Goran i ja se spremamo na izlet u Ptuj. Plan je da prvo pogledamo Jožinu seansu iscjeljivanja, a nakon toga slijedi razgledavanje grada i pizza. Andrea i Zdenko su nas dočekali na dogovorenom mjestu i upoznali nas s Jožom. Seansa započinje. Prostorija ptujskih toplica ukusno je uređena. Jože je rasporedio prisutne. Ima nas dvadesetak. Uz glazbu Jože započe mahati rukama. Bioterapija je krenula. Mahanje ruku popraćeno je njegovim mumljanjem. Oči su mu razrogačene poput luđaka, tako da smo se na tren pošteno prepali. Sva sreća da neće i nas tretirati, mislim si sa stolice u zadnjem redu. Mi smo ovdje samo informativno, tješim se. Pažnju mi privlači djevojka s moje lijeve strane. Nešto na njoj toliko mi je poznato. Shvaćam da dijelimo fizičku sličnost. Kosa, crte lica, kao da sebe gledam u ogledalu. Moju iznenađenost Jože prekida pozivom.
"Ajmo dečki, tko je prvi?".
Tko, mi? Oklijevamo na trenutak. Pa, ajde ako se baš mora. Stojim dok me Jožina energija ljulja lijevo desno. Napokon se opuštam. Nakon desetak minuta vraćam se na svoje mjesto. Joža je sve glasniji i dinamičniji. Od pojedinačnih tretmana krenuo je na grupne. Istovremeno tretira po 3-4 osobe. Glazba mi para uši, a kristali u sobi postaju živi. Zamantalo mi se od energije i jedva čekam pobjeći van. No to je tek početak.
Odjednom, događa se nešto čudno. Bez i jedne riječi i bez Jožine direktive, desetak ljudi istovremeno ustaje i naglo napušta prostoriju. Opla, što se to događa? Kao da je netko stisnuo gumb, samo što u Jožinim rukama ne vidim nikakav daljinski. U prostoriji nas ostaje tek nekolicina. Dok se zbunjeno ogledavamo i napokon počinjemo kopčati da se ovdje odigrava volja neke više sile, Jože nas poziva bliže. Stolice smo složili u polukrug, svatko od nas u dlan stavlja po jedan veliki kristal i seansa se nastavlja. Jože nastavlja tretman direktnim polaganjem ruku. Slovenka koja je privukla moju pažnju sjedi odmah pored mene. U trenu kad je Jože na nju spustio ruke događa se nešto neobično. Počela je plakati i vikati na sav glas, a mene je pošteno stegnulo u srcu. Osjećam razarajuću bol i borim se da ne pustim suze. Jože primjećuje moje reakcije te me pita- "Prepoznaješ ju?". "Da, to je moja majka iz jednog od prošlih života u Italiji." - odgovaram.
Slovenka je počela vikati- "To je moje dijete! Moje dojenče!" Odjednom pada na koljena ispred mene obuhvativši moje noge. Suze su joj se stale slijevati po meni.
Naime, radilo se o tome da me ona u jednom od prethodnih života, odmah po rođenju, ostavila pred vratima samostana. Opati su me prihvatili, odgojili i školovali. Dogurao sam daleko u hijerarhiji, no nedostatak majčine ljubavi od mene je stvorio hladnog i distanciranog čovjeka. Od mještana sam uživao strahopoštovanje.
Od siline emocija tijelo mi se počelo toliko tresti da me Jože rukama držao za ramena kako ne bih pao sa stolca. Suze su krenule i iz mene, kao da im nema kraja. "Opraštaš li joj?" - čujem Jožino pitanje. "Naravno."- odgovaram. Slovenka i ja se naposljetku grlimo. Bio je to lijep osjećaj pripadanja i prihvaćanja.
Kao posljedicu mog napuštanja, Slovenka je u tom prijašnjem životu jako patila od grižnje savjesti i boli koju je sposobna proživjeti jedino majka koja se rastala od svog djeteta. Ta joj se patnja na podsvjesnoj razini prenijela i na ovaj život, izazivajući neispunjenost i razne životne probleme, dok sam ja sa svoje strane u ovom životu često imao osjećaj nevoljenosti i odbačenosti. Taj osjećaj, kao svojevrsni program, materijalizirao mi se u svakom ljubavnom odnosu radi čega sam beskrajno patio. I evo, ovaj tren, dvije duše pod vodstvom Svjetlosti dobile su svoju šansu da krenu dalje i nastave ispunjenijim životima. Taj dio prošlosti je rastvoren, a uzrok boli je napokon otkriven.
Uslijedio je kratak razgovor s Jožetom. "Jesi vidio što je sve izašlo? Jesi vidio koliko toga ima u tebi?"
"Da, vidio sam. Još je dosta toga ostalo, no moja je duša sada puno lakša. Osjećam se izvrsno."
Nikada se više nisam čuo sa Slovenkom, mojom ispaćenom majkom iz jednog od prošlih života.
Post je objavljen 20.02.2014. u 11:38 sati.