ponedjeljak, 26.12.2005.
Mracilo se. Jos nije bilo ni pet sati, ali danje je svijetlo polako jenjavalo...
Spustajuci se down townom, ponijela me je plima radnika koji su se u kasno poslijepodne vracali s posla. Ovako, dakle, zivi normalan svijet. Industrijsko je doba pokleknulo pred navalom činovničke revolucije, a sinovi i kćeri lučkih radnika sada su kuckali po tipkovnicama i javljali se na telefone: šljaka u blještavim uredima. Baratali su nevidljivim papirima i žustro se sporazumijevali pomoću elektroničke čarolije. Tamna su odjela stupala ulicom prolazeći pokraj Crkve u koju je udario grom. Hitali su kućama da bi se pripremili za još jedan dan poput ovoga i za dan nakon njega. Automobili su milili puževom brzinom prema obilaznici i kilometrima udaljenom autoputu gdje su tri trake paraliziranog prometa ljaskale u toplotnoj sumaglici. Visoke zgrade s dizalima koje su nadahnule gradski obzor bljuvale su muskerce i zene koje je prožvakao naporan dan. Neki su jedva docekali da na izlazu pripale svoju prvu cigaretu na slobodi. Uvlacili su dim dugo i pohlepono, pri udisaju su im se ocrtavale jagodične kosti, a dim im se kovitlao iz nosnica. Posvuda oko mene mobiteli. Ljudi govore, govore, razgovaraju s udaljenim sugovornikom dok svijet stupa kraj njih.
-------------------------------------- ... iako nijedan grad nikada nije se prometnuo u takav smradni cir na zelenom licu prirode, pjesnik ti veli: Veličanstvena je tvoja ljepota! Arthur Rimbaud,Pariska orgija |
četvrtak, 22.12.2005.
I feel like I'm spinning out of control , Try to focus but everything's twisted..
Ne.
Jednostavno se vise ne snalazim u ovoj guzvi. Nemojte krivo shvatiti. Nisam u bedu. Nisam lose volje. Ljuta sam. Ne na njega, ne na osobe do kojih mi je stalo; vec do onih plitkih, prozirnih, jadnih osoba koje mi se iz dana u dan petljaju u zivot. Puknula sam. Svatko je na neki nacin, u nekim trenucima bitch(vazi i za m.rod), no konstantno mjesanje, ulizivanje, kopkanje tuđih života prelazi svaku jebenu granicu. Trpila sam. i previse. Vrijeme je da okrenem plocu. Pretjerano oprastanje, moljakanje, prelazenje preko nekih stvari samo pogorsava stvar. Znam, i ja sam kriva- nisam se obazirala; mislila sam: Shvatit ce konacno da me to ne dira. Mos' mislit. To moje ignoriranje samo je povecalo dozu; samo je ohrabrilo doticnu osobu. A vi kaj pričate iza leđa prava je sreća da me takvo sranje ne vrijeđa.. Predugo bila sam 'dobra curica', spremna na oprastanje; naivna. Trenutno mi je samopouzdanje na razini, i toga sam ponosna. Ne sramim se reci ono sto mislim; sto zelim. Ako si jednom imao priliku i zajebao- sorry, imao si sansu. Krenimo dalje, ne mozes neke stvari koje nisu tvoje posjedovati, i bit tako jebeno ljubomoran. ---------------------------------------- Inace.. osim sto sam ljuta, sretna sam. Zbog dole navedene osobe. Sretna sam sto imam moju 'seku'.Zna me slusati, zna me ohrabriti. Hvala ti... |
ponedjeljak, 19.12.2005.
Bjezim, odlazim van iz ovog grada, stavljam copyright na mucna sjecanja..
Uz njegove bitove lezim i milijun pitanja prolazi mi kroz glavu.
Cudim se. Proslo je 3 godine. Sve se nekako zaboravilo, izbrisalo. I onda odjednom paf! Evo opet. Ista spika, ista situacija. Ista osoba. Nisam tuzna, ni ljuta, dapace; tako sam nevjerojatno sretna. Uvijek sam mislila da sam rođeni pehist, i ako mi se ponekad sreca nasmijesila; nakon par dana ovili bi me sivi, teski, sumorni oblaci. Pitanje je.. dal' se sta promijenilo? Hoce li ovo ostati ovako jebeno savrseno? Nazalost svjesna sam da savrsenstvo ne postoji.. ono je trenutak. Ono je tren. Zaslijepi te sjajem i nestane. I tek onda zapravo shvatis cijeniti...koga? sebe? druge? ili nesto trece? Ili pak 3 u 1 kao šampon? |
nedjelja, 11.12.2005.
Sretan rođendan mom blogu...
Evo dosao je i taj dan.
Moj blog slavi svoj prvi rođendan.. Pomagao mi je kad je bilo najteze, veselio se samnom kad mi je bilo najlijepse.. Hvala vam sto ste uvijek bili uz mene i svojim komentarima pomagali(ili odmagali:) VOLIM VAS... |
četvrtak, 08.12.2005.
Zato kreni, kreni prema meni...kreni! Kreni prema meni.... o daaaa...
Gledam televiziju;neku unknown komediju. I smijem se. Ko' moron. A nikoga u sobi. Znaci... smijem se sama sa sobom? I TV-om?
(?) -------------------------------------- I want more...more...more! Let's make love.(screw that-let's have sex) Again. ----------------------------------------- Mozes da lajes mozes da rezis mozes da ostanes a mozes i da bezis... o daaaa... |
nedjelja, 04.12.2005.
Just when you think, you got me figured out, the season's already changing...
Sve sto taknem razbijem.
Vec je i zatucani moron to mogao shvatiti. Ili me pere «low samopouzdanje» faza ili sam 'zapela' u neku fuckin' kolotecinu praznovjerja. Imam osjećaj kao da sjedim na rubu pločnika i samo čekam koji će auto zgaziti moju nogu.(ja bi, kad već mora, crni auto) Nije problem sto ce mi auto pregaziti nogu, jer sam vec odavno naviknuta na bol, nego me ubija to tzv.'cekanje'. Odnosno 'ne cekanje'. Ne zelim to, al opet tu sjedim i cekam. -"Kuzite? " -"Ne." -"Ah, dobro." |