Dobro da sam zastala.
Bar na trenutak.
Jer lipanj mi izmiče. Godina mi prolazi, evo već će srpanj.
Bilo bi tužno ne osjetiti miris lipe u rano predvečerje. Vratio me u neke trenutke starih sretnih dana najranije mladosti. Podsjetio me na neka prijateljstva kojima nije bilo suđeno da traju.
Bilo bi šteta ne kušati trešnje. Njihov me okus vratio kući. Vratio me u djetinjstvo, onu bezbrižnost punu neznanja i radoznalosti.
Bilo bi suludo ne pogledati zelenilo, travu kojoj je proljeće dalo sasvim dovoljno kiše. Vratila me u sadašnjost, moju mladost na pragu zrelosti. Ta ljepota trenutka podsjetila me koliko sam sretna. Što sam baš sada. Baš tu.
Ma, stvarno, bilo bi zaista glupo ne zastati, ne pogledati, ne pomirisati, ne okusiti.
Post je objavljen 28.06.2004. u 20:04 sati.