Arden

Osjećala se kao da joj treba ispisati nešto, nešto što može položiti pokraj njena groba i držati se toga da nitko neće znati što je bilo ispisano u pismu namijenjenom njoj samoj. Autorici tolikih pisama svojim prijateljima. Nije znala kako da započne, ali morala je započeti od nečega i znala je da će ostatak sam doći od sebe.

Draga Finn, ona započne, olovke u zraku već nakon prvih dvije riječi.
„Voljela si promatrati kako pišem riječi koje nisu bile namijenjene tebi, ali si me opet gledala s tim očima punih ljudi kao da te riječi upućujem tebi. Nisam. Skoro pa nikad nisam. Ali ti si htjela vjerovati u tu laž pa sam ti ja to dopustila.
Veća sam od svojih grijeha. Ali tko sam ja da ih priznajem? Ako si htjela živjeti u laži, ja sam ti dopustila. Svojevoljno.
Gledala sam te dok bi spremala svoje stvari, dok nisi u jednom trenutku jednostavno otišla, nestala. Nisam te nikad više vidjela. Niti jednom u gužvama. Niti jednom na osamljenim mjestima. Držala si se svojeg svijeta, nisi ulazila u moj.
Prihvatila sam to kao tvoj ostavku od svijeta. Od življenja. Nadam se da prihvaćaš to. Jer ove riječi nećeš vidjeti.“

Arden je znala da bi se Finn svidjelo pismo, čak i kada nije bilo toliko istinito. Znala je da bi voljela gledati ju dok ispisuje pisma.

Arden

Tog sunčanog dana su se obje probudile u isto vrijeme, noga isprletenih i nagih tijela pokrivenih tankom bijelom plahtom. Tere ju je gledala s druge strane jastuka, tajnovito se smiješeći. Svaki put kada bi zaspale u istom krevetu, zaspale bi i zajedno na jednom jastuku, dodirujući se čelima.

Arden je prošla u jednoj liniji njeno tijelo od ramena do njenog koljena. Osjetila je kako tiho drhti pod njenim dodirom, pa je tiho spustila svoje usnice na njene. Gotovo refleksno se nagnula u potpunosti nad nju, zaklanjajući sve oko njenog lica sa svojom dugom, tamnom kosom. Voljela je ljubiti njene usnice, voljela je dodirivati njeno lice, posebice meku kožu iza njenog uha. Voljela se igrati njenim kovrčavama. Voljela je ljubiti njene sljepoočnice i započeti svoje hodočašće od same udubine ispod njene brade sve do njenog pupka.

Znala je da ju Tere voli istom ljubavlju i to su pokazivale istim načinima, istim gestama, istim poljupcima.

Kada su se ustale, nisu znale što će raditi tijekom cijelog dana, ali su zajedno započelo svoje jutro, kao i svakog dana. Tere bi napunila malu kermičku posudicu svim mogućim žitaricama i sve to prelila jogurtom, dok bi Arden popila čašu narančinog soka, jer nije mogla podnijeti pogled na hranu rano ujutro. Tiho su se gledala neko vrijeme, sve dok Tere nije prva progovorila.

„Mogle bismo ići pronaći one kuglice koje si spominjala“, ona reče sa zaigranim smiješkom na usnicama.
Arden osjeti kako joj se obrazi rumenu i samo spusti svoj pogled. „Učinila bi to za mene?“ upita ju.
Tere se samo tiho nasmije. „Nikad nije loše probati nešto novo, znaš.“

Arden se nagne preko stola i poljubi ju u usta, osjetivši male komadiće žitarica i suhog voća u Terinim ustima. Nasmije se.

Sat vremena poslije su hodale niz tiho ulicu, visoke krošnje drveća čineći sjenu. Hodale su jedna pored druge, držeći se za ruke, grubi materijal Terine zimske suknje grebeći Ardenine prste, dok joj je hladnoća mrsila kosu i mali dio vrata koji joj je bio gol. Tere je vidjela taj mali dio kože i brzo ga pokrila šalom svijetle boje ljuske jajeta, gusto isprepletenog vunom. Terine kovrče su poskakivale oko njenih ušiju, boja meda njenog lica predivno se slažeći sa zelenom bojom njenog kaputa.

Nakon nekog vremena skrenu u jednu malu uličicu gdje se nalazio seks shop. Iako nisu toliko često dolazile tamo, prodavač ih je poznavao pa ih je tako i ovaj put pozdravio darežljivim osmijehom i laganim mahom ruke.
Tere ju je vodila kroz dućan, krenuvši prema zidu gdje su bile obješene svakojake kuglice na tankim vrpcama. Bili su svakojakih boja i veličina i nakon par minuta kritčkog gledanja, Tere uzme dvije vrpce sa kuglicama srednjih veličina.

„Što kažeš na ove Ben Wa kuglice, ljube moja?” ona ju upita zavodnički, vrteći kuglice oko svoje ruke. Arden se nasmiješi i približi joj se, te uhvati nježno ruku koja je vrtila kuglice.
„Te mi se čine sasvim prihvatljive“, ona joj kaže i poljubi ju. Odjednom osjeti takav nalet strasti da ju je jače zgrabila za ruku i uhvatila ju za struk, žedno pritiskujući svoje usnice, svoj jezik o njene.

„Djevojke?“ odjednom začuju iza sebe. „Um, nema problema sa vašim ljubljenjem, ali ne bi smjele, um, to je politika dućana“, prodavač sramežljivo nastavi pričati, a njih dvije se razdvoje, i dalje se držeći rukama, Tere onom slobodnom u kojoj nije držala kuglice. Jedan pogled na kuglice i Arden je znala da želi da se te loptice nalaze u njoj, kao i u Tere.

Prišle su blagajni i platile za pogled i kada su bile gotove, Arden pogleda izazovno prodavača, mladog dečka guste kovrčave tamne kose sa septumom u nosu i velikim strechevima.

„Bismo li mogle iskoristiti prostor iza blagajne?“ ona ga upita i nagne se prema njemu.
Dečko je izgledao zbunjeno i posramljeno, ali tiho promuca. „N-n-n-naravno“, te ih pusti da prođu pokraj njega.

Kada su se našle u malom prostoru, nečemu vrlo sličnom spremištu i malom uredu, tisući seks igrački svugdje oko njih dvije, Arden priđe Tere i uhvati vrećicu koju je držala u ruci. Izvadi iz nje jednu vrpcu sa kuglicama i polako navlaži svaku. Tere ju je promatrala širom otvorenih očiju i to ju je još više uzbudilo. Sama situacija je uzbudila i Tere koja je spustila svoje hulahopke i gaćice te prihvatila kuglice te ih polagano gurnula u sebe. Kada je bila gotova je nagnula svoju glavu iza i izdahnula. Arden joj se približila i obgrlila ju oko struka, približivši ju sebi. Tiho joj je počela ljubiti vrat i Tere započne tiho stenjati. Arden je znala da neće moći zauvijek biti u malom prostoru i da moraju doći doma što prije.

Pokupila je vrećicu sa svojim kuglicama i stavila ju u svoju torbu te uhvatila Terinu ruku, poželjno ju gledajući kako se gubi u osjećaju trljanja kuglica između svojih bedara te su zajedno izašle iz malog spremišta. Arden se zahvalno nasmiješila dječaku-prodavaču i izvela svoju djevojku iz seks shopa.

Kasni listopadski dani su skrivale sunce iza velikih sivih oblaka, ali taj dan je sijalo sunce i premda ih nije grijalo, davalo je iluziju toplih proljetnih dana. Hodale su vrlo brzo, svako malo Arden poljubivši Tere u vrat dok ju je ona čvrsto držala za ruku i ispuštala male zvukove. Arden ju je voljela promatrati ovako zajapurenu, malenih kapljica znoja koje su se cijedile niz njene obraze, dalje niz njen dekolte. Tako bi izgledala dok bi sjedila nad njom, kose raspuštene niz ramena, leđa i preko njenih dojki, sva vlažna od znoja. Tako sjedeći na njoj bi se sporo nagnula nad njom, gurajući ju dlanom još dublje u madrac ispod njih i onda bi ju počela sporo ljubiti. Arden protrne od samog sjećanja, željno iščekivajući reprizu slatke nagrade nakon vođenja ljubavi.

Ulicu ili dvije prije njihovog stana, Tere uspori i okrene se prema Arden, tajnovito se smiješeći, sve sporije hodajući, gotovo kao da ju je izazivala. Što je i radila.

„Tere…“, Arden započne, ali ova ju ušuti sporim poljupcem. Arden uspije prozustiti kroz zube. „Još samo malo, zašto si sada stala…“, ali Tere ju nastavi ljubiti, jedne ruke ispod njene jakne, ispod njene majice, dodirujući nježnu kožu njenog trbuha, prstima u svim smjerovima, druge ruke na njenim leđima.

Ušle su glasno u predvorje zgrade te počele trčati jedna za drugom na stepenicama, trčeći sve do trećeg kata, gdje se Tere sudarila sa Arden ispred vratiju njihovog stana, koji je Arden pokušala otvoriti što brže.

Kada je uspijela otključati vrata, obje padnu od siline na pod i Tere se nađe na Arden, naslonjena na njena prsa, zatvorenih očiju, tiho si mumljajući. Od jednom ona svojom nogom zatvori vrata, koja su glasno lupnula i počne svojim tankim prstima iscrtavati linije na Arden, njenom vratu, licu, čelu. Uskoro se njeni prsti nađu u njenim ustima i ona se približi njenom licu te ju počne ljubiti. Tere sjedne na nju te podigne Arden skupa sa sobom, čvrsto ju zagrlivši i dalje ju ljubeći.

Arden počne skidati Terin kaput s nje, koristeći svoje slobodne rukome koje su do prije malo držale Terina ramena. Uspije provući rukave, Tere pustivši Ardenina ramena na trenutak. Tada Arden skine svoju jaknu i svoju majicu, te otkopča svoj grudnjak, obične sive boje. Nagne se unazad na svojim rukama i promotri Tere kako skida svoju bluzu, svojeg pogleda usmjerenog na Arden, čineći sve takvom zavodoljivom sporošću, kao da izvodi striptiz. Tada ostane u svojem bež čipkastom grudnjaku i polako ga skine, prvo svaku naramenicu, onda ostatak. Maleni pirsinzi na njenim bradavicama su se sjajili i Arden joj uzme dojku u ruku i lagano ju poljubi, te to učini sa drugom. Počne ljubiti prostor između, te iznad, prsnu kost, vrat, ramena, nadlaktice, podlaktice, dlanove… Onda se vrati natrag istim putem i nastavi prema dolje. Kada je došla do ruba njenih elastičnih hulahopki, Tere se digne i počne skidati svoju suknju, zatim hulahopke i napokon, svoje gaćice te sjedne na Arden ponovno.

Arden nastavi sa svojim istraživanjem, ali ne usnama, već prstima, lagano prelazeći preko pupka sve do njenih stidnih dlaka gdje lagano krene prema dolje jednim prstom sve dok ne dođe do mekanog, vlažnog mesa, unutrašnjosti. Pronađe vrpcu koja je držala kuglice, ali ih ne izvadi. Tere ju pogleda, sva zadihana u licu, sitne kose oko njenog lica zalijepljene na znojnu kožu, nasmiješena. Arden se podigne i uhvati Terinu ruku i povede ju prema krevetu, gdje ju posjedne na rub. Tere se odmah polegne dolje, a Arden se spusti na pod ispred nje.

Promatrala ju je tako polegnutu, kao mnogo puta prije, njena tamna koža u kontrastu sa bijelom posteljinu na kojoj je ležala, kose zalijepljene na njenu vratnu kost i prsa, koljena lagano razmaknutih, znoja koji se polagano cijedio s njena tijela. Arden se izvuče iz svojih traperica i crnih balerinki te opet sjedne na pod na koljenima. Lagano prijeđe prstima po unutrašnjoj strani njenih bedra i osjeti Terino tiho drhtanje, popraćenom tihim stenjanjem. Zaustavi se ispred mjesta između njenih bedra i lagano izvuče kuglice na vrpci, svaka popraćena sa Terinim tihim vriskom. Kada je završila, Arden se približi te ju lagano poljubi, osjeti koliko je vlažna te ju počne lizati. Tere je stenjala, glasno i duboko, obavijena strašću koja ju je razdirala. Arden je samo voljela taj osjećaj koji je dobivala kada je omogućavala Tere da osjeti ugodu. Nakon nekoliko minuta, Tere je svršila s glasnim krikom i počela se smijati, a Arden se ustala i išla popiti vode, odjednom iznimno žedna i željna je. Vratila se natrag i legnula do nje, dok se Tere nije posjela natrag na nju, nagnula se i počela ju ljubiti. Strasno, željno, ispunjeno.

Arden

Sada ju je već gledala s prijezirom u očima i znala je do to više neće moći trpiti, da sve brže prilazi kraj. Da će uskoro morati spakirati svoje torbe i napustiti prostor koji je toliko godina dijelila s njom. Vrijeme koje dijelila s njim više nije postojalo, izgubilo je vrijednost trajanja.

Rijetko su spavale u istom krevetu, rijetko su se ustajale u isto vrijeme jutrima i jele doručke zajedno ili bilo koje objede, zapravo. Dok je Arden jela svoje žitarice s jogurtom, ona bi sjedila na prozorskoj dasci i slušala glasnu glazbu koja je vrištala iz njezinih slušalica.

you've got your fingers snared in my veins // i think it's time you pulled them out // and i don't care about the flesh it'll tear // it isn't flesh that i'm worried about

Arden je čeznula za razgovorom, htjela je premoći tu nevidljivu granicu koja je nastala između njih dvije. Ali nije znala kojim riječima, kojom gestom. Šutila je.

Arden

Sjeti se prvog puta kada je upoznala Finn. To je bilo one noći kada je uplakana gledala u crvene jagodice svojih prstiju, naslonjena na zid zgrade od cigli. Prišla joj je nečujno, sjela pokraj nje i desetak minuta šutila. U jednom trenutku je počela tiho pjevušiti neku melodiju. Arden pogleda nepoznatu djevojku pokraj nje, oštri profil njena lica, bijelu kožu napetu na njenim obrazima i usnice blijede boje malina. Pogleda djevojčine ruke koje su ležale na njenom krilu, zapešća puna okomitih rana koje su gotovo pa sjajile bijelom bojom.

Nije joj htjela postavljati nikakva pitanja, isto kao što ni ona nju nije pitala zašto sama sjedi na tlu pokrivenom opušcima, naslonjena na zid. Sjedile su u tišini koju je ispunjavalo Finnino pjevušenje. Arden je osjetila neku vrstu poriva koji je htio znati sve o svjetlokosoj djevojci koja je sjedila pokraj nje. Nakon sat vremena sjedenja, Finn se ustala i ispružila ruku Arden. Držeći ju za ruku Finn ju je vodila niz ulice grada.

„Moje ime je Finn“, ona joj se predstavi s malenim osmijehom na usnama.
„Moje ime je Arden“, ona reče nakon par trenutaka. „Zar ti nije neobično voditi potpunog stranca negdje?“
Finn je trebalo par sekundi da nađe prave riječi za svoj odgovor, gledajući u nebo boje dima. „Zapravo i ne. Imam osjećaj da uskoro mi i nećeš biti toliki stranac.“
Arden nije znala kako na to odgovoriti pa zašuti.

Finn ju je vodila u tamne, mračne ulice i nakon nekog vremena ušla u jedan mali bar. Uvela ju je skroz do samog kraja male prostorije gdje je sjela u mali separe i potapšala mjesto pokraj sebe. Arden sjedne pokraj nje i pričeka konobara da dođe i uzme njihove narudžbe.

„Imam osjećaj da ćeš mi ispričati svoju cijelu životnu priču“, Arden joj reče nakon što su obje naručile.
„Na neki način sam to i namjeravala, ali ne dok mi ti ne kažeš razlog zbog kojeg si sjedila sama ispred zgrade“, Finn joj reče, gledajući ju u oči, brade u dlanovima ruke. Kada su dvije boce pive došle na stolu, Arden uzme jednu i počne se igrati sa grlom boce.
„Malo je duža priča“, ona joj kaže.
„Nije mi problem slušati“, Finn joj reče. „Ionako imam dovoljno vremena.“

Arden uzme par trenutaka da se smiri i udahne duboko. „Ne znam što mi je bilo. Valjda me pogodila težina svega. Htjela sam... Htjela sam pobjeći od nečega, ali u zadnji trenutak sam shvatila da to nije ono što sam najiskrenije željela, pa sam okončala sve to. Moglo bih se reći da sam jedno dulje vrijeme patila za nekim. Ta osoba nije bila vrijedna osjećaja koje sam gajila prema njoj. Jednostavno sam predugo vremena potrošila na nju, samo da bih shvatila da nije vrijedna toga. Vjerujem da se to dogodi svakome. Tako postajemo manje ili više ljudski, tako shvaćamo kako ostali ljudi funkcioniraju… Od čega su stvoreni, što im je vrijedno, što ih povrjeđuje, gdje su ranjivi. Ta osoba nije pokazivala to na moje podražaje. Ako išta, samo bi se više zatvarala u sebe.“

Popije gutljaj pive i pogleda Finn pokraj sebe. Imala je dugu, svijetlu kosu, iznimno tankih pramenova koji su padali sve do površine stola gdje su mirno ležali. Imala je divne zelene oči obrubljene svjetlim trepavicama. Par pjegica joj je krasilo most nosa. Finn je i nju promatrala na isti način, ali Arden je vjerovala da neće vidjeti ništa zanimljivije od duge, tamne kose koja je padala niz njezina ramena sve do njezina struka, kože tamne od ljetnog sunca koja je uspjela preživjeti i gradsku jesen i sivih očiju.
„To da li je to bio momak ili djevojka više nije ni bitno. Ta osoba više nije u mojem životu. Ali opet je zaboljelo kada sam odlučila prekinuti svaku vezu s tom osobom. Nekako mi se čini kao da nedostaje jedan veliki dio mene, ali taj dio je ionako izjedao sve druge dijelove mene kao osobe. Nije bilo vrijedno toga. Bolje odsjeći tumor prije nego što zarazi sve druge dijelove. Bolje spriječiti, nego liječiti. Zato sam sjedila sama, naslonjena na vlažan zid zgrade. Trebala sam zraka, ali se nisam mogla natjerati da se više udaljim. Zato sam završila tamo gdje sam i bila. Gdje si me ti pronašla“, ona uhvati svoju bocu i kao da joj nazdravlja lupne staklo njezine boce. „Hvala ti.“

Finn se kratko osmjehne i spusti svoj pogled na pramene svoje kose koji su se nalazili na stolu.

„Rijetko sam ja ta koja spašava“, ona joj reče. „Nakon tvoje ispovijesti mi se čini nekako predepresivno da podijelim svoju priču sa tobom. Ne nakon ovako dobrog završetka. Ne znam hoće li ti se svidjeti moja priča.“
„Iskušaj me“, Arden joj reče.

Finn ju pogleda sa malo sumnje u svojim očima, ali ne reče ništa neko vrijeme, svojim pogledom prateći sve što se događalo u tihom baru. Bar je bio skoro pa i prazan, osim njih dvije i dvoje, troje stalne mušterije. Tiha glazba je izlazila iz zvučnika i unutra je bilo ugodno za sjediti.

„Ovi ožiljci koje vidiš na mojim zapešćima… svi su povezani sa jednim dijelom mojeg života. S jednim dijelom veće priče. Sa samom glavnom pričom. Ne znam ni od kuda bi započela. Nisam proživjela toliko toga, niti ne znam toliko toga. Ali ono što jesam, to me stvorilo u osobu koja sam danas. Ne znam kako da opišem taj dio, taj proces, taj prijelaz iz svojeg djetinjeg 'ja' u zrelu osobu koja jesam danas. Premda sam i sada, nakon toliko vremena osjećam kao da me dosta toga i dalje vuče prema onim dječjim porivima, dječjim izljevima, dječjem ponašanju. Jednostavno sam… ranjiva, kakva sam bila oduvijek. Na trenutke sam potpuni razumna i sve mi je jasno, kristalno jasno i razumljivo, ali dosta prođe neopaženo, nekako nevažno i meni samoj.
Jednog trenutka, jednog dana, ne znam kada točno, shvatila sam da me vlastiti brat voli. Ali ne na onaj način na koji braća vole sestre. On me volio ozbiljnijim načinom, rezerviranom samo za mene. To ne znači da je postao druga osoba kada se nalazio u mojem društvu, nego samo da sam osjetila kako postaje opušteniji, mirniji, spokojniji kada je bio pokraj mene. Nikad ga nisam pitala za osjećaje koje je imao prema meni, niti za bilo što vezano uz nas dvoje. Nikad me nije grlio, ljubio u obraze, doticao. Držao se sa strane, na marginama i to sam shvatila kao znak pa sam i ja činila isto. Nisam ga ljubila, doticala, grlila. Ništa od toga. Sjedili bismo jedno pokraj drugog, rame uz rame, ponekad se dotičući kožom svojih ruku. Znam koliko uvrnuto sve to zvuči. Možda sam i sve zamislila u svojoj glavi. Možda se ništa od toga nikad i nije dogodilo. Nikad nije ništa priznao.“

Ona zastane na trenutak, popije gutljaj, dva, tri iz svoje boce, izbjegavajući Ardenin pogled. Kao da je mislila da će Arden odmah ustati i nestati sa tim priznanjem, sa tim novim znanjem. Ali Arden ne bi otišla ni da je htjela. Postojalo je nešto u toj djevojci, još nešto što joj je morala priznati, reći, maknuti taj teret sa svojih pleća. Zato je odlučila ostati.

„Nisam htjela previše o tome razmišljati pa i nisam. Roditelji nam nisu bili toliko prisutni u životima da obje saznamo što to znači biti voljen od druge osobe, osim samog sebe. Imali smo samo jedno drugog i to smo cijenili. Bili smo podrška jedno drugome, bili smo si sve na svijetu. Pozdravljali bismo se svako jutro i rekli si 'laku noć' svaku noć. On je jednog dana odlučio napustiti taj mali skladni, mirni svijet koji smo si stvorili. Ostavio me je u velikoj, praznoj kući lišene ljubavi, topline, sreće, vedrine. Ta kuća je tada postala moja grobnica. Velika, bijela, mramorna grobnica u kojoj trune moje tijelo, dok je moj duh već odavno nestao. Tamo i dalje živim i dalje obitavam hodnike poput duha željnog nekog ljudskog kontakta. Dan kada je otišao je bio prvi put kada sam se odlučila ozlijediti. Zarezala sam samo malu crticu i bol, taj nalet boli je bio dovoljan da me vrati u život, da da malo snage mojem životu.
Nastavila sam živjeti. Pohađala sam školu, provodila sve više vremena sa svojim prijateljima, pogotovo sa Boom. Upoznala sam i jednog momka, Liama. Vrijeme koje je provodio u mojoj sobi, sa mnom, na krevetu, pokraj prozora, na podu, u kuhinji, u vrtu je ispunjavalo moje vrijeme i moje misli srećom. Bila sam zadovoljna, premda je nešto i dalje nedostajalo, premda je nešto i dalje manjkalo. On, ona, oni – punili su taj dio mene koji je nedostajao. Toliko sam im zahvalna.
Ali u nekim trenucima, vratilo bi mi se sve. Ostala bi paralizirana, komatozirana, nepostojeća. Trebalo mi je nešto što će me vratiti natrag, da se njima mogu vratiti, Boi i Liamu. Zato sam se rezala. I bilo mi je mučno od toga, ali samo tako sam mogla nastaviti dalje. Bilo mi je petnaest prvi put kada sam to učinila i vjerujem da će zadnji put uskoro doći. I Boa i Liam su uskoro saznali za rezanje. Pokušali su me zaustaviti, pokušali su spriječiti ono što radim, ali nisu shvaćali da je bilo beznadno. Morali su to prihvatiti.
Ne znam da li su mi ikad više vjerovali – uvijek su bili sumnjivi da li je moja sreća prava ili samo lažna, činjena, imaginarna stvar. Ali trudili su se. Voljeli su me vidjeti nasmijanom i sretnom, a ja sam bila svjesna koliko truda ulažu u mene. I to me razaralo na svoj način.
Sada znaš nešto o meni, premda je i to u dosta maloj količini, gotovo pa i nedovoljno da shvatiš, ali imam osjećaj da ti shvaćaš. Bolje nego drugi“, ona završi i uzme gutljaj piva.

Arden se nasloni na naslonjač prekriven sjajnom kožom boje meda i ispije svoju bocu. Nije znala što da kaže, pa nije ništa rekla neko vrijeme, dok ju je tiho promatrala sa ruba grla boce.

Nije znala što točno reći neobičnoj djevojci koja je sjedila pokraj nje. Nije bilo tuge u njezinim očima, a jedini znaci agresivnosti su bili ožiljci na njenim rukama. Nije znala što ju je moglo nagnati da od svih metoda ozljeđivanja izabere rezanje. Osjećala je žaljenje za djevojku koja je izgledala poput vile, plaha i lijepog osmijeha. Arden samo uzme njenu u svoju ruku.

Arden

Sigurno ste se zapitali kakve veze ima ona s cijelom ovo pričom? Ne pripada ovdje, zar ne?
Ali pripada. I svojom dušom i tijelom.

I svojim namjerama ona misli promijeniti život njih tri. Boe, Alexa i Liama. Ništa nije jednostavno.

Nespretno uzme svoj mali kovčeg i pogleda oko sebe, upijajući čisti svježi zrak i miris vlaka u zraku. Tada, tada je sve bilo jednostavno i divno, tako čisto.
Namršti se istog trenutka, sjetivši se razloga zbog kojeg je ovdje. Ta prokleta usamljenost će je svugdje pratiti, zar ne?
Pogleda nebo iznad sebe, sada tamno i puno malih zvjezdica, koje je osvjetljivalo nju i prostor oko sebe nekim čudnim sanjarskim sjajem.


„Za koliko bi se prodala?“ ona ju upita.
„Molim?“ Arden nije mogla vjerovati svojim ušima. Da li ju je ona upravo pitala koliko košta? Njezino tijelo?
„Ne na taj način, ludo jedna. Mislim... Svatko ima svoju cijenu, zar ne?“
Arden slegne ramenima, ali sada je znala. Svi su imali cijenu. Kao i njih dvije.

Arden

Tlo se ljuljalo pod njezinim nogama i ona je osjetila hladan ubod svježeg zraka kroz svoju tanku pamučnu haljinu koja joj je pokrivala noge tek do koljena.
Bilo joj je slabo i osjećala je hladnoću, ali to nije bilo ono najgroznije. Nije se imala na nikoga nasloniti u tom trenutku i tada osjeti mokre suze kako joj klize po licu, stvarajući ružne crne linije koje su proizlazile iz njezinih očiju i završavale kao tamne mrlje na njezinoj haljini.

Njezin plač je sada postalo glasno jecanje, njezin prsni koš podizao se gore-dolje i ona se uhvati za njega, pokušavajući se smiriti i udahnuti što više zraka. Mora se smiriti.
Uhvati se jednom rukom za zid, njegova grbava površina grebući njezine nježne, svijetlo roze jagodice.
Pogleda ispred sebe, ali njezin vid se zamuti i ona pogleda u nebo.

Prljavo nebo, čudne boje dima, kroz koje se ništa nije vidjelo.
Počne ubrzo disati duboko, upijajući u sebe zrak kao da je htjela da on ostane unutar nje i da se tamo smjesti, opuštajući njezine organe i počevši raščišćavati njezinu krv i dopustiti joj da duboko i normalno diše. Ravnoteža.
Nasloni se pažljivo leđima na zid i pogleda svoje prste, svoje duge tanke prste. Prste klavijaturistice. Male točkice su krasile njezine jagodice i ona ih pusti, da krv ostavi male tragove na svijetlim jagodicama.

Kao krv na snijegu.