Osjećam se sve lošije dok pišem.
Svaki put (svaki drugi ili treći mjesec) umjesto oslobođenja osjećam mučninu.
Kao da je u pitanju neodgodiva
obveza (koju sam, rukovodeći se nemarom, ustrajno odgađao).
Kao da sam izložen duhovima Jeseni i Zime,
matematički nedokazivim Stvorovima
što parazitiraju na nepotpunoj površini podsvijesti.
Osjećam se toliko bezvoljno da redovito pomislim
kako, nakon što završim započeto,
više nikada neću početi
(nakon što završim ono što nije moguće završiti).
Iscrpljen, ozlojađen, bogatiji za prijezir prema spoznajnom aparatu
što mi govori da pišući
ništa neću promijeniti.
Pogotovo ne sebe, egzistencijalno ugroženog neženju koji će, prema
sadašnjim izračunima,
za pet do deset godina
postati beskućnik.
Post je objavljen 04.05.2016. u 11:27 sati.