Moje virtualno ogledalo
Tek jedna dobra misao
Neću vise govoriti u futuru: ne govorim u futuru.
Prestat ću misliti o neplodnosti. Ne mislim o neplodnosti.
Jer, ja nisam neplodna.
Sve je to u mojoj glavi.
Strah,
neizvjesnost,
nestrpljenje …
doveli su do toga da nisam mogla ovaj mjesec proizvest poštenu jajnu stanicu.
Autosugestije: Sto ako ne mogu?! Pa ja ne mogu!!! I ja uistinu - ne mogu.
Al od danas MOGU. Tako sam odlučila.
Imat ću jajnu stanicu prvom mogućom prilikom.
I postat ću mama.
Znam, to je futur.
Evo i prezenta: Plodna sam. No vise ni o tome ne mislim.
Snaga je uma prevelika.
Naša nam misao može biti najjače oružje, borite se zato njome ZA sebe, a ne kao ja - PROTIV sebe.
Danas smo zakopali ratnu sjekiru.
Moj um i ja.
Navika
... nije dobra stvar.
Navikla sam se na ono dobro.
Na ono sto me oduševljavalo.
Ono sto ga je činilo boljim od svih muškaraca koje sam poznavala i koje bih mogla upoznati.
Vrline su i dalje prisutne, no ja ih ponekad ne vidim. Barem ne u mjeri u kojoj on to zaslužuje.
Nameću se katkad samo one sitne slabosti i nebitne mane kojih je bilo i ranije, pa ih tako ima i sada. No onda ih nisam vidjela jer sam bila oduševljena velikim, dobrim stvarima.
Sada jasno vidim te sitne mane. Ne uvijek, ali kad ih vidim - smetaju mi. Ne želim ih. Postajem čangrizava. Nepodnošljiva.
Posljedica: I on zamjećuje moju losu stranu jer je ona dobra strana već dugo samo stvar navike.
A i dalje smo isti oni ljudi kao na početku priče.
Možda još i bolji. Sigurno bolji.
Ne dopustite da navika zavlada vašim životima.
Uvijek barem pokušavajte vidjeti i onu veliku, dobru stranu vaših najdražih,
ma kako vas navika ometala u tome.
Boje, mirisi i okusi ranog ljeta
Dobro da sam zastala.
Bar na trenutak.
Jer lipanj mi izmiče. Godina mi prolazi, evo već će srpanj.
Bilo bi tužno ne osjetiti miris lipe u rano predvečerje. Vratio me u neke trenutke starih sretnih dana najranije mladosti. Podsjetio me na neka prijateljstva kojima nije bilo suđeno da traju.
Bilo bi šteta ne kušati trešnje. Njihov me okus vratio kući. Vratio me u djetinjstvo, onu bezbrižnost punu neznanja i radoznalosti.
Bilo bi suludo ne pogledati zelenilo, travu kojoj je proljeće dalo sasvim dovoljno kiše. Vratila me u sadašnjost, moju mladost na pragu zrelosti. Ta ljepota trenutka podsjetila me koliko sam sretna. Što sam baš sada. Baš tu.
Ma, stvarno, bilo bi zaista glupo ne zastati, ne pogledati, ne pomirisati, ne okusiti.
Infekcija ili Ima li pravde
Njima je bas dobro.
Žive da nam koriste ili da nam zagorčavaju život.
Ili i jedno i drugo;
ovisno o mjestu prebivališta.
Iako nam neke cine život lakšim, to ne opravdava one koji nam ga zagorčavaju.
Pa makar se radilo o jednim te istima.
Upravo mi život zagorčava sto tisuća inače redovitih i dobrodošlih Stanovnika moga tijela. Međutim, dobrodošlicu su shvatile previše široko, pa su se naselile na jedno hm krivo mjesto.
Pa si kapam neke gorke kapi u malo vode.
Kuham dvije litre nekog čaja fuj boje. Glupog mirisa. Nezavidnog okusa.
Neke crvene kapsulice počet ću sanjati.
I sad im vise nije dobro. Tim Stanovnicima.
Zbog ovih Deset-na-petu neposlušnih, zločestih i zalutalih, nastradat će tko zna koliko tisuća ako ne i milijuna nevinih… jer neće izdržati te kapi, čajeve, kapsulice, antibiotike. Probiotik iz AB kulture (živjela Lura) neće ih puno spasiti. A meni zao. Ne želim da stradaju nevini. Ne želim.
No, da ima pravde, ne bi ni došlo do raseljavanja.
Ne bi bilo te nedopuštene i zakonom neregulirane migracije. Naime, mjesto na kojem su Stanovnici, nije bilo spremno prihvatiti izbjeglice. Barem ne toliki broj izbjeglica. A čujem da stižu i nove, iako mi još nisu javili koje nacionalnosti i u kojem broju.
No, da ima pravde, ne bih sada vodila rat protiv tih Deset-na-petu.
Rat u kojem će nužno i oni koji nisu krivi platiti danak.
Unatoč probiotiku.
Cijeli je svijet ...
Kad sam bila nesretno zaljubljena, a to je bilo uvijek, jer biti sretno zaljubljen nije mi bila fora, dobri dečki su mi sa 16 bili dosadni... e, onda je cijeli svijet bio sretno zaljubljen.
To me dakako bacalo u depru, pa sam doma jela - kokice, naravno, debljala se te se usput trovala nikotinom.
Onda sam odrasla i udala se za dobrog dečka. Najboljeg na svijetu. Odjednom sam i ja bila dio sretnoga para i šetala sam se ulicama kao i svi drugi sretni parovi. Nije mi se činilo više da su ama baš svi sretno zaljubljeni nego samo mi, rijetki...
Potom sam htjela prestat pušiti. Fuj cigarete. Bilo ih se teško odreći. A u fazi odvikavanja imala sam dojam hodajući ulicama onak zaljubljena - da cijeli svijet puši. Hoću i ja...
Al, ne! Ljubav prema mom mužu koji je vjerovao u snagu moje volje bila je previše jaka pa eto nisam propušila iako je cijeli svijet, al stvarno, cijeli je svijet - pušio.
Nakon što sam se konačno riješila cigarete, došlo je vrijeme da se riješim i viška kila. Jer bilo ih je - što od onih kokica iz Doba nesretnih ljubavi, što iz Doba odvikavanja.
Kad sam počela gladovati, svi su išli ulicom i gušili se u slasnim i masnim sendvičima. Više nije cijeli svijet bio zaljubljen, niti je pušio. Cijeli je svijet žderao. Ma mislim, stvarno... A ja onako, sretno zaljubljena, zdravih pluća, a gladna. Predurah i to. 10 kila manje. Isplatilo se.
No sada, i dalje zaljubljena, čistih pluća i kilažom koja ajde-recimo-da-odgovara (iako moram opet na dijetu), šećem se gradom i cijeli svijet, bar onaj ženski dio, nije više zaljubljen, ne puši i ne jede, nego je trudan.
Trbusi su im raznih oblika i raznih veličina. Cijeli je svijet trudan. Ja, zaljubljena i čistih pluća - još nisam.
Nikakav dan
I vi ste valjda imali barem jedan takav dan. Koji ste pozeljeli prespavati.
Cini vam se kao da je sve krenulo krivo.
No, morali ste se smjeskati i doci i taj dan na posao, stajati ponosno i biti pametni. A tak ste snuzdeni i ni malo ponositi i zelite bit glupi jer se osjecate tupo, prevareno, nasanjkano. A nisu vas nasanjkali ljudi, niste se nasanjkali sami, nego imate peh.
Dogodi se ono sto niste ove noci sanjali da bi se moglo, jer ste u nekom drugom filmu, u nekim drugim nadama, ... i to sto se sada dogodilo nije se trebalo dogoditi. Nemocni ste. I ne mozete utjecati na to da se ista stvar ne ponovi. Sve je u tudjim rukama. No i dalje vjerujete da On zna sto radi i zasto to radi. Vjerujete.
Ma, bas fuj dan.
Kolicina kokica je obrnuto proporcionalna kolicini seksa, ili...
Zivci.
Najprije samo radoznalost.
Pa ushicenje. Sreca. Nada. Mozda ipak odemo u cetvrfinale.
Pa sta im je? Zasto su prestali igrat?!
Idem po jos jedne kokice.
Jos jedne. I jos jedne.
Ucinilo se da je vecer skroz propala.
Bila sam sto-posto-sigurna da je kolicina kokica obrnuto proporcionalana kolicini seksa...
No vecer ipak nije propala...
I necu vise ni u sta biti sto-posto-sigurna.
:-)
22.06.2004. u 08:06 | 3 Komentara | Print | # | ^
Budi strpljiva, mama...
Iako sam ja neplanirana, to nije odredilo moju sudbu.
Bas naprotiv, sve sto radim, sve sto želim jedan je veliki plan.
Neki to zovu ambicijom, neki snom, neki organizacijom, al vjerujte mi - to je zapravo obično planiranje. To je život s predumišljajem.
I zato bi mi trebalo suditi. Trebalo bi me kazniti s bar mjesec dana neplaniranja, s mjesec dana opuštanja i bezbrižnog cerekanja.
Planirala sam što ću radit, e to sam i radila.
Što ću obući, tako sam se obukla, ma kako mama protestirala.
S kim ću se družit, s njima sam se družila, makar neke prijateljice nisu bile tak dobre duše kako sam si ja to planirala....
Planirala sam ja i kad ću se udati, i tad sam i udala.
Planirala sam da bude dobar, lijep, pametan i da me voli, no njegov dolazak u moj život ipak ne mogu reci da sam JA uspjela ostvariti, to bi već bilo drsko ustvrditi.
Isplanirani studij sam diplomirala, na isplaniranom se poslu zaposlila ... a onda su planovi počeli zapinjati.
Samo moje dijete ne želi doći kad je mama planirala.
Moje me dijete uči da budem spontana, a još nije ni rodilo.
Uči me da volim nekim drugim načinom, iako ga još nema.
Uči me da budem hrabra i da budem strpljiva, uči me da zavrijedim njegov dolazak.
Moje nerođeno i planirano dijete već pomalo mijenja moj svijet.
