Kad sam bila nesretno zaljubljena, a to je bilo uvijek, jer biti sretno zaljubljen nije mi bila fora, dobri dečki su mi sa 16 bili dosadni... e, onda je cijeli svijet bio sretno zaljubljen.
To me dakako bacalo u depru, pa sam doma jela - kokice, naravno, debljala se te se usput trovala nikotinom.
Onda sam odrasla i udala se za dobrog dečka. Najboljeg na svijetu. Odjednom sam i ja bila dio sretnoga para i šetala sam se ulicama kao i svi drugi sretni parovi. Nije mi se činilo više da su ama baš svi sretno zaljubljeni nego samo mi, rijetki...
Potom sam htjela prestat pušiti. Fuj cigarete. Bilo ih se teško odreći. A u fazi odvikavanja imala sam dojam hodajući ulicama onak zaljubljena - da cijeli svijet puši. Hoću i ja...
Al, ne! Ljubav prema mom mužu koji je vjerovao u snagu moje volje bila je previše jaka pa eto nisam propušila iako je cijeli svijet, al stvarno, cijeli je svijet - pušio.
Nakon što sam se konačno riješila cigarete, došlo je vrijeme da se riješim i viška kila. Jer bilo ih je - što od onih kokica iz Doba nesretnih ljubavi, što iz Doba odvikavanja.
Kad sam počela gladovati, svi su išli ulicom i gušili se u slasnim i masnim sendvičima. Više nije cijeli svijet bio zaljubljen, niti je pušio. Cijeli je svijet žderao. Ma mislim, stvarno... A ja onako, sretno zaljubljena, zdravih pluća, a gladna. Predurah i to. 10 kila manje. Isplatilo se.
No sada, i dalje zaljubljena, čistih pluća i kilažom koja ajde-recimo-da-odgovara (iako moram opet na dijetu), šećem se gradom i cijeli svijet, bar onaj ženski dio, nije više zaljubljen, ne puši i ne jede, nego je trudan.
Trbusi su im raznih oblika i raznih veličina. Cijeli je svijet trudan. Ja, zaljubljena i čistih pluća - još nisam.
Post je objavljen 23.06.2004. u 21:01 sati.