CRNI BLOG KOMUNIZMA https://blog.dnevnik.hr/crniblogkomunizma
nedjelja, 28.02.2010.
SREBRENI LETAČ
Srebreni letač Ivica Kostelić na ZOI u Vancouveru, 27. 2. 2010.
Ivica Kostelić ostvario je svoj san i želju Hrvata za još jednom olympijskom medaljom u Vancouveru kada je 27. veljače 2010. u slalomskoj utrci osvojio srebro! To je 10 medalja za Hrvatski olympijski odbor i Hrvatsku, i 9 olympijska medalja obitelji Kostelić.
Prisjećamo se zimskih Olympijskih igara 2002. i u Torinu prije četiri godine kada je Janica osvojila u skijanju svoje šest zlatne i srebrene medalje. Ivici je ovo druga medalja u Vancouveru, drugo srebro, i kao što je sam o sebi rekao, postao je Srebreni letač, kao onaj znanstveno-fantastični lik Silverstar koji leti na skateboardu.
Nekadašnji svjetski prvak u slalomu, Ivica Kostelić, ovim se posljednjim u nizu odličjem opet upisao zlatnim slovima u povijest svjetskog i hrvatskog sporta i hrvatskoga skijanja, i po mojemu mišljenju je je dostojni nasljednik, ako ne po broju odličja, onda zasigurno po eleganciji i tehnici skijanja, Šveđanina Ingemara Stenmarka, velikana slaloma.
Janica Kostelić je pak div među skijašicama, ali, iako sam na ovim olympijskim igrama načulio svoje uši ne bi li čuo koju riječ pohvale na račun velike Janice, ne da nisam čuo riječ pohvale, nego posebno u medijima njemačkoga govornoga područja nisam čuo doslovno ni da su Janicu uopće spomenuli! To je ništa drugo nego tipična germanska umišljenost koja svoje klice ima u rasizmu Karla Marxa i Adolfa Hitlera prema slavenskom svijetu koji je definirao njemački filozof Hegel, po čijoj su teoriji Slaveni manje vrijedna ljudska bića od Germana. Takav status prešućivanja kakav Janica ima na području Europske unije imati će i Hrvati kad Republika Hrvatska postane nepunopravna članica Europske unije!
ANTE STARČEVIĆ
23. 5. 1823. - 28. 2. 1896. - 28. 2. 2010.
S obzirom da smo se nadovezali na Germane, koji imaju i svoje pozitivne povijesne likove poput germanskog vojskovođe i bivšeg rimskog časnika, Variusa, koji je u godini 7. nakon Krista u šumama zapadno od rijeke Rheine potukao tri rimske legije i zaustavio rimski prodor na istok u područje na kojemu su živjeli Germani koje je spasio od rimskoga ropstva, ne možemo preskočiti legendarnog Antu Starčevića koji je bio protivnik veliko-njemačke politike i germanizacije, čija je obljetnica smrti 28. veljače, u godini 1896. kada je umro i uskrsnuo od mrtvih odnosno kada je ponovo rođena njegova duša čija je karizmatičnost nadahnula u 20. st. brojne naraštaje Hrvata u borbi za hrvatske pravice, pravdu i pravednost. Veliki Ličanin, a najčasniji među pokojnim hrvatskim političarima, velikan hrvatske povijesti i hrvatske politike Ante Starčević bio je stjegonoša hrvatske nezavisnosti i cjelokupnosti hrvatskih etničkih i povijesnih zemalja u borbi za ravnopravnost Hrvata bez obzira na njihovo etničko porijeklo i vjeroispovjed. Stvorio je hrvatsku modernu političku naciju i usadio joj samopouzdanje iako Hrvati često zaboravljaju svog Oca domovine i ono što im je govorio i u naslijeđe ostavio svoje bogato političko znanje i iskustvo!
Ante Starčević je 1861. godine sa svojim istomišljenikom Eugenom Kvaternikom udario temelje politici hrvatskih interesa nasuprot stranim interesima koje su u hrvatskoj politici zastupale marionete bečkog dvora i mađarskog diktatora Khuena Hedervarya.
Ante Starčević kritizirao je malodušje i izdaju hrvatskih nacionalnih interesa koju je počinio đakovački biskup i političar njemačkog porijekla, Josip Juraj Strossmayer, koji je u pismu hrvatskom povjesničaru Račkome priznao da ga je njemački car iz Habsburške dinastije Franjo Josip ucijenio da ako ne bude provodio njegovu politiku, da u politici biti neće! Tako je korumpirani Strossmayer izdao hrvatske nacionalne interese i hrvatske zemlje podredio Hrvatsko-Ugarskom Nagodbom iz godine 1868. interesima Budimpešte, i Hrvati su uz financijsko ropstvo morali arbitražnim sporazumom odstupiti svoju najveću luku i povijesni primorski grad Rijeku. Nakon što je hrvatskom narodu nanio neizmjerljivu štetu, Strossmayer se 1871. povukao iz hrvatske politike, nije mu se sudilo za veleizdaju nego je i nadalje, sve do svoje smrti, klevetao Antu Starčevića kojemu pak sve do njegove smrti i nakon više od 30 godina u hrvatskoj politici nije uspjelo poništiti nagodbu s Ugarskom, i hrvatski položaj u Austro-Ugarksoj Monarhiji popravit jer se u vrijeme strane diktature u Zagrebu pod palicom Mađara i “bana“ Khuena Hedervarya, nalazio pod medijskom cenzurom, i vodio politiku pod nepravednim izbornim zakonom koji je nestao tek nestankom Austro-Ugarske Monarhije čiji je nestanak Ante Starčević poput proroka najavio, a nastankom prve Jugoslavije 1918. se položaj Hrvata još više pogoršao, ovaj puta ne pod germanskom i ugarskom nego pod hegemonijom “braće“ Srba za čije se bratstvo zalagao upravo nesretni izdajnik Josip Juraj Strossmayer, osnivač jugoslavenske ideologije.
Ante Starčević je osnivač pravaške ideologije odnosno zastupnik hrvatskog državnog prava, ili drugim riječima, Ante Starčević je bio parlamentarni zastupnik prava hrvatskog naroda na državnu samostalnost Hrvatske koju su hrvatski branitelji obranili 1991. u velikosrpskoj agresiji, a današnja garnitura političara u Hrvatskoj posljednjih godina demontiraju hrvatsku samostalnost, i čine zaista sve da ukinu hrvatski souverainitet, i hrvatsku državu pripoje Europskoj uniji, novovjekoj Austro-Ugarskoj i Jugoslaviji!
U politici su Starčevićeve ideje bile u drugoj polovici 19. st. revolucionarne, zbog čega mu je u nekoliko navrata suđeno na montiranim političkim sudskim procesima, njemu i drugim pravašima, ali isključivo samo pravašima, ne i Strossmayerovim “narodnjacima“ i pro-mađarskim “unionistima“. Strossmayerovce je Ante Starčević zvao “obzorašima“ i “slavo-srbima“, što je sintagma nastala na osnovi imenice rob, tako da je izdajice hrvatskog naroda u hrvatskoj politici, strossmayerovce, nazivao robovima stranaca.
Srpski narod je Ante Starčević uvažavao, kao i državu tog naroda, Srbiju, koja je nikla u to vrijeme, ali je bio protivnik politike da se pravoslavnim posrbljenim Vlasima dodijeli status nacije u Hrvatskoj, da se pravoslavnim Vlasima prizna srpsko ime, i srpski jezik u Hrvatskoj jer nikada Srbi u Hrvatskoj nisu bili doseljeni do 1918. godine!
Srpska samostalna stranka (SSS, danas imamo u R.H. Srpsku demokratsku samostalnu stranku - vuk dlaku mijenja - ćud nikada!!), koju je godine 1887. u hrvatskim povijesnim zemljama osnovala tajna služba Srbije, nije do 1905. prelazila izborni prag jer hrvatski pravoslaci za tu srpsku stranku nisu glasovali jer su držali da su oni Hrvati, a ne Srbi, naprotiv, bili su veliki i vatreni hrvatski nacionalisti. Tek stvaranjem političke koalicije, tako zvnae Hrvatsko-srpske koalicije na čelu sa bivšim pravašem i naivcem Franom Supilom, Srpska samostalna stranka počinje prelaziti izborni prag, i sudjelovati u obnašanju vlasti u hrvatskim zemljama zapadno od Drine. Na koncu je Srpska samostalna stranka pod vodstvom velikosrpskog agenta Svetozara Pribićevića od naivnih Hrvata u cijelosti prigrabila 1918. svu vlast, jer kad daš mali prst, ode ti cijela ruka! Srbi su znalci u vođenju hinjene bizantske politike, majstori su političkih spletki i vrhunsnki propagandisti, tako da su uz šačicu hrvatskih izdajica 1918. nametnuli hrvatskom narodu velikosrpsku diktaturu. Pošto samo glupani ne izvlače pouke iz povijesti, današnji hrvatski političari tipa ive Sanadera i Jadranke Kosor (rođena Vlaisavljević, godine 1990. članica Saveza komunista Jugoslavije – Pokreta za Jugoslaviju, tada od generala JNA novoosnovane političke stranke velikosrpskih oficira), tako i današnja garnitura hrvatskih vladajućih političara, isto kao početkom 20. st., prave iste pogreške, i vode hrvatski narod u propast, uz oživljeni titoistički kult laži! Naravno, uz iste metode kao i u Starčevićevo vrijeme, medijskom cenzurim, političkim sudskim procesima i lažima! Po svom djelovanju je Ante Starčević spadao u liberalne političare u smislu borbe za slobodu i slobodne svjetonazore, ali ne u smislu liberalne ideologije, jer biti liberalan ili slobodarski usmjeren nije isto što i zastupati liberalističke ideje ideologije liberalizma.
"... Tvrdi, zaneseni i beskompromisni Hrvat, a istodobno i podjednako liberal, utemeljitelj hrvatskog nacionalizma i zagovornika univerzalnih građanskih prava, ideolog hrvatske države i zaštitnik individualne svijesti i građanskih sloboda, nacionalni vođa ali ne i ekskluzivist koji poučava da sreća i nesreća svakog naroda ovise o sreći i nesreći njegovih susjeda, Starčević nije, kako bi se iz izrečenoga moglo zaključiti, protuslovan nego slojevit, nije nesustavan nego je svestran..."
(Komentar Dubravka Jelčića zz knjige "Ante Starčević - književna djela". Izdavač: Matica Hrvatska, Zagreb, 1995. CIP - katalogizacija u Nacionalnoj i sveučilišnoj biblioteci u Zagrebu. ISBN 953-150-200-5.)
Tko sam sebe smatra za sužnja, taj se ne mari čuditi ako ga i drugi takvim sciene. Tko nije svoj, taj je svačiji, jer od njega ne stoji čiji će biti. Tko se i hotice za sužnja izdaje, taj nema pravo tužiti se, što ide od ruke do ruke 'što menja gospodare'. Ante Starčević, 28. 3. 1867. u govoru akademjskoj mladeži.
Da ne bi ispalo da u ovome postu i na blogu netko nešto ima protiv Nijemaca, spomuti ću velikog socijaldemokratskog političara, bivšeg kancelara Savezne Republike Njemačke, Helmuta Schmidta, koji je terorističkoj Frakciji crvene armije i Bader-Meinhof-bandi zavrnuo šiju! Gospodin Helmut Schmidt, nekadašnji predsjednik Socijaldemokratske stranke Njemačke, SPD, koja je za razliku od Socijaldemokratske partije iz Hrvatske, SDP, istinska socijaldemokratska stranka, rekao je 23. veljače 2010. u jednoj emisiji na njemačkoj javnoj televiziji NDR, da je “komunistički antifašizam laž“!
Socijaldemokrat Helmut Schmidt posramio "socijaldemokrata" Zorana Milanovića?
Time je Helmut Schmidt potvrdio tvrdnju Hrvatskog centra za istraživanje zločina komunizma koji drži da je komunistički antifašizam laž, odnosno da bivši komunisti iz partizanskog pokreta nisu antifašisti u smislu borbe za slobodu jer komunizam nije demokracija nego totalitarizam i vladavina diktature komunističke partije. Tako je jedan veliki Helmut Schmidt izrekao ono što se u hrvatskim mas-medijima cenzurira, a od vladajućih političara u Republici Hrvatskoj prešućuje i izvrće, te krivotvori povijest. Tako su pro-jugoslavenski titoisti u Republici Hrvatskoj, uključujući hadezeovce, esdepeovce i haenesovce, dobili od socijaldemokrata Schmidta takav šamar koji će odzvanjati još godinama!
Sozialdemokrat Helmut Schmidt je također u istom nastupu rekao da vojnici Wehrmachta nisu bili fašisti. Primjenjujući analogiju, možemo reći da i vojnici N.D.H. nisu bili fašisti, tako da će tvrdnja ovog velikana njemačke politike i socijaldemokratskoga pokreta, koji se našao i na naslovnoj stranici Time, u slijedećim godinama pomoći onim hrvatskim povjesničarima koji nisu marionete stranaca i intelektualni idijoti koji hrvatsku povijest vuku po blatu, zastupajući jugoslavensku komunističku i velikosrpsku agitacijsku propagandu, odnosno pomoći će onim hrvatskim povjesničarima koji će skidati krinku sa laži o hrvatskoj povijesti koju su komunisti i četnici krivotvorili.
(Izvor: nastup njemačkog kancelara u mirovini, Helmuta Schmidta, na njemačkoj televiziji “NDR“, 23. 02. 2010. u emisiji “Beckman“.)
Dana 28. veljače 1991. obnovljena je stranka koju je Ante Starčević bio osnovao 1861. godine, i koja je u prvoj Jugoslaviji naglasila hrvatski prefiks u svome imenu, Hrvatska stranka prava, zabranjena u diktaturi srpskoga kralja i despota Aleksandra Karađorđevića, i Titova generala Franje Tuđmana, 6. siječnja 1929. i 6. siječnja 1994. godine!
Današnji nastavljači nepravde, pod pravaškim imenom i bojama stijega Hrvatske stranke prava su isti oni koji su Hrvatsku stranku prava godine 1993. i oteli od njena članstva i predsjednika Dobroslava Parage, tako da je jedina istinska i autentična pravaška stranka u Republici Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini, Hrvatska stranka prava 1861. (HSP 1861.) koju vodi Dobroslav Paraga kojemu se u biti dogodila ista nepravda kao i Anti Starčeviću koji je također morao osnovati novu pravašku stranku jer su njegovu Stranku prava bili oteli marionete bečkoga dvora.
Rezultat otimanja stranke od Ante Starčevića bilo je osnivanje prve Jugoslavije, i genocid nad hrvatskim narodom 1945. u simbiozi marksizma i velikosrpstva, nestanak hrvatske države i desetljetno ropstvo Hrvata sve do pada komunističkog Berlinskog zida.
Nema sumnje da su one stranke sa pravaškim predzankom današnjice koje su najgrlatije u traženju hrvatskih prava iste one izdajničke snage u hrvatskoj politici kao i početkom 20. st. jer i ondašnje “pravaške“ stranke su bile najgrlatije u odnosu na Čistu stranku prava od Josipa Franka (koju je osnovao Ante Starčević), te su u ključnim trenutcima hrvatske politike izvršile izdaju i veleizdaju. Međutim, postoji način na koji birači mogu razlikovati krive pravaške stranke od prave, a to su djela u politici, ne riječi nego djela!
Ovaj post završavam usklikom Ante Starčevića – “Bog i Hrvati!“, što ne predstavlja ekskluzivitet ili isključivost nego poziv Hrvatima da se oslone na vlastite snage jer Hrvati nemaju saveznike u svijetu osim u osloncu na vlastite snage u hrvatskom narodu, uz Božju pomoć!
CBK
subota, 20.02.2010.
SPORNA JOSIPOVIĆEVA PREDSJEDNIČKA SAVJETNIČKA MOMČAD?
Nije me iznenadila činjenica da se tinta na predsjedničkoj prisezi Ive Josipovića još nije osušila, a u roku od 48 sati nakon toga već su dvojica nesuđena savjetnika ispala iz momčadi na Pantovčaku odnosno iz Odisejeva broda. Naime, kad se crpi iz rezervoara močvare zvana korupcija, ne može se ni očekivati bolje savjetnike od ovih jadnika. Kakva je to uopće momčad, i koga oni savjetuju, i u koje svrhe?
Kao prvo, za razliku od mas-medija i internetskih portala u Hrvatskoj, držat ćemo se hrvatskog jezika, što znači i hrvatskoga pravopisa, te nećemo pisati po uputama od kradljivca hrvatske kulturne baštine i velikosrpskoga ideologa Vuka Stefanovića Karadžića, jer na hrvatskom govornome području ne postoji “tim“ ("Tim" je američko ime, koje predstavlja kraticu od Timmothey), nego postoji “momčad“, a ako koristimo posuđenicu iz engleskoga jezika, onda ćemo pisati “team“, dakle, imenicu koja označava momčad ili posadu.
Kakva je to, dakle, momčad ili posada (team) koja će savjetovati kormirala na hrvatskom tankeru koji je, zbog vladavine bivših komunista od 1990. do danas, doživio “havariju“, i čija je havarija “nepopravljiva“ - kako je prošle godine gluhim Hrvatima naglasio analitičar i kritičar, znanstvenik i savjetnik u predsjedničkoj momčadi Baracka Obame, rođeni Zagrebčanin g. prof. dr. Darko Pavuna!
Kao prvo, činjenica da je Josipović od svoga prethodnika preuzeo savjetnika Aleksandra Perkovića, zvan “Saša“, znači da Udba na daljinski upravljač iz obavještajnoga podzemlja i dalje u šaci drži političku elitu Hrvatske, jer Sašin otac je dokazani i poznati oficir Udbe.
Neki pametnjaković će sada reći da ne mogu djeca biti kriva za postupke svojih očeva, ali u slučaju bivših komunista se to humanističko pravilo ne može iz moralnih i političkih razloga primijeniti, iz razloga što Saša šuti kao zaliven o tamnoj prošlosti svojega oca Josipa kojega, usputu rečeno, traži Interpol (međunarodno redarstvo) zbog osnovane sumnje u organizaciju politički motiviranog ubojstva bivšega komunista i disidenta komunizma, direktora marketinga zagrebačke Industrije nafte, Stjepana Đurekovića, u Wolfratshausenu kraj Münchena, iz 1983. godine.
Ivo Josipović si je dozvolio da ga po pitanju hrvatske nacionalne sigurnosti savjetuje čovjek čijeg oca njemačko pravosuđe i bavarska krim-policija i Glavno državno odvjetništvo Savezne Republike Njemačke traži zbog sudjelovanja u jugoslavenskom državnom terorizmu na tlu nekadašnje Zapadne Njemačke u vrijeme Hladnog rata! (Josip Perković živi na slobodi u Zagrebu pod zaštitom “hrvatskog“ državnog vrha!)
To je veliki minus novog predsjednika, i već sada se s velikim čađavim slovima upisao u hrvatsku povijest, sad je samo pitanje, hoće li ostati na čađavim slovima ili će završit na smetlištu povijesti kao njegov prethodnik?!
Podsjetit ću na razgovor (interview) koji je nekadašnji reformirani komunist iz vremena Hrvatskog proljeća, i osnivač hrvatske vojne kontra-obavještajne službe HV, g. Drago Frančišković, jednom prilikom ne tako davno rekao o Josipu Perkoviću – da se radi o najbeskrupuloznijoj i najnečasnijoj figuri u hrvatskoj politici koja je odgovorna za cijeli niz politički motiviranih atentata, ne samo u bivšoj Jugoslaviji nego i u samostalnoj Republici Hrvatskoj, te je kao primjer naveo ubojstvo u smrtonosnom atentatu na jednog od čelnika hrvatske demokratske oporbe iz prve polovice devedesetih, dopredsjednika Hrvatske stranke prava, pokojnog Antu Paradžika, hrvatskog velikana, velikana naše povijesti, koji je likvidiran u policijskoj zasjedi u Sesvetama kraj Zagreba, 1991. godine, u jeci velikosrpske agresije, tako da to ubojstvo nije samo klasično političko ubojstvo, što je teško kazneno djelo, nego predstavlja i veleizdajnički čin, jer Ante Paradžik je bio jedan od organizatora hrvatske obrane od velikosrpske agresije, te postoji osnovana sumnja da su počinitelji bili tajni agenti Beograda, ili su to učinili po želji ondašnjeg “hrvatskog“ državnog vrha kojeg su činili bivši komunisti, udbaši i uvjereni titoisti!
Ne trebam valjda naglašavati da se Ivo Josipović moralno-politički diskvalificirao u predizbornoj utrci kada je za zločinca Tita ustvrdio da je to naš navodni povijesni velikan. Bio bi to vic kad ne bi bilo tragično da, eto, aktualni hrvatski predsjednik misli pozitivno o jednom diktatoru koji je kroz zločin pokušao uništiti sve one Hrvate koji su se zalagali za uspostavu hrvatske države kontra jugoslavenske i velikosrpske.
Zaključak: Savjetnik Aleksandar Perković nalazi se u sukobu interesa zbog svojega oca koji je bjegunac pred međujnarodnim policijskim nalogom! Time si je predsjednik Josipović zabio takav autogol koji će ga stajati sve u politici.
Pozitivno je, što je Josipović odbio savjetničke usluge jednog drugog bivšeg udbaša na kojega se njegov prethodnik oslanjao, na Jugoslavena i titoista Budimira Lončara, grobara Hrvatske! No, pretpostavljam da predsjednik nije odbio uzeti u svoju savjetničku momčad uskoro devedesetogodišnjeg Budimira iz razloga što je ovaj grobar Hrvatske nego iz razloga biologije, dakle, umor materijala je u pitanju, a osim toga, svoj čavao u hrvatski lijes Budimir je već zabio tako da nema potrebe udvostručavati, makar dvostruko jače drži, ali ima onda drugih koji će to umjesto njega učiniti. Podsjetimo se samo jednog mračnog detalja iz Lončarove tamne prošlosti: kao državni “sekretar“ “Sekretarijata SFR Jugoslavije za spoljne poslove“ u Beogradu je u rujnu 1991. na sjednici Vijeća sigurnost u Organizaciji ujedinjenih nacija, u gradu New Yorku, zahtijevao uvođenje embarga na izvoz oružja u SFRJ, što je u korist išlo jedino do zuba naoružanoj tzv. JNA, ali ne i razoružanom golorukom hrvatskom narodu i razoružanoj Republici Hrvatskoj koja je u to vrijeme vodila obrambeni rat protiv agresora "JNA" i Miloševićeve Srbije!
Umjesto Josipovićeve i Perkovićeve fotografije, fotografija pokojnog ubijenog Ante Paradžika u društvu sa svojim prijateljima i suborcima hrvatskim braniteljima (Paradžik treći s lijeve strane) prilikom obilaska prve crte bojišnice i obrane od velikosrpskog agresora, u Jasenovcu, 1991., neposredno pred smrtonosni atentat na dopredsjednika Hrvatske stranke prava i načelnika ratnog stožera Hrvatskih obrambenih snaga (HOS) Photo copyright by HSP 1861.
Kakvi su to gospodarski savjetnici??
Veliki minus Josipoviću su praktički svi savjetnici za gospodarstvo u predsjednikovoj savjetničkoj momčadi, jer se radi o lobbystima određenih stranih tvrtki i korporacija, čija imena ovdje iz razloga ponosa i hrvatskih nacionalnih interesa ne želim citirati da im ne pravim besplatnu gospodarsku promidžbu (ne bih im pravio promidžbu ni da mi plate, pogotovo ne tada!), ali po predsjednikovoj savjetničkoj momčadi za gospodarstvo se vidi da nam je predsjednik Republike produljena ruka krupnoga kapitala, a ne zaštitnik radničkih prava i hrvatskih gospodarskih resursa. (Nema primjera u nijedne zemlje EU čiji bi predsjednik imao za gospodarske savjetnike predstavnike stranih tvrtki i korporacija, a kod Josipovića su gotovo svi takvi!) Meni to znači samo slijedeće: narode, stegni remen na svojim hlaćama još čvršće! Bila je alternativa takvom stanju, pod parolom “Stegnite vi svoj remen, bando lopovska“, ali narod je ostao doma u svojim komotnim foteljama umjesto da je došao na masovne prosvjede, tako da sada narod mora stegnut remen, a ne banda lopovska! Narode, što si htio, dobio si, i nemoj mi ni slučajno kukati, jer nemaš pravo na kuknajvu!! Samo narodi sa kičmom, koji su u stanju postavit guillotineu na trgu, imaju pravo na kuknjavu!!! Hrvatski narod je daleko od toga jer si u određenim vremenskim intervalima uvijek dozvoljava ma mu zločinci skidaju glave!!!!
Zaključak: S jedne strane postoji osnovana sumnja da nam je novi predsjednik marioneta Udbe, a s druge strane je navodno marioneta krupnoga kapitala, a s treće strane je uvjereni titoist, te se opravdano postavlja pitanje:
Predsjedniče dragi, a gdje Vi tu vidite “pravdu i pravednost“ koju ste u predsjedničkoj utrci propagirali?
Nadalje, ne treba zaboraviti Josipovićevu najavu njegovih prvih vanjsko-političkih poteza – razmišlja o povlačenju tužbe RH protiv Republike Srbije u kojoj susjednu zemlju pred međuanrodniom stalnim sudom u Den Haagu, sudom ICJ, sa pravom tužimo za genocid i ratne zločine. Osim toga, šef države je izjavio da prihvaća aribtražni sporazum sa Republikom Slovenijom, iako je u Hrvatskom saboru glasovao protiv njegove potvrde (ratifikacije). Što o toj Josipovićevoj najavi pak misliti? Ako ga je izabrao narod, kako može ići protiv naroda? No, nije ga izabrao hrvatski narod, nego manjina hrvatskog naroda jer većina birača nije izašla na izbore, tako da je Josipović manjinski predsjednik kao što je Milan Bandić manjinski gradonačelnik u Zagrebu.
Što vi, poštovani blogeri i komentatori, mislite o Josipovićevim savjetnicima, možda i o nekim drugim koje nisam ni spomenuo, i može li Josipović sa svojim savjetnicima dobro vodit Hrvatsku?
Pozdravlja vas Vaš CBK, a Vama predsjedniče neka Vam Bog prosvijetli pamet!
PS: u Bibliji stoji zapisano – Ne imaj drugih bogova kraj sebe osim Boga! - Josipović, koji je predsjedničku zakletvu položio riječima „Tako mi Bog pomogao“, uz sebe ima udbaške bogove, i boga zvan Tito. Sapienti sat!
srijeda, 17.02.2010.
"PRAVO NA BORBU - MANIFEST ZLOČINA KOMUNISTIČKE PARTIJE"
Poštovani blogeri i komentatori, u ovome postu donosim novinarsko izvješće sa promocije nove knjige o komunističkim zločinima koja je nedavno održana u Zagrebu:
''Nakon pada Berlinskog zida komunisti su u Hrvatskoj nastavili vladati''
GORAN JURIŠIĆ
Fotografija Copyright G. Jurišić
Iako autor knjige ''Pravo na borbu'' nije imao sreće oko dolaska nakladnika, knjigu je ipak bez problema predstavio sam.
U Knjižnici i čitaonici Bogdana Ogrizovića /u Zagrebu, Trg Petra Preradovića/ održana je /15. veljače 2010./ promocija prve knjige Gorana Jurišića. Riječ je o knjizi ''Pravo na borbu – Manifest zločina komunističke partije '' koja je prva od planiranih pet dijelova.
Autor je naglasak stavio na to da je knjiga objavljena zahvaljujući Udruzi građana Essegg iz Županje jer su ga svi nakladnici u Zagrebu odbijali s objašnjenjem kako tema njegove knjige nije
nešto što zanima čitateljstvo.
- Mogu na kraju biti zadovoljan da mi je uopće netko htio tiskati knjigu s obzirom na temu koja je ovdje obrađena. U svih pet knjiga obrađena je kompletna povijest pojma komunizma i komunističkih zločina koji su uz to poviješću povezani. Od Karla Marxa i Manifesta komunističke partije, pa sve do pada Berlinskog zida obrađeno je u knjigama, uključujući i postkomunističko razdoblje. Na primjer u Hrvatskoj posljednjih 20 godina, znamo da je komunizam u Europi 1989. godine doživio opći slom, međutim u mnogim istočnoeuropskim zemljama, pa i u Hrvatskoj su komunisti ostali na vlasti u kontinuitetu - rekao je Goran Jurišić, te je dodao:
''Devedesetih godina su disidenti komunizma i bivši komunisti preuzeli vlast od bivših komunista, a nakon drugih demokratskih promjena 2000. godine su opet bivši komunisti preuzeli vlast od bivših komunista. To kolo se opet okreće i izgleda kao da je potreban neki čarobni štapić da bi se izvuklo iz toga, da bi na vlast došli ljudi koji nisu nikad bili komunisti. U Hrvatskoj nema naznaka da će se nešto u tom pogledu promijeniti.''
Autor je naglasio kako smatra da je tema komunizma nedovoljno istražena /u Hrvatskoj/, a kako se pri pisanju koristio dokumentima, brojnim dokumentarcima, člancima iz novina i slično. Promocija njegove knjige se nastavlja, a predstavit će je diljem Hrvatske.
Izvor: Tinolovka-news. http://tinolovka.blog.hr
Na promociji je nazočan bio uvaženi gost koji je pionir u Hrvatskoj u rasvjetljavanju zločina komunizma, predsjednik Hrvatske stranke prava 1861., g. Dobroslav Paraga, i sam žrtva komunizma i montiranih političkih sudskih procesa u Titovoj Jugoslaviji i u Republici Hrvatskoj, bivši politički zatvorenik savjesti u komunističkom logoru na Golom otoku, i podnositelj kaznenih prijava za ratni zločin protiv nekih osnovano osumnjičenih zločinaca poput komandanta vojne Ozne u Krapini iz 1945., poručnika Hršak Stjepana, osnovano osumnjičen za izvršenje zločina masovnog ubojstva oko 12.000 hrvatskih ratnih zarobljenika i zarobljenih hrvatskih civila u Maclju kod Krapine, 1945. godine, i dr., te je promociji knjige o povijesti komunizma i komunističkih zločina bio nazočan i jedan inspektor i istražitelj iz odjela za ratne zločine krim-policije, čiji je odjel MUP-a istražio sva relevantna mjesta zločina poput Jazovke, Maclja, Tuškanca, Teznog i Kočevskog roga, Samobora i dr. odnosno vodio istragu o partizansko-komunističkim ratnim zločinima, zločina protiv čovječnosti i zločina genocida iz svibnja/lipnja 1945. protiv osnovano osumnjičenih i kazneno prijavljenih, te je krim-policija sav istražni materijal sa dokazima i svjedocima predala Državnom odvjetništvu RH koje čeka da na vrbi rodi grožđe kako bi podiglo optužnice, jer bez optužnice nema ni suđenja partizansko-komunističkim i udbaškim zločincima.
CBK
subota, 13.02.2010.
NOVA KNJIGA O KOMUNISTIČKIM ZLOČINIMA
Cijenjeni blogeri, publicirana je nova knjiga o komunističkim zločinima.
Knjiga, autora prof. Gorana Jurišića, pod naslovom "Pravo na borbu - Manifest zločina komunističke partije"
ima 324 stranice i nedavno je objavljena: copyright by Udruga građana ESSEGG, Osijek 2010.
CIP zapis dostupan u računalnom katalogu Nacionalne i sveučilišne knjižnice u Zagrebu pod brojem 727185.
ISBN 978-953-318-014-4 (za cjelinu) i
ISBN 978-953-318-019-9 (za prvi svezak).
Zagrebački autor je profesor povijesti, i voditelj Hrvatskog centra za istraživanje zločina komunizma.
U postu je navedena knjiga 1. od sveukupno pet knjiga na temu Manifest zločina komunističke partije, a predstavlja ciklus trilogije o povijesti komunizma i komunističkih zločina, povijesti Hrvata u Drugom svjetskom ratu, i povijest hrvatskog rata za nezavisnost i slobodu ili Domovinskog rata.
Knjiga 1 Pravo na borbu - Manifest zločina komunističke partije predstavlja neku vrstu uvoda u veliku povijesnu temu o komunizmu i zločinima, pregled politike zataškavanja komunističkih zločina u Republici Hrvatskoj, objašnjavanju pojmova poput antifašizam i komunizam/socijalizam/titoizam, i uzroka i povoda u povijesti, europske rezolucije o osudi zločina totalitarnog komunizma i njezine neprimjene u Republici Hrvatskoj, panegirike bivšim komunističkim vođama i titoistima u Republici Hrvatskoj, primjere medijske i političke cenzure pokušaja rasvjetljavanja komunističkih zločina i totalitarnog sustava socijalizma, te sadrži i kritiku Zapada zbog podupiranja komunističkih snaga u Hrvatskoj nakon pada Berlinskgo zida itd.
Knjiga ima edukativni i prosvjetiteljski karakter, te predstavlja prilog razvoju demokracije u Hrvatskoj, i razbijanju mitova iz teške prošlosti. Cijena knjige je vrlo popularna: 120 kuna, ali moći će se i posuđivati u županijskim i gradskim knjižnicama diljem Hrvatske i Bosne i Hercegovine, a možda i u Srbiji.
U daljnjim knjigama, dakle, u knjizi 2, 3, 4 i 5 pod naslovom Manifest zločina komunističke partije ulazi se izravno in medias res u srž povijesti komunizma i zločina koji su s tom poviješću od Oktobarske revolucije, preko Socijalističke revolucije u Hrvatskoj i bivšoj Jugoslaviji i Hladnom ratu od 1945. do pada Berlinskog zida 1989. povezani.
Prva knjiga u Hrvatskoj koja sustavno razobličuje komunističke zločine i bez dlake na jeziku govori o tome, sa ciljem obrazovanja širokih narodnih masa, i izvlačenja pouke iz prošlosti u sadašnjosti i budućnosti, da se pogreške iz prošlosti ne bi ponavljale.
PS: Kako će biti tijekom ove godine publicirane i ostale četiri knjige o komunističkim zločinima, tako ćete na ovome blogu bez cenzure biti o tome obaviješteni. Lijep pozdrav, Vaš
CBK
ponedjeljak, 08.02.2010.
OBLJETNICE PARTIZANSKIH ZLOČINA I JUGO-KOMUNISTIČKIH UBOJSTAVA
Dana 7. veljače ove godine navršilo se 65 godina od partizanskog pokolja franjevaca u Širokom Brijegu, a 10. veljače ov. g. 50. obljetnica od ubojstva zagrebačkog nadbiskupa i kardinala dr. Alojzija Stepinca.
Za nekoliko dana na vlast stupa novi, treći predsjednik Republike Hrvatske koji kao pravnik šuti o partizanskim ratnim zločinima i zločinima protiv čovječanstva i genocidu koji je partizanski režim Komunističke partije Jugoslavije i KPH godine 1945. počinio nad hrvatskim narodom. Sramota za tog pravnika i za cijelu pravničku struku koja o tome šuti! Taj novi predsjednik najavio je ustrajavanje na podjeli hrvatskog društva na “crne i crvene”, rekavši da u Bleiburg neće ići pokloniti se žrtvama komunizma jer da se tamo komemoracija zlouporabljuje od strane “nekih ljudi u crnom”. Umjesto toga, nakon otvaranja Hude Jame, hvali Tita, sramotno izjavljujući da je taj masovni zločinac (kojeg novi predsjednik tako ne zove) navodno “naš velikan”. Također je u jednom zagrebačkom tjedniku taj nekadašnji Titov gardist (služio vojni rok u JNA u Titovoj gardi u Beogradu) govorio neistinu o svom ocu, uljepšavajući njegovu biografiju, na što je aktivist za ljudska prava iz Hrvatskog helsinškog odbora, Ivan Zvonimir Čičak, upozorio u TV-emisiji “Lica nacije” (HTV1) od 05.02.2010. da je otac od novog šefa države sudjelovao u progonu hrvatskih proljećara.
Novi je predsjednik priznao da je u biti izabran zahvaljujući glasovima vjernika, kršćana, katolika, a ne ateista (nevjernika). Bez obzira na tu činjenicu, on nije spreman progovoriti o zločinima protiv kršćana u Hrvatskoj od strane komunista (borbenih ateista), tako da je preko jedan milijun hrvatskih glasača na predsjedničkim izborima izabralo kandidata koji smatra svojom misijom držati poklopac nad pandorinom kutijom, zvana zločini maršala Tita, zatvorenom, a tu služi opet za Glavnog državnog odvjetnika RH potvrđeni Glavni državni odvjetnik čiji je otac u Drugom svjetskom ratu, isto kao I otac od novog predsjednika, bio u partizanskoj zloglasnoj “XI. dalmatinskoj (biokovskoj) brigadi 26. divizije Jugoslavenske armije”, u kojoj su se nalazili i zloglasni ubojica Simo Dubajić koji je sudjelovao u ubojstvu širokobrijeških fratara u veljači 1945 godine, zatim general JNA koji je predvodio napad na Vukovar 1991. godine, Veljko Kadijević, koji je 1943 dezertirao iz partizana, te nekadašnja premijerka komunističke jugoslavenske vlade, i u biti očevi mnogih hrvatskih političarka i političara koji su u posljednjih 20 godina vladali u samostalnoj Republici Hrvatskoj.
Predsjednik slovenske državne komisije za istraživanje skrivenih masovnih grobnica, Jože Dežman, koji je 2009. otvorio masovnu grobnicu u rudniku sv. Barbare u Hudoj Jami gdje su partizani ubijali zarobljene Hrvate, je na tribini u Zagrebu 2009. rekao da su njegovi roditelji bili u partizanima, ali da je njegova moralna dužnost istražiti i prosvijetliti javnost o partizanskim zločinima kako anatema zločina ne bi pala na njegovu djecu. Ni slično tako ne razmišljaju hrvatski dužnosnici koji bi najradije da su funkcioneri Jugoslavije, ali Jugoslavija je propala i nestala jer se temeljila na nepravdi, na stotinama grobnica u koje su partizani sakrili žrtve jugo-komunizma koje vlasti u Hrvatskoj ne žele ekshumirati da bi se civilizirano pokopali, niti kazniti počinitelje najvećih zločina u hrvatskoj povijesti! Na kraju doslovno ispada da njemačko pravosuđe sudi pripadnicima nekadašnje Udbe, njezinim tajnim agentima i doušnicima, za kazneno djelo (jugoslavenskog) državnog terorizma i ubojstva hrvatskih emigranata na njemačkome tlu iz osamdesetih godina (nedavno je njemačk krim-policija uhitila udbaškog doušnika Vinka Sindičića). U Zagrebu nalogodavci tih zločina slobodno žive i uživaju privilegije, pod zaštitom državnog vrha! Tako su si katolici u Hrvatskoj sami izabrali one koji ih mrze, preziru i smiju im se, koji im se rugaju, i koji ni najmanje pokajnički štite svoje očeve zločince od kaznenog progona hrvatskog pravosuđa, u biti, nešto manje od trećine hrvatskih birača je izabrala da nad njima vladaju umišljeni lažljivci i zločinci, i stražari nad istinom koja se u Hrvatskoj ubija od strane vlastodržaca!
Prije nekoliko dana je gospodarski stručnjak iz Ekonomskog instituta u Zagrebu, dr Slavko Kolić, rekao na Hrvatskoj televiziji da će hrvatski narod trpjeti depresiju u gospodarstvu do 2030. godine ako se nešto drastično u svijesti vlastodržaca ne promjeni! Ti isti koji hvale Tita su nas i doveli u ovakvu kriznu situaciju. Sjetimo se samo što je rekao prvi predsjednik Republike, Franjo Tuđman o Titu, u Sedlarovom filmu o njemu (Franceku), da “je Tito najveći državnik Europe”. Kad je Tito navodno najveći državnik Europe, i navodno naš velikan, onda imamo i najveće dugove u Europi, i najveću stopu mortaliteta u demografskim istraživanjima u Europi, i najveću nezaposlenost po glavi stanovnika, najveću pljačku gospodarstva u Europi i sve imamo naj, i sve je naj, naj, naj.
MOLITVA U ČAST BLAŽENOG ALOJZIJA STEPINCA, BISKUPA I MUČENIKA
Gospodine, Bože naš,
Ti si blaženom Alojziju Stepincu dao milost čvrsto vjerovati u Isusa Krista i spremnost trpjeti za njega Sve do mučeničke smrti.
Pomozi nam slijediti njegov primjer i njegov nauk,
Da bismo ljubili Krista kako Ga je on ljubio sve do darivanja vlastita života.
Njegova živa vjera u Isusa Krista i postojana ljubav prema svom narodu neka nas učvrsti u borbama života na putu vjećnoga spasenja.
Po Kristu Gospodinu našem. Amen.
A sada, nakon moralno-političkog „časa“, slijedi sat hrvatske povijesti:
(...)Nakon njihovog poraza na Zapadnom frontu, Nijemci su započeli, i u Jugoslaviji također, evakuaciju svojih trupa, ali umjesto njih došle su trupe 'Jugoslavenske narodne armije – Oslobođenja’ - Titovi partizani. Otoci i veći dijelovi južne obale Dalmacije su prešli u ruke partizana. Saveznički avioni su partizanima pomogli čak u njihovom prodoru kroz Dalmaciju. Ubrzo nakon okupacije svakog grada i sela, partizani su uveli strašnu diktaturu komunističke Partije. Počeli su s 'likvidacijom' svih 'sumnjivih’ elemenata ili onih koji su im se činili dovoljno sumnjivima. Ali, kakvo je to 'čišćenje’ bilo!! Izgovor za 'likvidaciju sumnjivih elemenata’ je bila optužba za političku urotu i suradnju s neprijateljem. Ali, ustvari, glavni motiv takvog 'čišćenja’ nije bio taj razlog; glavni cilj je bio druge prirode, a to su politički ciljevi njihove Partije - komunističke Partije. Namjeravajući oslobođenoj Jugoslaviji nametnuti diktaturu komunističke Partije, morali su - tako su barem mislili - prije svega eliminirati sve vodeće osobe, koje se nisu slagale s komunističkim političkim težnjama. U nastojanju da ostvare svoje odluke, tražili su (svugdje su postali glavni u javnom životu u oslobođenim dijelovima Jugoslavije) one koji su u društvu nešto značili ili koji su bili vrlo cijenjeni; oni bi takve ljude uhitili i to bez ikakavog suđenja bi ih ubili ili deportirali u koncetracijski logor, gdje bi ih ubili kasnije. Cilj takvih djelovanja je očit; namjeravali su eliminirati sve svoje sunarodnjake koji bi im jednog dana smetali u njihovom trudu da boljševiziraju oslobođenu Jugoslaviju. Među tim ljudima se sigurno nalaze katolički svećenici koji uživaju veliko poštovanje i autoritet među ljudima, jer su oni ustvari njihovi duhovni vodiči, posebno u Hrvatskoj i Sloveniji. Vrlo rijetko i uz veliki rizik bi podatci koji govore o zločinima i brutalnosti počinjeni od Titovih partizana izlazili izvan granica zemlje. Bojeći se opozicije Zapadnih saveznika Jugoslavije, partizani su počeli strogo kontrolirati i nadzirati zemlju. Nije dopušteno da ljudi imaju ikakvog kontakta sa predstavnicima Saveznika koji se nalaze u Jugoslaviji. Nikome nije dopušteno izlaziti iz zemlje. Bez svjedoka žele nadzirati svoj glavni cilj: boljševizaciju Jugoslavije. Unatoč tom velikom riziku, neki ljudi su uspjeli pobjeći iz Jugoslavije. Oni govore o realnoj situaciji u zemlji opisujući je stravičnom.(...)
Izvor: britanski dokument iz arhiva Foreign Office, urudžbiran 23. 5. 1945. pod oznakom 'R_8976', od britanskog veleposlanika pri Svetoj Stolici, Roberta Stevonsona, upućen britanskom ministru vanjskih poslova Sir Anthonyu Edenu od 11. svibnja 1945. godine, oznake 'No. 88 . 60/22/45'.
U britanskom izvješću britanskom ministru vanjskih poslova Edenu, od 11. svibnja 1945. godine, navodi se i slijedeće:
Pod naslovom VII. poglavalja navedenog britanskog dokumenta, „Pokolji franjevaca u Mostaru”, govori se o nemilosrdnom obračunu komunističkih partizana s katoličkim klerom:
Mostar, glavni grad Hercegovine, bio je okupiran bez velikog otpora i bitaka. Dana 14. veljače u 5 sati navečer Titove su trupe ušle u grad kojeg su prije toga napustili Nijemci. Ulazak partizana u grad je bio uspješan, bez ikakvih incidenata. Tijekom noći su nove vlasti sastavile listu svih 'sumnjivih ljudi’ u gradu. Oni su bili spremni za eliminaciju. Egzekucije su se dogodile negdje oko ponoći. Komunistički odred je provalio u samostan franjevaca i uhitio je glavnog franjevca u Hercegovini - fra. Petrovića zajedno s ostalih 6 franjevaca- koji su bili profesori na Teološkom Institutu u Mostaru. Dr. P. Petrović je 15 godina bio upravitelj župe Mostarske biskupije, mnogo godina je bio i profesor teologije i poznati crkveni povjesničar. Njegov dobrotvoran rad ga je učinio još poznatijim: brinuo se za edukaciju siromašnih studenata. Sve uhićene franjevce su partizani odveli u nepoznatom smjeru. Službeno ništa nije bilo rečeno o sudbini tih franjevaca. Prema glasinama koje su kružile Mostarom - bili su masakrirani te iste noći i onda bačeni u rijeku Neretvu. Opsežna lista na kojoj su navedeni katolički svećenici u Jugoslaviji - sigurno su bili ubijeni. Zbog kontinuirane borbe u Jugoslaviji i zbog loše komunikacije, bilo je nemoguće sve do sada ustanoviti točan broj i imena svih katoličkih svećenika koji su bili ubijeni za vrijeme okupacijskog perioda u Jugoslaviji koju su okupirali tzv. gerilci. Sada je moguće dati sljedeće statističke podatke o ubijenim svećenicima: Slovenija: oko 60 sekularnih svećenika, 1 Isusovac, 2 Teutona,(...), 9 sjemeništaraca, Hrvatska: 90 sekularni svećenik, 29 redovnika, 2 Isusovca, Bosna: 9 sekularnih svećenika , 6 redovnika, 2 Isusovca, Hercegovina: 7 sekularnih svećenika, 37 redovnika , (...), Jugoslavija: 157 sekularnih svećenika, 80 običnih svećenika, 9 sjemeništaraca, 10 obične braće (bez završenog obreda). Ubojstva katoličkih svećenika su obično započinjala užasnim torturama, bez suđenja ili ikakve sudske presude. Samo u nekim slučajevima nešto kao 'suđenje' je bilo improvizirano i 'osuda’ je bila proglašena. Ali nikada nije bilo prava na obranu i nikada nisu bile davane druge legalne zaštite. Događalo bi se da je pojedinac mogao dosuditi egzekuciju slijedeći takva 'suđenja’ i 'pravdu’ ubojica. U propagandne svrhe kao motiv egzekucija bili su navođeni mnogi politički izgovori. Ali istina je bila da su svi ubijeni katolički svećenici bili umoreni od ruke komunista - posebno u Sloveniji - sudeći prema unaprijed smišljenom planu da se 'likvidiraj’» svi oni ljudi za koje su komunisti smatrali da su potencijalne i realne prepreke njihovoj uspostavi totalitarne komunističke diktature.(...)
U pokolju koji su počinili partizani iz XI. dalmatinske (biokovske) brigade, ubijeno je 12 nedužnih franjevaca, a sveukupno je ubijeno do kraja rata i poraća 66 franjevaca Hrvata. Hrvatski i njemački liričar Zdravko Luburić objavio je 2009. svoju zbirku pjesama o smaknutim širokobriješkim franjevcima, pod naslovom “Ruch verbrannten Lichts“. Evo izvadka:
FRA MARKO BARBARIĆ
Die Roten kommen zu dir, stehen vor dir,
Fra Marko,
Und an dir fließt herab der Widerglanz
Deiner schon entrückten Augen
Und durch dich jeder gekreuzte Strahl,
Und das Licht und die Zeit, oh so zart,
Nehmen deine Hände und legen sie
Auf dein mit Schweiß und Angst beladenes Gesicht...
Dolaze Crveni,
Fra Marko,
I sa tebe klizi odsjaj
Tvojih ugaslih očiju
I kroz tebe se križa mlaz,
I svjetlo i vrijeme, uh, tako nježno,
Uzimaju tvoje ruke i polažu ih
Na tvoje, znojem obliveno i strahom označeno lice...
Da su britanski dokumenti o titoističkom obračunu s hrvatskim narodom autentični, potvrđuju hrvatski dokumenti iz Hrvatskog državnog arhiva, u Zagrebu. Tako, npr. dokument IV sekcije protunarodnoga "Odjela za zaštitu naroda" za zagrebačku oblast /tajna vojna policija Titove armije, op. a/, od 30. siječnja 1945. godine, izvješće (od 8.12. 1944. do 30.1.1945.) koje je upućeno IV odsjeku Ozne za Hrvatsku o vođenju evidencija i broju upisanih potencijalnih “narodnih neprijatelja”, govori o unaprijed pripremljenom spisku partizana za provjeravanje osoba u gradu Zagrebu, koji je sadržavao 906 imena nedužnih žrtava.
(...)Za lica osudjena na prisilni rad kao i za streljana lica osnovane su nove evidencije po abecednom redu (...) U evidenciju streljanih unešena su lica streljana do konca 1943. godine (...) Smrt fašizmu – Sloboda narodu !
/Izvornik, strojopis, Hrvatski državnih arhiv, Zagreb, 1491, 4.0.6./
Antifašistički karakter Zagrebačkog nadbiskupa Stepinca dokazan je u svjetlu izvješća tajne policije Trećeg Reicha, GESTAPO/Sicherheitsdienst, SD, o dr. Alojziju Stepincu. Povjesničar Frano Glavina iz Zagreba pronašao je u Hrvatskom državnom arhivu u Zagrebu (HDA), Inst. OS (obavještajna služba) 8/905, sljedeće dokaze o nevinosti Zagrebačkog nadbiskupa koji toga pravednika nikako ne označuju kao "kontroverznu" povijesnu ličnost kako se često može pročitati u literaturi jugoslavenske titoističke historiografije ili u izjavama za medije od publicista i političara sa krajnje ljevice koji se u Republici Hrvatskoj predstavljaju kao "liberalni demokrati".
Nadbiskup Stepinac osvjedočeni je protivnik nacionalsocijalizma. Još 1937. osniva u Zagrebu Odbor za pomoć izbjeglicama koje Hitler progoni. GESTAPO prati sve njegove akcije, a naročito spašavanje Židova, raščlanjuje tekstove njegovih propovjedi s jasnim antirasističkim porukama. Himmler osobno upozorava Eugena Didu Kvaternika da budno pazi na nadbiskupa Stepinca. U svjetlu povijesnih izvora nacističke (gestapovske), ustaške i partizanske provencijencije, te njegovih javnih propovijedi odnos Stepinca prema nacionalsocijalizmu upravo je dijametralno oprečan onome kako ga čitavo vrijeme trajanja komunističke vladavine, naročito poslije montiranja sudskog procesa, komunistička propaganda želi nametnuti domaćoj i svjetskoj javnosti. ‘Doći će vrijeme, kada će sve doći na vidjelo, i kad će se sve klevete i laži raskrinkati, i kad će i objektivna povijest pokazati da predstavnici Katoličke crkve u Hrvatskoj /R-k Crkve/ nisu ni za čas izdali svoga zvanja’.
Kada je partizanski obavještajac K 28 A, ing. Mochaček, u izvješću od 20. ožujka 1945. citirao navedene Stepinčeve riječi, nije slutio ni vjerovao da bi taj dan ikada mogao doći, a došao je, ali istinu o Stepincu, nažalost, uvijek prati i sjena laži zavedenih nevjernika ili svjesnih neprijatelja istine i hrvatskog naroda.
Ideologija o nadmoći "arijevske" rase njemačkog naroda našla je svoju klicu u političkoj misli iracionalnog, nihilističkog filozofa Friedricha Nietzschea koji je filozofa Imanuela Kanta proglasio dekadentom (nazadnim), baš kao i starogrčke filozofe Sokratesa i Platona, te kršćanske evanđeliste, postavivši kao sudbinsku zapovijed Germanstvu potpuno uništenje kršćanstva, pa će ovaj borbeni protukršćanski filozof postati uzor Karla Marxa i Adolfa Hitlera, i vodilja u motivu Goebbelsove propagande. Da bi Hitlerovi nacisti mogli nakon dolaska na vlast 1933. godine primijeniti svoj rasistički program u Njemačkoj, prije Židova sustavno proganjaju ne samo komuniste nego i liberale, ali i kršćanske političare. Ubijen je predsjednik Katoličke akcije Berlinske biskupije dr. Erich Klausner, te poznat katolički novinar u Bavarskoj, Fritz Gerlich. U koncentracijskim logorima 3. Reicha se našlo 1500 katoličkih i protestantskih aktivista i 2500 svećenika. Sve moralne snage trebalo je ušutkati, utamničiti, ubiti. Na sve te događaje tijekom tridesetih godina 20. st. je Rimokatolička crkva kroz encikliku (poslanica, okružnica urbi et orbi) pape Pia XI od 14. ožujka 1937. pod naslovom "Mit brennender Sorge" (Velikom brigom) zauzela svoj stav prema Hitlerovu totalitarnom režimu. No, Crkva ima i svoj Dekalog, a to je izvor njezinog trajnog stava za sve prilike u sva vremena. (Dekalog ili Deset zapovijedi Božjih, koje je, po predanju, Bog preko Mojsija prenio Židovima.) Što se događa u Zagrebu dok se po Njemačkoj valjaju smeđokošuljaške bande nacionalsocijalističkog režima Adolfa Hitlera? Događaji u Njemačkoj imaju odjeka naročito na stranicama Isusovačkog časopisa «Život», na kojima njegov urednik Tomislav Stjepan Poglajen piše protiv njemačkog nacionalsocijalizma, napadajući tu ideologiju sa kulturno-religijskog gledišta kao nauk osuđen od Rimokatoličke crkve. Njegovi napisi popraćeni su stvarnim dokazima. U franjevačkoj Novoj reviji u Makarskoj fra Božo Vuco se pita: Što bi Njemačka bez Krista? Kada je Poglajen donio u organizaciju «Mladi katolički radnici» knjigu Hermanna Rauschninga «Razgovori s Hitlerom», u kojoj ovaj bivši Hitlerov povjerenik za njemačko-poljski grad Gdanjsk /u to vrijeme/ i dužnosnik Nacionalsocijalističke radničke partije Njemačke (NSDAP) kritizira Adolfa Hitlera, i svjetskoj javnosti razotkriva Hitlerove tajne planove o osvajanju Europe i pola svijeta, njezino čitanje izaziva lom u organizaciji i podjelu članstva na dvije frakcije, anglofilsku i germanofilsku. Kada je Hitler počeo provoditi progone u Njemačkoj, mnogi bježe na jug Europe, ali ne u Srbiju s obzirom da je Beograd od 1939. do 1940. donio nekoliko antisemitskih (protužidovskih) uredaba sa zakonskom snagom, nego ljudi bježe na područje Hrvatske.
Poznati episkop žički Srpske pravoslavne crkve (SPC), Nikolaj Velimirović, u svojoj propovijedi pod naslovom "Nacionalizam svetoga Save" (1935.) pisao je: "Mora se odati poštovanje sadašnjem njemačkom vođi koji je kao prost zanatlija i čovjek iz naroda uvidio da je nacionalizam bez vjere jedna anomalija, jedan hladan i nesiguran mehanizam. I evo u XX stoljeću on je došao da ideju Svetoga Save i kao laik poduzeo u svome narodu onaj najvažniji posao koji priliči jedino svetitelju, geniju i junaku. A nama je taj posao svršio Sv. Sava… Otuda je nacionalizam srpski, kao stvarnost najstaiji u Europi…" /Prevedeno sa srpskog jezika na hrvatski jezik./ Taj isti episkog Srpske pravoslavne crkve drugom zgodom reći će 1939. godine: Mi smo djeca Božja, ljudi arijevske rase kojoj je sudbina dodijelila počasnu ulogu da bude glavni nositelj kršćanstva u svijetu, da plemena slabije rase i niže vjere ne bi…
Nikolaja je Führer 1934. odlikovao. On će kasnije u dvomjesečnom boravku u logoru Dachau, kao povlašteni zatvorenik, i dalje zastupati rasna gledišta. (Episkop Nikolaj, Vidovdanski ugovor, Beograd, 1939., 2. cit. po T. Vuković – E. Bojović.)
Hitlerovom režimu nepoćudne su bile čak i bosonoge Karmelićanke, najstroži red sa klauzurom, pa su Hrvatice koje su se nalazile u njemačkim samostanima protjerane u domovinu. Tako su one među prvim emigrantima zatražile pomoć nadbiskupa Stepinca koji će ih smjestiti u Brezovicu, gdje će Stepinac poslije smjestiti i pod zaštitu Crkve staviti Židove iz zagrebačkog umirovljeničkog doma "Lavoslav Schwartz", i tako im spasiti njihove živote. Među izbjeglicama našao se u Zagrebu i dr. Karl Stumpf, dominikanac, zrakoplovni časnik iz Prvog svjetskog rata, gorljivi borac protiv nacizma. On u Zagrebu, pod imenom Dragutin Müller, a pod Stepinčevom zaštitom, u crkvi Sv. Katarine drži propovijedi na njemačkom jeziku protiv totalitarizma koje su tiskane pod pseudonimom "P.K. Borromaeus". Još 1937. nadbiskup Stepinac u Zagrebu osnova Odbor za pomoć izbjeglicama. Učinio je to prije nego je takvu akciju preporučio Vatikan. "Kakav stav mora zauzeti katolik prema nacističkom učenju o rasi?" To je tema propovijedi nadbiskupa Stepinca sveučilištarcima 1938. godine:
"Ako ljubav prema narodnosti prijeđe granice zdravog razuma, onda to nije ljubav nego strast, a strast niti je od koristi niti je od trajnog opstanka. Zato Crkva i u nacionalnom pogledu postavlja načelo: 'Što nećeš da tebi drugi učini, ne čini ni ti drugome'. Svi su narodi djeca Božja i zato svi vape k Bogu: 'Oče naš, koji jesi na nebesima'. Pravu, dakle, istinu i zlatnu sredinu i u ovom pitanju naučava Crkva, a ne kojekakvi rasizmi…"
Iste 1939. godine, za sudetske krize, dok su se Englezi i Francizi u Münchenu ulagivali Hitleru i predavali mu Čehoslovačku, dr. Stepinac je na crkvenom slavlju u Biskupiji kod Knina jasno kazao kako nije kultura smatrati sebe nekim višim bićima – nadčovjekom /Übermensch/ i prezirati drugoga, kad se znade da su svi ljudi po sebi prah i pepeo, a po milosrđu Božjem svi djeca jednoga Oca nebeskoga.
Njemački poslanik u NDH, Siegried Kasche javlja 21. svibnja 1941. godine u Berlin, oko mjesec i pol nakon uspostave Nezavisne Države Hrvatske: Pavelić kaže da ustaška Hrvatska ne želi sa zagrebačkim nadbiskupom Stepincem uspostaviti političke veze. Predstojnik konzularnog odjela poslanstva Trećeg Reicha u Nezavisnoj Državi Hrvatskoj, Dopfbell, pribilježio je 11. lipnja 1941. godine, da doznaje iz pouzdanih izvora kako je nadbiskup Stepinac postigao kod vlade NDH da pokršteni Židovi, bez iznimke, ne padaju pod odredbe o nošenju židovskog znaka /Davidove zvijezde/. GESTAPO i nacistička služba sigurnosti SD (Sicherheitsdienst), pod zločinačkom organizacijom SS (Sicherheits-Staffel) imale su akcijske grupe (Einsatzgruppe) koje su kretale za vojskom (Wehrmacht) i po unaprijed pripremljenim spiskovima uhićivale i ubijale nepoćudne osobe. Čim je operativno područje njemačke vojske pretvoreno u okupacijsko, akcijska grupa pretvarala se u Djelatno zapovjedništvo (SS-Einsatzkommando). Policijski ataše 3. Reicha u NDH postao je u ožujku 1942. godine Bavarac Hans Helm. SS-Einsatz kommando nalazilo se u Tuškancu, vladinoj četvrti u Zagrebu. Ta nacistička ustanova imala je referadu za židovska pitanja, kao i za vjerska pitanja (u stvarnosti za Rimokatoličku crkvu). Referent za vjerska pitanja bio je mlađi oficir i Volksdeutscher, Marbor Schumacher (pripadnik njemačke nacionalne manjine u NDH). Već 12. travnja 1941. godine GESTAPO je pretresao prostorije Stepinčeva Odbora za pomoć izbjeglicama, uhitio tajnicu Odbora Tereziju Škringer, i držao je u Grazu pet mjeseci u zatvoru. Spiskovi dobročinitelja Odbora na vrijeme su spaljeni tako da njemačka tajna policija nije mogla koga teretiti. Agenti njemačke tajne policije imali su i nalog uhititi Zagrebačkog nadbiskupa Stepinca, ali energičnom intervencijom ustaških vlasti do toga nije došlo, bilježi Krunoslav Draganović (I. Cvitković, Ko je bio Alojzije Stepinac ?, Sarajevo, 1986.) U opsežnom izvješću o Neprijateljskom protunjemačkom djelovanju katoličkog klera u Hrvatskoj SS-Hauptmann Kob, 25. kolovoza 1942. svojoj središnjci u Berlinu sugerira, da bi se muslimanske vjerske zajednice mogle iskoristiti, ne samo u borbi za suzbijanje dominantnog utjecaja Katoličke crkve u NDH, nego i u ostvarenju posebnih ciljeva Reicha, te predlaže da se njemačke obavještajne službe u tome nagažiraju, a njegova služba u Zagrebu je u tom smjeru već poduzela korake. Iz navedenog izvješća satnika Koba (HDA, Helm, XIII, 5-34, kut. 122) moglo bi se zaključiti da su «memorandumi» koje su muslimanski prvaci Islamske zajednice u BiH slali vladi NDH nastali ili inicirani u njemačkoj tajnoj policiji GESTAPO. I obavještajci NDH, 1. prosinca 1943. ističu "da je i danas zagrebački Kaptol sjedište promičbe protiv njemačke vojske, koja se nalazi na području NDH… Kada govore protiv Njemaca sve ovijaju velom bezbožnog nacizma. Za zagrebački Kaptol dobri su oni svećenici koji nisu ustaše i imadu pristup do Stepinca…" Glavni agent njemačke tajne policije za obradu problematike Rimokatoličke crkve u NDH bio je Vilko Heger, nećak bivšeg ministra dr. Iva Andresa, koji si je omogućio blizak osobni pristup i kontakt sa nadbiskupom Stepincem. Na upit istražitelja jugoslavenske tajne policije OZNE, 19. rujna 1946. je li znao da je Heger ustvari njemački agent, nadbiskup Stepinac je odgovorio:
"Ja nisam znao da je agent Gestapoa. Što više, kad su ga sumnjičili kao agenta Gestapoa, dao mi je, pod prisegom, izjavu da to nije bio nikada…."
Doglavnik NDH, hrvatski poslanik u 3. Reichu u Berlinu, i hrvatski književnik dr. Mile Budak objavio je 1942.novelu "Buntovna krv". Izrugujući se politici Hrvatske seljačke stranke pisao je: "Mirotvorstvo treba uništiti i poći novim putem prošlosti… Mi jesno i ostajemo porod vuka i arslana…" Nadbiskup Stepinac reagirao je 21. lipnja 1942. sa propovjedaonice na Budakovu novelu: "Nasuprot riječima mirotvorstvo treba uništiti, postavio je Isus Krist načelo Blago mirotvorcima, jer će se sinovi Božji nazivati." O tome piše Vladko Maček u emigraciji, 1953. godine. Radio London 28.11.1943. u emisiji na talijanskom jeziku javlja da su nakon kapitulacije Italije Nijemci u Hrvatskoj, u Dalmaciji uhitili 33 svećenika koji su osuđeni po kratkom postupku kao pristaše nadbiskupa Stepinca i njegova govora protiv Nijemaca (govor od 14. ožujka 1943. u zagrebačkoj katedrali). Sljedeći dan ista krugovalna postaja na španjolskom jeziku ponovila je vijest povećavši broj uhićenih svećenika Rimokatoličke crkve u NDH na 83. Istu vijest je objavio i Radio Kairo na bugarskom jeziku, tvrdeći da su uhićena 183 svećenika. Središnji ured njemačke vladajuće nacionalsocijalističke partije NSDAP 14.12. 1943. traži od Ministarstva vanjskih poslova informaciju o tim vijestima. Poslanik iz Zagreba odgovorio je, da je u Zagrebu to nepoznato, ali ne isključuje mogućnost da se radi o svećenicima koje su još talijanski fašisti uhitili na zahtjev srpskih četnika (nacista), a Nijemci preuzeli. Čim se u ljeto 1943. godine Zagrebački nadbiskup Alojzije Stepinac vratio iz Rima u Zagreb, posjetio ga je školski drug dr. Arsen Pozaić, liječnik, i otac od majke Dobroslava Parage, političkog zatvorenika savjesti komunističkog režima u Titovoj Jugoslaviji (1980. – 1985.) u logoru na Golom otoku, borac za ljudska prava, priznat kao takav od saveznog parlamenta Sjedinjenih Američkih Država, 2. kolovoza 1989. godine u Senatskoj rezoluciji broj 169, i predsjednik Hrvatske stranke prava (HSP), i osnivač oružanih Hrvatskih obrambenih snaga (HOS) u doba velikosrbijanske agresije Miloševićeve Srbije na Republiku Hrvatsku (1990. – 1993. – 1995.) Instrukcije su /od pape i Vatikana/, kazao mu je nadbiskup zagrebački, da se u tajnosti pripremi narod /hrvatski narod/ za uspostavljanje budućeg saveza katoličkih država (Hrvatska, Mađarska, Austrija). Nadbiskup Stepinac će na političkom procesu javnom tužitelju, boljševiku Jakovu Blaževiću reći:
"Na Širokom Brijegu poubijali ste bez sudskog postupka 28 franjevaca, premda su gotovo svi bili poznati kao protivnici fašističke ideologije."
U povjerljivom izvješću njemačke tajne službe GESTAPO iz Sarajeva agent Pö, 21. kolovoza 1944. godine navodi da franjevci /iz samostana u Širokom Brijegu/ u svojim propovijedima govore protiv sadašnjeg političkog sustava i protiv Njemačke /3. Reicha/. U razgovoru s evangeličkim biskupom dr. Poppom je dr. Pavelić oštro napao katolički kler. "On /Pavelić/ mrzi, čak prezire papu, kao i pretežni dio katoličkog klera u Hrvatskoj, a Stepinca je označio kao neprijatelja hrvatskog naroda." Obrađujući brojna izvješća Hansa Helma i drugih institucija 3. Reicha, stručnjaci UDBE 1952. godine zaključuju:
Njemački poslanik Kasche stupidno je – s uspjehom – štitio je metode ustaškog režima. Ovo držanje je opet navelo Stepinca, koji nije krio svoju antipatiju prema nacionalsocijalizmu, da se prema Reichu pokaže još više rezerviran. Kako su u Hrvatskoj po ugledu na Njemačku uslijedili progoni Židova, suprotstavio se se ovim progonima i pokušao da zaštiti Židove. Ali uvijek je nalažena zajednička osnova, naime, protiv zajedničkog neprijatelja, glavnog protivnika katoličke crkve – komunizma, koji je u Jugoslaviji bio borbeno utemeljen u Narodnooslobodilačkom pokretu /NOP/
Djelo Viktora Novaka “Magnum crimen” sadrži velike laži o Zagrebačkom nadbiskupu Alojziju Stepincu i njegovom odnosu prema ustaškom režimu, i njegovom stavu prema Hitlerovoj rasnoj politici, te nadbiskupovom humanističkom odnosu prema hrvatskim Židovima, i karitativnom odnosu prema srpskoj izbjegličkoj djeci sa područja NDH. Knjiga je “začeta” u okrilju Komisije Srpske pravoslavne crkve za izbjeglice u Drugom svjetskom ratu. O tome izvješćuju agenti Ustaške nadzorne službe iz Beograda, u izvješću pod brojem 20/1943. (izvor: HDA MUP RH, 1-39, 567.) Srpskim lažima o nadbiskupu i kardinalu Stepincu služio se i hrvatski boljševik i prof. dr. Stipe Šuvar, komunistički ideolog, koji je preuzeo falsifikat apokrifnog pisma Adama Pribićevića, koje je ovaj napisao na poticaj Komisije SPC, u veljači 1942. u odvjetničkom uredu svog rođaka Radivoja Vukčevića, pripisujući to pismo dr. Prvislavu Grisogunu, koji je, međutim, u londonskom Time and Tide (od 17. siječnja 1953.) izjavio da on nije autor tog pisma, a povjesničar i sveučilišni profesor dr. Ljubo Boban je znanstveno utvrdio sve okolnosti nastanka ovogo falsifikata.
U svjetlu povijesnih izvora odnos nadbiskupa Stepinca prema nacionalsocijalizmu upravo je dijametralno oprečan onome što su se trudili dokazati Horvat-Štambuk, J. Blažević, V. Bakarić, general Basta, povjesničar Dedijer, zatim, Cvitković, D. Tomić, S. Šuvar i ostali aparatčici jugokomunističkog agitpropa, dok je Viktor Novak, koji je 13. kolovoza 1941. potpisao javni Appel srpskom narodu za kolaboraciju s njemačkim nacistima i okupacijskim režimom, među prvima je optužio nadbiskupa Stepinca za kolaboraciju. (Apel srpskom narodu, Novo vreme, Beograd, 1, br. 86, 13.8.1941.)
Apeli Zagrebačkog nadbiskupa poglavniku Paveliću i hrvatskoj vladi, uz osudu nacističke ideologije i politike rasizma: U razdoblju od 1941. do 1945. nadbiskup Stepinac ne samo da osuđuje progone nacionalnih manjina i svih ideoloških protivnika i političke oporbe tadašnjoj ustaškoj vlasti i režima u NDH nego se u zajedništvu s ostalim hrvatskim biskupima i klerom Rimokatoličke crkve u Nezavisnoj Državi Hrvatskoj aktivno i na bezbroj načina zauzima za žrtve rata, zahtijevajući puno poštovanje čovjekove ličnosti bez obzira na dob, spol, vjeru, narodnost ili rasu”, kao što je istaknuo još 20. studenog 1941. u predstavci poglavniku dr. Anti Paveliću. Dr. Alozije Stepinac, na čelu Hrvatske biskupske konferencije u NDH nepokolebiv je u obrani svojih stavova i općih načela kršćanstva. Odlučno se suprotstavlja politici tzv. “prekrštavanja” pravoslavaca, a u pismu upućeno poglavniku 20. studenog 1941. inzistira da se najstrože zabrani svaki protuzakoniti postupak protiv osobne slobode i svojine /imovine/…neka se najstrože kazni svaka privatna akcija rušenja grkoistočnih (pravoslavnih) crkava, kapela i otuđivanja njihova vlasništva. Zagrebački nadbiskup diže svoj glas protiv rasnih progona na teritoriju NDH, najoštrije osuđuje strijeljanja pokatoličenih pravoslavaca, odlučno ustaje protiv odvođenja nevinih ljudi u koncentracijske logore. Preko nadbiskupskog Caritasa /karitativne ustanove za pomoć socijalno siromašnima i izbjeglicama et./ zbrinuo je na tisuće pravoslavne djece i pomogao brojnim izbjeglicama.
Zagrebački nadbiskup dr. sc. Alozije Stepinac bio je vrlo aktivan u pomaganju Židovima. Oštro je s katedralne propovjedaonice osudio rušenje sinagoge u hrvatskom glavnom gradu. Posebne zasluge pripadaju mu u spašavanju Židova iz staračkog doma, zaklade Lavoslav Schwartz. Osobno je organizirao i bdio nad premještajem štićenika doma na crkveno imanje u Brezovici. Na taj ih način nije samo spasio progona nego je Židovskoj općini Zagreb omogućio kontinuirano djelovanje tijekom cijeloga Drugog svjetskog rata. Spasio je na stotine Židova iz mješovitih brakova, a drugima je pribavio dokumente koji su im omogućili put u sigurnost. Čim je dočuo za glasine u vezi sa racijama protiv Židova, promptno je 7. ožujka 1942. od ministra unutarnjih poslova NDH zatražio da se ovi poštede poniženja i progona (izvor: Dokumenti obrane u sudskom procesu protiv nadbiskupa Alojzija Stepinca, Fontes 2, str. 162 i 291, autor M. Škalić-Štambuk.) Njegovim zauzimanjem 29. ožujka 1943. postignuto je da se moglo opskrbiti hranom 1800 Židova iz Grčke poslanih u Njemačku. Isto je ponovljeno i 24. travnja iste godine za kompoziciju vlaka sa 2000 grčkih Židova također na putu za Njemačku. (Izvor: F. Šanjek, Kršćanstvo, str. 465 ; Stepinčev “Dossier”, str. 107.)
Nasuprot tvrdnjama predstavnika i zastupnika jugoslavenske titoističke historiografije SFR Jugoslaviji, i poslije, nakon raspada tamnice naroda, u Republici Hrvatskoj, hrvatski metropolit Stepinac je u propovijedima, javnim nastupima i susretima s odgovornim čimbenicima političkog života u Nezavisnoj Državi Hrvatskoj, i u svijetu, odlučno osuđivao rasizam kao ideologiju suprotnu Božjim zakonima. Najizrazitiji je njegov govor održan na blagdan Krista Kralja godine 1942. u zagrebačkoj prvostolnici sv. Stjepana u Zagrebu:
Ponekad nas pitaju zašto su klasne, rasne i nacionalne teorije predmet rasprava među ljudima … Postoji zapravo samo jedna rasa, Božanska rasa, rođena onog časa kad je Bog iz zemlje napravio prvog čovjeka i udahnuo mu besmrtni duh. (…) Nacionalnost tvori zapreku protiv moralne oronulosti drugih naroda. Ali ova raznolikost ne smije biti uzrokom uzajamnog uništavanja, jer (…) svaki narod i svaka rasa imaju pravo na čovjeka dostojan život. Svi bez izuzetka, bili oni pripadnici ciganske rase ili koje druge, bili Crnci ili Evropejci, bili omraženi Židovi ili ponosni Arijci, imaju pravo izgovarati «Oče naš, koji jesi na nebesima» (Mt 6,9). Ako im je Bog dao to pravo, koja im ljudska sila to može zanijekati. Eto, zašto je Katolička crkva uvijek osuđivala svaku nepravdu i svako nasilje, počinjeno u ime klasnih, rasnih ili nacionalističkih teorija.
Desetljeće pred hrvatsku nezavisnost od 25. lipnja 1991. godine, dakle, osamdesetih godina 20. stoljeća nerijetko su se u hrvatskom tisku pojavljivali napisi u kojima se isticalo kako Crkva u Hrvata nije jasno i nedvosmisleno stala na stranu sinagoge i pravoslavaca. Ovu vrstu napisa, kao i tvrdnje hrvatskog povjesničara dr. Ive Goldsteina o tome da je nadbiskup zagrebački Alozije Stepinac “kontroverzna” povijesna ličnost, odlučno opovrgavaju povijesni dokumenti devetoga sveska Akata i dokumenata Svete Stolice u odnosu na Drugi svjetski rat – Actes et documents du Saint-Siege relatifs a la Seconde guerre mondiale. Navedeni deveti svezak Akata i dokumenata Svete Stolice sadrži, između ostaloga, izvješće apostolskog pohoditelja (legata) u Nezavisnoj Državi Hrvatskoj, opata Marconea kardinalu državnom tajniku Svete Stolice Maglioneu od 8. svibnja 1943. godine, dossier o nastojanju hrvatskog episkopata u prilog pravoslavnih Srba i Židova na području NDH, registriran 24. svibnja 1943. u vatikanskom Državnom tajništvu, i drugi, mnogo iscrpniji dossier (zbirka spisa) u obranu pravoslavaca i nearijevaca u Hrvatskoj, koji je nadbiskup zagrebački adresirao na kardinala Maglionea. Taj dossier sadrži 34 dokumenta, i zaprimljen je u Vatikanu 31. svibnja 1943. godine. U spisima predstavnik Apostolske Stolice u Nezavisnoj Državi Hrvatskoj podsjeća vatikansko Državno tajništvo na pristrano djelovanje pravoslavnog klera uoči i za vrijeme osovinskog napada na Jugoslaviju od 6. – 18. travnja 1941. godine. Opat Ramiro Giuseppe Marcone ističe da se katolički episkopat i kler u novoj državi /NDH/ zauzimaju za poštivanje općeljudskih i kršćanskih načela u odnosu na neotuđiva prava nacionalnih i vjerskih manjina. Inače, tzv. Predstavka papi (Memoire au pape), sa nadnevkom od 24. svibnja 1943. i sa pripadajućom dokumentacijom je jugoslavenski državni tužitelj u Zagrebu, Jakov Blažević, iznio 2. listopada 1946. na montiranom suđenju nadbiskupu zagrebačkom Aloziju Stepincu. Izravno se obračajući papi, sastavljač tog dossiera uzima u obranu ustaški režim, napada Srbe, ublažujući pritom zamršene prilike u NDH. Predstavnik optužbe ističe iznimnu važnost tih dokumenata u daljnjem nastavku sudskog postupka protiv nadbiskupa Stepinca dok je zastupnik Stepinčeve obrane dr. Ivo Politeo, koji je 1928. branio komunista Josipa Broza Tita na tzv. Bombaškom procesu u Zagrebu, okarakterizirao tzv. Predstavku papi «ustaškim falsifikatom», što se odnosi na činjenicu da tzv. Predstavku papi nije napisao ni potpisao nadbiskup zagrebački Stepinac nego je tekst u ime Stepinca, bez njegova znanja, napisao ustaški režim. Tom prigodom obrana je podastrla sudu pismo kardinala Maglionea od 17. lipnja 1943. u kojem državni tajnik Vatikana srdačno zahvaljuje zagrebačkom nadbiskupu na izvješću o njegovoj "aktivnosti u prilog Srba i Židova u Hrvatskoj". Već spominjani 9. svezak Akata i dokumenata Svete Stolice, objavljen u Vatikanu 1975. godine, u obliku kratkih natuknica (regesta) donosi popis 34 spisa koji sadržavaju pismene intervencije i službene prosvjede protiv pokolja, rušenja pravoslavnih crkvenih objekata, postupaka prema predstavnicima židovske vjere. Uvod dokumenta Predstavka papi iznosi srpsku klevetničku propagandu, nepravde i zločine koje su Srbi u zajedničkoj državi Jugoslaviji počinili nad Hrvatima od 1918. do 1941. godine, a nove vlasti u Nezavisnoj Državi Hrvatskoj nastoji se predstaviti u svjetlu ostvarenja katoličkih ideala. U Predstavci papi ustaški režim se hvali radi borbe protiv pobačaja (abortusa), zabrane pornografskih publikacija, ukidanja framasonskih tajnih društava, borbe protiv komunizma, dekreta protiv psovke, kršćanskog odgoja pripadnika oružanih snaga NDH, subvencije vjerskih škola itd. Predstavnik 3. Reicha u NDH, njemački nacist, (bivši) protestant, i SA-Obergruppenführer (visoki čin paravojnih sigurnosnih SA-odreda) Siegfried Kasche, koji je njegovao bliski i česti politički kontakt sa poglavarom hrvatske države Antom Pavelićem, izjavio je da "Sveta Stolica u Hrvatskoj postaje odveć moćna, ali će se on pobrinuti da se njezin utjecaj smanji." Objava rasnih zakona u Nezavisnoj Državi Hrvatskoj (1942.), unatoč svim nastojanjima nadbiskupa Stepinca da do nje ne dođe, dati će, na žalost, tom nacističkom fanatiku za pravo. Smanjivanje utjecaja nadbiskupa zagrebačkog Stepinca na režim poglavnika Pavelića uslijed djelovanja (vele)poslanika 3. Reicha u NDH, Siegfrieda Kaschea, svjedoči suprotno od optužbe Jakova Blaževića koaj je tvrdila da je Stepinac odlično surađivao, čak navodno i kolaborirao s ustaškim režimom i slične lažne optužbe i klevete. (O Kascheovom nastojanju da se smanji utjecaj Crkve u Hrvatskoj vidi izvješće opata Marconea državnom tajniku Svete Stolice Maglioneu od 13. ožujka 1943. (Actes et documents 9, str. 33 i 187-188 ; Fontes 2, str. 439-440).)
Komunistički režim je na montiranom političkom sudskom procesu Stepinca nevinog osudio na dugogodišnju robiju na kojoj je hrvatski metropolit sustavno i podmuklo trovan do smrti i ubijen:
U kućnom pritvoru u rodnom Krašiću kraj Jastrebarskog umro je 1960. od leukemije (raka krvi) od koje je obolio uslijed trovanja. Ubila ga je jugoslavenska Udba, i to njena hrvatska filijala u Zagrebu. Glavni i odgovorni počinitelj za pisaćim stolom, Stepinčeva ubojstva, je maršal Tito !
Veleposlanik SAD u Jugoslaviji, Patterson, opisao je stanje nakon što je jugokomunistički režim uhtio Stepinca:
"Dobio sam konačni utisak da je nadbiskup Stepinac griješio u određenim područjima: pokazao je suviše razumijevanja, možda i naklonosti prema Nezavisnoj Državi Hrvatskoj, i u tome je mogao dati određeni stupanj opravdanja neprijatelju. Međutim, nisam uočio gdje je neprijatelju pomagao. Nadbiskup Stepinac uvijek se smatrao čovjekom hrvatskog naroda, čovjekom koji je želio slobodnu Hrvatsku."
CBK
Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
Novaplus.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv
Opis bloga Black Blog of the Communism
Prosvjećivanje o totalitarnom komunizmu / titoizmu, posljedicama marksističke (titoističke) ideologije danas, o žrtvama komunizma/socijalizma, kao i komentiranje političkih zbivanja u našem društvu i svijetu oko nas.
Zanima me prošlost onakva kakva je zaista bila kako bih imao miran i siguran život u sadašnjosti i budućnosti, jer:
Samo nas istina može spasiti!
Zanimaju me svi hrvatski i svjetski politički, ekonomski, kulturni i socijalni događaji, ali onako kako su se zaista dogodili.
Mišljenja sam da nam se servira potpuno kriva slika svijeta i povijesti. Korumpirani političari, pokvareni tajkuni, ratni profiteri, stvaraju nam iluziju koju održavaju mas-mediji, ujedno skrivajući istinu.
Mas-mediji ne služe narodu i ne služe kao pas-čuvar i korektiv vlade i vlasti nego predstavljaju instrument propagande za širenje velikih laži i pokoravanje čovjeka, naroda i većine društva volji materijalno bogate, utjecajne, pohlepne, bešćutne, parazitske manjine.
Stoga izvještavam o onome što se zaista dogodilo, i slobodan sam komentirati, a vi ste slobodni izreći svoje mišljenje, i ako se s vašim mišljenjem neću složiti, žrtvovat ću svoj život da možete izreći vlastito mišljenje. Mislite samostalno, razmišljajte autonomno i budite solidarni s dobronamjernim ljudima poput vas. Gori od onih koji čine zlo su samo oni koji o zlu šute!
Vaš CBK:-)
Erich Fromm
“Zar nije želja za preoblikovanjem svijeta po nekoj idealnoj slici važan dio čovjekovog bića? Osim toga komunističko društvo potkrada pojedinoj osobi njenu odgovornost: uvijek su “oni” ti koji odlučuju, a ne “on ili ona”. Privlačnost totalitarnog sistema, kojeg su nesvjesno iskusili mnogi ljudi, povezana je izvjesnim strahom od slobode i odgovornosti. To pojašnjava popularnost mnogih autoritarnih sistema.”
Link
CroSirmium
Korak od sna
Tragična misao
ZoomPolitikONjavascript:%20void(0);
Žubor vode
Borgman
ludlud
45 lines
Tinolovka
Krmeljava
Vjetar Tuge
Nova politika
Tisak i portali vijesti:
HRVATSKO PRAVO ONLINE
Tinolovka-News
Hrvatski online dnevnik SLOBODA
DRAGOVOLJAC
Dnevno.hr
Javno novinarstvo
Večernji list u Zagrebu
Zdravstveni (pre)odgoj
Anti-globalistički portal vijesti i komentara ASR
Geo-politički Europsko-Azijski Magazin
Skrivena am. povijest 20. st.
Svjetski antiglobalistički pokret ATTAC
Web-arhiva
Advance - Dnevne vijesti iz svijeta
Analiza i kritika politike Zapada
IX BOJNA HOS
www.crniblogkomunizma.blog.hr
e-Mail Hrvatskog centra za istraživanje zločina komunizma:
hrcentar.izk@gmail.com
Memorijal žrtvama komunizma u Pragu, dok u Zagrebu imamo Trg maršala Tita i četvrt milijuna maršalovih žrtava ali ne i Trg žrtava komunizma
"POWER TO THE PEOPLE!"
(John Lennon)
John Lennon je rekao:
"Naše društvo vode luđaci, u svrhu ostvarenja luđačkih ciljeva.
Vjerujem da nama upravljaju luđaci, i da nas vode do ludoga kraja, i
vjerujem da će me luđaci zatvoriti, zato što to tvrdim."
PS: ubio ga je luđak.
“Za mene se bogatstvo jedne zemlje i snaga jednog naroda mjeri kvantitetom i kvalitetom intelektualnog potencijala. Revolucija ima samo onda smisla ako podupire rast i razvoj tog potencijala: znanstvenicima se treba ukazati respekt a dok spašavamo vlastitu kožu obezglavljujemo naš narod, mozak našeg naroda.” (Književnik i zagovornik Oktobarske revolucije Maksim Gorki u prosvjednom pismu boljševičkom vođi Vladimiru Iljiču Uljanovu Lenjinu.)
Kao što je Gorkijevo pismo bilo vidovito, tako je Lenjinov odgovor bio brutalan i primitivan:
“Nije pravilno bacati intelektualne snage naroda u isti koš s građanskim intelektualcima. Intelektualne snage radnika i seljaka rastu i učvršćuju se u borbi za pad buržoazije i njene pomagače – intelektualce, lakaje (sluge) kapitala koji su si umislili da su mozak naroda. U stvarnosti to nije mozak, to je drek.”
(Izvor: „Crna knjiga komunizma“, München – Zürich, 1998., izvorni naslov: „Le livre noir du communisme“, Pariz, 1997. Pozitivna kritika o Crnoj knjigi komunizma u svjetski poznatom i renomiranom „The New York Times – International“, od 21. studenog 1997. u članku Alana Ridinga pod naslovom: „Komunizam i zločni – Francuska četka za „best-sellere“)
Vrijeme preziranja uskoro je zamijenilo vrijeme hladnokrvnog ubijanja nevinih ljudi. Lenjin je uspostavio komunističku diktaturu jednog politički crvenog, ultralijevog, ekstremnog režima koji se odmah pokazao kao krvavi, teroristički režim. Brzo revolucionarna vlast više nije stupala reaktivno, kao obrambeni refleks protiv nasilnih carskih postrojbi već je nastupala aktivno. O karakteru Lenjinovih boljševika svjedočio je u kolovozu 1918. vođa menjševika Jurij Martov:
“U prvim danima njihovog dolaska na vlast, iako su ukinuli smrtnu kaznu, boljševici su počeli ubijati. Ubijali su zarobljenike iz građanskog rata, kao što rade još samo divljaci. Ubijali su svoje neprijatelje koji su se nakon bitke njima predali s lažnim obećanjem boljševika da će ih amnestirati. Nakon što su likvidirali desetke tisuće ljudi bez sudske presude, boljševici su krenuli u sveopće likvidacije ljudi. Osnovali su revolucionarni tribunal za suđenje neprijateljima sovjetske vlasti. Beštija je uhvatila miris tople ljudske krvi. Stroj za ubijanje ljudi u punom je pogonu. Gospoda Medvedev, Bruno, Peterson i Karelin, suci Tribunala, zasukali su rukave postajući krvnici. Politički teror kojega su boljševici uveli u listopadu proširio je svoje papke po cijeloj Rusiji.”
(Izvor: 'Crna knjiga komunizma'. Titova tzv. Socijalistička revolucija, raspaljena 22. lipnja 1941. kroz partizansku ustaničku pušku, kopirala je Oktobarsku revoluciju Lenjinovih boljševika, i po istom obrascu se od 1941. do 1945. obračunavala sa zarobljenim neprijateljima, kao u Rusiji 1918. – 1920. godine.)
„Ask not what your country can do for you
ask what you can do for your country“
(Predsjednik John F. Kennedy, anti-fašist, demokrat i
anti-komunist)
„Ich bin ein Berliner“
(JFK, u Berlinu, 1963. u znak prosvjeda protiv početka gradnje komunističkog Berlinskog zida.)
CROATIAN CENTER OF SURVEY THE CRIMINAL COMMUNISM - VOICE OF THE VICTIMS
e-Mail: hrcentar.izk@gmail.com
HRVATI, PROBUDITE SE!
Dobroslav Paraga
"Ne, nećemo biti zadovoljni dok pravo ne teče kao voda a pravda kao ogromna bujica!"
(Borac za ljudska prava Martin Luther King Jr.)
„Tko je radeći za neprijatelja vršio agitaciju i propagandu rječju, djelom i pismom, naročito književnošću i umjetnošću, kažnjava se smrću, a samo u slučajevima vrijednim naročitog obzira prinudnim radom i gubitkom građanskih prava, proglašenjem za neprijatelja naroda te konfiskacijom imovine.“
(Predsjednik boljševičkog, protunarodnog tzv. 'Zemaljskog antifašističkog vijeća narodnog oslobođenja Hrvatske', Vladimir Nazor, u Topuskom, 18. svibnja 1944. godine.)
„Goli otok“ – jugoslavenski „Dachau“, logor koji vlasti RH uporno odbijaju proglasiti edukacijsko-memorijalnim centrom po uzoru na jasenovački logor.
Povijesni dokumenti o cinkeru
Josipu Brozu "Valteru Titu"
„Ubrzo nakon okupacije svakog grada i sela, partizani su uveli strašnu diktaturu komunističke Partije. Počeli su s „likvidacijom” svih „sumnjivih” elemenata ili onih koji su im se činili dovoljno sumnjivima. Ali, kakvo je to „čišćenje” bilo!!“
(Iz dopisa britanskog veleposlanika u Vatikanu britanskom ministru vanjskih poslova, Anthonyu Edenu, 11. svibnja 1945. o događajima u Titovoj Jugoslaviji i obračunu jugokomunista s hrvatskim stanovništvom pod lažnim izgovorom klasne borbe s „ostacima fašizma“)
Centar medijske cenzure u Hrvatskoj
Prisavska kratkovidnica
Bez obzira kako se neka TV u Hrvatskoj zvala, TV laže!
TV ne predstavlja istinu. TV je zabavni park. Nikada od nas na televiziji nećete čuti istinu! Pričat ćemo i pokazati vam svako sranje koje poželite čuti i vidjeti. Lažemo kao na tekućoj traci, i notorni smo lažljivci. Trgujemo iluzijama, i ništa od toga nije istina. Stvarno mislite da je TV ujedno i realnost? To je ludost. Pogledajte se! Radite sve što i TV, govorite kao što govori TV, oblačite se kao što se TV oblači, jedete kao što TV jede, odgajate vašu djecu kao što to čini TV, i mislite isto kao i TV. Stoga, isključite taj TV, zdravlja i pameti radi!!!
Die Intelligenz einer Leserschaft erkennt man an ihren Fragen!
Inteligenciju čitateljstva prepoznaje se po njegovim pitanjima!
Frankfurter Allgemeine Zeitung (FAZ)
Ne živite s lažima!
HRVATSKO PRAVO ONLINE
www.hrvatsko-pravo.hr
(Citat žrtve komunizma Aleksandra Solženjicina)
"Kad smo u ranu zoru napustili Užice, poput lopova, nitko nas nije ispratio, čak ni oni koji su nas voljeli." (Titov suborac, crnogorski boljševik, i disident, Milovan Đilas, o odlasku Josip Broza Tita i njegovih partizana iz srbijanskog grada Užice, koncem 1941. godine.)
Novinarka Hrvatskog Radio Vukovara, Alenka Mirković, kolegica Siniše Glavaševića, zapisala je ove retke u svojim uspomenama na bitku za Vukovar:
"Napokon sam uspjela upoznati i famozne hosovce. Stigli su još krajem rujna (1991. u Vukovar), no, odmah su otišli na položaje na Sajmištu gdje je bilo tako žestoko da se nismo usuđivali ići tamo, niti su oni imali vremena dolaziti k nama u štab. Prije nego su i došli u grad, izazvali su pravu buru. O njima su se pričale bajke: da su prošli specijalnu obuku, da su savršeno opremljeni i naoružani, da slušaju samo Paragu, da će, kad obrane Vukovar, krenuti do Zemuna, da su strojevi za ubijanje, gotovo šehidi (Božji ratnici)… Dugo nismo bili svjesni onoga što se s Hrvatskim obrambenim snagama i Paragom događalo u Zagrebu. Kada smo u (hrvatskim) vijestima čuli da ih nazivaju paravojnim formacijama bili smo ogorčeni. Naši su hosovci držali najteže položaje u gradu, ginuli danomice, a civili koji su se povlačili u sigurnije dijelove grada pričali su sa divljenjem i zahvalnošću kako je jedan od njihovih zapovjednika svojim ljudima rekao da će osobno ustrijeliti svakoga tko se sa položaja (prema neprijatelju) povuče a ne evakuira i posljednjeg civila… Vrijeđali su naše dečke koji su, vojni ili paravojni, u Vukovar došli. Od onih «regularnih» nije bilo ni traga…" (Izvor: knjiga Alenke Mirković pod naslovom "Glasom protiv topova")
<strong>"Ne bojte se Hrvata. To su plašljive životinje, strvinari. Ja sam se sa njima obračunavao u prošlom ratu /WWII/... Zapamtite, sa Hrvatima ne sme biti nikakvih razgovora - sa njima možemo razgovarati samo kroz puščane cevi. Oni su crna vojska Vatikana, a i sami ne znaju ko su. Granice srpskih zemalja dopiru doklen su naši hramovi, naši domovi, naši grobovi. Bog je s nama, jer ne otimamo ništa tuđe, nego tražimo svoje. Nek se Hrvati ispreče ispred nas, pa da vidimo kom obojci, kom opanci!"
Izjava srpskog šovinista i četničkog "vojvode", zapovjednika zloglasne tzv. "Dinarske četničke divizije" iz Knina u Drugom svjetskom ratu, "popa" Momčila Đujića, na beogradskom "nezavisnom" Radiju B-92 poslije pokolja nad 12 hrvatskih redarstvenika u Borovu Selu na Dunavu kod Vukovara, svibnja 1991.
Ratni zločinac Momčilo Đujić se s Hrvatima obračunavao na način da je njegova četnička jedinica izvršila etničko čišćenje hrvatskih civila u Dalmatinskoj zagori i kninskoj krajini. Ministarstvo pravosuđa SAD odbilo je zahtjev Ministarstva pravosuđa RH za izručenjem "popa" Đujića hrvatskom pravosuđu zbog optužbe za ratne zločine, jer Momčilo Đujić i njegova četnička jedinica imaju antifašistički status.
Dopisnik britanskog The Guardian iz bivše Jugoslavije, g. Ian Traynor, svjedočio je o odgovornosti britanske vlade premijera John Majora za ratnu agresiju Jugoslavije i Srbije na Hrvatsku i Bosnu i Hercegovinu:
„Britanci su pomagali Miloševića najprije u Hrvatskoj, a onda na još teži način u Bosni. Britanski lordovi, nasljeđujući jedan drugoga kao međunarodni posrednici /lord Carrington, lord Owen/, i visoki vojni časnici na zapovjednim položajima u operacijama Ujedinjenih naroda (UNO), čuvali su Miloševića od intervencije Natopakta. Britanska vlada stavila se na stranu Rusa protiv Amerikanaca, otklanjajući pritisak od /srbijanskog i jugoslavenskog predsjednika/ Miloševića, a tog ratnog zločinca tretirala je kao ključ rješenja, dok je on bio najveći problem.“
Mi Hrvati imamo dvie narodne mane, iz kojih izvire sva naša nesreća: mi svakomu vjerujemo bez da promišljamo, i lahko zaboravljamo krivice koje nam drugi učine.
Ali, mi bar za čas, u sadanjosti, ne primamo pljuske za poljubce, krivicu za pravo, tlačenje za ljubav; mi ćemo današnje zlo i krivicu današnju do sutra zaboraviti, pa ako nam tko liepu rieč kaže, ponašati ćemo se kao da nismo bili prevareni, kao da krivica ni zala nikada nije bilo i kao da ih već nikada ne može biti; nu danas, dok ne zaboravimo zlo i dok nove prazne rieči ne čujemo, mi se držimo kako valja.
Pametan čovjek, Dr. Ante Starčević, slijedite njegove ideale!
"Tko može pogledati u povijest Jugoslavije sa svim tim prevarama, ubijanjima, zavišću, osvetom, bijedom, ponižavanjima i drugim simptomima mentalnih bolesti, i zaključiti da je to bila normalna zemlja? Nije bila! Normalne osobe su bile pregažene tom abnormalnom poviješću, ali narcisi su cvali, uključujući i mojega djeda jer su se osjećali kao kod kuće u tako nestabilnom okruženju. Njihova bolest je funkcionalna u zatrovanom društvu, a disfunkcionalna u mirnom i stabilnom okruženju. Pa karijera mojega djeda je krenula nizbrdo čim se preselio u stabilnu, demokratsku Ameriku. Jedva da je znao što će sa sobom kad ga više nitko nije kanio ubiti!.”
Sociolog Stjepan Meštrović (profesor na sveučilištu u Texasu/USA), unuk kipara Ivana Meštrovića
George Orwell:
U ovo vrijeme univerzalnoga /globalnog/ varanja, revolucionarni akt predstavlja izreći istinu.
Sloboda je slobodno reći da je 2+2=4
Predsjednik Ab Lincoln:
Sila novca izrabljuje narod u mirnodopsko vrijeme, i kuje zavjeru u vrijeme rata. Sila novca je više despotskija od monarhije, bezobraznija od autokracije i više sebična nego birokracija.
Mathias Richling:
Moral je uvijek dolazio s ljevice, onoliko dugo dok nije došla na vlast. Otkad je ljevica na vlasti, moral više ne postoji!
Slobodan čovjek kaže:
Smisao totalnoga nadziranja građana nije u tome da se uhvati teroriste nego smisao nadziranja leži u identificiranju i eliminaciji svjedoka koji skidaju krinku sa zločina vlasti i njihovih doušnika i ljudi u sjeni.
Sloboda mišljenja u liberalnoj demokraciji vrijedi samo onoliko dugo koliko govoriš ono što vladi odgovara.
Predsjednik Thomas Jefferson:
Tko si dozvoli jednom lagati, lakše će lagati drugi ili treći puta, sve dok čovjek koji laže s vremenom postane notorni lažljivac.
Filozof Voltair:
Službena povijest je laž o kojoj su se neki dogovorili da tako bude iako se tako nije dogodilo kako se tvrdi.
Jean de la Bruyere:
Sušta suprotnost od onoga što se općenito vjeruje je istina.
George Bernard Shaw:
Sve velike istine počinju kao blasfemija.
Mark Twain:
Dok istina oblači cipelu, laž je već tri puta obišla globus.
H.G. Wells:
Povijest čovječanstva sve više postaje utrka između prosvjećivanja i katastrofe.
Njemački novinar Peter Scholl-Latour:
Sloboda zapadnoga tiska, koja je veća nego u ostalim dijelovima svijeta, u konačnici je sloboda 200 bogatih ljudi da objave svoje mišljenje.
Burkhard Hirsch:
Država u kojoj su svi sumnjivi, sama je sumnjiva.
Halo robovi:
U starom Rimu je jedan senator predložio da se sve robove označi bijelom trakom, kako bi ih se bolje uočilo. "Nikako", reče jedan mudri senator, "Kad vide koliko ih ima, pobunit će se protiv nas!"
Evolucija svjesnog čovjeka:
Htio sam mlijeko, dobio sam svoju bočicu. Htio sam roditelje, dobio sam igračke. Htio sam učiti, dobio sam svjedodžbe. Htio sam posao, i dobio sam posao. Htio sam živjeti smisleno, dobio sam karijeru. Htio sam sreću, dobio sam novac. Htio sam istinu, dobio sam laž. Htio sam nadu, a živio sam u strahu. Htio sam živjeti... no životarim, ali, hvala Bogu, probudio sam se!
Oni kažu - terorizam mora biti iskorijenjen - a sami ga proizvode!
Oni kažu da se mora izvršiti atomsko razoružavanje, a sami posjeduju atomsko oružje!
Oni kažu da se treba boriti protiv diktature, a sami su diktatori!
Oni kažu da se demokracija mora širiti, a ukidaju je kod sebe!
Oni kažu da žele mir, a raspaljuju ratove!
Oni kažu da se bore za ljudska prava, a krše ljudska prava bez kajanja!
Po njihovim će te ih plodovima prepoznati!!!
Ono što oni drugi žele od tebe jeste: živi u strahu, bulji u TV, konzumiraj, budi poslušan, drži svoju gubicu zatvorenu i nastavi sanjati.
Stoga, budi hrabar, isključi TV, odjebi konzum, uspravi se, reci nešto, i probudi se!!!
Vladajući političari u Hrvatskoj nisu tu da nešto promijene na bolje; oni postoje jer je njihova zadaća u ime vlasti održavati status quo.
Oni koji iz ljubavi prema miru vlastito oružje pretvaraju u plug, obično poslije oru za račun tuđinca i porobljivača!
Kaže bankar medijskom tajkunu: ti ih učini bedastima, ja ću ih učinit siromašnima.
Najveća zavjere od strane vlasti je kad vlasti tvrde kako ne postoji zavjera vlasti protiv naroda.
Liberalna demokracija je kao teatar - smijemo gledati, pljeskati i diviti se onima na vlasti.
Oni ljudi koji se ne zanimaju za istinu, bivaju kažnjeni tako da nad njima vladaju korumpirani zločinci; tako su npr. kažnjeni Hrvati!
CO2 ima udjel u atmosferi od samo 0.03% (po Wikipediji), a čovjek doprinosi tome samo 5% (po izvješću OUN), znači, samo 0,015%. I sada takav mali udio šteti atmosferi i vodi do promjene klime? Gluposti!!!! Promjene klime nastaju uslijed ciklusa Sunca.
Globalna elita ne producira vrijednosti nego manipulira i profitira od vrijednosti koje mi svi zajedno proizvedemo.