Pregled posta

Adresa bloga: https://blog.dnevnik.hr/danielpostruzin

Marketing

BUDHINO PROSVJETLJENJE - ODBIJANJE KARMIČKE IGRE ILI ČIN NEČINJENJA

Sjećate li se čuvene scene iz filma "Mali Budha" gdje demoni iskušavaju Budhu dok sjedi ispod drveta u meditaciji? Cilj demona je bio da se Budhu navede na borbu, na promišljanje, na otpor i u konačnici na strah. Prisustvo straha pokazuje našu upletenost u ‘igru’ koja se temelji na osjećaju odvojenosti od Boga. To je ego stanje ili identifikacija sa sadržajem uma. To je stanje svijesti u kojem u kojem vjerujemo da možemo biti povrijeđeni.

No Budha je snagom svoje volje, t.j. nereagiranjem, odlučio izaći iz tog stalnog kruga borbe. Budhin miran stav, njegove poluzatvorene oči i blažen izgled lica odraz su njegovog unutarnjeg stanja. Njegovi mnogobrojni prethodni pokušaji, trpljenja, gladovanja i yogijske prakse nisu dovele do rezultata. Budha je bio bio zabavljen činjenjem i idejom da se prosvjetljenje mora zaraditi da je smetnuo s uma činjenicu kako je prosvjetljenje u stvari prirodno stanje bića. Dakle, njega se ne treba zaraditi, već ga treba dozvoliti.
Stoga je ‘progledao’ kroz demone, tj. postao transparentan za napad demona (ego faceta) i odabrao mir. Odabrati mir znači ne reagirati, ne činiti, ne opirati se. To je bilo u čistoj suprotnosti sa svime što je do tada radio. Ovaj, zadnji put, on je odlučio jednostavno ne napraviti ništa! I tada se dogodilo. Pošto demoni (ego) nisu naišli na reakciju straha ( a na čemu se temelji ego) , jednostavno su se povukli. Budha je shvatio da je borba sa samim sobom besmislena i da ta bitka ne može biti dobivena. Nadilaženje (odbijanje) borbe je jedino rješenje.

Likove demona u praktičnom smislu možemo shvatiti kao našu reakciju na nedaće svakodnevnog života, glad, siromaštvo, bolest, nepravdu, financijske probleme... sve ono što nas može natjerati na strah i onu čuvenu "O , Bože, ako postojiš zašto onda dopuštaš moju patnju". Svi smo se mnogo puta susreli s tim osjećajem. Taj osjećaj, ta emotivna i/ili misaona reakcija je nešto na čemu zatim temeljimo svoje postojanje i identitet, a što je iskrivljena slika naše prave prirode.

Probleme ‘vanjskog’ svijeta ne bih nazvao iluzijom, jer ako mi netko opali šamar itekako će me boljeti. Nema sumnje u to da osjećam bol. No bitna je reakcija na taj udarac t.j. životni problem na koji smo naišli. Ovdje se zapravo radi o svojevrsnom kozmičkom testu. Naša reakcija odražava stupanj naše prosvjećenosti i duhovnog razumijevanja. Bitno je da taj problem snagom svoje volje učinimo transparentnim- jednostavno mu ne smijemo pridavati preveliku pažnju. Samo pomislite kako ćete jednog dana fizički umrijeti i kroz tu spoznaju mnogi problemi će se smanjiti na veličinu graška. "Ej, kad umrem, ionako me neće biti briga što su mi neki dan razbili novi skuter. Idem se radije malo više zabavljati i smijati. Ne želim svoj život zatrpavati suvišnim strahovima i smećem."

Mi određujemo bitnost nečega. Budha jednostavno nije dozvolio da demoni i njihov napad (izazovi svakodnevnice) postanu suviše bitni. I u tome je cijeli trik! Sada nam samo preostaje kako da taj trik izvježbamo do automatizma.

Svakako da je Budhin stav odraz njegove duhovne zrelosti stečene kroz mnogoživotna iskustva. Rečeno je da shanti (mir) nije lako primiti u sebe pošto je taj trajni mir istovremeno i izuzetna snaga koju valja izdržati. Kako bismo bili sposobni doživjeti ovo stanje mira, svojstveno Budhi i bićima njegovog ranga, naš um i stanična svijest moraju biti dekodirani, a energetski kanali otvoreni i protočni. Za to su svakako potrebni mnogi životi. Ali, jednog dana, nakon mnogobrojnih inkarnacija, nudi nam se ta jedinstvena prilika. U biti- cijelo to vrijeme putovanja mi smo se vraćali samima sebi. Netko nas je davno "zeznuo" i pokazao prstom u jednom smjeru (negdje izvan nas) i dok smo se snašli zaboravili smo tko smo i što smo. S tim zaboravom počinje igra i sve do kraja naša pažnja ostaje na vani. I onda se jednog dana pitamo "Ej, stani malo. A što ako sam ja u biti već prosvijetljen? No, pod pretpostavkom da jesam, kako to da ja toga nisam svjestan?".


Priča se nastavlja tako da kroz duže vrijeme osjećamo kao da smo samo jedan korak od nečega velikog, nečega doista značajnog. Počinjemo mnogo razmišljati o pojmu prosvjetljenja. Taj osjećaj nazivam "srebrna medalja" ili "kamenčić do prosvjetljenja".

Umjesto da neprestano trčimo prema prosvjetljenju, ispunjenju i miru, polazimo od pretpostavke da je to stanje već dio našeg pravog bića. To što tražimo je već tu, ali to ne vidimo. Um, kretanje misli i emocija s kojima smo identificirani, zamagljuju stvarnost. Mi smo u stalnom vrtlogu, karmičkom kotaču, igri napada i obrane.

Dok napokon jedan dan ne odustanemo od svega, od potrage i samoga sebe. Taj tren, kada smo odustali, mi smo prihvatili sadašnji trenutak. I tada se prava slika o onome tko smo i što smo spontano i nenaporno razotkriva. Fizičkoj dimenziji (horizontalnoj liniji) mi smo pridodali duhovnu (vertikalnu liniju). U točki sjecišta (sadašnji trenutak) formirao se križ na kojem smo razapeli vlastiti ego (osjećaj odvojenosti koji se manifestira kroz neprestano bavljenje prošlošću ili težnjom dostizanja budućnosti; identitet koji se bazira na mislima i osjećajima).

To je toliko očigledno i jasno, zato se Budha nasmijao. To što tražim životima je cijelo vrijeme bilo prisutno u meni, u točki ovdje i sada. Koji trik, koja igra!

Raspeće ega rezultira aktivacijom brojih ego faceta (demona) koji nas napadaju. No Budha ovo prepoznaje i umjesto borbe odabire mir. Borba sa samim sobom je besmislena.

To je JA JESAM stanje svijesti koje se razotkriva tek malim smiješkom, bez ijedne riječi ili pokreta. Poluotovrene oči gledaju u svijet, ali je pažnja centrirana na unutarnje biće.

Kako se slika pomalo slaže spoznajemo da smo nekad davno (na početku vremena) bili integrirani i prosvijetljeni. U ovoj inkarnaciji, taj osjećaj jedinstva je cijelo vrijeme bio negdje duboko u nama i zato smo intuitivno znali našu krajnju destinaciju. Mi smo već bili tamo, na izvoru, toj početnoj točki iz koje su se manifestirali svi materijalni i nematerijalni univerzumi.

Zaustavljajući vrijeme mi se ponovno (pro)nalazimo u toj točki i što nam drugo preostaje nego nasmiješiti se?


Post je objavljen 07.05.2013. u 19:29 sati.