Liam

I dalje je pospano trljao svoje oči nakon što je Boa prekinula poziv. Nije osjećao svoje ruke jer je spavao na njima cijelu noć. Lice mu je bilo suho i boljelo na dodir. Leđa su ga boljela već danima jer se nije pravilno rastegnuo danima. Osjećao je kako mu tutnji u glavi i krivio je alkohol za to. Nije volio piti, ali u posljednje vrijeme je sve više i više noći provodio sam, pijući.

Ušao je natrag u kuću, zatvorio vrata iza sebe i došetao do kuhinje gdje je odlučio popiti čašu soka od naranče. Osjećao je glad, ali nije mogao se nagnati da pojede išta. Osjećao je da se raspada, da gubi masu na svojim kostima. Morao se istuširati, morao se spremiti za ostatak dana. Morao je biti spreman za bilo što što mu dan sprema. Trenutačno mu je spremao sastanak u Finninoj kući. Nije volio biti tamo, čak i kada je bio s njom, bio li u njenoj sobi ili čak izvan kuće. Prazna, velika kuća je budila u njemu osjećaj osamljenosti, tuge. Nije znao kako je ona mogla provoditi svoje vrijeme u mauzoleju, velikoj obiteljskoj grobnici i to sama.

Trebao se pojaviti tamo za sat vremena i da ga Boa nije zvala, ne bi se ni probudio. Opet ga netko drugi spašava.

U njegovoj ruci zazvoni telefon i on se javi.

„Liam, mama ovdje“, žena koja se nazivala njegovoj majkom reče.
„Reci mama“, on reče umorno, zijevne.
„Lily će doći danas. Moraš spremiti malo kuću, malo se i ti sredi. Mi ćemo doći za par dana, u redu?“ ona ga upita.
On kimne svojom glavom i kada shvati da ona nije tamo da vidi njega, reče da i poklopi.

Sporo se kretao prema kupaonici gdje se odlučio oprati, skinuvši svu odjeću sa sebe i opravši se hladnom vodom. To ga je donekle probudilo. Sa ručnikom oko svojih kukova je krenuo prema svojoj sobi, gdje se obukao i obuo, stavio na sebe tamnu sivu vjetrovku jer mu je nebo izgledalo tamnije i spremno za prolom oblaka.

Izašao je iz svoje kuće, zaključao vrata i krenuo prema svoje biciklu. Stavio je slušalice u uši i pustio The National da svira. Volio je spore melodije i dobre tekstove pjesmi dok je vozio. Manje je mislio o drugim stvarima na svojem umu. Biciklirao je sve do Finnine kuće i došao taman na vrijeme, uočivši Boin tamno zelen bicikl, naslonjen ispred grandioznog ulaza u kuću. Ostavio je svoju biciklu pokraj nje, gledajući na prazna parkirna mjesta ispred kuće i pitavši se tko ih je to mogao pozvati da dođu. Pomislio je na Alexa, naravno. Ipak je on bio Finnin brat i imao je svako pravo da dođe natrag doma i da pozove njene prijatelje da dođu. Da ih možda pita da im priča o njenom životu, o njoj. Nije znao da li bi mogao pričati o njoj.

Pozvoni na vratima kuće i Boino lice se pojavi. Nasmiješi mu se i pusti ga u kuću, ne rekavši ništa. Pratio ju je dok je hodala, njena pojava kretajući se kućom kao da je u njoj živjela. Tu je provodila više vremena nego on.

„Prije par dana sam upoznala jednu djevojku. Bila je na Finninom grobu i rekla mi je da ju je upoznala. Samo jednom“, ona mu reče, a on kimne glavom.
„Alex nas je ovdje pozvao, zar ne?“ on ju upita i ona kimne svojom glavom.
„Čekaju nas“, reče mu.

Hodali su do velikog dnevnog boravka gdje su njih dvoje bili – visok, plavokos momak i djevojka guste tamne kose. Alex je gledao kroz veliki prozor, a djevojka je sjedila na kožnom kauču, par pisama rasprostranjena ispred nje. Kada je ušao u sobu, ona uhvati njegov pogled i nasmiješi se te se digne.

„Arden, drago mi je“, ona mu se predstavi.
„Liam“, on tiho kaže te sjedne na fotelju.

Alex se okrenuo prema njemu i umornim ga očima pogledao, prsti njegove ruke isprepleteni.

„Finn je ostavila pisma za sobom. Pisma namijenjena nama“, on reče. „Jedinoj osobi kojoj je rekla da ih piše je Arden“, pokaže rukom na nju. „Ostavila ih je u svojoj sobi, jer joj je tamo rekla da će biti. Napisala je pisma meni i vama dvoma“, pokaže na Bou i Liama. „Htjela je da ih imate, da ih pročitate i zato sam vas pozvao da dođete ovdje. Ako želite, slobodno možete otići do njene sobe, pozdraviti se s njom još jednom“, njegov glas zadrhti i on uzme pisma na malenom stoliću. Dođe do Liama i preda mu pisamce, te Boi da njeno. „Ja više neću dolaziti ovdje, kao ni moji roditelji. Ovo imanje će biti najvjerojatnije prodano. Neće biti naše i ovdje više neće biti ničega vezanog uz našu obitelj. Odrastao sam ovdje, kao i ona. Ali ovo više nije mjesto za našu obitelj. Ne više“, on završi svoj govor i potone u sjedalo pokraj Arden, glave zabačene iza njega.

Izgledao je iznimno iscrpljeno. Liam se pitao što se nalazilo u njegovom pismu. Pitao se kako se osjeća u kući gdje se njegova sestra ubila. Je li mu mučno od spavanja u sobi pokraj njene, u sobi u kojoj je odrastao, spavao, provodio svoje vrijeme. Ovaj prostor više nije bio njegov, Liam shvati. Alex više ovdje nije pripadao.

Vrtio je kuvertu u svojim rukama i predomišljao se da li da je otvori sada ili poslije. Boa je napravila taj odabir za njega, uhvativši ga za rukav i povukavši ga.

„Ajmo se provozati malo“, ona mu reče.

Liam se ustane i dođe do Alexa i dade mu ruku, te pozdravi Arden. Nije mogao više biti u ovoj kući. Ova kuća bez Finn je bila samo prazna ljuštura, bez duše, bez života. Alex i Arden su ostali sjediti jedno pokraj drugoga dok su Boa i on krenuli prema izlazu iz kuće.

„Ne mogu biti unutra“, Boa mu reče. „Guši me taj prostor.“
„I mene također“, on se složi. Zajedno su hodali do bicikli, a Boa mu je pričala.
„Čim sam te nazvala, znala sam da je Alex taj koji nam je poslao adrese. Odmah sam došla ovdje. Oboje su mi ispričali što znaju. Finn je upoznala Arden tjedan prije nego što se ubila. Arden kaže da nije izgledala kao suicidalna osoba, da je bila u redu. Ali taj sastanak je vjerojatno nešto što ju je potaknulo da počne o tome još više razmišljati. Alex nije znao što je planirala, ali kada je saznao da se ubila… Nije mogao doći na sprovod, ali si je obećao da će se vratiti natrag doma, barem još jednom, barem na kratko. Kada je došao, Arden ga je čekala, došavši ovdje da posjeti Finn, koja joj je rekla da ju dođe posjetiti. Ni Arden sama nije znala da pisma koja će pronaći su oproštajna pisma“, ona reče i sjedne na svoju biciklu. „Ajmo se voziti cijelo poslijepodne“, ona kaže.
„Može“, Liam reče, sjednuvši na svoju biciklu i krenuvši niz ulicu prema planinarskom putu kroz šumu.

Danje svjetlo se probijalo kroz krošnje, ali je i dalje bilo svježe unutar šume. Vozili su jedno pokraj drugoga sve dok nisu došli do čistine s pogledom na grad. Odmorili su se na kratko, Liam pričajući o svojoj sestri i zbijajući šale, osjećajući težinu pisma u džepu svoje jakne. Boa se smijala, ali ne kao prije. Izgledala je umorno i poraženo kada je mislila da ju ne gleda. Sjedili su zajedno na velikom drvenom stolu, noga na naslonu velikih klupa postavljenih oko stola. Neko vrijeme nisu ništa govorili.

„Ti se još vozi?“ on ju upita.
„Ne“, ona tiho reče. „Mislim da je vrijeme da otiđem odavde“, ona mu tiho reče, naslonivši se na njegovo rame. „Možda ću se vratiti uskoro. Ne znam“, tiho je govorila u njegovo rame.
„Ako misliš da je to ono što trebaš, idi. Ja ću te ovdje čekati. Ako ne ovdje, onda negdje drugdje. Uvijek ćeš mi biti najbolja prijateljice moje mrtve djevojke. To je nešto što nitko ne može zamijeniti“, on reče, a ona se nasmije.
„Stvarno, hvala ti“, ona mu reče, smiješeći se kroz sitne suze koje su curile iz njenih tamnih očiju.
„Treba mi neko vrijeme da mi se sve slegne. Sve što se dogodilo, što će se možda dogoditi. Vrijeme. Toga imam, imam ga napretek“, ona reče.

Dugo su sjedili tako zajedno, gledali nebo kako mijenja boju i kako se sutonski oblaci spuštaju. Zalazak je bio prekrasan, divnih tamno ljubičastih, crvenih i narančastih boja. Boa je fotografirala nebo i pričala Liamu o tome kako su posebni zalasci sa ovog mjesta, čak i najbolji, ali samo da rijetki to znaju. Liam se sjeti koliko je Boa voljela fotografirati sve oko sebe, kao da sve želi sačuvati u više oblika. U svojim sjećanjima, u jpg formatu. Finn je bila ta koja je koristila riječi. Zato im je i pisala pisma.

Boa izvadi svoje pismo, pet stranica ispisanih Finninim rukopisom. Počela ga je čitati. Liam ju je pustio da čita. Svoje još nije htio pročitati.

„Ovo su sve naša sjećanja. Sve što smo radile zajedno. Sve ga se sjećala“, Boa reče kroz suze. Liam ju obgrli rukama i pusti ju da se isplače.

Kada se isplakala, stao je ispred nje i pobrisao ostale suze sa njena lica te joj se nasmiješio. Ona mu uzvrati osmijeh.

„Boa, biti ćeš ti u redu“, vjeruj mi.

Sjeli su na bicikle i vozili se natrag u grad. Dovezao ju je do njene kuće, zagrlio ju i pustio ju da uđe u kuću, ne pozdravivši ju. Znao je da će ju vidjeti još jednom.

Kada je došao doma, njegova sestra još nije došla. Pregledao je prostorije u kući da vidi da li su imalo čiste. Kada se uvjerio da jesu, otišao je u sestrinu sobu i stavio čistu plahtu na njen madrac, te stavio čistu gornju plahtu i jastučnicu. Otvorio je prozore da se soba malo razrači i upalio citrusnu svijeću, Lilyinu najdražu.

Onda je otišao u kuhinju i posjeo se za stol. Izvadio je pismo iz džepa vjetrovke koju je stavio na naslon stolice i krenuo čitati pismo.

“volim te, nemoj to zaboraviti“

S tim riječima je završilo njeno pismo i on osjeti suze kako mu teku niz obraze i na drvenu površinu stola. Pustio je samom sebi da plače, osjetivši tugu koju je sakupljao u sebi kako izlazi iz njega u potocima suza. U tom trenutku, vrata kuće se otvore i njegova sestra uđe unutra, uočivši ga kako sjedi za stolom i plače.

„Liam!?“ ona reče tiho i dođe do njega, pustivši torbe na podu. „Liam, što je bilo?“ ona ga upita, kao dobra starija sestra što je i bila.

Makne kosu sa njegova čela i pogladi mu lice. Otiđe do kuhinje i donese mu čašu vode. On ju popije i to ga smiri na trenutak. Bio je zahvalan što je došla u tom trenutku. Ona ga zazove imenom i odvede ga na kauč u dnevnom boravku, polegnuvši ga i stavivši mu glavu na njeno krilo.

„Reci mi sve što je bilo“, ona mu reče.
„Lily, Finn se ubila“, on joj reče i on čuje njen brz uzdah.
„O, ne“, ona mu reče. „Reci mi što je bilo.“

On joj kroz suze i štucaje ispriča o pismima i svemu što se dogodilo – o njenom pozivu, o pronalasku njenog tijela, o vijestima te o njenom pogrebu. O njegovom pijenju, o njegovoj tuzi. Svega što se mogao sjetiti joj je pričao. Ona je slušala.

Odjednom je osjetio iznimni umor koji ga je gušio kako se diže i napušta njegovo tijelo. Reče Lily da se mora naspavati, da se nije dobro naspavao već danima i da ne može više ostati budan. Ona ga otprati do sobe i pusti ga da se preodjene i uđe u krevet. Pozdravi ga, nasmiješi mu se, kaže mu da će sve biti u redu. Liam se osjetio utješeno, barem malo. Otvori mu prozore da uđe svježeg zraka i otiđe iz sobe.

Zadnje što je čuo je kako nosi svoje torbe niz stepenice u svoju sobu. Zaspi.

Liam

U svojim rukama je držao njezin zadnji pisani dokument namijenjen njemu. Njezin uski mali rukopis ispisan crnom kemijskom je stršio sa bijelog papira i Liam ugrize svoju usnicu, pokušavši spriječiti suze koje su mu se nakupile u očima da se ne preliju sa ruba njegovih donji kapaka. Nije volio plakati, ne nakon što je isplakao toliko suza za njom. Čvrsto stisne svoje usnice i otvori pismo.

„dragi“, pisalo je. „nema me više. koliku je to ostavilo rupu u tebi? jesam li ispunila koji prostor u tvojim mislim od kada me nema? ne znam da li me je ikad i bilo. ne sjećam se. ne osjećam samu sebe. nakon nekog vremena sam shvatila da je ovo jedini odgovor. na sva pitanja koja sam ikad imala. pitanja vezana bilo čega vezanog uz moj život, moje življenje. smrt. ne želim reći da i tebe želim povesti na ovo putovanje. ne želim. ali znam da ćeš patiti na isti način na koji sam i ja patila. na koji ću patiti. ne znam kada će se dogoditi. nije da sam planirala točan datum i vrijeme svoje smrti. možda to i ne učinim. možda me baš nešto i potakne da to i učinim. zadnja riječ, zadnji korak… nešto. možda sam kukavica, možda mi manjka dovoljne količine hrabrosti da to učinim bez ičije pomoći. potpomognuti suicid. suicid. zar sam stvarno sposobna učiniti to sama sebi? oduzeti si život? izbrisati svoje postojanje sa ove zemlje, sa jedine zemlje? imam toliko pitanja, ali nitko ih ne odgovara. nikoga nije briga. ne bi ni mene bila da sam na tuđem mjestu. koliko nisko moraš biti da su tvoji problemi važniji od tuđih, zar ne? zašto sam morala dopustiti samoj sebi da uspijem samo se žaliti oko svojeg života koji ni nije bio toliko loš – samo oni loši dijelovi, znaš. koliko ću još ovakvih pisama napisati? koliko još misli imam za izreći? ove tablete tupe misli, tupe moju bol. osjećam tvoje ruke na sebi, ali to nisi ti, jer nisi sada uz mene. osjećam tvoje poljupce, ali nisi tu, nisi tu, nisi tu. vidiš koliko sam raspadnuta, vidiš u koliko sam komada raskomadana. razorena. nepotpuna. bila sam puna, cijela, nekad. nekad davno (ne toliko davno, ali shvaćaš. u mojim mislima su stoljeća prošla).
volim te. nemoj to zaboraviti.“

Nije htio zapamtiti niti jednu riječ. Nije htio. Ali u njegovim mislima su riječi volim te, nemoj to zaboraviti odzvanjale njenim glasom od tog dana nadalje.

Liam

Voljela se penjati po granama drveća. Voljela se penjati sve do krošanja drveća gdje je mogla doticati najviše grane i igrati se s lišćem različitih oblika. Promatrala je ljude sa najviše grane na koju se mogla popesti. Ponekad je bacala male kamenčiće i malene grančice te gledala kako ostaju zarobljeni u nečijim kosama i nastavljaju svoj put.

On ju je promatrao sa prozora iz prijateljeve sobe na drugom katu njegove kuće. Svaki put kada je došao kod njega da li da igraju igrice zajedno ili gledaju filmove ili da zajedno sviraju na njegovim električnim gitarama. To su radili od malih noga. Djevojka, prijateljeva susjeda se zvala Delta. Imala je toliko neobično ime da ju je i dan danas pamtio, premda se nije mogao sjetiti kako je izgledala kao mala nestašna djevojka-majmun. Penjačica. Spretnija od njih oboje.

Liam se nekad našao kako razmišlja o prijateljičinoj susjedi i pitao se što bi bilo da se upoznao s njom, ali znao je da to ne bi promijenilo išta. Djevojka se odselila kada je završila srednju školu. Liam se nekada sjetio i svojeg prijatelja, Mazzija. Sjetio se njegovog smijeha i rupica u obrazima koje je imao. Bio je njegovi najbolji prijatelj toliko dugo, da nije ni znao kako su se uspijeli toliko udaljiti jedno od drugog. Valjda su krenuli drugim životnim putevima. Mazzi je sada svirao u svojem bendu i trenutačno su bili na turneji. Rijetko je dolazio doma, cijelo vrijeme je putovao.

Bilo mu je drago što nije poznavao ljude iz svoje prošlosti toliko dobro. Drago mu je bilo što više ničega nije bilo što ga je moglo držati nazad, što ga je moglo kočiti. Upoznavao je nove ljude, živio je drugi život. Odvojen od prošlosti, usmjeren na budućnost.

Od trenutka kada je upoznao Finn, upoznao je Bou. Uskoro su njih dvije postale njegove jedine prijateljice. I dalje je imao svoje 'muško' društvo, prijatelje s kojima je odlazio u barove i gledati utakmice. Ali uvijek su mu nedostajale njih dvoje. Volio je Finn, ali je na Bou gledao kao na sestru koju nikad nije imao. Bilo mu je ne neopisivo dobro u društvu njih dvije, zračile su tom nekom energijom povezanosti i trebalo mu je da bude u njihovom društvu.

Boe sada više nije bilo. Napustila ga je, nestala, nezaboravljena od svih, posebice njega. Ono vrijeme poslije Finnine smrti ona mu je bila podrška koju je neporecivo trebao. Zajedno su provodili poslijepodneva, slušajući tihu glazbu i ležeći na krevetima ili u njezinoj sobi ili njegovoj. Bojali su se otići do Finnine kući, proći kroz prostorije u kojima je do malo prije živjela. Proći kroz njenu sobu, gledati fotografije koje su bile utaknute u rubove okvira velikog ogledala, bosi hodati po mekanom, bijelom tepihu. Proći kroz sve njene stvari, dnevnike, čarape, lakove. Ništa od toga uzeti, samo proći kroz ono što je do prije nedavno bilo njeno, kao da će samim činom ju vratiti natrag u stvarnost, među žive.

Nikada to nisu učinili. Kao da su se bojali kročiti u veliku palaču što je bila njena kuća. Nikada nisu ni prolazili pokraj njene kuće.

Sjetio se zadnjeg puta kada je vidio Bou, poslije cijelog poslijepodneva provedenog u prirodi, vozeći bicikle. Imala je sive podočnjake ispod svojih očiju i izgrizene nokte. Kosa joj je bila zavezana u neurednom repu.

„Mislim da je vrijeme da otiđem odavde“, ona mu tiho reče, naslonivši se na njegovo rame. Njihove bicikle su bile posložene na podu, jedna na drugoj. „Možda ću se vratiti uskoro. Ne znam“, tiho je govorila, gotovo nerazgovijetno, ali Liam je razumio svaku riječ. Jednom rukom je zagrlio njena ramena i pustio ju da tiho plače, dok je on gledao zalazak sunca iza planinskih divova.

Dovezli su se zajedno do njene kuće, on ju je još jednom zagrlio i pustio ju da sama uđe u tihu kuću. Nije joj rekao zbogom.

Liam

Kada joj je prvi put prišao, izgledala je potpuno obuzeta razgovorom sa osobom ispred sebe. Pričala je s Boom, čija je gusta tamnocrvena kosa padala u velikim kovrčama niz njena leđa, a piercing u nosu se sjajio dok je gestikulirala agresivno, sva crvena u licu. Finn ju je promatrala očima koje su isijavale toliko ljubavi i nježnosti prema osobi ispred nje, njena svijetla kosa ispletena u dvije dugačke pletenice, njene ruke gurnute u đepove njenog traper kombinezona. Mala krilca crnog tuša su krasile njene zelene oči i premda joj nije bio toliko blizu, mogao je primijetiti pjegice na nosu i na njenim obrazima, malene točkice svijetlo smeđe boje.

Finn je bila manje građe od Boe i iznimno mršava, te ga je izgledom podsjećala na male šumske vile, na nešto krhko i magično. Bila je prelijepa, puna energije i neke radosti, nečega što joj se osjetilo u osmijehu i pogledu.
Boa je bila višija, također vitkija, ali u sebi je posjedovala neku vrstu razornije energije, glasnije od Finnine. I dalje mu je bilo neshvatljivo kako su se te dvije gotovo različite osobe slagale tako dobro i tako dugo.

Boa je prva uhvatila njegov pogled kako zuri i tiho dotaknula Finninu nadlakticu te prstom pokazala na njega. Usred rečenice, Finnina usta su bila i dalje otvorena kao da su riječi mislile napustiti njezin jezik i ona se sporo okrene prema njemu. Osmjehne mu se i pozdravi ga mahom ruke. Boa se nasmiješi gledajući svoju prijateljicu i krene prema njemu.

„Si nas baš trebao prekinuti usred vrlo uzburkane rasprave?“, reče mu i nastavi hodati u smjeru iz kojeg je on došao.

Nakon nekoliko trenutaka odluči joj prići bliže.

„Ne smatraš da je malo čudno što si tako stao usred hodnika i promatrao dvije prijateljice kako raspravljaju nešto?“ ona ga optužujućim glasom upita.
On se nasmiješi, ali ne reče ništa jer ju promatrao kako gleda. Kada nakon nekoliko trenutaka ne reče ništa, on se zakašlja. „Htio bih te pitati nešto“, reče.
„Pucaj“, ona kaže.
„Bi li izašla sa mnom na spoj?“ on ju upita, ali to nije bilo ono što je htio pitati. Htio ju je pitati da bude s njom cijeli život, počevši od tog trenutka.
„Razmislit ću o tome“, ona reče, namigne mu i otiđe istim smjerom kao Boa.

Pratio ju je kako hoda i pitao se čime se bavi, što joj prolazi glavom svaki dan, što osjeća najviše.

Njegovo prvo sjećanje je bilo u velikom kontrastu sa zadnjim sjećanjem, zadnjim razgovorom s njom. Liam osjeti kako ga razdire bol, razdire krivnja i upita se gdje, kada, u kojem trenutku je postao tako šugavo stvorenje. Zarije svoju glavu u svoje dlanove.

Liam

Sjetio se prvog puta kada ju je stvarno vidio. Šetala je niz ulicu sama, njezina duga svjetla kosa njihajući se njezinim tijelom poput zrake sunca. Ruke su joj visile svaka sa svoje strane, očima je gledala u ljude ispred sebe. Nikad ju do sada nije vidio tako bezbrižnu, jednostavnu, mirnu. Svidjela mu se odmah, ali nije očekivao da će ju vidjeti drugi put.

Liam

Njezin otkriven lijes je prikazivao njezin glavu, njezinu glavu s plavom, gotovo bijelom kosom koja joj je bila neugledno prilijepljena na glavu, oči su joj bile zatvorene, a usta namazana žarko.
Gdje su joj bili roditelji? Jesu li pogledali svoje dijete? Što su u pogrebnom društvu učinili od nje s tom nakaznom šminkom?
Uništili su mu Finn. Uništili su mu djevojku koju je volio.

Zašto? Zato što joj je on rekao da je jadna, sa svim svojim rezanjem i samosažaljenjem.
Sada mrzi samog sebe, mrzi sebe, sebe, sebe, sebe.

Nije htio misliti o sebe ili njoj. Pogleda brzo oko sebe i uhvati Boinu ruku. Ona ga tužno pogleda, i stisne mu ruku još čvršće, jedna suza skliznuvši niz njezin obraz i smjestivši se na njezinoj usni. Osjeti kako se i njegove oči pune suzama i on ih ne spriječi da počnu teći. Jedna, po jedna suze su išle i on zabije svoju glavu u Boino rame.

„Boa... Boa ja sam joj to učinio“, on joj reče i počne jecati, pustivši suze da mu preplave lice.
Boa je bila najbolja Finnina prijateljica, i znala je što je radila. „Ona je sama kriva. Sama je znala što radi. Ali to, to što je učinila je nešto najhrabrije što sam vidjela da je netko ikad učinio. Zamisli...“, ona reče sa sjetom. „Tko je dovoljno snažan da ubije samog sebe? Rijetki.“
I zagrli ga. Najčvršće što ga je mogla.

On i Boa su bili jedini na pogrebu. Nasreću.
Roditelji su bili preshrvani, a nitko drugi, iz škole, mjesta nije znao toliko dobro Finn. Nitko osim njih dvoje i njezinog brata Alexa.

„Gdje je Alex?“ Liam upita Bou, nekoliko sati nakon pogreba, ležeći na Boinom krevetu u njezinoj obiteljskoj kući.
Pušili su cigaretu za cigaretom, pokušavajući utopiti svoju tugu. Nije im uspijevalo.
Boa se podigne i povuče iz boce vina koju je ukrala iz majčine kuhinje.

„Jebe mi se za njega. Ostavio ih je i ne vraća se. Znaš li zašto se ona uopće počela rezati?“ ona kaže polupijana.
„Zbog njega“, Liam reče jer je znao njezinu priču. „Zbog njega“, ponovno reče i osjeti Boinu glavu na njegovom trbuhu, njezina kosa dodirujući njegove ruke.

Između njih nikad ništa romantično se nije dogodilo, previše su voljeli Finn da je povrijede, a i sami nisu ništa osjećali jedan za drugoga.

On se nasmije. „Koji je to gad. Vjerojatno ni ne zna da mu se sestra ubila.“
Ponovno osjeti suze kako mu se spuštaju niz obraze. „Dosta mi ga je.“

I s time, on okrene svoju glavu, smjesti se bolje između jastuka i šarenih deka i zaspi.