Finn

Promatrala ih je kako žive svoje živote. Promatrala je kako nastavljaju naprijed. Kako ne zastajkuju, kako ne sumnjaju u svoje odluke, kakve god posljedice bile. Voljela je promatrati njihov razvoj. I dalje su joj nedostajali i na ovaj način je nadoknađivala taj nedostatak. I dalje je živjela među njima na neki način, premda je bila mrtva. Neporecivo, nepovratno mrtva. Ali živa u njihovim sjećanjima. Vividno živa, vibrantna i postojana. Kao kada je bila živa.

Razmišljala je dosta o svojoj smrti, čak i sada, nakon što je prošlo toliko vremena. Znala je da je njena smrt bila greška, ali opravdavala je svoj postupak zbližavanjem svojih najbližih. Upoznavanjem s Arden. Sa boljom Finn. Finn koja to možda ne bih napravila da joj je dana druga prilika. Sada je bilo gotovo, nije bilo povratka. Ono što je učinjeno, je učinjeno. I sada si mora dopustiti da nestane. Da otiđe.

zbogom, ona reče u ništavilo.

Finn

dragi,
upoznao si me u vrijeme kada sam bila najgore, ali to se nije vidjelo na meni. ta skrivena patnja te sigurno privukla k meni. volio si kako se smijem, ali htio si saznati koje tajne sakrivam iza toga osmijeha. volio si me promatrati dok sam se kretala, ali htio si saznati što sam htjela reći tim kretnjama, zar ne? ali usprkos svoj toj prikrivenoj tajni koja sam bila ja, volio si me i zbog malih stvari koje si otkrio ti sam. poput mojih malih tajnih osmijeha upućeni nečemu nekonkretnom ili kratih držanja ruku dok smo hodali negdje, jer su se moji dlanovi brzo znojili pa nisam voljela držati ruke toliko dugo. volio si kada bih ti dopustila da staviš svoju glavu na moj trbuh i da ti se igram tvojom kosom, tada bi zaspao kao beba, u mojem krevetu koji je uskoro postao naš. to su dobra sjećanja, imam ih toliko. ali ovo ti pismo vjerojatno neću poslati, ne, ispisat ću ti jedno koje se sastoji samo od loših, negativnih sjećanja, onakvih kakve bih imala samo u svojim najgorim, najtamnijim trenucima. zašto? zato da ne patiš opet. da ne dođe pismo do tebe i da opet prođeš kroz dobra vremena. i da zbog toga se osjećaš krivim, jer nisi bio svaki trenutak uz mene, nisi bio taj trenutak uz mene – da me zaustaviš, da budem i dalje uz tebe, ovdje. ali ne možeš biti svaki trenutak uz mene. one trenutke kada jesi uza mene, ti trenuci znače sve, ti trenuci me izvlače iz najtamnijih kutaka moje glave. tako da, pišem, ispisujem ova sjećanja da ih se ja mogu prisjetiti. znam da ih se ti možeš sam sjetiti, zar ne?
da vidimo…
prvi put kada si me upoznao sa svojim društvom, širokog osmijeha na licu i pokazujući prstima na svoje prijatelje, imena koja sam već zaboravila jer nisam htjela se miješati sa tvojim 'muškim' društvom. prvi put kada si me izveo na spoj, buketa malih livadnih tratinčica u rukama, obraza rumenih, sive košulje zakopčane do zadnjeg gumbića. prvi put kada si me poljubio, svojih ruku oko mojih leđa, tvoje usne tako mekane na mojim suhim, namazanih tamnom olovkom boje šljive. prvi put kada se legnuo pokraj mene, usrdno mi govoreći da ne želiš spavati sa mnom, nego samo zaspati pokraj mene, osjetiti moje tijelo kako se opušta, osjetiti moje duboko disanje, probuditi se pokraj mojeg lica, tako da ti ja budem prva stvar koju vidiš kada se probudiš. bio si tako sladak. nevjerojatno sladak. nisam vjerovala da toliko miline može biti u jednoj osobi, da toliko ljubavi jedna osoba može prenijeti na drugu. da si bio toliko uvjeren, ne, znao si da dio tvoje topline, dobrine, vedrine može preći na mene, na taj dio mene koji je i dalje volio doživjeti te emocije. voljela sam te, voljela sam te previše. zašto se želim odvojiti od tebe? zašto? samo ću ti nanijeti još više boli? samo ću te još više raniti? zašto sam izbrala taj način nestanka, oproštaja? da li vrijedi? vrijedi li išta od ovog? vrijedi li ova bol?
vidim riječi koje ispisujem i znam da gubim tijek svojih misli. vidiš, zato ti nisam htjela pisati o dobrim stvarima jer bi i dalje završila sa onim lošim sjećanjima i emocijama.
tebi zadnjem pišem pismo, u nadi da ću znati pronaći prave riječi. prave izraze. prave slike koje si možeš zamisliti u glavi.

volim te.
volim te volim te volim te volim te volim te volim te
ali te riječi neće imati više značenje, ne kada me ne bude bilo.

Finn

Voljela ih je promatrati. Voljela je gledati gdje idu, gdje se kreću, kojim putevima se koriste najviše. Gdje su sada, kada je nema. Nije vjerovala da sada postoji u nečemu poput raja ili pakla. Vjerovala je da se i dalje nalazi u stvarnosti, kao duh, kao plutajuća duša između ovoga i onoga. Nije znala što je jedno, a što je drugo. Nije bilo ni važno. Bilo joj je dosta da i dalje postoji i da ne osjeća bol i patnju koju je ponekad osjećala dok je još živjela. Kada napusti ovo mjesto, tada će znati da je gotovo i da nema povratka, da je možda sve bilo uzaludno na neki način.

Sada nije imala s kime pričati i to joj je najviše nedostajalo. Tuđi glas, tuđa riječ, nešto oko čega je mogla stvarati novi pogled na svijet ili barem ispraviti svoj prijašnji. Nedostajale su joj Boine riječi i Liamovi poljupci i najviše od svega, Alexovi neuzvraćeni pozivi. Mogla je izabrati mržnju prema njemu, zbog toga, zbog svega, ali nije htjela.

Osjećala je neki umor koji joj se uvlačio u kosti i svakim danom (ono što je smatrala danima) je rastao, ugnijezdio se negdje još dublje u njoj, neumorljiv i nespreman za izlazak iz njezina prsnog koša u prostor izvan njena tijela. Hranila je umor svojim mislima. Svojim sjećanjima. Slikama iz prošlosti i sadašnjosti.

„Bok“, ona pomisli. „Moje ime je Finn.“

Ponavljala je to dok nije znala što točno postiže s time i iskreno, nije joj bilo ni važno. Znala je da ne može pričati – prostor oko nje i nije bio prostor, više ju nije okruživao zrak u koji bi mogla izdisati svoje riječi.

Finn

Djevojka koju je Finn upoznala samo pet noći prije svojeg samoubojstva, bolje rečeno samo upoznavanje djevojke je nešto što ju je i gurnulo preko ruba. Postala je svjesna da i drugi ljude pate, svatko na svoj način, ali ne rješavaju svi na način poput nje - kukavičlukom. Urezivanje crta u osjetljivo područje kože gdje su arterije, vene, kapilare prolazile nije bilo hrabro, već jadno. Jer ako i drugi ljudi mogu prolaziti kroz teška razdoblja, može i ona. Znala je da nije dovoljna snažna i jako za svijet, za budućnost – bio Alex, Liam, Boa, bilo tko uz nju. Jednostavno je bilo teško.

I znala je da ne može jadnoj djevojci samo doći i reći da će se ubiti, bio bi to prevelik teret na samo jednoj djevojci koja ne bi znala što učiniti sa to informacijom, ukoliko ne bi željela cijelo vrijeme provoditi sa strankinjom poput Finn. A Finn je bila jako dobra u sakrivanju svojih osjećaja i u osjećanju nečega drugačijeg.

Ali zato je zamolila djevojku, Arden, tako se zvala, da posjeti nju (to jest, njezine prijatelje) kada umre (ali ona nije znala da će umrijeti i da djevojku koju je mislila posjetiti više neće biti). Dala joj je adresu njezine kuće i maleni ključić koji je otvarao stražnja vrata njezine kuće. Pouzdala se u djevojku i znala je da će ju posjetiti.

Nakon što joj je dodirnula ruku, Finn je osjetila novu vrstu energije koja ju je tjerala da priča Arden o malim sitnicama, ali s velikim utjecajem na nju. O Boi i njezinim ludim izljevima ljubavi i Liamu, njegovom uzbuđenom pričanju o bilo čemu što ga je zanimalo u tom trenutku. Pričala joj je o malenim skrivenim pisamcima koja je namjeravala ostaviti svojim prijateljima, koja će svi tražiti kada ona dođe kod nje. Arden nije ni bila svjesna da će tražiti pisma mrtva djevojke. Pričala joj je i o Alexu. O tome kako je izgledao, njegove navike, njegov način pričanja. Djevojka je cijelo vrijeme samo tiho slušala, ne znajući što točno reći, pa je šutila.

Finn je bila očarana s Arden. Njezinom kosom i ustima, njezinim prstima i njezinim očima koje su pratile njezino lice non-stop. Finn nije voljela kada su je gledali, ali joj nije smetalo kada je bila gledana od ove strankinje. Osjećala je da osoba koju je Arden voljela veoma slična njezinom vlastitom bratu i nekako se mogla povezati s njom. Ne u potpunosti jer ona nikad nije voljela svojeg brata na način na koji je on volio nju, ali na tu hladnoću i rezigniranost koju je druga osoba projecirala.

Nakon nekog vremena, Finn više nije mogla pričati, pa su izašle zajedno iz bara, Finn je hodala s Arden do njene zgrade te ju napustila. Nikad više se nisu vidjele.

Finn

Sjećam se kada sam bila manja, svijet nije bio toliko strašno i veliko mjesto. Imala sam Alexa sa sobom, pokraj sebe i uz sebe. On je bio moja jedina stijena i nisam se bojala to pokazivati. To me je spasilo toliko puta.

Nikad mu nisam imala priliku reći hvala, činilo mi se banalno uopće mu zahvaljivati, znao je i sam koliko sam cijenila (i cijenim) sve što je učinio za mene. Voljela sam ga zbog hladnoće, takvog stava.
Bilo je lako prilagoditi se njemu.

Finn

Bio joj je pun kurac svega. S-v-e-g-a. Nije mogla živjeti ovim životom, ovim jadnim, tužnim životom. Zašto bi uopće trpila samu sebe u ovakvim trenucima, kada zna da će joj cijeli život biti ovakav?
Pogled bijeli zid ispred nje i uzme malu srebrnu britvu i potegne jednu crtu, ravnu kao početak, niz svoju ruku.
Rana potamni i krv počne raditi male balončiće od krvi na njezinoj koži.

To je grijeh. To je krivo. Ali to je oslobađa.
Ona krikne, njezin glas odzvoni o zidove velike kuće i ona shvati koliko je sama, dok se sa samožaljenjem reže.

„Liam? Liam?“ ona plašljivo počne govoriti u slušalicu. „Ja... Ja... Ja ne mogu, Liam. Ne znam, ne mogu.“
S druge strane linije je bila tišina, grobna tišina. Ali onda ona čuje njegov dah.
„Finn? Znaš što si ti? Ljubavi, ti si jadna.“
I s time prekine.

Zašto je i dalje to radila? Zašto se i dalje borila protiv toga? Tako ne bi smjelo ići. To joj on ne bi smio reći.
Ona se gubi, ona nestaje, ona ne može.

„Liam“, reče njegovo ime i povuče još jednu crtu, još jednu ranu koja neće zarasti.