DRUM PRANAYAMA

Bubnjanje u krugu prakticiram oko 7 godina. Sve je krenulo eksperimentalno u jednoj skupini s kojom sam se nekoć družio. Ispočetka su to bila nezgrapna bubnjanja, prepuna falševa.
Za mene je to bilo uzbudljivo vrijeme iako je bilo jasno da je potrebno energetsko "uštelavanje" među sudionicima, a tehničko znanje i osjećaj za ritam su kod većine bili prilično niski.

Ovo je zanimljivo, jer s vremenom se ispostavilo da predznanje zapravo nije bitno, jer osoba intuicijski može "skidati" upute za ritam direktno od Duha.
Znači, ono što se jedino računa je senzibilnost osobe i njena sposobnost "osluškivanja" energije.

U nekoliko smo navrata svirali sa profesionalnim muzičarima. To je bila muka, jer su te osobe bubnjanju pristupale matematički i iz pozicije vlastite uvjetovanosti, a ne intuitivno, zbog čega bi bile lišene darova Duha i energetski spuštale kvalitetu svirke.
Dotični bi svirku kasnije komentirali tehničkim terminima, ne shvaćajući da se ovdje ne radi o muziciranju koje ima neku određenu i unaprijed dogovorenu formu već o plesu energija, prepuštanju i spontanosti, o otkrivanju "prirode nečega što se nalazi iza samog zvuka".

Sudjelovao sam nekoliko puta i na masovnim bubnjarskim radionicama koje su se plaćale i odmah mi se pokazalo da je to pogrešan put za mene. Pošto se za vrijeme svirke prirodno formira energetski vrtlog (sa smjerom kretanja u smjeru kazaljke na satu) događa se spajanje energije svih sudionika. U praksi je to značilo da je nekolicina nas senzibilnijih "vukla" ostale, energija se teško probijala i bilo je raznih posljedica od upijanja tuđe negativne energije u obliku glavobolje, mučnine i razdražljivosti.

Ako se u bubnjarskom krugu ne postigne sklad ili ako se dogodi ono što mi nazivamo "nedorečenom pričom", odnosno kada svirkom nismo do kraja probili neku blokadu, moguće su i dugotrajnije posljedice koje se manifestiraju i na pogoršanje u međuljudskim odnosima, probleme s financijama itd. Sve to sam osobno prošao, a prolazim i danas kad zeznem stvar.

Ono što želim reći je da ovo za mene nije razonoda već ozbiljna metoda komuniciranja s Duhom, nešto što treba raditi s mjerom i s osobama slične vibracije.
Ovo dakako ne vrijedi za one koji vole velika okupljanja i koji nisu toliko senzibilni na tuđe energije poput mene ili koji pak svjesno ulaze u takve krugove kako bi nekoga "povukli" za sobom, na višu razinu postojanja.

S drugom skupinom prijatelja kojima sam predstavio ovu metodu postepeno su se počeli otkrivali svi mogući potencijali bubnjanja, poput prisjećanja na prošle živote. Zanimljivo je kad nekoliko ljudi istovremeno dijeli identičnu viziju zajedničkog prošlog života!

Bilo je tu i posjećivanja raznih svetaca i božanstava, komuniciranja sa sibirskim šamanima, dobijanja raznih duhovnih uvida, inicijacija itd.

Čak je moguće stvoriti most koji te vodi u paralelna vremenska postojanja, tj. ti u stvarnom vremenu komuniciraš s nekim koji je prema linearnom gledanju na vrijeme već odavno mrtav. Linearno, on za tebe predstavlja prošlost, a ti za njega budućnost, no u stvarnosti i prošlost i budućnost se događaju istovremeno.
Ovo ide i korak dalje, jer je moguće komunicirati s vlastitom "prošlom" inkarnacijom.
Primjerice, bubnjaš sa skupinom prijatelja i otvara se energetski most gdje unutarnjim okom vidiš jednu drugu skupinu koja također svira. Ispostavlja se da je ta skupina nitko drugi nego ti i tvoji prijatelji, ali u jednom drugom vremenu. Pristupate jedni drugima i razgovarate. Izgleda kao da pričaš s nekim drugim, ali to si ti koji priča sam sa sobom. A kad si još k tome indijanac koji ti priđe i kaže ti "kako mu nije jasno kako ne možeš riješiti pitanje partnerstva i kako je bijeli čovjek poremećen" ništa ti više nije jasno. Ja, koji sam indijanac, "špotam" samog sebe, koji sam bijelac. Blago rečeno, ovo je jedna od najčudnijih stvari koje sam doživio u ovom životu.

Ono što je važno spomenuti je to da su nam se sva ova iskustva događala spontano, upravo na isti način kako smo i pristupali svirci. Ponekad bi pokušali postavili neku namjeru, ali je svaka svirka zapravo bila "vožnja u nepoznato" i Duh se naizgled nije puno osvrtao na naše želje i namjere, barem kratkoročno. Nikad nismo mogli unaprijed znati što će se i da li će se dogoditi.

Nisu sve svirke bile ovako mistične i "pomaknute", većina ih je ipak bila puko otpuštanje stresa, borba s bukom vlastitog uma koji je uporno pokušavao nadglasati ritam bubnjeva. Znao bih i ostati razdražen, preosjetljiv, rastrešen i neuzemljen (više negoli sam to inače :).

Nakon svirke bih često i "isplakao dušu", nakupljeni teret i emocije bi se topile uslijed postignute vibracije. U tim trenucima ostajao bih u tišini još pola sata, zavladala bi svetost postojanja, stanje takve unutarnje mekane tišine radi čega se ne usudiš ni pomaknuti, samo kako se ne bi rasplinula.

U našim eksperimentima smo otkrili da frame drumovi djeluju znatno bolje od djembe bubnjeva zbog drugačije i opuštenije opne i "višeslojnog" zvuka koji reproduciraju, stoga smo djembe u potpunosti izbacili iz upotrebe. Zvečka, drvene palice i didgeridoo (ako je doziran) su dobrodošli.
Svaka svirka formira "nekoliko krugova" tj. ritam se spontano mijenja donoseći drugačiju vrstu frekvencije. Bubnjanje isto završava spontano, ne gleda se na sat niti se stvara bilo kakav obrazac.

Prije i poslije bubnjanja vrlo je poželjno napraviti kađenje s kaduljom ili prirodnim duhanom. Tako ćete se očistiti od stresa i astralnih entiteta i bolje ćete uzemljiti frekvenciju. Dan nakon svirke poželjno je ne kretati se među puno ljudi, već dan provesti u prirodi. To vrijeme je potrebno za usklađivanje s potaknutim energetskim pomakom.

Ima jedna stvar s kojom smo se mučili neko vrijeme. Znali bi tako tijekom sviranja svi osjetiti poriv za pjevanjem ili vriskom, ali smo to susprezali kako ne bi ometali druge. Kad smo napokon shvatlili da su ti trenuci zapravo inicijatori za probijanje nakupljenih blokada ili potenciranje neke potrebne osobine, povremena vriska i smijeh su postali sastavni i poželjni dio svirke.

Za vrijeme solo svirke sam slučajno otkrio nešto što nazivam drum pranayama. Možda ovo i nije neka novost, ali meni jest. Na bubnju je potrebno svirati tiho, tako da se jasno može čuti zvuk disanja na nos. Disanje treba biti snažnije nego inače i usklađeno s ritmom bubnja, ali ne nužno identično u smislu tempa (brzine). Zvuk disanja na nos je zapravo sličan zvečki i s tog nivoa muzički obogaćuje svirku, pogotovo ako svirate sami. Promjene u ritmu, brzini i intenzitetu disanja dolaze spontano, isto kao i kod samog bubnjanja. Disanje i bubnjanje se nadopunjuju. Nemojte forsirati disanje kako ne bi hiperventilirali. Oprezno i sa eventualnim zadržavanjem daha kako ne bi napravili prejaki proboj energije. Ovdje se čak može napraviti i početna namjera za razbijanjem određene blokade ili rješenjem nekog problema. Ja primjerice dišem u neki problem ili u određenu čakru. Zgodna tehnika za eksperimentiranje. Javite mi rezultate!

Za kraj, naglasio bih da bubnju treba pristupati otvorenog uma i s poštovanjem. Bubanj je instrument koji prizemljuje frekvencije koje nisu od ovoga svijeta, a koje nas vode, pročišćuju i nadahnjuju. Energija Duha je svemoćna, a opet treba joj pristupati skromno i bez nekih velikih očekivanja. Uzimanjem bubnja u ruke postaješ inicijant nove stvarnosti.
Ti si vozilo za Duh, poistovjećuješ se s bubnjem i tvoriš instrument koji svira Božju volju. Opusti se, prepusti se i intuitivno sviraj ono što nosiš u srcu.