnevniku 2006. godine, uz nadodane komentare novijeg datuma. Nisam psihoanalitičar niti ikakav stručnjak u simbolizmu, tako da moje komentare treba uzeti s rezervom. Pa krenimo...

Preslušavanje CD-a za prvu čakru

Za vrijeme prvog slušanja nisu zabilježene nikakve posebne senzacije, osim zapadanja u stanje polusna. Ponovljeno slušanje prije spavanja rezultira dubokim snovima. Nisam se , kao inače, okretao u krevetu, a dišni putevi su sasvim prohodni. Sanjao sam susret s roditeljima. U tom snu prodajem svoj razbijeni skuter, te se pitam hoće li ga ikoji kupac uopće htjeti kupiti u takvom stanju. Nakon uspješne prodaje skutera planiram na sajmu kupiti auto. Konzultiram se s roditeljima i predlažem da zajednički sudjelujemo u kupnji auta jer bi zajedničkim sredstvima mogli kupiti bolje i novije vozilo. Sestra ne sudjeluje u ovom razgovoru, već promatra sa strane. Tata jedini pokazuje dobru volju, a mama me počinje ismijavati i spuštati mi samopouzdanje. Ostajem miran, ali govorim majci: "Najžalosnije je ne to što me ne poznaješ, već to što me se nisi nikada ni potrudila upoznati".
Nakon buđenja ostao sam još desetak minuta u alpha stanju te iskoristio tu priliku da ubacim neke pozitivne afirmacije.

- Pošto su u prvoj čakri "smješteni" naši roditelji i pitanje materijalne sigurnosti, ovaj san bi se mogao nazvati školskim primjerom. Skuter simbolizira moj osobni životni i poslovni put, jedno sjedalo koje označava period života gdje se krećem sam. Razbijeni skuter označava da put samotnjaka nije ugodan, odnosno da je završio kao takav. Prodaja označava želju da put samotnjaka (ego svijest) zamijenim zajedištvom i pripadanjem (jer auto ima 4-5 sjedala, kolektivna svijest, dijeljenje i zajedništvo). Reakcija majke se može donekle shvatiti doslovno jer, kao što i sami znate, mnoge majke posesivno reagiraju i zatiru samopouzdanje svoje djece kako bi nad njima imale bolju kontrolu. Ukoliko ovisiš o nekome, lakše je ako taj netko bude slab i tada se čini kao da ta osoba zapravo ovisi o tebi, dok je stvarnost zapravo potpuno drugačija. Dok otac označava našu mušku stranu ili osjećaj unutarnje sigurnosti i snage te jasni smjerokaz kretanja kroz život, majka označava žensku stranu psihe , (samo)prihvaćanje i (samo)podršku. "Majka" u snu odbija sudjelovanje u zajedničkom pothvatu i udruživanju snaga, što će reći da moram raditi na samoprihvaćanju. Otac u snu pristaje na ponudu, a to znači da aspekt funkcionira dobro tj. meni je jasno kojim putem trebam ići (zajedništvo, osjećaj pripadanja itd.).
Mirna, ali iskrena reakcija je ključna scena sna. "Najžalosnije je ne to što me ne poznaješ, već to što me nisi nikada ni potrudila upoznati" ocrtava osjećaj neprihvaćanja koji može biti iscijeljen na samo jedan način: moje odraslo ja mora unutarnjem djetetu pružiti to što mu treba. Za početak- iscjeljenje počinje samim prepoznavanjem i verbalizacijom problema čime se unutarnjem djetetu daje do znanja da je od sada zaštićeno i da će se pobrinuti za njegove potrebe.

Za vrijeme jednog drugog slušanja sanjam duboku rupu u zemlji u kojoj su se moji roditelji prepirali. Nakon nekog vremena i ja silazim u tu rupu. Opet školski primjer- Zemlja kao element ili poveznica s prvom čakrom te roditelji čiji je međusobni odnos imao jako važan utjecaj na naš emotivni razvoj, sustav uvjerenja i uvjetovanih programa o samom životu.

Dubina rupe iz koje je poslije teško izaći simbolizira koliko je odnos s roditeljima duboko pohranjen u podsvijesti, dok sâm silazak u rupu pokazuje voljnost da se s blokadom svjesno suočim. U nastavku sna sam se kroz duboko žaljenje i ljutnju s roditeljima verbalno razračunao vezano za neke njihove postupke za vrijeme mog djetinjstva. Detalji su osobne prirode pa ću ih preskočiti. Ono što je u kontekstu ove knjige bitno je to da je vibracija CD-a potaknula ulazak u podsvjesni nivo koji je kreirao san u kojem sam napokon imao priliku izreći ono što me godinama mučilo i samim time razriješiti tu pohranjenu blokadu. Napomena- mnoge osobe ljute su na roditelje i često ih krive za vlastiti neuspjeh. To zamjeranje također se "posprema" u dijelovima naše psihe, na neki način od nas čineći žrtve sudbine. Kao prvo- roditelji su radili najbolje što umiju, s time što su naslijedili ili svjesno ili nesvjesno naučili i preuzeli od svojih roditelja. Ono što se meni čini je slijedeće: u svakoj pojedinoj obitelji jedna osoba ima sposobnost razriješiti taj uvjetovani i naslijeđeni lanac koji se prebacuje s koljena na koljeno. Koliko god mi mislili da nismo poput svojih roditelja, stvarnost je često suprotna. Čak se ni ne radi o tome da bi mi trebali biti drugačiji od njih, već o tome da razriješimo negativne i zatirajuće aspekte koji su se, na ovaj ili onaj način, prenijeli na našu strukturu svijesti.


Jutarnje slušanje u trajanju cca 1 sat je bilo zanimljivo. Ugodno stanje maštanja i osjećaj unutarnjeg zadovoljstva.

- Ovo je pokazatelj kada je prva čakra otvorena i balansirana. Osjećaj napetosti i straha zamjenjuje vizualizacija željenog (od izolirane žrtve postajemo kreatori svog života) te prevladava unutarnja ugoda zbog uzemljenosti i povezanosti sa vlastitim tijelom i životom. Eto vidiš, može to Daniel kada hoće.


Slušanje CD-a prije spavanja. Osjećaj tijekom dana u budnom stanju: rastresenost, osjetljivost, glavobolja, osjećaj nepripadanja i otuđenosti, strah od financijske budućnosti, agresivnost, potreba za borbom i generalna tema: Gdje ja pripadam?

- Opet pokazatelj otvaranja nove blokade čije teme definitivno odgovaraju prvoj čakri. Zemlja zove Daniela!


Potištenost radi nedostatka djevojke. Izbijanje osjećaja straha od smrti.

- Komentar nije potreban. Samoća i strah od smrti, tipične teme prve čakre ukoliko je u disbalansu.


Čišćenje rezultira izbijanjem svih negativnih tema ove čakre u tijeku dana. Situacije kao da se materijaliziraju u skladu s unutarnjim osjećajem. Jako loša prodaja, osjećaj nemoći i nepripadanja Zemlji.

- Ovdje dnevnik pokazuje svjesni odmak i razumijevanje situacije. Stanje izvana samo preslikava unutarnje stanje. Potisnuto izlazi na površinu, pitanje financija itd. Samo hrabro naprijed, Daniele!


Nakon slušanja prije spavanja sanjao sam da se vozim u avionu. U snu sam osjećao vrlo stvaran strah od visine, ali se taj strah smanjivao samim promatranjem i svjesnošću da se bojim.

- Opet primjer odvojenosti od straha koji iz podsvijesti izlazi na površinu i ublažuje se svjesnim promatranjem. CD je pokrenuo čišćenje ove, za mene, vrlo važne teme. O mojem strahu od visine bit će još riječi u nastavku knjige.


Preslušavanje CD-a za treću čakru

Prvih nekoliko slušanja potaknulo je periodičnu nervozu tijekom dana.

- Nervoza ima sjedište u trećoj čakri! Čir na želucu....


Slušanje prije spavanja potaknulo je prisjećanje na neke stvarne događaje iz prošlosti koji su ponovno probudili osjećaj straha i ugroženosti. Promatrao sam te osjećaje dok nisu prošli. Zatim sam zaspao i sanjao kako imam prekrasnu djevojku koju obožavam i koja mi uzvraća osjećaje. No u snu postajem svjestan da ću se probuditi i da ona više neće biti stvarna. To je izazvalo jaku bol u grudima i želucu, te osjećaj panike i gubitka.

- Strah se često locira u želucu, ovaj put u obliku boli!


U jednoj drugoj sceni sanjao sam sestru i u snu izražavao negodovanje i ljutnju spram nje.

- Otpuštanje ljutnje, također tema treće čakre.


Slušanje preko dana pokreće strah od umiranja i nestajanja. Javljanje jake gladi. S druge strane, vrlo ugodno za slušanje.

- Strah i glad! I zatim...ugoda. Ukazuje na proces balansiranja čakre.


Svakodnevno slušanje prije spavanja. Snovi ispunjeni otpuštanjem ljutnje i nezadovoljstva.

- Opet tipičan primjer balansiranja čakre.


Slušanje tijekom dana. Navečer primjećujem mali problem sa spavanjem. Zapadnem u polusan i ne mogu normalno zaspati. Tijekom dana izmjenjuju se periodi napetosti i sreće koja nema uzroka. Pojačan osjećaj drugih ljudi, na način da osjećam kako im je duša čista i bezazlena, duboko ispod pojavne razine. Kod ljudi inače većinom pronalazim nesavršenosti, umaraju me i ne znam što učiniti. Bijeg nije neka opcija. Razmišljam kao slika koju dajemo na van nije kompletna slika. Kada sam živčan i nervozan, to ne znači da sam to ja. To je samo odraz neuravnoteženosti i neispunjenih želja.

- Kada popusti obrana ulazimo u senzibilnije i dublje sfere- drugu osobu tada možemo vidjeti u njenom pravom svjetlu. Duboko ispod bolnih maski i povremeno teških karaktera, kriju se božja djeca.
Trećom čakrom "opipavamo" svijet, a kada je ona u balansu i naša slika realnosti spontano postaje drugačija, pozitivnija i realnija.


Navečer sam doživio jako pročišćenje. Izronio mi je osjećaj nesreće i dubokog nezadovoljstva svojom sudbinom. Cijeli život osjećam usamljenost, pritisak i neuklopljivost. Zašto nema sreće za mene? Zašto ne pronalazim nekoga s kim bih mogao dijeliti život?

- Treba li komentirati? Kroz suze, ova se blokirana energija oslobađala pomalo stvarajući prostor za doživljaj nove realnosti.


Sanjao sam dvije bivše djevojke. U tom snu pomirujem se sa činjenicom da su ovo bile neuspješne veze i da moja očekivanja nisu ostvarena. U snu sam obje djevojke promatrao s odmakom, onakve kakve jesu, a ne kakvima sam htio da budu.

- Da li se ikada rodio netko kome je svaka želja bila ostvarena, a ljubav uvijek uzvraćena?
Neuzvraćena ljubav grize dušu. No prihvaćanje činjenice da nešto nije ispalo kako treba, daje ti šansu da ideš dalje i pokušaš to ostvariti s nekim drugim. Prihvaćanje toga što je bilo i odvezivanje od zamjeranja i tuge je prvi korak. Obično nam govore koliko je važno otpustiti i svi smo toga svjesni. No problem nastaje u tome kako to realizirati, kako oprostiti i otpustiti? Htijenje i volja često nisu dovoljni. No ovdje vidimo da glazbena vibracija može pokrenuti istinski proces opraštanja, on se događa podsvjesno, bez napora, u potpunosti zaobilazeći volju i htijenje, zaobilazeći naš svjesni um. Spavati i pri tom se iscjeljivati, nije li to divno? A vezanje i projiciranje očekivanja na nekoga nam stvara više boli nego ta osoba sama po sebi, zar ne?


Sanjao sam kako na lijevoj strani glave imam dugu kosu, a s desne potpuno kratku.

- Lijevo = ženska strana = duga kosa.
Desno = muška strana = kratka kosa.
San simbolizira proces uravnoteženja muškog i ženskog aspekta!


Preslušavanje CD-a za četvrtu čakru (bez slušalica, uz laganu meditaciju)

Osjećaj samoće koji kao da nikada neće proći. Želja za nestajanjem. Nije mi suđeno imati porodicu.

- Tipična tema četvte čakre je usamljenost.


Meditacija s glazbom u pozadini me spontano uvodi u prošli život. Osim sebe, na unutarnjem planu, vidim još tri osobe. Prepoznajem Eriku i još dvije osobe koje ne poznajem u ovom životu - moju tadašnju suprugu i njenog brata. Ja sam Timothy, Eriku smo tada zvali Miss B., moja supruga je Josephine i njen brat je Richard. Kratke slike se brzo izmjenjuju, vidim da nas četvero redovito radimo neki oblik energetskog rada na način da sjedimo u formaciji križa, koji zapravo predstavlja ljudsko lice, a svatko od nas simbolizira po jedno fizičko oko, treće oko i usta. Ne uspijevam razaznati više detalja u vezi ovog simbolizma. Primam informacije o tome kako smo Josephine i ja imali dijete Mary, nazvano prema blaženoj majci. Otvara se scena gdje mi Josephine govori kako će me uvijek pronaći u budućim životima. Osjećam da je u tom životu bila duhovno znatno naprednija od mene. Primam intuitivnu informaciju da ću je u ovom životu opet sresti, a da do tada u trenucima usamljenosti vizualiziram mali križić sa ljubičastim kamenom, da me podsjeti da nisam sam.
Kasnije tijekom dana osjećam vibriranje u području prsa, "teret" na prsima postaje lakši, pojavljuju se iznenadni naleti ljubavi, ali i trenuci duboke tuge i žaljenja zbog samoće.

- Proces iscjeljenja je u tijeku. Općenite teme: samoća, izolacija, ljudska sreća i ljubav, uvid u prošle živote kao uzrok trenutnog stanja. Spavanje po 12 sati, tijelo traži duboki odmor.


Preslušavanje CD-a za petu čakru

Lagana depresija i pomirenje sa sudbinom. Osjećaj da ne mogu vladati svojim životom i da sam ograničen. Odabirem prihvatiti da je moje stanje takvo kakvo jest i da se nema smisla opirati. Ljutnja i ogorčenje rasplinjuje se dodatnom vježbom disanja, nakon čega osjećam više mira.

- Poveznica s petom čakrom je strpljivost.




ZAKLJUČAK:

Preporučena doza slušanja je 30 minuta prije spavanja. Za očekivati je doživljaj čišćenja još za vrijeme spavanja i kasnije tijekom dana. Treba biti svjestan da je ovo privremeno stanje potaknuto djelovanjem CD-ova i da se sve oko nas naizgled ruši. To je samo znak pročišćenja koje nužno mora rezultirati takvim situacijama. To je znak učinkovitosti i ugađanja aure i sistema čakri.

E jesam li ga ovdje sprtljao. Ovdje definitivno treba malo pojašnjenja. Uglavnom, shvatili ste poantu. Vibracija CD-a ugađa rad čakri, što se reflektira kroz snove i pojavne događaje. Čakre su poput projektora koje na van projiciraju sliku sačinjenu od naših misli, emocija i uvjerenja. Možemo li uopće pričati o tome što je stvarnost i realnost? Bit će da je naša realnost ono što se nama događa, odnosno naša percepcija toga što nam se događa. No treba prihvatiti i ideju da je naša percepcija psihički i emocionalno "obojana", te da se naša stvarnost (način na koji nešto vidimo i doživljavamo) može u potpunosti promijeniti ukoliko izmijenimo frekvenciju čakri.
U ovom smo slučaju vidjeli i koliko zvuk može biti moćan, čak do te mjere da te odvede u prošle živote, na sam izvor određenog problema ( u mojem slučaju dubokog žaljenja kojem, do tog trena, nisam znao uzrok, a zapravo se radilo o tuzi jer nisam fizički povezan sa prošloživotnom suprugom koju u ovom životu još ni ne poznajem, pa zapravo strahujem da li sve to samo umišljam kako bih opravdao svoju situaciju. Misao – kako luđak može znati da je lud? Nikako!).

Ljudi često žele duhovno napredovati bez patnje, ne žele procesirati i ponovno oživljavati emocionalne blokove. Koliko god to bila i moja želja, istinski napredak doživljavao sam tek nakon jakih procesa, poput ovih gore navedenih.
Ovo je bilo dubinsko čišćenje ispod tepiha, nepredvidljiva avantura. Zube treba stisnuti i kroz proces proletjeti, rekli bismo to pjesnički. Podsvijest svašta skriva, stoga danas ovaj CD set na prodajnim sajmovima naše tvrtke uvijek i prezentiram kao "najjači" u Anemona kolekciji i ne preporučujem ga početnicima u samorazvoju.

DODIR TIBETA

Uoči dolaska Dalai Lame u Hrvatsku počeo sam seriju istraživanja gdje sam ispitivao utjecaj tkz. brainwave glazbe na induciranje raznih stanja svijesti. Ispočetka sam postojeću (pop) glazbu prebacivao u razne frekvencije, a nakon što sam shvatio osnove kreiranja brainwave glazbe, odlučio sam napraviti vlastiti CD.

Rad na prvom CD-u bio je nezaboravan. Cijelog tog jutra sam razmišljao o najavljenom dolasku Dalai Lame u Zagreb i svom stavu prema njemu. Pošto sam više dodira imao s nekim drugim duhovnim učiteljima, iznenadila me poruka koja mi je došla prilikom popodnevne meditacije. U njoj sam dobio jasne upute o tome kako treba napraviti skladbu pod nazivom „Touch of Tibet“ (Dodir Tibeta). Ta će skladba biti svojevrsni energetski poklon dobrodošlice Dalai Lami prilikom njegovog gostovanja u Zagrebu.
Nakon meditacije nije bilo druge nego primiti se posla. Sada kada razmišljam o tome danu jasno mi je da je neka viša sila kroz mene kreirala tu skladbu. Gustoća prisutne energije i lakoća s kojom sam to tehnički odradio je bila zapanjujuća. Prilikom prvog preslušavanja moj tadašnji cimer Saša doslovce je pobjegao iz kuće. Samo je provirio glavu u moju sobu i rekao – „Čovječe, ovo je vrlo jako! Ne mogu izdržati tu energiju, moram ići trčati.“

Od srca sam se nasmijao. Bio sam potpuno opijen i sretan, zatvoren u svojoj podrumskoj sobi prožetoj svetom energijom Tibeta. Za razliku od mnogih prijašnjih dana kada sam se osjećao potpuno sam, ovaj put Bog je za mene bio stvaran i prisutan.
Kao što kaže sam naziv skladbe „Touch Of Tibet“ (Dodir Tibeta) Sašu i mene je Tibet tu večer doslovno dodirnuo. Ta energija, taj dodir, utkan je u sâm CD, tako da dan danas uživam kada čujem prekrasna iskustva svojih slušatelja.

Nekoliko dana kasnije uslijedilo je gostovanje Dalai Lame. Dom sportova bio je prepun. Bespomoćno smo se ogledavali ispred ulaza u dvoranu jer šanse da dođemo do karte bile su gotovo nikakve. Pomirio sam se u sebi da ipak neću vidjeti Dalai Lamu i tada se desilo čudo. Sami od sebe prilaze nam neki ljudi i nude nam dvije karte pošto su odustali od predavanja. Moja tadašnja djevojka i ja ulazimo ozarenog lica.

Gužva je nesnosna, visimo jedni po drugima i nakon što smo se nekako uglavili počinje predavanje. Na moje iznenađenje energija se brzo zavrtila i odjednom upadam u prošireno stanje svijesti. Preda mnom se spontano otvara jedan od mojih prošlih života. Živim u tibetanskom samostanu. Na kamenom platou, pored naše male skupine veselih redovnika sjedi učitelj - nitko drugi nego jedna od prijašnjih inkarnacija Dalai Lame, ovog istog Dalai Lame koji upravo drži predavanje u Zagrebu! Kreiranje „Touch of Tibet-a“ sada je poprimila svoj puni smisao. Dalai Lama je jedan od mojih učitelja iz prošlih života!

Na mentalnom ekranu pozorno promatram što se zbiva - učitelj nam u tom prethodnom životu drži vrlo ozbiljno predavanje. Govori nam o našim budućim inkarnacijama na Zapadu, o tome kako ćemo se rađati u najnižim uvjetima kako bi osobno iskusili patnju i materijalno sljepilo koje je obuzelo zapadnjake, te je prorekao da ćemo se nakon nekoliko takvih života ponovno probuditi u svojoj pravoj prirodi. Samo onaj tko je patio može razumjeti patnju drugih. To istinsko razumijevanje dobiveno kroz vlastito iskustvo omogućuje nam i opunomoćuje nas da pomognemo ostalima koji još uvijek pate. Izlaz iz patnje postoji, dimenzija življenja lišena patnje postoji, a mi ćemo predstavljati živući primjer.

Paralelno postojanje na Tibetu iščezava i opet se nalazim u dvorani zagrebačkog Doma sportova. Dobar dio „stvarnog“ predavanja nisam čuo, ali su se zato učiteljeve riječi iz prošlog života urezale duboko u mene.

Na izlazu iz dvorane presreće nas skupina mladih ljudi, pripadnika kršćanske crkve. „Znate li vi da Dalai Lama služi Sotoni i da je yoga zlo? Mi vas možemo spasiti toga“.

„Da, svakako“ - odgovaram i ne upuštam se u raspravu. U tim mladim ljudima primjećujem strah. Jasno mi je da su žrtve programiranja i da su dobili direktivu da zaskaču nas „krivovjernike“. Pitao sam se koliko će još biti potrebno da i oni iskuse pravu istinu? No tko zna, možda su to samo neki od moje duhovne braće s Tibeta koji se još uvijek nisu sjetili našeg davnog dogovora?

Uz "Touch of Tibet" uskoro sam završio još dvije skladbe i kompletirao CD pod nazivom "Meditative and healing music" . Iako nije bio namijenjen za prodaju, pozitivna iskustva mojih prijatelja ponukala su me da ga ipak ponudim javnosti. Bio je to prvi u nizu Anemona brainwave CD-ova.

Svojevrsnu premijeru CD je doživio prilikom gostovanja Nealea Donalda Walsha, autora serijala "Razgovori s Bogom". Za vrijeme njegove radionice u zagrebačkom hotelu Astoriji, svirala je pozadinska glazba. Pošto se Walshu ta glazba nije dopala (ne smijem reći o kojem autoru se radilo), sjetio sam se da u ruksaku imam primjerak svog CD-a. Walsh je ovaj put bio vrlo zadovoljan i tako je radionica za pedesetak prisutnih odrađena uz zvučnu "podršku" Anemone, a jedan primjerak CD-a sam mu kasnije i uručio kao poklon.

Slijedeće jutro, prilikom upriličenog oprosta u hotelskoj sobi, Walsh je bio vidno potresen. Prije samog sastanka gledao je vijesti na satelitskoj televiziji. Negdje na istoku, vodio se još jedan bespotreban rat, a ljudskih žrtava bilo je mnogo. Walsh je, vidno žut u licu, tiho prošaptao : "Moramo spriječiti da se ovo i dalje događa".

Srca nas desetak prisutnih su se ujedinila u dubokoj tuzi koja je protresla naša bića.

POČETAK SVEGA

Bolni krikovi paraju prostor. Ivanu je nedavno amputirana cijela noga. Karcinom mu doslovce razara tijelo i dušu. Medicinske sestre mu redovitu previjaju otvorenu ranu, a ja se ne mogu suzdržati i promatram tu teško probavljivu sliku. Jauci i zapomaganje traju danonoćno. Ima već nekoliko mjeseci kako primam kemoterapiju. Bolest je došla u nezgodnom trenutku. A čini se kao da smo još jučer Tikvić, Siniša i ja vozili bicikle starom cestom prema Sloveniji i kao da sam imao snage obići cijeli svijet. Danas, spao sam na svega 45 kila. Nakon petodnevnog ciklusa nemam snage stajati ni hodati, pa me sestrin prijatelj Vlado na rukama mora nositi na četvrti kat zgrade u kojoj stanujem.

Dom. Nedostaje mi dom, prijatelji, moje prve ljubavi, glazba i izlasci. U samo jednom danu sve se promijenilo.

Pomalo nevjerojatno, neka djeca na odjelu mi zavide. Činjenica da na prsima imam ogroman ožiljak u obliku križa, jedan ispod srca i još nekoliko manjih od drenaže i silnih punkcija, te trajnu paralizu glasnice zbog loše izvedene operacije, njih ne zanima. Kosa mi sporije otpada, u tome je izgleda stvar. Gotovo iz solidarnosti, odlučujem se obrijati na nulu. Moj dotadašnji nadimak Čupko, zbog izrazito guste i kovrčave kose, izgubio je svoj temelj. No kosa će narasti, to nije takav problem. Glavni problem je to što od glavnog onkologa nisam dobio odgovor na pitanje zašto sam obolio. Ponekad mi se čini kao da ovi ljudi nemaju pojma što rade. Vidim da prije svega vole novac i svoje hobije.
Kao da roditeljima te jadne djece već nije dovoljno teško, već ih se nacimava da "ispod stola" guraju koverte s novcem i skupocjene poklone. Muka mi je od toga, čak više od proklete kemoterapije. I nemam blagog pojma od kuda starci uopće pronalaze lovu za poklone.
Briga za pacijente i suosjećanje kod većine doktora je nerazvijeno. Tek tu i tamo naiđe neki koji je ujedno i čovjek i koji voli pacijente i svoj poziv. No zato su medicinske sestre sasvim druga priča. Radišne i drage, one nose odjel na svoji leđima i često znaju više od ovih sa titulama. Prirodno sam naklonjen društvu žena, pa sa sestrama brzo pronalazim zajednički jezik.

Najgora je scena bila buđenje nakon operacije i spoznaja da ne mogu pričati. Nataša mi je došla u posjetu, prozujala je hodnikom i pokušao sam je dozvati, ali nisam mogao pustiti glasa. Kada me napokon pronašla sve što sam mogao je tiho šaptati, gubeći se u Natašinom sućutnom pogledu.
Kad su roditelji pokušali iskomunicirati činjenicu da nešto ne štima s mojim glasom, doktor je odgovorio – pa što onda, pa neće biti operni pjevač. Ne radi se o tome da je ugrožena moja možebitna karijera, već su od mene napravili polu invalida. A jebi ga- kad bolje razmislim i mogao sam biti pjevač, zašto ne? Lijepo bi upotpunilo moje prtljanje po bas gitari.
Dodatno, s lijevom rukom, kao posljedicu operacije, nisam mogao micati mjesecima. I to je za njih bila potpuno normalna stvar. I nitko nije odgovarao za to! S bogovima nema rasprave. A ovdje bogovi ne padaju na tjeme- padaju jedino mali ljudi. Padaju i kotrljaju se i bore se s ovim što zovemo životom.

Moj duh bježi od gorke stvarnosti i putuje daleko od ove odvratne sobe smrti. U mislima izlazim iz Klaićeve bolnice i krećem prema zgradi HNK. Napravit ću jedan krug na tom prekrasnom suncu. Nisam ni svjestan da zapravo radim vježbu kreativne vizualizacije. No u tijelo me ubrzo vraća teška mučnina. Miris otrova koji izlazi na svaku poru mog tijela pomiješao se s jeftinim sredstvima za čišćenje podova. Oh, ti prokleti mirisi. Uzimam posudu i povraćam još to malo tekućine koja je preostala u meni. Ima već četiri dana kako od mučnine nisam ništa jeo.

Bacam pogled na Marinka, Hrvojku i Dženana. Pomalo smiješna scena tih ćelavih glava bez obrva, zbog čega se nekad zezamo na vlastiti račun. Iako smo vrlo mladi, vidi se da nas je djetinjstvo zaobišlo. Klinci od šesnaestak i manje godina ne vode ovakve razgovore. Svi smo psihički ostarjeli barem 10 godina. Kada dođe vikend, a povišena nam je temperatura, zbog čega nas inače ne bi pustili kući, pribjegavamo malim trikovima. Starinske toplomjere sa živom lagano je podesiti na željenu temperaturu običnim kuckanjem po njegovom kraju. Barem jedna stvar koju možemo kontrolirati u ovoj situaciji.

Dok Hrvatskom bjesni rat, mi djeca sa onkološkog odjela također se borimo za vlastite živote. Pokušat ću zaspati, a onda, negdje u dubokoj noći, probudit će me taj unutarnji glas koji me prati u zadnje vrijeme. I glas će šaptati- "sve će biti u redu, sve će biti u redu... vidjet ćeš".

Kao da nisam imao dosta muka s tumorom, jetreni nalazi su mi jako loši. Brzo se umaram i osjećam probadanje. Šalju me na dodatne preglede u drugu bolnicu gdje me tamošnji doktor brutalnom hladnoćom izvještava kako imam kronični hepatitis B , te ću kroz dogledno vrijeme dobiti cirozu jetre. Kako lijepa vijest, a i još bolji način za saopćiti djetetu! Koji kreten, bože mi oprosti.

Gospon Ja Sve Znam Glavni Doktor I Bog I Batina Med Vama Seljakima na onkološkom odjelu je hladno komentirao ove nalaze svog hvalevrijednog kolege- "Nije to ništa. Svaki drugi doktor i medicinska sestra ga imaju."

Super- onda si ga imajte. Da ste provjeravali transfuzije ja bih sada bio pošteđen tog Nije To Ništa.

Točka na i bilo je zračenje. Najprije te obilježe crvenim markerima, što ostavlja veliki psihički šok jer izgleda užasno, a zatim ti koža na tom mjestu nakon zračenja doslovce zagori i pocrni.

Po pitanju bolesti jetre, ponudili su mi u to vrijeme eksperimentalni program liječenja interferonom. Dok čekam na zadnji razgovor prije kretanja na bolnički tretman unutarnji glas se opet javio, ovaj put zapovjednim tonom.

"Napusti bolnicu! Meditiraj i sve će biti u redu!"

O.K. Ovo više nije zafrkancija, moram djelovati i to sada i odmah. Taj tren ustajem, dok me moja sestra Dijana, koja je sa mnom bila u pratnji, gleda u čudu. Začuo sam sebe kako izgovaram- "Dosta mi je svega, odustajem od bolnice. Neću ići na to liječenje. A ako trebam umrijeti, umrijet ću na svoj način".
Po ulasku u doktorovu kancelariju odmah ga izvještavam o svojoj namjeri. Kako sam u to vrijeme već postao vegetarijanac, ovaj me žestoko napao radi te odluke.

"Ti si lud. Umrijet ćeš ako nećeš jesti meso!".

"Doktore, zahvaljujem na svemu i doviđenja. Radije biram smrt nego liječenje u bolnici".

Da je ovaj doktor bio imalo čovječniji i prisniji vjerujem da bih se možda i odlučio na liječenje. No bio sam umoran od njihovog ponašanja i naslućivao sam da mi to oštećuje zdravlje gotovo jednakom mjerom kao i sama bolest. Nisam imao izbora nego pobuniti se protiv te neljudskosti.

Sestra i ja izlijećemo iz bolnice za Infektivne bolesti. Odnosno, ja letim, a sestra me hvata u strahu od reakcije staraca kad čuju ove nadobudne vijesti.

Preostala je još jedna bolnica s kojom moram razračunati, a to je Klaićeva. S njima će biti lakše jer je taman završio planirani peti ciklus kemoterapije i unatoč prognozama doktora da neću preživjeti ja sam i dalje stajao na nogama.

I tako sam još jedno vrijeme išao na kontrole, no to je bilo toliko zamorno, a bolnica mi se sve više gadila, pa sam prkosno objavio roditeljima da neću više ići ni na kontrole, makar mi se bolest vratila.

Možda je to čak i bila glupa odluka, ponašanje koje ne preporučujem drugima. Pošto se u mom slučaju već radilo o recidivu (prvi put sam operiran još u osnovnoj školi, no to je prošlo vrlo glatko), povratak bolesti bio je vrlo izvjestan. Pošto je dosadašnje kretanje tumora išlo od srca, pa prema vratu, razmišljao sam da bi slijedeća lokacija mogla biti glava. To nisam mogao dopustiti.
Ivan je u međuvremenu preminuo, a ja sam se sjetio i Maria kojem je zbog raka odstranjeno jedno oko. Moja odluka je bila konačna - bolnica i ja smo definitivno završili "uspješnu suradnju".

Želio sam prakticirati Transcendentalnu meditaciju i pošto sam bio maloljetan, morao sam dobiti prethodnu suglasnost roditelja.

Pribojavao sam se da roditelji možda neće htjeti potpisati izjavu jer sam već i zbog samog vegetarijanstva imao s njima velikih problema. No bio sam uporan i tako je počeo moj duhovni život.
Kao posljedica ove meditacije, naglo mi se otvorila ljubav za glazbu i umjetnost. Imao sam osjećaj kao da sam se ponovno rodio. Sve sam vidio u živim bojama. Prolazio bih istim cestama kao i prije, no sve se činilo drugačije. Primjećivao bih razne detalje kojih prije uopće nisam bio svjestan, a posebno drveće.

S roditeljima sam s vremena na vrijeme ratovao. Imao sam sve veću potrebu živjeti sam.
Pošto smo, pored stana u kojem smo živjeli, u suterenu jedne dvojne kuće imali još jedan stan, koji smo za vrijeme rata ponudili izbjeglicama, razmišljao sam kako bi bilo super kada bih tamo mogao preseliti. Rat je taman završio, ljudi su se vraćali kućama no problem je nastao jer me roditelji nisu htjeli pustiti samoga pošto sam imao samo 17 godina. Molio sam Boga da mi to omogući.

Božja providnost ili slučajnost, ali svega nekoliko dana nakon moje molitve je na autoputu ponad te kuće puknuo glavni vodovod. Cijelo naselje je bilo poplavljeno, uključujući i naš stan. Voda je uništila sav namještaj. Ionako trošna kuća sada je definitivno trebala potpuno preuređenje.

Prepoznao sam ovo ovo kao svoju priliku. Počeo sam vršiti pritisak na starce i u nedostatku boljih argumenata čak prijetiti da ću odseliti u Indiju ukoliko mi ne dopuste da živim odvojeno od njih. Da, mali je vrag, moglo bi se reći. Kad si nekaj zacrta to tak mora biti. Ali vi me razumijete, zar ne? Tu suštu potrebu da se upustite u najljepšu od svih avantura, upoznavanje i kročenje božjom stazom.

Roditelji su popustili pod uvjetom da sa mnom dođe živjeti i sestra. Nije baš da je to bila moja prva opcija, ali pristao sam. I tako sam kao srednjoškolac dobio svoj poligon u kojem sam nesmetano mogao prakticirati tehnike i istraživati područje Duha. Koje je to bilo veselje!

Radi meditacije bih školu često potpuno zanemarivao. Shvatio sam da, ako se jako koncentriram, mogu dobijati pozitivne ocjene, čak i ako nemam pojma o gradivu. Teže predmete sam kompenzirao svojom poviješću bolesti i dobrim ponašanjem, pa su mi išli "niz dlaku" , a vrlo rijetko bih istinski morao zapeti i učiti.

Već u trećem srednje odlučio sam da neću ići na fakultet. Svijet duha mogao sam istinski proučavati jedino u privatnom aranžmanu, a bilo koji fakultet bi me samo odvraćao od toga. Ovo je bio težak period za mene. Više su se vrednovali ambiciozni učenici, a meni se sve to pomalo gadilo. Osjećaj nepripadnosti povećavao se iz dana u dan. Možda to izvana nitko ni nije toliko primjećivao, ali ja sam većinu vremena živio u svom unutarnjem tužno/sretnom svijetu. Školu sam odlučio završiti jedino iz razloga jer po prirodi stvari volim završiti ono što sam i započeo. Starci su me ohrabrivali, nudili mi opciju da pauziram jednu godinu dok se ne oporavim, ali ja sam školu smatrao smetnjom koju želim čim prije okončati.

A i neki profesori su mi dizali tlak i toga se isto tako valjalo čim prije riješiti. Pitao sam se kako je uopće moguće da psihički poremećeni ljudi rade u školama. Neki od njih su, saznajem, tek godinama kasnije bili izbačeni, a jedna je profesorica čak završila u ludnici.

Sjećam se scene gdje se profesorica iz sociologije ismijavala yoga letačima, potpuno nesvjesna da jedan budući letač upravo sjedi pred njom. "Znate, to su vam oni koji fantaziraju da mogu letjeti", rekla je ponosno razredu koji se glupavo kesio.

Mili Bože, koliko sam tada htio ustati i reći joj: " Kak si ti glupa i zatucana žena. Za tvoju informaciju, ja sam meditant. Znaš, to nije nešto što se maže na kruh već disciplina koju tvoj psihički sustav očigledno ne može podnijeti ni razumjeti. I radi toga mi je iskreno žao jer od vas profesora bi se trebalo moći očekivati da ste otvorenijeg i razvijenijeg duha".

Umjesto toga, progutao sam cijeli ovaj izljev emocija. Ponekad je to jedino rješenje, osim ako voliš svoj oklop, dugačko koplje i borbe s vjetrenjačama.

Dok su svi u završnom razredu srednje škole raspravljali o fakultetima, ja sam, kao jedini meditant i vegetarijanac u cijeloj školi, vrtio visak i mislio si svoje. Ekipa iz razreda je bila psihički nezrela pa sam se većinom družio sa sestrinim, od mene puno starijim, prijateljima. Moji vršnjaci iz starog kvarta su također spontano otpali. Bilo kakav suvisli razgovor na temu duhovnosti s njima je bio potpuno nemoguć. Vidjelo se da ih to na neki način smeta, baca ih iz komforne zone. Koga briga za duhovnost kad je jedini cilj u subotu popiti nekoliko piva, snimati cure i zafrkavati se. A ja sam duhovnost shvaćao i živio vrlo ozbiljno. Nisam ni imao izbora, kada bolje razmislim. To je bio osjećaj kao da sam sjeo na brzi vlak dok je ekipa oko mene još koristila pomoćne kotače na biciklima.

U slijedećih pet do šest godina naučio sam većinu tada dostupnih tehnika samorazvoja.
Od svih tih tehnika, TM sidhi program imao je najjače djelovanje na mene i svakodnevno sam ga provodio. Za vrijeme jednog yoga letenja (gdje si sada profesorice da me vidiš !), osjetio sam kako mi unutarnja vatra gori kroz cijelo tijelo. Ovo je bila drugačija meditacija od dosadašnjih. Otvorio sam oči i pomislio: Zdrav sam!

Još samo dan ranije zbog oštećene jetre toliko bih se brzo umarao da nisam mogao potrčati na tramvaj, a nakon ove meditacije svi simptomi su odjednom nestali.

Napravio sam jetrene nalaze i ponovno testiranje na hepatitis. Svi parametri koji su vodili k cirozi su se promijenili. Nalaz je bio potpuno uredan uz samo jednu iznimku- u krvi mi je i dalje ostao marker na Hepatitis B, no virus se "zamrznuo" i prešao u neaktivnu fazu.

Ovog sam se i dalje pribojavao jer je postojala opasnost da ne zarazim nekoga putem krvi ili seksualnim putem.

Dr. Despot, moj duhovni učitelj, s kojim sam se konzultirao u vezi ovog mog straha, pregledao je nalaze i pojasnio mi da ne trebam imati straha i da ne brinem o tome da ću nekoga spolno zaraziti.

U to vrijeme upoznao sam svoju prvu ozbiljnu djevojku i unatoč doktorovim riječima, upozorio je na potencijalnu opasnost, na što je ona samo odmahnula rukom.
Na svu sreću, doktor je bio u pravu. A danas, skoro 20 godina nakon otkrivanja hepatitisa, svi nalazi su mi još uvijek potpuno uredni uz tu jednu iznimku- marker je još uvijek prisutan kao podsjetnik na jedno prebrzo odrastanje i iskustvo koje nikada neću i ne smijem zaboraviti.

Godinama kasnije, radio sam neka istraživanja s bakrenim zavojnicama. Zavojnice bih postavljao na čakre i promatrao što se događa. Prilikom postavljanja na područje trećeg oka otvorio se energetski vrtlog i vidio sam samog sebe kako ležim u bolnici. Emocija mi je navrla i poželio sam samog sebe utješiti. Pomislio sam "Sve će biti u redu, vidjet ćeš...".
I tada sam shvatio. Glas koji sam čuo u bolnici prije 20 godina bio je moj vlastiti glas iz budućnosti.
I tako sam tu večer sam sebi, putem najobičnije bakrene zavojnice, odaslao sve one mentalne poruke koje sam u prošlosti već bio primio.

UVOD

Naše ogromne sunčane livade bile su prepune zatalasanog žita, čiji me zlatni odsjaj umirivao i ispunjavao. Zbog izoliranosti našeg imanja moja se komunikacija s ljudima svodila isključivo na roditelje, a većinu vremena provodio sam u prirodi. Priroda je ono što me oduvijek zanimalo i privlačilo, prema njoj sam gajio iskreno poštovanje i ljubav.
Sva pitanja i odgovore nalazio sam u prirodi. Bio je to moj način komuniciranja s Bogom. Godine su prolazile i činilo se kao da se ova idilična slika nikada neće promijeniti.

Jedno ljetno popodne putem koji je prolazio preko našeg imanja približavala su se zaprežna kola. Stariji čovjek i njegova kćer postali su naši gosti, jer običaj je prihvatiti sve putnike-prolaznike. I u tom trenu dogodila se čarolija ljubavi. Slučajna i prelijepa prolaznica u meni pobuđuje zanimanje i osjećaje kakve do tada nisam poznavao. Slijedećih nekoliko sati bili su uistinu raj na zemlji.

S njenim odlaskom otišao je i dio mene. Lutanja poljima više me nisu ispunjavala. Nemir se uvukao u moju dušu i ubrzo sam donio odluku o napuštanju svog doma. Iako nisam znao kamo krenuti, odlučio sam riskirati i potražiti ljepoticu koja je osvojila moje srce. Tada nisam ni slutio da će ovo biti višeživotna potraga.

Jednostavno i priprosto obučen, sa jednim jedinim zavežljajem okačenim za štap, krenuo sam pješke put prvog većeg grada. Ovakva pojava bila je savršena meta za iživljavanje gradskih huligana, tako da me umjesto srdačne dobrodošlice dočekalo njihovo premlaćivanje. Sve to me uistinu nije dodirnulo. Jedino što je bilo važno je bila ona. Potraga se morala nastaviti.

Mjeseci i godine su prolazile. Stalna lutanja, spavanja na otvorenom i poneko utočište dobrih ljudi bila su moja stvarnost. Put me jednog dana naveo na samostan, u čijem sam se okrilju i zaredio te proveo neko vrijeme. Međutim, mir samostana nije bio odgovor na moju čežnju. Jednostavno nisam bio sposoban zaboraviti slučajnu putnicu-prolaznicu koja je zarobila dio moje duše. Iako sam negdje duboko u sebi osjećao da je više neću sresti, odlučio sam napustiti sigurnost samostana. Moja potraga u liku putujućeg redovnika u tom životu zaista nije urodila plodom. Umirem sam i neispunjen.

Redovničku halju i pohabane sandale u ovom je životu zamijenila skupocjena motoristička oprema, no onaj unutarnji osjećaj je ostao isti. Hoću li je napokon sresti?