20
četvrtak
veljača
2014
SUSRET S MAJKOM IZ JEDNOG OD PROŠLIH ŽIVOTA
Goran i ja se spremamo na izlet u Ptuj. Plan je da prvo pogledamo Jožinu seansu iscjeljivanja, a nakon toga slijedi razgledavanje grada i pizza. Andrea i Zdenko su nas dočekali na dogovorenom mjestu i upoznali nas s Jožom. Seansa započinje. Prostorija ptujskih toplica ukusno je uređena. Jože je rasporedio prisutne. Ima nas dvadesetak. Uz glazbu Jože započe mahati rukama. Bioterapija je krenula. Mahanje ruku popraćeno je njegovim mumljanjem. Oči su mu razrogačene poput luđaka, tako da smo se na tren pošteno prepali. Sva sreća da neće i nas tretirati, mislim si sa stolice u zadnjem redu. Mi smo ovdje samo informativno, tješim se. Pažnju mi privlači djevojka s moje lijeve strane. Nešto na njoj toliko mi je poznato. Shvaćam da dijelimo fizičku sličnost. Kosa, crte lica, kao da sebe gledam u ogledalu. Moju iznenađenost Jože prekida pozivom.
"Ajmo dečki, tko je prvi?".
Tko, mi? Oklijevamo na trenutak. Pa, ajde ako se baš mora. Stojim dok me Jožina energija ljulja lijevo desno. Napokon se opuštam. Nakon desetak minuta vraćam se na svoje mjesto. Joža je sve glasniji i dinamičniji. Od pojedinačnih tretmana krenuo je na grupne. Istovremeno tretira po 3-4 osobe. Glazba mi para uši, a kristali u sobi postaju živi. Zamantalo mi se od energije i jedva čekam pobjeći van. No to je tek početak.
Odjednom, događa se nešto čudno. Bez i jedne riječi i bez Jožine direktive, desetak ljudi istovremeno ustaje i naglo napušta prostoriju. Opla, što se to događa? Kao da je netko stisnuo gumb, samo što u Jožinim rukama ne vidim nikakav daljinski. U prostoriji nas ostaje tek nekolicina. Dok se zbunjeno ogledavamo i napokon počinjemo kopčati da se ovdje odigrava volja neke više sile, Jože nas poziva bliže. Stolice smo složili u polukrug, svatko od nas u dlan stavlja po jedan veliki kristal i seansa se nastavlja. Jože nastavlja tretman direktnim polaganjem ruku. Slovenka koja je privukla moju pažnju sjedi odmah pored mene. U trenu kad je Jože na nju spustio ruke događa se nešto neobično. Počela je plakati i vikati na sav glas, a mene je pošteno stegnulo u srcu. Osjećam razarajuću bol i borim se da ne pustim suze. Jože primjećuje moje reakcije te me pita- "Prepoznaješ ju?". "Da, to je moja majka iz jednog od prošlih života u Italiji." - odgovaram.
Slovenka je počela vikati- "To je moje dijete! Moje dojenče!" Odjednom pada na koljena ispred mene obuhvativši moje noge. Suze su joj se stale slijevati po meni.
Naime, radilo se o tome da me ona u jednom od prethodnih života, odmah po rođenju, ostavila pred vratima samostana. Opati su me prihvatili, odgojili i školovali. Dogurao sam daleko u hijerarhiji, no nedostatak majčine ljubavi od mene je stvorio hladnog i distanciranog čovjeka. Od mještana sam uživao strahopoštovanje.
Od siline emocija tijelo mi se počelo toliko tresti da me Jože rukama držao za ramena kako ne bih pao sa stolca. Suze su krenule i iz mene, kao da im nema kraja. "Opraštaš li joj?" - čujem Jožino pitanje. "Naravno."- odgovaram. Slovenka i ja se naposljetku grlimo. Bio je to lijep osjećaj pripadanja i prihvaćanja.
Kao posljedicu mog napuštanja, Slovenka je u tom prijašnjem životu jako patila od grižnje savjesti i boli koju je sposobna proživjeti jedino majka koja se rastala od svog djeteta. Ta joj se patnja na podsvjesnoj razini prenijela i na ovaj život, izazivajući neispunjenost i razne životne probleme, dok sam ja sa svoje strane u ovom životu često imao osjećaj nevoljenosti i odbačenosti. Taj osjećaj, kao svojevrsni program, materijalizirao mi se u svakom ljubavnom odnosu radi čega sam beskrajno patio. I evo, ovaj tren, dvije duše pod vodstvom Svjetlosti dobile su svoju šansu da krenu dalje i nastave ispunjenijim životima. Taj dio prošlosti je rastvoren, a uzrok boli je napokon otkriven.
Uslijedio je kratak razgovor s Jožetom. "Jesi vidio što je sve izašlo? Jesi vidio koliko toga ima u tebi?"
"Da, vidio sam. Još je dosta toga ostalo, no moja je duša sada puno lakša. Osjećam se izvrsno."
Nikada se više nisam čuo sa Slovenkom, mojom ispaćenom majkom iz jednog od prošlih života.
Oznake: bioterapija, prošli životi
komentiraj (0) * ispiši * #
04
utorak
veljača
2014
17.10. GODINE NEKE
Vrijeme se definitivno ubrzalo, a u skladu s time kod mene je krenula serija pročišćavanja na svim nivoima. Moji strahovi izranjanju na površinu. Čini se kao da ne mogu kontrolirati svoj život. Samo sam svjedok događanja, a gotovo svaki dan događa se nešto duboko i snažno. Jedna tema prebrzo zamjenjuje drugu, što zna biti vrlo bolno.
17.10. bio je dan kada je val novih vibracija prošao kroz našu planetu. E-mail poruke koje su kružile povodom ovog događaja sadržavale su upute o tome kako moramo paziti na svoje misli, pošto se one na taj dan mnogostruko pojačavaju izazivajući ubrzane materijalizacije. Period je to kada možemo mnogo napraviti za mir naše planete kao i za ostvarenje individualnih ciljeva.
Kao i mnogi drugi, jedva sam dočekao taj dan. Prekrasno sunčano vrijeme pozivalo je na probu mog novog skutera. Ispunjen pozitivnim mislima uživao sam u vožnji i sve je bilo super do trena kada sam na jednom semaforu osjetio jak udarac odostraga. Skuter je kao posljedicu udarca odletio u vozilo ispred i sve u svemu zadobio lijepo oštećenje. Skuter je kršten, a ja zahvaljujem Bogu što sam ostao živ i neozlijeđen. S vozačem koji je skrivio ovu nesreću nešto se čudno događa. Prilazim mu, kucam na prozor auta, ali on ne reagira. Izgleda da sam nevidljiv u ovoj fizičkoj dimenziji. Vjerojatno su taj dan svi na cesti zbunjeno promatrali skuter koji vozi bez vozača i čudili se kamo je otišla ta nova tehnologija. No u mojem se polju javlja onaj ljudski osjećaj ljutnje što mi u trenu vraća vidljivost. Vozač me napokon primjećuje, izlazi van i kreće serija njegovih isprika o tome kako on nije kriv. Da, svakako. Što smo mi ispred njega trebali? Proći kroz puno crveno? Da skratim priču, čovjek i ja smo se odvezli u obližnju prodavaonicu gdje sam samo dan ranije kupio skuter i sve se lijepo dogovorili oko rezervnih dijelova. Bilo mi ga je čak i žao, jer je djelovao izgubljeno i umorno. No prilikom povratka na istom onom križanju gdje se desila prometna nezgoda pao sam s motora. Taj pad se može zapisati u anale najsmješnijih padova u povijesti motocikala. Noga mi se zaplela u uzicu koja je visila sa ključeva skutera, uslijedilo je lagano koprcanje i zatim sam se strovalio na pod. Skuter na lijevo, a ja na desno. Bio je to zanimljiv prizor za putnike autobusa koji je vozio iza mene i koji umalo da nije pregazio i mene i mog dvokotačnog mezimca. No ja se ne predajem. Brzo ustajem, nabacujem osmjeh koji bi postidio sve hollywoodske glumce i odlučujem da ništa ne može pokvariti ovaj prekrasan dan. Moje su misli pozitivne i točka. Činjenica da je prilikom pada pukao ključ u bravi, a motor ostao raditi također ne može pokvariti moje raspoloženje. Ništa, ali ništa me neće navesti na bed! Odlazim u obližnji servis gdje me vlasnica dočekuje s osmjehom. Očigledno, nisam jedini kojem se desila ovakva bizarna nesreća.
Slijedećih nekoliko dana istraživao sam poruku tog događaja. O.K. nesreće se događaju, ali dva puta u istom danu, na istom mjestu? Nesreća u kojoj sam se prisilno našao ukliješten u „sendviču“ možda je poručivala - NE ŽURI, NE POŽURUJ, BUDI OVDJE I SADA! OVDJE I SADA!
A to je baš ono s čime imam toliko problema. Ovdje i sada, lako je za reći. Ništa, idem vidjeti o čemu se tu zapravo radi. Nije da baš želim završiti u bolnici, samo kako bi napokon naučio ovu lekciju.
Oznake: ovdje i sada, sadašnji trenutak, motor
komentiraj (1) * ispiši * #
