Spustajuci se down townom, ponijela me je plima radnika koji su se u kasno poslijepodne vracali s posla. Ovako, dakle, zivi normalan svijet. Industrijsko je doba pokleknulo pred navalom činovničke revolucije, a sinovi i kćeri lučkih radnika sada su kuckali po tipkovnicama i javljali se na telefone: šljaka u blještavim uredima. Baratali su nevidljivim papirima i žustro se sporazumijevali pomoću elektroničke čarolije. Tamna su odjela stupala ulicom prolazeći pokraj Crkve u koju je udario grom. Hitali su kućama da bi se pripremili za još jedan dan poput ovoga i za dan nakon njega. Automobili su milili puževom brzinom prema obilaznici i kilometrima udaljenom autoputu gdje su tri trake paraliziranog prometa ljaskale u toplotnoj sumaglici. Visoke zgrade s dizalima koje su nadahnule gradski obzor bljuvale su muskerce i zene koje je prožvakao naporan dan. Neki su jedva docekali da na izlazu pripale svoju prvu cigaretu na slobodi. Uvlacili su dim dugo i pohlepono, pri udisaju su im se ocrtavale jagodične kosti, a dim im se kovitlao iz nosnica. Posvuda oko mene mobiteli. Ljudi govore, govore, razgovaraju s udaljenim sugovornikom dok svijet stupa kraj njih.
--------------------------------------
... iako nijedan grad nikada nije se prometnuo
u takav smradni cir na zelenom licu prirode,
pjesnik ti veli: Veličanstvena je tvoja ljepota!
Arthur Rimbaud,Pariska orgija
Post je objavljen 26.12.2005. u 20:57 sati.