Alex

Opet se nalazio u svojem stanu u gradu, jutarnja svjetlost se probijala kroz otvorene prozore i padala na njegov krevet. Razbacana ogledala su isijavala svjetlost na zidove i pod. Svjetlost je padala na njenu kožu i njenu dugu tamnu kosu. Ležala je na boku, licem okrenuta prema njemu. On je ležao na leđima, ruku na trbuhu. Promatrao je svjetlost koja se okrećala oko njih dvoje.

„Toliko blizu živimo“, ona tiho reče. Da, on pomisli. Cijelo vrijeme smo tako blizu živjeli jedno pokraj drugog. Kao da je Finn znala. I dok je to pomišljao, znao je da je Finn na neki način i morala znati da su toliko blizu jedno drugome.

Arden je ležala pokraj njega, obučena u majicu od prošlog dana i u donjem rublju. Bila je preumorna, pa je prespavala kod njega. Živjeli su udaljeni jednu ulicu. Znao je da i ona razmišlja o njihovoj blizini i da li je Finn bila krenula prema Alexu i naišla na Arden. Ali nisu mogli to znati. Ni jedno od njih dvoje. Pustili su svojim mislima da otiđu predaleko.

„Mislio sam da ćeš još dulje spavati“, on joj reče, budan već sat i pol. Volio je provoditi svoje vrijeme u svojem krevetu.
„Koliko god voljela provoditi svoje vrijeme u krevetu, volim biti i izvan svoje kuće, znaš“, ona mu reče. Gledala ga je, ali on ju nije mogao pogledati natrag u te sive oči. Znao je da traži odgovor, ali nije joj ga je mogao dati. Htjela je da izađe iz stana. Zato je i došla prespavati kod njega. Da ga vrati natrag u svijet.

Dodirne ga prstom po nadlaktici. Lagano se naježi, ali ni tada ju ne pogleda. „Doprati me do doma, Alex“, ona mu reče.
„U redu“, on joj reče.

Poslije, hodali su zajedno. Niz njenu ulicu. Nije im trebalo dugo da se nađu na ulazu njene zgrade. Imala je ruke u džepovima i gledala ga je zamišljeno.

„Hvala ti“, ona reče.
„Nema na čemu“, on kaže.
„Razmišljala sam da se preselim kod tebe“, ona reče i on prizna samom sebi, imao je dosta mjesta u stanu. Ne bi mu smetalo. Svidjela mu se ideja.
„Sviđa mi se ideja“, reče joj s osmijehom.
„U redu“, ona se nasmiješi, nagne se, stavi svoju ruku na njegovo rame i poljubi ga u desni obraz.
„Hvala tebi“, Alex joj kaže. „Na svemu.“

Ona kimne i uđe u svoju zgradu.

Alex

Poveo ih je do male terasice ispred kuhinje i sjeo se na jednu od dvije udobne drvene fotelje koje su bile pored zida. Arden je pažljivo sjela na sam rub fotelje te počela pričati. Igrala se s prstima svojim ruku i govorila jasno kao da prepričava dobro znanu priču. Alex se u potpunosti legnuo, slušajući Ardenin spokojan glas koji mu je pričao o prvom i jedinom putu kada su se ona i Finn upoznale. Arden ju je prekratko znala, ali je opet uspjela pri tom prvom upoznavanju ju dobro upoznati. Otvorila joj se Finn koju je dobro sakrivala, ona Finn koja je svoje misli zapisivala u svoje dnevnike i odsutno gledala u nebo, kao da tamo traži odgovore na svoja pitanja. Možda je svoj odgovor uspjela naći u Arden, Alex pomisli.

Arden mu je pričala cijelo prijepodne, nikad se ne umarajući i bez stanki. Alex ju je pažljivo slušao, pratio njene usnice koje su proizvodile zvukove i držao se riječi koje je čuo kada mu život ovisi o tome.

Finn je pisala pisma. Ili je barem planirala napisati pisma, onog tjedna kada je pronašla Arden na ulici. Pisala je pisma svima njima. Završne riječi namijenjene ljudima koji su joj najviše značili. I Arden je znala gdje se nalaze i zato ju je Finn pozvala ovdje, da svima pokaže da pisma i da svima daruje zadnji oproštaj s njom.

Alex je shvatio koliko voli sestru zbog toga što je učinila, koliko se divi njenoj snazi da na neki način utješi ljude koje je poznavala, ljude koje je voljela i koji su voljeli nju – čak i sa druge strane groba. Zadrhti na pomisao, na sliku svoje mlađe sestre, njena tijela koje se raspada u malenom drvenom lijesu, zakopanom ispod zemlje.

Sada je i Arden legnula na fotelju i oboje su promatrali vrhove stabala kako dodiruju oblake na nebu. Šutili su. Sviđalo mu se to. Sviđao mu se mir. Sviđao mu se spokoj koji je osjećao.

„Mislim da tvoje moramo prvo naći“, Arden mu kaže tiho.
„Da, mislim da je to dobra ideja“, Alex kaže, ali ne ustane se da krene u veliku potragu.


Kada je gradsko crkveno zvono počelo moćno odzvanjali za dvanaest sati, Alex se digne i krene unutra, imajući namjeru spremiti jednostavno jelo za njih dvoje. Maleni ručak. Arden je shvatila njegov naum i krenula za njim.
Nakon toliko vremena provedenog kao samac, kuhajući za jednu osobu, Alex zbunjeno stajao ispred velikog frižidera, ispunjenog svježim namjernicama.

„Vidim da te život samca malo onesposobio“, Arden mu reče šaljivo i on ju pogleda, smijala se zubima, ali ne očima. Pridružila mu se u gledanju namirnica i nakon nekoliko trenutaka predložila da zajedno rade pizzu. Alex se nevoljko složio, ne znajući kada je zadnji put radio pizzu s nekim – sjećao se samo naručenih pizza, hladnih i tankih od spore dostave.

I tada se sjeti – znao je kada je zadnji put radio pizzu i s kime. Finn, naravno. Ona je bila ta koja ga je uvijek nagovarala da nauči kuhati, tvrdeći da će jednog dana morati kuhati za sebe i da nje vjerojatno neće biti tamo da kuha za njega. Nije ni bila svjesna koliko je istinito to bilo. Sjetio se i pizze koje su pekli, jednostavne margherita, sa puno sira, kako je ona voljela. Odjednom počne vaditi sve sastojke koji su mu trebali i reče Arden da uključi pećnicu.

Zajedno su počeli raditi, on na tijestu, a ona na dodacima. Arden je vadila pelate, salamu, sir, gljive, jaja, tunu, sve što je našla, sve što je bilo jestivo i što je moglo biti dodatak na pizzi. Napravio je puno tijesta i sjetio se kako je Finn uvijek odvajala tijesto za drugi put. Odvoji dio koji mu je bio višak i dalje završi sa ogromnom pizzom ispred sebe. Arden je stručno počela mazati pelate po površini tijesta, onda je slagala sir, sloj salame, još sira, pa začine. Nabacala je komadiće mozzarelle i stručno se odmaknula i stala pokraj njega da promotri njihovo remek djelo.

Ponosno se nasmiješi te ga pogleda. „Jesi li spreman da stavimo ovo čudo peći?“ on kimne glavom i unese pizzu u pećnicu.

Imali su trideset minuta slobodnog i oboje su odlučili odnijeti Ardenine stvari u gostinjsku sobu. Jedino što je ponijela sa sobom je bila jedna ručna putna torba i torba u kojoj je držale svoje dokumente i novčanik. Rekla je Alexu da nije namjeravala dugo se zadržati kod Finn, da nije bila sigurna hoće li je se sjetiti kada dođe jer je prošlo neko vrijeme od kada su se vidjele. Arden nije ni bila sigurna trebali li prihvatiti neobičan poziv djevojke koju je upoznala samo jednom i to na nekoliko sati, ali vidjela je iskrenost u Finninim očima i znala je da je djevojka iskrena u svojim namjerama. Mogla joj je vjerovati.

Alex smjesti njenu torbu na krevet prekriven bijelom posteljinom. Sobica je bila malena, ali dovoljna za jednu osobu, sa francuskim krevetom u sredini, ormarom uz jedan ormar, velikim ogledalom i malenim ormarićem koji je bio namijenjen šminkanju i sličnom. Arden je odmah shvatila da je ova soba bila namijenjena Finninim prijateljicama. Zapita Alexa koliko je njenih prijateljica zapravo prespavalo ovdje, ali i sama je znala odgovor na to pitanje. Zapita ga da li i on ima gostinjsku sobu za svoje prijatelje.

„Nikad je nisam ni koristio“, on joj iskreno odgovori. Nekako je znao da neće moći spavati u svojoj dječjoj sobi, ionako je bila prazna i bezlična poput gostinjske pa zašto je ne iskoristiti, kada već može.

Arden je počela vaditi svoje stvari iz torbe, izvadivši samo jednu jaknu i stavivši ju na vješalicu. Sve druge stvari je ostavila u torbi. Počela je dodirivati stvari u sobi i Alex ju je promatrao sa vrata, kako pažljivo dodiruje ladice ormarića i kako ih otvara, unutra pronađuvši veliku svijeću od vanilije i upaljač. Alex je znao da ju je tamo ostavila Finn. Obožavala je ostavljati svijeće svugdje, a najdraže mjesto gdje ih je palila je bio prozor. Vjerovala je da tako sprječava zlim stvarima da uđu u prostorije. Arden odsutno stavi svijeću na sredinu male daskice prozora.

„Na to mjesto ih je Finn stavljala“, Alex joj kaže i ušuti. Nije htio još pričati o njoj.
„Bismo mogli ići u njenu sobu?“ Arden ju upita. Alex samo odmahne glavom i krene stepenicama dolje prema kuhinji. Arden ga je pratila poput duha.

Njegove stvari su i dalje stajale u predvorju, nepomaknute od kada su ušli u kuću. Odjednom, Alex više nije htio biti u ovoj kući. Kućerini. Grobu.

Osjeti Ardeninu ruku na svojem ramenu i to ga spusti na zemlju, natrag među zidove. Htio je doći ovdje. Sada je tu.

„Dođi, moramo pojesti tu pizzu“, Arden mu reče i on samo kimne te krene za njom. Čekala ga je ispred pećnice. On ju otvori i velikom kuharskom rukavicom izvadi pizzu kao da ju vadi iz velike krušne pećnice. Postavio ju na granitni stol i pričeka da se ohladi. Arden pronađe rezač u ladici i počne rezati pizzu na komade.

Dok je rezačem prelazila po pizzi tiho je pjevušila nešto dok je Alex vadio velike tanjure i ubruse. Svatko uzme svoj komad pizze i krenu prema dnevnom boravku. Sjeli su jedno pokraj drugog na velikom kauču, Alex stavivši svoje noge na stolić, dok je Arden sjela na turski i položila tanjur na svoja koljena. Alex upali televiziju i zvukovi televizije postanu tek pozadinska buka.

„Što ti se gleda?“ on ju upita, zagrizavši komad pizza. Bila je jako ukusna.
„Nešto sa zombijima“, Arden reče, gladno grizući pizzu.

Bilo je tek 13 sati i imali su cijeli dan ispred sebe. Mogli su raditi što god hoću i ako to znači, gledanje filmova, Alexu nije smetalo. Zanimalo ga je zašto je Arden izabrala film o nemrtvima, kao da je znala da je to bio jedan od Finninih najdražih tema. U bilo čemu. Pitao se koliko toga Arden zna o Finn. Možda su jednostavno imale sličan ukus u stvarima.

„Može Zombieland?“ Alex ju upita i ona kimne glavom. Zombieland je bio jedan od najdražih Finninih filmova.

Sljedećih sat i dvadeset su gledali film, tiho žvačući svoje komade pizze, komentirajući pokoje scene i tiho se smiješeći na neke fore. Bilo je lijepo opet se nalaziti u nečijem društvu, Alex pomisli. Osjećao se bolje, prisnije sa svijetom oko sebe. Nakon toliko vremena. I sve što mu je trebalo jest smrt njegove sestre i dolazak neobične strankinje u njegov dom.

Arden je sjedila blizu njega, ali nisu se dodirivali ramenima, no osjetio je toplinu njene blizine. Nakon nekog vremena je počela pjevušiti, istu melodiju kao i prije. Alexa je neobično podsjećala na nešto što je čuo kao mali, ali nikako se nije mogao podsjetiti što je to bilo, koliko god se trudio. Ardenina kosa ga je češkala na ramenu i on osjeti iznenadan poriv da uzme pramen sa kože svoje podlaktice. Znao je da ne bi smio i zato nije učinio ništa. Pustio je njenu kosu da ga i dalje češe, odlučivši da se neće obazirati više.

Znao je da će ju trebati provesti kroz sestrinu sobu. Prije ili kasnije, ona će ga ponovno pitati.

„Alex“, ona započne na kraju filma. „Bi li mogla odspavati par sati? Jako sam umorna“, ona mu reče i Alex kimne glavom te se ona digne i krene stepenicama na gornji kat. Čuo je zvuk njezinih koraka kako idu prema gostinjskoj sobi. Kada je otišla shvatio je koliko je i on sam umoran. Digne se sa kauča i krene prema svojoj sobi, ponijevši svoje torbe.

S vratiju je promatrao svoju sobu, tamnoplave zidove lišene postera, običan krevet za jednu osobu na kojem je uvijek bila čista posteljina i jedan čvrst jastuk, stolica i stol, niski luster, polica s knjigama, ormar. Nigdje bilo ni jedne naznake da se radi o sobi jednoj dječaka, tinejdžera u to doba. Ako je i imao što, bacio je u smeće. Nije volio zadržavati i sakupljati stvari. To mu se činilo trivijalnim.

Nije se htio nalaziti u toj sobi, nije htio biti u njoj. Čak i tako lišenoj bilo kakve osobnosti, nije mu bilo udobno unutar ta četiri zida i htio se nalaziti negdje drugdje. Zato je ušao u gostinjsku sobu pokraj svoje sobe i ostavio torbe tamo, skinuo pamučnu majicu, traperice i čarape koje je imao na sebi te se otišao umiti. Kada se vratio, uzeo je čistu majicu iz svoje putne torbe i legnuo na krevet.

Umor ga je preplavio poput velikog vala čim se opustio na mekanom poplunu. Pustio je svoje misli da lutaju. Gdje je Finn mogla skloniti pismo namijenjeno njemu? Pismo se moglo nalaziti bilogdje. Ili nije. Sve je ovisilo o njemu i o sjećanjima koje je imao na svoju sestru te koliko dobro ju je znao. Da li će moći odgonetnuti zagonetku koju mu je postavila. Da li će ju znati odgovor na svoje pitanje? Gdje se nalazi pismo.

Pokušao se sjetiti tajnih Finninih skrivališta i sjetio se svih njih, nebrojivo mnogo njih i odustao od pomisli. Sjetio se i mjesta gdje je ostavljala poruke, ili njemu, ili roditeljima. Znao je da ih ne bi mogla tamo staviti. Htjela je da se malo potrudi. Da sam shvati.

Možda se nalazi upravo u ovoj sobi, on pomisli, ali postane skeptičan te pomisli jer kolike su šanse da je Finn znala da će odstajati u ovoj sobi? Malene.

Sviđalo mu se biti u ovoj sobi. Sviđalo mu se kako je zrak ulazio kroz malo otvoreni prozor, lagano njihajući zavjesu. Godio mu je svježi zrak na koži ruku i nogu. Sviđalo mu se kako je mirno, za razliku od grada, gdje je uvijek bilo bučno. Zaboravio je koliko tiho uistinu može biti ovdje. Nisu se glasale niti ptičice. Nije se htio ustati i ući u svoju ili njenu sobu, nego se samo prebacio na bok i stavio svoju ruku ispod jastuka. Osjeti nešto pod svojim jagodicama i odmah shvati da mu je pismo, namijenjeno njemu cijelo vrijeme bilo doslovce ispod nosa.

Pažljivo ga izvadi, kao da rukuje iznimno važnim materijalom te pronađe samo jedan list papira, jedne strane ispunjene Finninim rukopisom.

morala sam ti pisati. samo sam tebi i htjela pisati, tebi prvome i pišem jer znam da tebi imam najviše za reći, ali neću reći mnogo. znaš i sam koliko me tvoj odlazak pogodio. više od ičega u životu. i znam da si to sve učinio zbog mene i sebe. da naša veza bude drugačija. zdravija. da nas ne uništi oboje. i uspjelo je. na neki pokvareni, podli način. ali opet je uspjelo zatrovati bilo što pozitivo, zar ne? izgubili smo jedno drugo, možda smo tu rupu ispunili nekim drugim ljudima, nekim drugim navikama. znam da ti jesi, znam da ja jesam. i to je u redu.
htjela sam ti reći da ti opraštam. ne znam koliko ti to znači sada, ali oprošteno ti je sve. ne znam da li si ikad učinio nešto što ti moram oprostiti, ali možda te to utješi. htjela sam ti zahvaliti na tvojoj hrabrosti da učiniš nešto, jer ja nisam htjela. nisam htjela vidjeti, nisam htjela išta priznati. voljela sam te kao brata, volio si me kao sestru. i puno sam ti značila. i znam da je to je to, u to vjerujem. nedostajao si mi. htjela sam te vidjeti svako malo, htjela sam da mi kažeš da će sve biti u redu, čak i kada nije. možda da si i ostao bi sve ostalo isto. ta bolest, to nešto u meni i dalje bi bilo isto. samo bi bilo lakše da si ti bio sa mnom.
ne krivim te, u redu je. stvarno. ne mogu reći 'biti će bolje' jer znam da neće. volim te, čuvaj se, dopusti si da budeš sretan kako znaš biti.
upoznati ćeš nekoga – ona nije ja, ona je ona. nemoj nas mijenjati, ali ako ju zavoliš, a ona tebe ne, pusti ju. ona nije ja. ona te neće voljeti ako joj to kažeš.
čuvaj ono što imaš. sjećanja, prijatelje, mjesta. nije sve tako nestalno.

Alex je držao list ispred svog lica i osjetio kako mu se ruke tresu. Spusti pismo pokraj sebe i opet legne na bok, te si dopusti da zaspi, njegove misli u košmaru, njegove misli u svim smjerovima. Mogao je zaspati, mogao je sanjati. I tako će se odmoriti sada.

Probudilo ga je kucanje na vratima. On upali malu stolnu svjetiljku kada je shvatio da je nestalo danjeg svjetla. Iza vrata je provirila tamna Ardenina glava i ona pogleda, očima ga pitajući da li ga je probudila. On odmahne glavom i ona uđe u sobu, odmah shvativši da se i on nalazi u gostinjskoj.

„Vidi što sam pronašao“, on joj reče te joj preda pismo s tužnim osmijehom na licu, običan komad papira ispunjen rukopisom njegove mrtve sestre. Ona priđe bliže, uhvati pismo. Sjedne se na krevet pokraj njegovih noga i počne čitati.

Kada je završila, ne reče ništa neko vrijeme. „Ovo je valjda znak da pronađemo ostala pisma, zar ne?“ ona reče. On kimne glavom.
„Mislim da je vrijeme da prođeš Finninom sobom“, reče. Ona spusti pismo na krevet i kimne. Bila je spremna.

Zajedno su izašli iz gostinjske sobe i krenuli u Finninu sobu. Uobičajena bijela boja vrata je bila obojena u svijetlu boju marelice. Alex pažljivo otvori vrata, kao da se bojao da će probuditi usnulu Finn. Upali svjetlo kada shvati koliko je tamno bilo u njenoj sobi. Gotovo crno, poput noći. Nije znao koliko je vremena prošlo i koliko dugo je spavao. Pogleda Arden.

„Prošlo je nekih sedam sati od kada smo zaspali“, ona mu reče. Počela je hodati ispred njega, prolazeći pokraj kreveta, stolica, fotelje i stolova – prostora u kojem se Finn svakodnevno kretala, u velikoj kući sama, okružena samo vrtlarom koji se brinuo za živicu oko kuće i kuharicom koja bi svakodnevno donosila svježe namirnice i sprema obroke Finn, koja je uvijek objedovala sama.

Soba je bila ispunjena znacima Finninog ispunjenog života. Fotografije, isječci iz novina, bilježnica, časopisa. Malene figurice koje je skupljala kao malena djevojčica, slike u okvirima, knjige, roba na vješalicama. Čak i nakon tog kratkog vremena, Alexu se činilo kao da će upravo tog trena se vratiti natrag u svoj život, vladajući tim malenim životnim prostorom. On zaobiđe Arden koja se divila stvarima u sobi i krene prema vratima koja su spajala sobu sa kupaonicom. Sjeti se kada su mu rekli kako su je pronašli na podu pokraj vrata kupaonice. On se polako spusti uza zid na pod te se nasloni na njega.

Od te pozicije je mogao gledati Arden kako hoda po sobi, diveći se svemu, ali također o tražeći nešto u isto vrijeme. No, Arden se nije žurila. Alex je osjetio kako ona upija sve u sebe, koliko svakim korakom i dodirom se divi životu koji je Finn imala, koji je napustila. Nije mu bilo ugodno, ali znao je da ona ima svako pravo na to, ako je Finn to uistinu htjela.

„Rekla mi je da će se pisma nalaziti u ladici pokraj pisaćeg stola“, ona mu reče. On joj pokaže na stol iza nje, naslonjen na zid pokraj prozora. Arden sjedne u stolicu ispred stola i baci pogled na šumu koju je mogla vidjeti kroz prozor. Otvori prvu, pa drugu te napokon i treću ladicu te izvuče tri koverte, sa imenima ispisanim na jednoj strani. Pismo za Bou, Liama i Arden. Alexovo pismo nije došlo u kuverti i znao je da je to zbog toga jer se nalazio u istoj kući kao i ona.

„Našla sam ih“, Arden reče i spusti pisma na stol.

Alex

Pomogavši joj da unese sve stvari u veliko predvorje kuće, pusti ju da se smiri na nekoliko minuta. Znao je da joj mora dati nešto da popije i da ju mora smjestiti u neku sobu, bila to gostinjska soba ili Finnina. Nekako je imao osjećaj da ne bi htjela spavati u kući preminule djevojke, a kamoli u njenoj sobi.

Izuo je svoje cipele i sada je u čarapama prolazio kroz prostorije koje je ostavio prije mnogo, mnogo godina. Na neki način, mnogo toga se promijenilo – namještaj, razmještaj portreta i umjetničkih slika na zidovima, te uokvirenih obiteljskih slika na malenim komodama koje su se nalazile iza zidove. Ali ponešto je ostalo isto – taj osjećaj samoće koji su stvarali hladni, visoki zidovi, miris ljiljana i majčinog parfema koji se ne bi trebao osjetiti u zraku jer tamo nije provodila dovoljno vremena da ostavi utisak. Pratio je zidove svojim prstima i osjetio trnce u svojim stopala zbog hladnoće koja se širila cijelim njegovim bićem.

Uskoro se opet našao u predvorju, vrata na lijevoj strani ga vodeći u malenu kuhinjicu s vratima prema malenom balkonu s pogledom na šume. Arden je sjedila na jednoj od velikih, drvenih stolica, rukama između svojih noga. Bila je neopisivo tiha i mirna, pogleda uprtog na šume.

On tiho priđe štednjaku i izvadi mali lončić te ga napuni vodom, ali se u zadnji trenutak sjeti da je mogao i upaliti grijač za vodu. Voda brzo zavrije i on izvadi dvije šalice i dvije vrećice čaja te pusti da topla voda otopi čaj. Stavi jednu šalicu ispred Arden i postavi malu zdjelicu sa šećerom i prepolovljen limun ispred nje. Nije registrirala šalicu ispred sebe, ali je osjetila njegovu prisutnost ispred sebe, pa ga tiho upita.

„Kako je to učinila?“ reče.
„Zarezala je dovoljno duboko“, on reče, držeći svoju šalicu čvrsto, dopustivši da mu članci prstiju pobijele. Osjetio je toplinu i bol koja je proizlazila iz njegovih ruka do njegove glave. Brzo pusti šalicu iz svojih ruku. I dalje mu nije bilo najprirodnije pričati o svojoj sestri, svojoj mrtvoj sestri.
„Voljela bih ostati ovdje neko vrijeme“, Arden pomakne zalutali pramen sa svojeg lica, tužnog izraza. „Znam da nije nešto što bih osobno htjela, ali to je bila njena posljednja želja… Voljela bih ju ispuniti“, reče tihim glasom.

Alex tiho kimne, znajući da ne smije propitivati Arden o njihovom poznanstvu, barem ne još.

Alex

„Nadam se da si zadovoljan gdje god da jesi, sestrojebački gade. Nadam se da truneš kako trune i tvoja sestra. Dabogda visio s nekog konopa tako da se nikad ne možeš vratiti među ljude i trovati ih još više. Jebi se.“

Nepoznati glas djevojke je proizlazio s druge strane. Poruka ostavljena u glasovnoj pošti. Znao je da je to bila Finnina prijateljica, možda i jedina. Posluša poruku do kraja i izbriše ju, skupa sam brojem s kojeg je poslana. Nije mislio odgovoriti.

Znao je da je kriv, premda nije učinio ništa loše, samo otišao. Nije pobjegao, nego je pokušao pronaći normalan život izvan te grandiozne bijele kuće, osamljene od cijelog grada, od cijelog života. Znao je da tamo ne može živjeti. Znao je da se tamo ne može ni on ni ona razvijati i rasti, te postati osoba kojom su trebali postati. Za razvoj je potrebno puno toga i prostora i vremena.

Njezin razvoj je prekinut. Ona se neće više razvijati u divnu, zrelu, mladu osobu. Osjećao se kao da je dio njega umro s njom i sada više nije bilo one polovice koja je bila povezana s njom. Znao je da je mrtva. Osjetio je. Ali s osjećam njezinog oprosta sa ovim svijetom došao je i osjećaj slobode. Osjećao se slobodno, koliko se osoba krvlju, rodbinski vezana sa nekime preminulim može tako osjećati. Ležao je na krevetu, glave na jastucima, rukama naslonjenih pored njega, pogleda uprtog u bijeli strop prekriven sjenama krošanja ispred njegovog prozora. Proljeće, Finnino najdraže doba, je obojalo svo cvijeće i stabala u nježne, šarene tonove. Njegov stan, obojen u bijele boje je upijao boje grada izvan njega i sve reflektirao unutar malog stana. Svaki zid je bio pokriven ogledalima koji su prikazivali događaje, male scene u gradu. Ležao bi na krevetu i promatrao ljude kako hodaju ulicama, kako sjede na malim klupicama, kako se voze u svojim automobilima ili na svojim biciklima. Rijetko je izlazio vani, po namirnice i na duge šetnje. Nije imao nikoga s kime bi mogao odlaziti na spojeve, na sastanke, u kino, u kazalište, na koncert. Nitko mu nije ni trebao.

Sa napunjenih dvadeset i tri godine, nije znao gdje da ide sa svojim postojanjem, sa svojim bićem. Volio je prostor koji je stvorio za sebe i nije više očekivao od sebe. Bilo mu je udobno gdje se nalazi, nije htio mijenjati svoje trenutačno stanje.

Ali njena smrt je promijenila sve. Počela je rušiti sve što je stvorio. Za sebe, za nju. Uspio se udaljiti, nije pokušavao ništa. Nije zvao, nije pisao. Nije se uplitao. I znao je da je to najbolja odluka koju je ikad napravio i znao je da je to najbolje za njih dvoje. I opet, opet ga prate sjene prošlosti. Tiho izdahne i dalje promatrajući sjene na stropu. Nije znao što učiniti. Znao je da bi mogao posjetiti grob, staviti koji ljiljan, njezin najdraži cvijet, na hladnu površinu obiteljskog groba, pozdraviti ju. Otići do kuće, posjetiti roditelje (ako su tamo, ali sumnjao je).

Ponovi dobivenu poruku u svojoj glavi ponovno. Osjetio je svaku riječ poput vrelog željeza koji mu brandira kožu. Svaka riječ ga je ozlijedila. Znao je da su sve to povrijeđene laži, ništa od toga nije bilo istinito, ali opet se osjećao kao da je on dijelom bio kriv za njenu smrt. Duboko udahne i pokuša zatvoriti svoje oči i dopustiti snu da ga proguta.

* * *
Trebalo mu je tri dana da se vrati natrag u svoj rodni grad. Kao i uvijek, putovao je najranijim mogućim vlakom, kada nije bilo puno ljudi (ne da je ikad bilo ikoga u vlakovima). Nitko ga nije dočekao, jer u tom mjestu više nije bilo osobe koja je najviše brinula za njega. Ona se je sada bila pokopana pet metra ispod zemlje i nije se namjeravala pojaviti. Svi koji su mu išta našli su napustili ovo mjesto prije mnogo godina. Ovdje ga više nije ništa čekalo. Samo jedna velika, prazna kuća.

Javio se roditeljima, davajući im na znanje da se vraća u obiteljsku kuću, a oni su njemu rekli da tamo nema što očekivati. Samo jedan veliki prazan prostor. Pozdravio ih je i to je okončalo njih kratak razgovor.

Uzevši svoje torbe u svoje ruke, krenuo je pješice do svoje kuće, prateći dobro znan put od samog središta grada do kuće na samom rubu kuće uz šumsku granicu. Sama kuća je bila dvokatnica i grandiozna u svojem zdanju, velikih bijelih stupova ispred ulaznih vratiju do kojih se dolazilo nizom stepenica. Široka okućnica je uvijek bila kao nedavno pokošena trava, bez ijednog posađenog cvijeta i grma. Majka nije bila ljubitelj cvijeća. Široki prozori su propuštali zrake svjetlosti i isijavali bjelinu namještaja koji se mogao razaznati unutar. Kuća je bila samostojeća, sljedeća kuća udaljena nekoliko kilometara u smjeru središta.

Mogao se sjetiti svojeg djetinjstva i odrastanja u toj kući. Svako sjećanje, koliko god gorko bilo mu se vraćalo, poput prebrzih scena sa starih traka filmova su mu maglile vid. Zastane nekoliko koraka ispred same kuće i promotri.

Tek tada primijeti tamnokosu priliku koja je čekala naslonjena na jedan od stupova. Djevojka. Finninih godina, možda starija. Alex nije znao što učiniti, pa ju je mirno promatrao neko vrijeme. I njezin je pogled bio usmjeren negdje u daljinu, u smjeru samog grada, iza kojeg se prostirao cijeli lanac planina. U jednom trenutku ona spusti svoj pogled prema njemu, kao da je osjetila njegovo zurenje.

Začudo, djevojka mu se nasmiješi. Jednom, kratko, uljudno. Ali to je promijenilo cijeli njezin izgled, njezin pogled. On zadrhti.

Sjeti se svih djevojaka s kojima je bio prvih dvije godine od kada je napustio kuću. Sjeti se svih koketnih i zavodljivih osmijeha upućenih njemu i njemu samom. Ni jedan nije bio tako jednostavan i ljudski poput osmijeha ove djevojke. Ni jedna djevojka s kojom je bio, a njih je bio nebrojivo, se nisu smiješile poput nje. On se zapita kako zvuči smijeh ove djevojke i u tom trenutku on shvati da želi znati sve o njoj.

„Bok“, ona reče kada joj se približio. On joj se osmijehne i uzevši ključ iz svojeg đepa, otključa ulazna vrata.
„Pretpostavljam da… ne znaš tko sam, zar ne?“ ona ga upita i njega na trenutak uhvati panika – je li poznavao ovo lice ispred njega? Uhvativši njegov uspaničeni pogled, brzo reče: „Ne brini, ne znamo se“, kratko se osmijehne, pomakne pramen kose sa svojeg lica i Alex ugleda s unutarnje strane njene ruke naljepljenu tetovažu poput onih koje se dobivaju u dječjim žvakačama. Bila je zelene boje i imala vitlice crne boje koje su pokrivale jednu stranu malog pravokutnika kože strankinje.
„Moje ime je Arden“, ona kaže. „Tvoja sestra me je poslala na ovu adresu, ali…“, ona krene i kada opazi sjenu koja je prošla njegovim licem zastane. „Ali nitko se nija javljao kada sam zvonila“, zastane i okrene svoje lice od njegovog. „Nje više nema, zar ne?“ ona ga upita i dalje ga ne gledajući.
„Ne, nema je“, on reče, kročivši u kuću jednom nogom. „Ubila se prije dva tjedna.“

Alex

Njegove namjere nikad nisu trebale biti štetne ili loše. Nisu trebale povrijediti one njegove najbliže, ali to su uvijek uspijevale. Njegova pomoć nikad nije bila zahtijevana, ljudi se nisu osjećali udobno u njegovom društvu. Bio je to usamljen život, ali djevojke... Ženski rod ga je obožavao, a i on njih.
Bio je to dobar odnos. On njima pažnju, one njemu ljubav.

Prvu djevojku koji je zavolio, u koju se zaljubio je bila njegova sestra. I koliko god to čudno zvučalo, on je za nju osjećao više nego za bilo koju drugu djevojku. Ona je bila njegova... druga polovica. I premda ju je bio stariji, osjećao je povezanost među njih dvoje, ali nije znao koliko ju je ona osjećala. Bila je zatvorena, tiha osoba.
Doticao ju je vrhovima prstiju, kosu ju mrsio svojim prstima kao da i nije pokraj nje. Volio ju je. I znao je da je to bilo loše, jako loše, ali nije znao kako prestati, kako se zaustaviti.
Zato je morao pobjeći, naći ljubav u drugim očima, u drugom tijelu, za drugu djevojku.

„Alex, ne trebaš ići“, ona je govorila sa suzama u očima, ali on ju nije mogao pogledati. Nije mogao više sam sebe kažnjavati, ranjavati, uništavati. Morao je nestati.
„Moram“, reče i otiđe.

Alex

Jedna, dvije, tri... Koliko je djevojčinih lica uplakao i uništio? Koliko je srdaca uspio razbiti? Da li je to bilo vrijedno nje? Ma nije.. Ali nekad i je. Malo osmijeha, malo laži.