Crni stihovi

Osjećam se sve lošije dok pišem.
Svaki put (svaki drugi ili treći mjesec) umjesto oslobođenja osjećam mučninu.
Kao da je u pitanju neodgodiva
obveza (koju sam, rukovodeći se nemarom, ustrajno odgađao).
Kao da sam izložen duhovima Jeseni i Zime,
matematički nedokazivim Stvorovima
što parazitiraju na nepotpunoj površini podsvijesti.
Osjećam se toliko bezvoljno da redovito pomislim
kako, nakon što završim započeto,
više nikada neću početi
(nakon što završim ono što nije moguće završiti).
Iscrpljen, ozlojađen, bogatiji za prijezir prema spoznajnom aparatu
što mi govori da pišući
ništa neću promijeniti.
Pogotovo ne sebe, egzistencijalno ugroženog neženju koji će, prema
sadašnjim izračunima,
za pet do deset godina
postati beskućnik.

Oznake: propadanje

Vrana je stisnula kljun, progutala kišnu glistu pa me pogledala u oči:
nemaj drugih osim mene!
Ostarjela ptičurina, osnažena proteinskim zalogajem,
djelovala je gotovo prijeteće.
Htio sam joj objasniti kako oduvijek pišem o njenoj braći i sestrama,
o mrtvim vranama u parku u kojem sam jednom
vodio ljubav
(kasnije objasnivši da ljudska jedinka ljubav može voditi
jedino za uzicu).
Nije ju se dojmilo mada bi, s obzirom na tajne koje krije,
morala dešifrirati pomno planiranu
neizgovorenost.
Nemam drugih osim tebe, zajedljiva ptičurino, nemam drugih osim
tebe zato što nemam drugih - zato što sam s drugima raskrstio
onda kada sam drugost definirao
kao nekritičko srljanje u množinu.
U sveopći nominativ, katransku baru koja će nas,
ne zamrzimo li se u potpunosti
(voljeti se više ne možemo),
sve progutati:
izvor na kojem se u svitanje poji
tamnoputa ptičja
perspektiva.

Oznake: Vrana, smrt, Bol, propadanje, prolaznost, agonija, Rezignacija, očaj