Njima je bas dobro.
Žive da nam koriste ili da nam zagorčavaju život.
Ili i jedno i drugo;
ovisno o mjestu prebivališta.
Iako nam neke cine život lakšim, to ne opravdava one koji nam ga zagorčavaju.
Pa makar se radilo o jednim te istima.
Upravo mi život zagorčava sto tisuća inače redovitih i dobrodošlih Stanovnika moga tijela. Međutim, dobrodošlicu su shvatile previše široko, pa su se naselile na jedno hm krivo mjesto.
Pa si kapam neke gorke kapi u malo vode.
Kuham dvije litre nekog čaja fuj boje. Glupog mirisa. Nezavidnog okusa.
Neke crvene kapsulice počet ću sanjati.
I sad im vise nije dobro. Tim Stanovnicima.
Zbog ovih Deset-na-petu neposlušnih, zločestih i zalutalih, nastradat će tko zna koliko tisuća ako ne i milijuna nevinih… jer neće izdržati te kapi, čajeve, kapsulice, antibiotike. Probiotik iz AB kulture (živjela Lura) neće ih puno spasiti. A meni zao. Ne želim da stradaju nevini. Ne želim.
No, da ima pravde, ne bi ni došlo do raseljavanja.
Ne bi bilo te nedopuštene i zakonom neregulirane migracije. Naime, mjesto na kojem su Stanovnici, nije bilo spremno prihvatiti izbjeglice. Barem ne toliki broj izbjeglica. A čujem da stižu i nove, iako mi još nisu javili koje nacionalnosti i u kojem broju.
No, da ima pravde, ne bih sada vodila rat protiv tih Deset-na-petu.
Rat u kojem će nužno i oni koji nisu krivi platiti danak.
Unatoč probiotiku.
Post je objavljen 26.06.2004. u 12:52 sati.