Boa

Boi je pismo došlo poštom. Na kurveti nije bilo povratne adrese i ona istog tog trenutka znade da je Finn bila ta koja je poslala pismo. Zadnji put kada ju je vidjela je bilo prije njenog posjeta nekome. Čule su se svakim danom putem poruka, ali se nisu vidjele uživo nakon tog zadnjeg puta kojeg se Boa i dalje sjećala, koliko ju je čvrsto Finn zagrlila i poljubila u obraz.

Ali je kada je otvorila pismo unutra se nalazio samo maleni komad papira i adresa sa zadanim vremenom kada se trebala naći sa pošiljateljem. Rukopis joj je bio nepoznat, ali je imala osjećaj da je Alexov.

Nekako je pretpostavljala da će se vratiti i osjećala je krivnju zbog poslane govorne poruke u pijanom stanju. Nazvala ga je nečime što on nije bio. Što nikada nije ni htio biti.

Sjeti se onog vremena kada ga je znala vidjeti kako šeće gradom, davno prije negoli je znala Finn. Kako je izgubljeno izgledao, ali kao da i pripada u ovom gradu gdje se mnogo njih izgubljenih nalazilo. Imao je nešto u svojem izrazu lica, nešto što je Boa prepoznala u Finn. Oduvijek je znala tko je ona, tko je on, ali kada je upoznala nju, upoznala je i pravu Finn, a ne projekciju koju je Boa stvorila u svojoj glavi.

Adresa na malenom komadu papira je bila adresa Finnine kuće i zato je Boa pretpostavljala da je upravo Alex bio taj koji ju je pozvao da se nađu. Znala je da mora nazvati Liama da vidi da li je i on također dobio upute. Javio joj se tek nakon trećeg zvona.

„Spavaš li ti kada?“, on ju usnulo uita i Boa pogleda zidni sat nasuprot nje. Bilo je tek deset sati ujutro.
„Do kada ti uopće spavaš?“ ona njega posprdno upita.
„Moraš pogledati da li si dobio išta u pošti“, ona mu reče.
„Još jedan poklon od tebe, zar ne?“ čula je kako se ustaje i kreće prema ulaznim vratima i poštanskom sandučiću.
„Ne, samo me nešto zanima“, ona reče.
„B. mislim da sam dobio nešto“, on joj reče i Boa začuje zvuk otvaranja papira. „Ovo je samo adresa Finnine kuće“, on reče.
„Da i ja mislim da netko želi da se nađemo ondje“, ona reče i poklopi mu, sigurna da je Alex ta osoba.

Boa

I nakon toliko vremena je voljela ispisati vrlo krhku površinu običnog bijelog papira kojeg je Finn koristila da ispiše svoja pisma prijateljima. Boa je svoje držala u jednom pretincu svojeg novčanika. Nije ga vadila toliko često, ali se papir uspio istrošiti. I to saznanje ju je malo zaboljelo, jer je znala da neće uspjeti pronaći način da sačuva taj mali dio Finn koji je Boa držala blizu sebe. Nije se htjela rastati od zadnjih riječi svoje najbolje prijateljice upućene njoj.

U pismu, koje je bilo iznimno dugačko, trostruko dulje od Liamovog ili Alexovog, ispisano još manjim rukopisom od Finninog uobičajenog, Boin najdraži dio je bio:

„znaš da i danas razmišljam o onoj prvoj stvari koje smo kupile zajedno. koji je to razred bio? ne sjećam se. znam da su to bile dvije vrlo rumene breskve (bez onih sitnih dlačica kojih se ti gadiš) koje smo pojele na klupice dućana. nismo ništa pričale, nismo o ničemu govorile, nismo o ničemu razmišljale osim o tim breskvama koje smo jele i o toplom zraku koji nas je obavijao poput mekane deke. bilo je iznimno vruće, toga se sjećam. tebe, tvojeg osmijeha i ruka ljepljivih od breskvinog soka. sjećaj se i ti mene takve, sa osmijehom na licu, ruku ljepljivih od breskvinog soka. da smo barem imale kakav nožić da razrežemo te jebene breskve.“

To sjećanje je uvijek stavljalo Boi osmijeh na lica. Uvijek se prisjetila Finninog lica i velikih bijelih oblaka koji su plutali na nebu, te živo zelenih listova malog grmlja uz ulicu. I kako su se pješice spustile cestom do male plaže gdje su provodile svoje ljeta, odjevene u kupaće kostime šarenih boja s malim cvijetićima.

Boa makne jedan pramen svoje kose iza uha, te duboko izdahne. Pogleda u nebo, veliki kumulus oblaci prekrivaše plavu površinu neba, kao toga dana.

Boa

Promatrala je šarene maske koje su položene stajale u izlogu malenog dućana za djecu. Bile su to sve najgore i najstrašnije maske koje je Boa ikad vidjela u svojem životu. Sve prekrivene krvlju i strašnim osmijesima – netaknute su ležale na povišenom platou izloga. Bijela površina ih je činila još strašnijima za promatrati.

Baci pogled na dvorište osnovne škole preko puta dućana, djecu kako trče jedni za drugima, naganjaju loptu ili sjede u malim grupicama. Nasloni se na zid pokraj staklenog izloga i zapali cigaretu – naviku koje se davno riješila, ali se polako vraćala natrag. Nije voljela pušiti, iskreno. Mrzila je gorki okus koji je ostavljao u njenim usnima i odvratan miris koji joj se uvlačio u njenu robu i njezinu kosu. Mrzila je pušače, nije voljela biti u njihovom društvu, mrzila je biti pasivan pušač. To, među mnogim stvarima, je bilo nešto što je dijelila s Finn. Gađenje prema nekim ljudskim navikama koje su se teško odvikavale. Dijelile su mnoge takve navike.

Svaki put kada bih se sjetila Finn bi osjetila ubod krivnje. Sve one misli koje su izronile na površinu u prvih par dani, sata nakon što se Finn ubila su pojačali osjećaj gađenja koji je Boa gajila prema sebi. Znala je da je tako i Finn započela svoj put samouništenja i znala je da ne smije krenuti tim putem. Boa je trebala pronaći nešto drugo što bi mrzila i došla je na vrlo jednostavan zaključak – mogla je zamrziti Liama zbog zadnjih riječi koje je uputio prema Finn, ali dobro je znala koliko ga i samog to izjeda ili je mogla pronaći nešto drugo čemu bi se mogla gajiti i zato se, napokon, nakon toliko godina, opet vratila pušenju cigareta.

Nije pušila svaki dan, ali popušila bi cigaretu svaki put kada bi se osjećala usrano zbog nečega. Sada je to bila razorna obljetnica – godišnjica Finnine smrti. Podsjetnik na nešto što se nije trebalo dogoditi tako brzo, tako iznenadno. Trebala je živjeti još godinama, trebala je proživjeti još štošta toga. Taj dan, dan kada je umrla nije bio njen dan za odlazak. Boa je to znala.

Boa

Dolazak na groblje joj je postao svakodnevni zadatak. Ponekad bi se približila u potpunosti prijateljičinom grobu, ponekad bi promatrala mjesto gdje je pokopana iz daljine. Svaki dan bi odvojila deset minuta da dođe do groblja i tiho promatra zadnje mjesto na kojem počiva osoba koja je donedavno živjela, disala, pričala. Bila pokraj nje u svim situacijama.

Nije vjerovala da je ono što je Finn učinila bilo namjerno – nitko uistinu ne želi umrijeti mlad, života oduzetoga doslovce prerano. Jednostavno ju je život koji je živjela do sada primora da to učini, da poduzme taj zadnji korak koji je samo vodio ka uništenju, potpunom zaboravu.

Finn nije bila vrsta osobe koja je radila nešto iz inata, da nekome naudi (osim samoj sebi). Nije to napravila, nije sebe ubila da bi mučila ostale sve do trenutka kada ili zaborave na nju ili kada i sami umru kada im dođe vrijeme. Ali ono što je učinila, barem u trenutku kada je to odlučila učiniti je bilo neizmjerno sebično od nje, jer oni i dalje osjećaju posljedice njezina čina na svojim životima, posebice u svojim mislima i u svojim sjećanjima. Sjećanje na nju je bilo poput otvorene rane, koja nije namjeravala zacijeliti uskoro.

Boa nije bila osoba koja je ostavljala cvijeće i svijeće po grobovima. Nije voljela prilaziti velikim granitnim pločama, nije se osjećala ugodno. Nije znala osjeća li se itko ugodno stojeći iznad zakopanih tijela mrtvih osoba. Poput zlokobnog memento morija, poput nekog predskazanja – smrt čeka sve. Prihvaćali mi to ili ne, svojevoljno ili ne.

Tog dana kada ju je odlučila posjetiti, bilo je iznimno rano i sunce se još nije izašlo, ali nebo je bilo svijetle plave boje, tako da je vidjela sve ispred sebe. Primijetila je visoku figuru djevojke već iz daljine, mirno stojeći iznad groba, malo nagnuta prema ispred, čitajući riječi isklesane na bijelom granitu, promatrajući okvireni crno bijeli portret Finnina nenasmiješenog lica. Bile su to slike sa samog početka godine, jednog rujanskog jutra kada je Boa pokušala natjerati Finn da se ne smiješi na svim slikama. „Ali ja želim da me ljudi pamte nasmiješenu“, Finn joj je uporno govorila.

Boa je osjetila ljutnju koja je počela rasti iz samog središta njena tijela, htjela se derati na nepoznatu djevojku, htjela je razlog njena dolaska na grob njene nedavno preminule prijateljice. Htjela ju je optužiti za nastranost i nepoštovanje, ali se uspjela smiriti onako kako ju je Finn naučila, dubokim udisajima. Finn ju je uvijek zadirkivala zbog njenih izljeva. Bili oni pozitivni ili ne.

I dalje je imala poriv da nešto kaže, pa se tiho približi djevojci i stane pored nje.

i na drugoj strani, ovaj anđeo dobiva krila

„Vjerujem da je to potpuno sranje“, Boa kaže, pročitavši epitaf na ploči. „Finn nikad nije vjerovala u boga. Ja ne vjerujem. Njeni roditelji nisu vjernici. Ali opet smo odlučili nešto napisati, kao da se zahtijeva od nas.“
„Lijepo od vas da poštujete tradiciju“, djevojka reče.
„Si ju poznavala?“, Boa ju upita. „Finn, na nju mislim“, doda, kao da nije bilo već jasno nad čijim grobom stoje.
„Samo sam ju jednom upoznala“, djevojka reče i pogleda Bou u oči, njezine sive prodirajući u Boine tamnosmeđe.

Bijes i ljutnju koju je Boa osjećala prema djevojci polako nestadu i ona pruži ruku djevojci.

„Boa“, predstavi joj se.
Djevojka pruži njenu ruku. „Arden, drago mi je.“

Boa

Topla voda u kadi joj je bila do pupka, ali dalje nije mogla ući unutar kade. Osjećala je kako joj se suha koža polako počinje otupljivati i kako više ne osjeća prodornu bol u svojem tijelu. Kao da je palila svoju kožu, ali ne doslovce.
I dalje je osjećala groznu grižnju savjest, i sve ju je boljelo, premda nije bila kriva ni za što. Njezina najbolja prijateljica se ubila zbog svojih razloga, ali opet nije bilo u redu što je to učinila.

Kao da je trovala njihove živote čak i iz groba, pokušavajući ući u njihove glave i zaposjesti njihove zdrave razume.

Osjeti mokru suzu na svojem obrazu i otre ju mokrim, toplim dlanom. Sjeti se bijesnog, pijanog poziva upućenog Alexu.

„Nadam se da si zadovoljan gdje god da jesi, sestrojebački gade. Nadam se da truneš kako trune i tvoja sestra. Dabogda visio s nekog konopa tako da se nikad ne možeš vratiti među ljude i trovati ih još više. Jebi se.“

Nasmiješi se kada se sjeti što mu je rekla, premda se stvarno ponašala poput zaludjele djevojčice. Ali alkohol je to podsvjesno govori i nije mogla reći da nije mislila sve što je rekla.

Sada je već bila cijelim tijelom u kadi, proklinjući bogove na ovako toploj vodi. Zaroni ispod vode i osjeti toplu vodu kako joj ulazi kroz usta i nos, kako je pramenovi kose dodiruju lice i škakljaju je, kako... se topi u kadi svojeg kuće.

Boa

Osjećala se pijano. Bila je pijana i u to je jedino mogla biti sigurna. Niti jedan drugi zakon ili dokaz ju nije mogao uvjeriti u drugačije.

Bila je pijana, teturala je i osjećala se kao da će povratiti istog trenutka.
Da li se može sjetiti onoga što joj se dogodilo? Samo se treba potruditi, malčice bolje da shvati što se dogodilo.
Bila je u klubu, tuđa tijela motajući se oko nje poput paučine, njihov znoj dotičući njezinu hladnu, blijedu kožu. Njezine ruke su bile omotane oko nečijeg vrata, a nečije nepoznate oko njezinog struka. Bila je tamo, u tome savršenome deliriju, obožavajući osjećaj koji je imala, trenutak koji je tada živjela. Kao da prije nikad nije ni znala što znači živjeti.
Ali ne može tako više živjeti.

Sve se pretvorilo u jednu veliku masu svijetla i kože, alkohola i dima i njoj se vrtjelo.
Izašla je kroz vrata, prateći napis EXIT, njegova masna fluorescentna slova, koja su je vodila izlaza, izlaza iz ovoga Pakla nastalog ljudskom rukom.

Osjeti bljuvotinu koja joj se lagano počela penjati niz grlo i ona se nagne u struku i povrati. Mrzila je samu sebe što je tako nisko pala, povraćajući kao jadna i jeftina prostitutka na ulici, neodjevena i prljava.
I sama. Sama na toj ulici, sama u gradu, sama na svijetu.

Stražnjom stranom ruke obriše zaostale tragove povraćotine, izravna se i udahne duboko, svježi zrak ulazeći u njezina pluća, pročišćavajući prljavi dim unutar plućnih krila.
Nesigurno krene doma.