Finn

Promatrala ih je kako žive svoje živote. Promatrala je kako nastavljaju naprijed. Kako ne zastajkuju, kako ne sumnjaju u svoje odluke, kakve god posljedice bile. Voljela je promatrati njihov razvoj. I dalje su joj nedostajali i na ovaj način je nadoknađivala taj nedostatak. I dalje je živjela među njima na neki način, premda je bila mrtva. Neporecivo, nepovratno mrtva. Ali živa u njihovim sjećanjima. Vividno živa, vibrantna i postojana. Kao kada je bila živa.

Razmišljala je dosta o svojoj smrti, čak i sada, nakon što je prošlo toliko vremena. Znala je da je njena smrt bila greška, ali opravdavala je svoj postupak zbližavanjem svojih najbližih. Upoznavanjem s Arden. Sa boljom Finn. Finn koja to možda ne bih napravila da joj je dana druga prilika. Sada je bilo gotovo, nije bilo povratka. Ono što je učinjeno, je učinjeno. I sada si mora dopustiti da nestane. Da otiđe.

zbogom, ona reče u ništavilo.

Alex

Opet se nalazio u svojem stanu u gradu, jutarnja svjetlost se probijala kroz otvorene prozore i padala na njegov krevet. Razbacana ogledala su isijavala svjetlost na zidove i pod. Svjetlost je padala na njenu kožu i njenu dugu tamnu kosu. Ležala je na boku, licem okrenuta prema njemu. On je ležao na leđima, ruku na trbuhu. Promatrao je svjetlost koja se okrećala oko njih dvoje.

„Toliko blizu živimo“, ona tiho reče. Da, on pomisli. Cijelo vrijeme smo tako blizu živjeli jedno pokraj drugog. Kao da je Finn znala. I dok je to pomišljao, znao je da je Finn na neki način i morala znati da su toliko blizu jedno drugome.

Arden je ležala pokraj njega, obučena u majicu od prošlog dana i u donjem rublju. Bila je preumorna, pa je prespavala kod njega. Živjeli su udaljeni jednu ulicu. Znao je da i ona razmišlja o njihovoj blizini i da li je Finn bila krenula prema Alexu i naišla na Arden. Ali nisu mogli to znati. Ni jedno od njih dvoje. Pustili su svojim mislima da otiđu predaleko.

„Mislio sam da ćeš još dulje spavati“, on joj reče, budan već sat i pol. Volio je provoditi svoje vrijeme u svojem krevetu.
„Koliko god voljela provoditi svoje vrijeme u krevetu, volim biti i izvan svoje kuće, znaš“, ona mu reče. Gledala ga je, ali on ju nije mogao pogledati natrag u te sive oči. Znao je da traži odgovor, ali nije joj ga je mogao dati. Htjela je da izađe iz stana. Zato je i došla prespavati kod njega. Da ga vrati natrag u svijet.

Dodirne ga prstom po nadlaktici. Lagano se naježi, ali ni tada ju ne pogleda. „Doprati me do doma, Alex“, ona mu reče.
„U redu“, on joj reče.

Poslije, hodali su zajedno. Niz njenu ulicu. Nije im trebalo dugo da se nađu na ulazu njene zgrade. Imala je ruke u džepovima i gledala ga je zamišljeno.

„Hvala ti“, ona reče.
„Nema na čemu“, on kaže.
„Razmišljala sam da se preselim kod tebe“, ona reče i on prizna samom sebi, imao je dosta mjesta u stanu. Ne bi mu smetalo. Svidjela mu se ideja.
„Sviđa mi se ideja“, reče joj s osmijehom.
„U redu“, ona se nasmiješi, nagne se, stavi svoju ruku na njegovo rame i poljubi ga u desni obraz.
„Hvala tebi“, Alex joj kaže. „Na svemu.“

Ona kimne i uđe u svoju zgradu.

Arden

Osjećala se kao da joj treba ispisati nešto, nešto što može položiti pokraj njena groba i držati se toga da nitko neće znati što je bilo ispisano u pismu namijenjenom njoj samoj. Autorici tolikih pisama svojim prijateljima. Nije znala kako da započne, ali morala je započeti od nečega i znala je da će ostatak sam doći od sebe.

Draga Finn, ona započne, olovke u zraku već nakon prvih dvije riječi.
„Voljela si promatrati kako pišem riječi koje nisu bile namijenjene tebi, ali si me opet gledala s tim očima punih ljudi kao da te riječi upućujem tebi. Nisam. Skoro pa nikad nisam. Ali ti si htjela vjerovati u tu laž pa sam ti ja to dopustila.
Veća sam od svojih grijeha. Ali tko sam ja da ih priznajem? Ako si htjela živjeti u laži, ja sam ti dopustila. Svojevoljno.
Gledala sam te dok bi spremala svoje stvari, dok nisi u jednom trenutku jednostavno otišla, nestala. Nisam te nikad više vidjela. Niti jednom u gužvama. Niti jednom na osamljenim mjestima. Držala si se svojeg svijeta, nisi ulazila u moj.
Prihvatila sam to kao tvoj ostavku od svijeta. Od življenja. Nadam se da prihvaćaš to. Jer ove riječi nećeš vidjeti.“

Arden je znala da bi se Finn svidjelo pismo, čak i kada nije bilo toliko istinito. Znala je da bi voljela gledati ju dok ispisuje pisma.

Liam

I dalje je pospano trljao svoje oči nakon što je Boa prekinula poziv. Nije osjećao svoje ruke jer je spavao na njima cijelu noć. Lice mu je bilo suho i boljelo na dodir. Leđa su ga boljela već danima jer se nije pravilno rastegnuo danima. Osjećao je kako mu tutnji u glavi i krivio je alkohol za to. Nije volio piti, ali u posljednje vrijeme je sve više i više noći provodio sam, pijući.

Ušao je natrag u kuću, zatvorio vrata iza sebe i došetao do kuhinje gdje je odlučio popiti čašu soka od naranče. Osjećao je glad, ali nije mogao se nagnati da pojede išta. Osjećao je da se raspada, da gubi masu na svojim kostima. Morao se istuširati, morao se spremiti za ostatak dana. Morao je biti spreman za bilo što što mu dan sprema. Trenutačno mu je spremao sastanak u Finninoj kući. Nije volio biti tamo, čak i kada je bio s njom, bio li u njenoj sobi ili čak izvan kuće. Prazna, velika kuća je budila u njemu osjećaj osamljenosti, tuge. Nije znao kako je ona mogla provoditi svoje vrijeme u mauzoleju, velikoj obiteljskoj grobnici i to sama.

Trebao se pojaviti tamo za sat vremena i da ga Boa nije zvala, ne bi se ni probudio. Opet ga netko drugi spašava.

U njegovoj ruci zazvoni telefon i on se javi.

„Liam, mama ovdje“, žena koja se nazivala njegovoj majkom reče.
„Reci mama“, on reče umorno, zijevne.
„Lily će doći danas. Moraš spremiti malo kuću, malo se i ti sredi. Mi ćemo doći za par dana, u redu?“ ona ga upita.
On kimne svojom glavom i kada shvati da ona nije tamo da vidi njega, reče da i poklopi.

Sporo se kretao prema kupaonici gdje se odlučio oprati, skinuvši svu odjeću sa sebe i opravši se hladnom vodom. To ga je donekle probudilo. Sa ručnikom oko svojih kukova je krenuo prema svojoj sobi, gdje se obukao i obuo, stavio na sebe tamnu sivu vjetrovku jer mu je nebo izgledalo tamnije i spremno za prolom oblaka.

Izašao je iz svoje kuće, zaključao vrata i krenuo prema svoje biciklu. Stavio je slušalice u uši i pustio The National da svira. Volio je spore melodije i dobre tekstove pjesmi dok je vozio. Manje je mislio o drugim stvarima na svojem umu. Biciklirao je sve do Finnine kuće i došao taman na vrijeme, uočivši Boin tamno zelen bicikl, naslonjen ispred grandioznog ulaza u kuću. Ostavio je svoju biciklu pokraj nje, gledajući na prazna parkirna mjesta ispred kuće i pitavši se tko ih je to mogao pozvati da dođu. Pomislio je na Alexa, naravno. Ipak je on bio Finnin brat i imao je svako pravo da dođe natrag doma i da pozove njene prijatelje da dođu. Da ih možda pita da im priča o njenom životu, o njoj. Nije znao da li bi mogao pričati o njoj.

Pozvoni na vratima kuće i Boino lice se pojavi. Nasmiješi mu se i pusti ga u kuću, ne rekavši ništa. Pratio ju je dok je hodala, njena pojava kretajući se kućom kao da je u njoj živjela. Tu je provodila više vremena nego on.

„Prije par dana sam upoznala jednu djevojku. Bila je na Finninom grobu i rekla mi je da ju je upoznala. Samo jednom“, ona mu reče, a on kimne glavom.
„Alex nas je ovdje pozvao, zar ne?“ on ju upita i ona kimne svojom glavom.
„Čekaju nas“, reče mu.

Hodali su do velikog dnevnog boravka gdje su njih dvoje bili – visok, plavokos momak i djevojka guste tamne kose. Alex je gledao kroz veliki prozor, a djevojka je sjedila na kožnom kauču, par pisama rasprostranjena ispred nje. Kada je ušao u sobu, ona uhvati njegov pogled i nasmiješi se te se digne.

„Arden, drago mi je“, ona mu se predstavi.
„Liam“, on tiho kaže te sjedne na fotelju.

Alex se okrenuo prema njemu i umornim ga očima pogledao, prsti njegove ruke isprepleteni.

„Finn je ostavila pisma za sobom. Pisma namijenjena nama“, on reče. „Jedinoj osobi kojoj je rekla da ih piše je Arden“, pokaže rukom na nju. „Ostavila ih je u svojoj sobi, jer joj je tamo rekla da će biti. Napisala je pisma meni i vama dvoma“, pokaže na Bou i Liama. „Htjela je da ih imate, da ih pročitate i zato sam vas pozvao da dođete ovdje. Ako želite, slobodno možete otići do njene sobe, pozdraviti se s njom još jednom“, njegov glas zadrhti i on uzme pisma na malenom stoliću. Dođe do Liama i preda mu pisamce, te Boi da njeno. „Ja više neću dolaziti ovdje, kao ni moji roditelji. Ovo imanje će biti najvjerojatnije prodano. Neće biti naše i ovdje više neće biti ničega vezanog uz našu obitelj. Odrastao sam ovdje, kao i ona. Ali ovo više nije mjesto za našu obitelj. Ne više“, on završi svoj govor i potone u sjedalo pokraj Arden, glave zabačene iza njega.

Izgledao je iznimno iscrpljeno. Liam se pitao što se nalazilo u njegovom pismu. Pitao se kako se osjeća u kući gdje se njegova sestra ubila. Je li mu mučno od spavanja u sobi pokraj njene, u sobi u kojoj je odrastao, spavao, provodio svoje vrijeme. Ovaj prostor više nije bio njegov, Liam shvati. Alex više ovdje nije pripadao.

Vrtio je kuvertu u svojim rukama i predomišljao se da li da je otvori sada ili poslije. Boa je napravila taj odabir za njega, uhvativši ga za rukav i povukavši ga.

„Ajmo se provozati malo“, ona mu reče.

Liam se ustane i dođe do Alexa i dade mu ruku, te pozdravi Arden. Nije mogao više biti u ovoj kući. Ova kuća bez Finn je bila samo prazna ljuštura, bez duše, bez života. Alex i Arden su ostali sjediti jedno pokraj drugoga dok su Boa i on krenuli prema izlazu iz kuće.

„Ne mogu biti unutra“, Boa mu reče. „Guši me taj prostor.“
„I mene također“, on se složi. Zajedno su hodali do bicikli, a Boa mu je pričala.
„Čim sam te nazvala, znala sam da je Alex taj koji nam je poslao adrese. Odmah sam došla ovdje. Oboje su mi ispričali što znaju. Finn je upoznala Arden tjedan prije nego što se ubila. Arden kaže da nije izgledala kao suicidalna osoba, da je bila u redu. Ali taj sastanak je vjerojatno nešto što ju je potaknulo da počne o tome još više razmišljati. Alex nije znao što je planirala, ali kada je saznao da se ubila… Nije mogao doći na sprovod, ali si je obećao da će se vratiti natrag doma, barem još jednom, barem na kratko. Kada je došao, Arden ga je čekala, došavši ovdje da posjeti Finn, koja joj je rekla da ju dođe posjetiti. Ni Arden sama nije znala da pisma koja će pronaći su oproštajna pisma“, ona reče i sjedne na svoju biciklu. „Ajmo se voziti cijelo poslijepodne“, ona kaže.
„Može“, Liam reče, sjednuvši na svoju biciklu i krenuvši niz ulicu prema planinarskom putu kroz šumu.

Danje svjetlo se probijalo kroz krošnje, ali je i dalje bilo svježe unutar šume. Vozili su jedno pokraj drugoga sve dok nisu došli do čistine s pogledom na grad. Odmorili su se na kratko, Liam pričajući o svojoj sestri i zbijajući šale, osjećajući težinu pisma u džepu svoje jakne. Boa se smijala, ali ne kao prije. Izgledala je umorno i poraženo kada je mislila da ju ne gleda. Sjedili su zajedno na velikom drvenom stolu, noga na naslonu velikih klupa postavljenih oko stola. Neko vrijeme nisu ništa govorili.

„Ti se još vozi?“ on ju upita.
„Ne“, ona tiho reče. „Mislim da je vrijeme da otiđem odavde“, ona mu tiho reče, naslonivši se na njegovo rame. „Možda ću se vratiti uskoro. Ne znam“, tiho je govorila u njegovo rame.
„Ako misliš da je to ono što trebaš, idi. Ja ću te ovdje čekati. Ako ne ovdje, onda negdje drugdje. Uvijek ćeš mi biti najbolja prijateljice moje mrtve djevojke. To je nešto što nitko ne može zamijeniti“, on reče, a ona se nasmije.
„Stvarno, hvala ti“, ona mu reče, smiješeći se kroz sitne suze koje su curile iz njenih tamnih očiju.
„Treba mi neko vrijeme da mi se sve slegne. Sve što se dogodilo, što će se možda dogoditi. Vrijeme. Toga imam, imam ga napretek“, ona reče.

Dugo su sjedili tako zajedno, gledali nebo kako mijenja boju i kako se sutonski oblaci spuštaju. Zalazak je bio prekrasan, divnih tamno ljubičastih, crvenih i narančastih boja. Boa je fotografirala nebo i pričala Liamu o tome kako su posebni zalasci sa ovog mjesta, čak i najbolji, ali samo da rijetki to znaju. Liam se sjeti koliko je Boa voljela fotografirati sve oko sebe, kao da sve želi sačuvati u više oblika. U svojim sjećanjima, u jpg formatu. Finn je bila ta koja je koristila riječi. Zato im je i pisala pisma.

Boa izvadi svoje pismo, pet stranica ispisanih Finninim rukopisom. Počela ga je čitati. Liam ju je pustio da čita. Svoje još nije htio pročitati.

„Ovo su sve naša sjećanja. Sve što smo radile zajedno. Sve ga se sjećala“, Boa reče kroz suze. Liam ju obgrli rukama i pusti ju da se isplače.

Kada se isplakala, stao je ispred nje i pobrisao ostale suze sa njena lica te joj se nasmiješio. Ona mu uzvrati osmijeh.

„Boa, biti ćeš ti u redu“, vjeruj mi.

Sjeli su na bicikle i vozili se natrag u grad. Dovezao ju je do njene kuće, zagrlio ju i pustio ju da uđe u kuću, ne pozdravivši ju. Znao je da će ju vidjeti još jednom.

Kada je došao doma, njegova sestra još nije došla. Pregledao je prostorije u kući da vidi da li su imalo čiste. Kada se uvjerio da jesu, otišao je u sestrinu sobu i stavio čistu plahtu na njen madrac, te stavio čistu gornju plahtu i jastučnicu. Otvorio je prozore da se soba malo razrači i upalio citrusnu svijeću, Lilyinu najdražu.

Onda je otišao u kuhinju i posjeo se za stol. Izvadio je pismo iz džepa vjetrovke koju je stavio na naslon stolice i krenuo čitati pismo.

“volim te, nemoj to zaboraviti“

S tim riječima je završilo njeno pismo i on osjeti suze kako mu teku niz obraze i na drvenu površinu stola. Pustio je samom sebi da plače, osjetivši tugu koju je sakupljao u sebi kako izlazi iz njega u potocima suza. U tom trenutku, vrata kuće se otvore i njegova sestra uđe unutra, uočivši ga kako sjedi za stolom i plače.

„Liam!?“ ona reče tiho i dođe do njega, pustivši torbe na podu. „Liam, što je bilo?“ ona ga upita, kao dobra starija sestra što je i bila.

Makne kosu sa njegova čela i pogladi mu lice. Otiđe do kuhinje i donese mu čašu vode. On ju popije i to ga smiri na trenutak. Bio je zahvalan što je došla u tom trenutku. Ona ga zazove imenom i odvede ga na kauč u dnevnom boravku, polegnuvši ga i stavivši mu glavu na njeno krilo.

„Reci mi sve što je bilo“, ona mu reče.
„Lily, Finn se ubila“, on joj reče i on čuje njen brz uzdah.
„O, ne“, ona mu reče. „Reci mi što je bilo.“

On joj kroz suze i štucaje ispriča o pismima i svemu što se dogodilo – o njenom pozivu, o pronalasku njenog tijela, o vijestima te o njenom pogrebu. O njegovom pijenju, o njegovoj tuzi. Svega što se mogao sjetiti joj je pričao. Ona je slušala.

Odjednom je osjetio iznimni umor koji ga je gušio kako se diže i napušta njegovo tijelo. Reče Lily da se mora naspavati, da se nije dobro naspavao već danima i da ne može više ostati budan. Ona ga otprati do sobe i pusti ga da se preodjene i uđe u krevet. Pozdravi ga, nasmiješi mu se, kaže mu da će sve biti u redu. Liam se osjetio utješeno, barem malo. Otvori mu prozore da uđe svježeg zraka i otiđe iz sobe.

Zadnje što je čuo je kako nosi svoje torbe niz stepenice u svoju sobu. Zaspi.

Boa

Boi je pismo došlo poštom. Na kurveti nije bilo povratne adrese i ona istog tog trenutka znade da je Finn bila ta koja je poslala pismo. Zadnji put kada ju je vidjela je bilo prije njenog posjeta nekome. Čule su se svakim danom putem poruka, ali se nisu vidjele uživo nakon tog zadnjeg puta kojeg se Boa i dalje sjećala, koliko ju je čvrsto Finn zagrlila i poljubila u obraz.

Ali je kada je otvorila pismo unutra se nalazio samo maleni komad papira i adresa sa zadanim vremenom kada se trebala naći sa pošiljateljem. Rukopis joj je bio nepoznat, ali je imala osjećaj da je Alexov.

Nekako je pretpostavljala da će se vratiti i osjećala je krivnju zbog poslane govorne poruke u pijanom stanju. Nazvala ga je nečime što on nije bio. Što nikada nije ni htio biti.

Sjeti se onog vremena kada ga je znala vidjeti kako šeće gradom, davno prije negoli je znala Finn. Kako je izgubljeno izgledao, ali kao da i pripada u ovom gradu gdje se mnogo njih izgubljenih nalazilo. Imao je nešto u svojem izrazu lica, nešto što je Boa prepoznala u Finn. Oduvijek je znala tko je ona, tko je on, ali kada je upoznala nju, upoznala je i pravu Finn, a ne projekciju koju je Boa stvorila u svojoj glavi.

Adresa na malenom komadu papira je bila adresa Finnine kuće i zato je Boa pretpostavljala da je upravo Alex bio taj koji ju je pozvao da se nađu. Znala je da mora nazvati Liama da vidi da li je i on također dobio upute. Javio joj se tek nakon trećeg zvona.

„Spavaš li ti kada?“, on ju usnulo uita i Boa pogleda zidni sat nasuprot nje. Bilo je tek deset sati ujutro.
„Do kada ti uopće spavaš?“ ona njega posprdno upita.
„Moraš pogledati da li si dobio išta u pošti“, ona mu reče.
„Još jedan poklon od tebe, zar ne?“ čula je kako se ustaje i kreće prema ulaznim vratima i poštanskom sandučiću.
„Ne, samo me nešto zanima“, ona reče.
„B. mislim da sam dobio nešto“, on joj reče i Boa začuje zvuk otvaranja papira. „Ovo je samo adresa Finnine kuće“, on reče.
„Da i ja mislim da netko želi da se nađemo ondje“, ona reče i poklopi mu, sigurna da je Alex ta osoba.

Alex

Poveo ih je do male terasice ispred kuhinje i sjeo se na jednu od dvije udobne drvene fotelje koje su bile pored zida. Arden je pažljivo sjela na sam rub fotelje te počela pričati. Igrala se s prstima svojim ruku i govorila jasno kao da prepričava dobro znanu priču. Alex se u potpunosti legnuo, slušajući Ardenin spokojan glas koji mu je pričao o prvom i jedinom putu kada su se ona i Finn upoznale. Arden ju je prekratko znala, ali je opet uspjela pri tom prvom upoznavanju ju dobro upoznati. Otvorila joj se Finn koju je dobro sakrivala, ona Finn koja je svoje misli zapisivala u svoje dnevnike i odsutno gledala u nebo, kao da tamo traži odgovore na svoja pitanja. Možda je svoj odgovor uspjela naći u Arden, Alex pomisli.

Arden mu je pričala cijelo prijepodne, nikad se ne umarajući i bez stanki. Alex ju je pažljivo slušao, pratio njene usnice koje su proizvodile zvukove i držao se riječi koje je čuo kada mu život ovisi o tome.

Finn je pisala pisma. Ili je barem planirala napisati pisma, onog tjedna kada je pronašla Arden na ulici. Pisala je pisma svima njima. Završne riječi namijenjene ljudima koji su joj najviše značili. I Arden je znala gdje se nalaze i zato ju je Finn pozvala ovdje, da svima pokaže da pisma i da svima daruje zadnji oproštaj s njom.

Alex je shvatio koliko voli sestru zbog toga što je učinila, koliko se divi njenoj snazi da na neki način utješi ljude koje je poznavala, ljude koje je voljela i koji su voljeli nju – čak i sa druge strane groba. Zadrhti na pomisao, na sliku svoje mlađe sestre, njena tijela koje se raspada u malenom drvenom lijesu, zakopanom ispod zemlje.

Sada je i Arden legnula na fotelju i oboje su promatrali vrhove stabala kako dodiruju oblake na nebu. Šutili su. Sviđalo mu se to. Sviđao mu se mir. Sviđao mu se spokoj koji je osjećao.

„Mislim da tvoje moramo prvo naći“, Arden mu kaže tiho.
„Da, mislim da je to dobra ideja“, Alex kaže, ali ne ustane se da krene u veliku potragu.


Kada je gradsko crkveno zvono počelo moćno odzvanjali za dvanaest sati, Alex se digne i krene unutra, imajući namjeru spremiti jednostavno jelo za njih dvoje. Maleni ručak. Arden je shvatila njegov naum i krenula za njim.
Nakon toliko vremena provedenog kao samac, kuhajući za jednu osobu, Alex zbunjeno stajao ispred velikog frižidera, ispunjenog svježim namjernicama.

„Vidim da te život samca malo onesposobio“, Arden mu reče šaljivo i on ju pogleda, smijala se zubima, ali ne očima. Pridružila mu se u gledanju namirnica i nakon nekoliko trenutaka predložila da zajedno rade pizzu. Alex se nevoljko složio, ne znajući kada je zadnji put radio pizzu s nekim – sjećao se samo naručenih pizza, hladnih i tankih od spore dostave.

I tada se sjeti – znao je kada je zadnji put radio pizzu i s kime. Finn, naravno. Ona je bila ta koja ga je uvijek nagovarala da nauči kuhati, tvrdeći da će jednog dana morati kuhati za sebe i da nje vjerojatno neće biti tamo da kuha za njega. Nije ni bila svjesna koliko je istinito to bilo. Sjetio se i pizze koje su pekli, jednostavne margherita, sa puno sira, kako je ona voljela. Odjednom počne vaditi sve sastojke koji su mu trebali i reče Arden da uključi pećnicu.

Zajedno su počeli raditi, on na tijestu, a ona na dodacima. Arden je vadila pelate, salamu, sir, gljive, jaja, tunu, sve što je našla, sve što je bilo jestivo i što je moglo biti dodatak na pizzi. Napravio je puno tijesta i sjetio se kako je Finn uvijek odvajala tijesto za drugi put. Odvoji dio koji mu je bio višak i dalje završi sa ogromnom pizzom ispred sebe. Arden je stručno počela mazati pelate po površini tijesta, onda je slagala sir, sloj salame, još sira, pa začine. Nabacala je komadiće mozzarelle i stručno se odmaknula i stala pokraj njega da promotri njihovo remek djelo.

Ponosno se nasmiješi te ga pogleda. „Jesi li spreman da stavimo ovo čudo peći?“ on kimne glavom i unese pizzu u pećnicu.

Imali su trideset minuta slobodnog i oboje su odlučili odnijeti Ardenine stvari u gostinjsku sobu. Jedino što je ponijela sa sobom je bila jedna ručna putna torba i torba u kojoj je držale svoje dokumente i novčanik. Rekla je Alexu da nije namjeravala dugo se zadržati kod Finn, da nije bila sigurna hoće li je se sjetiti kada dođe jer je prošlo neko vrijeme od kada su se vidjele. Arden nije ni bila sigurna trebali li prihvatiti neobičan poziv djevojke koju je upoznala samo jednom i to na nekoliko sati, ali vidjela je iskrenost u Finninim očima i znala je da je djevojka iskrena u svojim namjerama. Mogla joj je vjerovati.

Alex smjesti njenu torbu na krevet prekriven bijelom posteljinom. Sobica je bila malena, ali dovoljna za jednu osobu, sa francuskim krevetom u sredini, ormarom uz jedan ormar, velikim ogledalom i malenim ormarićem koji je bio namijenjen šminkanju i sličnom. Arden je odmah shvatila da je ova soba bila namijenjena Finninim prijateljicama. Zapita Alexa koliko je njenih prijateljica zapravo prespavalo ovdje, ali i sama je znala odgovor na to pitanje. Zapita ga da li i on ima gostinjsku sobu za svoje prijatelje.

„Nikad je nisam ni koristio“, on joj iskreno odgovori. Nekako je znao da neće moći spavati u svojoj dječjoj sobi, ionako je bila prazna i bezlična poput gostinjske pa zašto je ne iskoristiti, kada već može.

Arden je počela vaditi svoje stvari iz torbe, izvadivši samo jednu jaknu i stavivši ju na vješalicu. Sve druge stvari je ostavila u torbi. Počela je dodirivati stvari u sobi i Alex ju je promatrao sa vrata, kako pažljivo dodiruje ladice ormarića i kako ih otvara, unutra pronađuvši veliku svijeću od vanilije i upaljač. Alex je znao da ju je tamo ostavila Finn. Obožavala je ostavljati svijeće svugdje, a najdraže mjesto gdje ih je palila je bio prozor. Vjerovala je da tako sprječava zlim stvarima da uđu u prostorije. Arden odsutno stavi svijeću na sredinu male daskice prozora.

„Na to mjesto ih je Finn stavljala“, Alex joj kaže i ušuti. Nije htio još pričati o njoj.
„Bismo mogli ići u njenu sobu?“ Arden ju upita. Alex samo odmahne glavom i krene stepenicama dolje prema kuhinji. Arden ga je pratila poput duha.

Njegove stvari su i dalje stajale u predvorju, nepomaknute od kada su ušli u kuću. Odjednom, Alex više nije htio biti u ovoj kući. Kućerini. Grobu.

Osjeti Ardeninu ruku na svojem ramenu i to ga spusti na zemlju, natrag među zidove. Htio je doći ovdje. Sada je tu.

„Dođi, moramo pojesti tu pizzu“, Arden mu reče i on samo kimne te krene za njom. Čekala ga je ispred pećnice. On ju otvori i velikom kuharskom rukavicom izvadi pizzu kao da ju vadi iz velike krušne pećnice. Postavio ju na granitni stol i pričeka da se ohladi. Arden pronađe rezač u ladici i počne rezati pizzu na komade.

Dok je rezačem prelazila po pizzi tiho je pjevušila nešto dok je Alex vadio velike tanjure i ubruse. Svatko uzme svoj komad pizze i krenu prema dnevnom boravku. Sjeli su jedno pokraj drugog na velikom kauču, Alex stavivši svoje noge na stolić, dok je Arden sjela na turski i položila tanjur na svoja koljena. Alex upali televiziju i zvukovi televizije postanu tek pozadinska buka.

„Što ti se gleda?“ on ju upita, zagrizavši komad pizza. Bila je jako ukusna.
„Nešto sa zombijima“, Arden reče, gladno grizući pizzu.

Bilo je tek 13 sati i imali su cijeli dan ispred sebe. Mogli su raditi što god hoću i ako to znači, gledanje filmova, Alexu nije smetalo. Zanimalo ga je zašto je Arden izabrala film o nemrtvima, kao da je znala da je to bio jedan od Finninih najdražih tema. U bilo čemu. Pitao se koliko toga Arden zna o Finn. Možda su jednostavno imale sličan ukus u stvarima.

„Može Zombieland?“ Alex ju upita i ona kimne glavom. Zombieland je bio jedan od najdražih Finninih filmova.

Sljedećih sat i dvadeset su gledali film, tiho žvačući svoje komade pizze, komentirajući pokoje scene i tiho se smiješeći na neke fore. Bilo je lijepo opet se nalaziti u nečijem društvu, Alex pomisli. Osjećao se bolje, prisnije sa svijetom oko sebe. Nakon toliko vremena. I sve što mu je trebalo jest smrt njegove sestre i dolazak neobične strankinje u njegov dom.

Arden je sjedila blizu njega, ali nisu se dodirivali ramenima, no osjetio je toplinu njene blizine. Nakon nekog vremena je počela pjevušiti, istu melodiju kao i prije. Alexa je neobično podsjećala na nešto što je čuo kao mali, ali nikako se nije mogao podsjetiti što je to bilo, koliko god se trudio. Ardenina kosa ga je češkala na ramenu i on osjeti iznenadan poriv da uzme pramen sa kože svoje podlaktice. Znao je da ne bi smio i zato nije učinio ništa. Pustio je njenu kosu da ga i dalje češe, odlučivši da se neće obazirati više.

Znao je da će ju trebati provesti kroz sestrinu sobu. Prije ili kasnije, ona će ga ponovno pitati.

„Alex“, ona započne na kraju filma. „Bi li mogla odspavati par sati? Jako sam umorna“, ona mu reče i Alex kimne glavom te se ona digne i krene stepenicama na gornji kat. Čuo je zvuk njezinih koraka kako idu prema gostinjskoj sobi. Kada je otišla shvatio je koliko je i on sam umoran. Digne se sa kauča i krene prema svojoj sobi, ponijevši svoje torbe.

S vratiju je promatrao svoju sobu, tamnoplave zidove lišene postera, običan krevet za jednu osobu na kojem je uvijek bila čista posteljina i jedan čvrst jastuk, stolica i stol, niski luster, polica s knjigama, ormar. Nigdje bilo ni jedne naznake da se radi o sobi jednoj dječaka, tinejdžera u to doba. Ako je i imao što, bacio je u smeće. Nije volio zadržavati i sakupljati stvari. To mu se činilo trivijalnim.

Nije se htio nalaziti u toj sobi, nije htio biti u njoj. Čak i tako lišenoj bilo kakve osobnosti, nije mu bilo udobno unutar ta četiri zida i htio se nalaziti negdje drugdje. Zato je ušao u gostinjsku sobu pokraj svoje sobe i ostavio torbe tamo, skinuo pamučnu majicu, traperice i čarape koje je imao na sebi te se otišao umiti. Kada se vratio, uzeo je čistu majicu iz svoje putne torbe i legnuo na krevet.

Umor ga je preplavio poput velikog vala čim se opustio na mekanom poplunu. Pustio je svoje misli da lutaju. Gdje je Finn mogla skloniti pismo namijenjeno njemu? Pismo se moglo nalaziti bilogdje. Ili nije. Sve je ovisilo o njemu i o sjećanjima koje je imao na svoju sestru te koliko dobro ju je znao. Da li će moći odgonetnuti zagonetku koju mu je postavila. Da li će ju znati odgovor na svoje pitanje? Gdje se nalazi pismo.

Pokušao se sjetiti tajnih Finninih skrivališta i sjetio se svih njih, nebrojivo mnogo njih i odustao od pomisli. Sjetio se i mjesta gdje je ostavljala poruke, ili njemu, ili roditeljima. Znao je da ih ne bi mogla tamo staviti. Htjela je da se malo potrudi. Da sam shvati.

Možda se nalazi upravo u ovoj sobi, on pomisli, ali postane skeptičan te pomisli jer kolike su šanse da je Finn znala da će odstajati u ovoj sobi? Malene.

Sviđalo mu se biti u ovoj sobi. Sviđalo mu se kako je zrak ulazio kroz malo otvoreni prozor, lagano njihajući zavjesu. Godio mu je svježi zrak na koži ruku i nogu. Sviđalo mu se kako je mirno, za razliku od grada, gdje je uvijek bilo bučno. Zaboravio je koliko tiho uistinu može biti ovdje. Nisu se glasale niti ptičice. Nije se htio ustati i ući u svoju ili njenu sobu, nego se samo prebacio na bok i stavio svoju ruku ispod jastuka. Osjeti nešto pod svojim jagodicama i odmah shvati da mu je pismo, namijenjeno njemu cijelo vrijeme bilo doslovce ispod nosa.

Pažljivo ga izvadi, kao da rukuje iznimno važnim materijalom te pronađe samo jedan list papira, jedne strane ispunjene Finninim rukopisom.

morala sam ti pisati. samo sam tebi i htjela pisati, tebi prvome i pišem jer znam da tebi imam najviše za reći, ali neću reći mnogo. znaš i sam koliko me tvoj odlazak pogodio. više od ičega u životu. i znam da si to sve učinio zbog mene i sebe. da naša veza bude drugačija. zdravija. da nas ne uništi oboje. i uspjelo je. na neki pokvareni, podli način. ali opet je uspjelo zatrovati bilo što pozitivo, zar ne? izgubili smo jedno drugo, možda smo tu rupu ispunili nekim drugim ljudima, nekim drugim navikama. znam da ti jesi, znam da ja jesam. i to je u redu.
htjela sam ti reći da ti opraštam. ne znam koliko ti to znači sada, ali oprošteno ti je sve. ne znam da li si ikad učinio nešto što ti moram oprostiti, ali možda te to utješi. htjela sam ti zahvaliti na tvojoj hrabrosti da učiniš nešto, jer ja nisam htjela. nisam htjela vidjeti, nisam htjela išta priznati. voljela sam te kao brata, volio si me kao sestru. i puno sam ti značila. i znam da je to je to, u to vjerujem. nedostajao si mi. htjela sam te vidjeti svako malo, htjela sam da mi kažeš da će sve biti u redu, čak i kada nije. možda da si i ostao bi sve ostalo isto. ta bolest, to nešto u meni i dalje bi bilo isto. samo bi bilo lakše da si ti bio sa mnom.
ne krivim te, u redu je. stvarno. ne mogu reći 'biti će bolje' jer znam da neće. volim te, čuvaj se, dopusti si da budeš sretan kako znaš biti.
upoznati ćeš nekoga – ona nije ja, ona je ona. nemoj nas mijenjati, ali ako ju zavoliš, a ona tebe ne, pusti ju. ona nije ja. ona te neće voljeti ako joj to kažeš.
čuvaj ono što imaš. sjećanja, prijatelje, mjesta. nije sve tako nestalno.

Alex je držao list ispred svog lica i osjetio kako mu se ruke tresu. Spusti pismo pokraj sebe i opet legne na bok, te si dopusti da zaspi, njegove misli u košmaru, njegove misli u svim smjerovima. Mogao je zaspati, mogao je sanjati. I tako će se odmoriti sada.

Probudilo ga je kucanje na vratima. On upali malu stolnu svjetiljku kada je shvatio da je nestalo danjeg svjetla. Iza vrata je provirila tamna Ardenina glava i ona pogleda, očima ga pitajući da li ga je probudila. On odmahne glavom i ona uđe u sobu, odmah shvativši da se i on nalazi u gostinjskoj.

„Vidi što sam pronašao“, on joj reče te joj preda pismo s tužnim osmijehom na licu, običan komad papira ispunjen rukopisom njegove mrtve sestre. Ona priđe bliže, uhvati pismo. Sjedne se na krevet pokraj njegovih noga i počne čitati.

Kada je završila, ne reče ništa neko vrijeme. „Ovo je valjda znak da pronađemo ostala pisma, zar ne?“ ona reče. On kimne glavom.
„Mislim da je vrijeme da prođeš Finninom sobom“, reče. Ona spusti pismo na krevet i kimne. Bila je spremna.

Zajedno su izašli iz gostinjske sobe i krenuli u Finninu sobu. Uobičajena bijela boja vrata je bila obojena u svijetlu boju marelice. Alex pažljivo otvori vrata, kao da se bojao da će probuditi usnulu Finn. Upali svjetlo kada shvati koliko je tamno bilo u njenoj sobi. Gotovo crno, poput noći. Nije znao koliko je vremena prošlo i koliko dugo je spavao. Pogleda Arden.

„Prošlo je nekih sedam sati od kada smo zaspali“, ona mu reče. Počela je hodati ispred njega, prolazeći pokraj kreveta, stolica, fotelje i stolova – prostora u kojem se Finn svakodnevno kretala, u velikoj kući sama, okružena samo vrtlarom koji se brinuo za živicu oko kuće i kuharicom koja bi svakodnevno donosila svježe namirnice i sprema obroke Finn, koja je uvijek objedovala sama.

Soba je bila ispunjena znacima Finninog ispunjenog života. Fotografije, isječci iz novina, bilježnica, časopisa. Malene figurice koje je skupljala kao malena djevojčica, slike u okvirima, knjige, roba na vješalicama. Čak i nakon tog kratkog vremena, Alexu se činilo kao da će upravo tog trena se vratiti natrag u svoj život, vladajući tim malenim životnim prostorom. On zaobiđe Arden koja se divila stvarima u sobi i krene prema vratima koja su spajala sobu sa kupaonicom. Sjeti se kada su mu rekli kako su je pronašli na podu pokraj vrata kupaonice. On se polako spusti uza zid na pod te se nasloni na njega.

Od te pozicije je mogao gledati Arden kako hoda po sobi, diveći se svemu, ali također o tražeći nešto u isto vrijeme. No, Arden se nije žurila. Alex je osjetio kako ona upija sve u sebe, koliko svakim korakom i dodirom se divi životu koji je Finn imala, koji je napustila. Nije mu bilo ugodno, ali znao je da ona ima svako pravo na to, ako je Finn to uistinu htjela.

„Rekla mi je da će se pisma nalaziti u ladici pokraj pisaćeg stola“, ona mu reče. On joj pokaže na stol iza nje, naslonjen na zid pokraj prozora. Arden sjedne u stolicu ispred stola i baci pogled na šumu koju je mogla vidjeti kroz prozor. Otvori prvu, pa drugu te napokon i treću ladicu te izvuče tri koverte, sa imenima ispisanim na jednoj strani. Pismo za Bou, Liama i Arden. Alexovo pismo nije došlo u kuverti i znao je da je to zbog toga jer se nalazio u istoj kući kao i ona.

„Našla sam ih“, Arden reče i spusti pisma na stol.

Finn

dragi,
upoznao si me u vrijeme kada sam bila najgore, ali to se nije vidjelo na meni. ta skrivena patnja te sigurno privukla k meni. volio si kako se smijem, ali htio si saznati koje tajne sakrivam iza toga osmijeha. volio si me promatrati dok sam se kretala, ali htio si saznati što sam htjela reći tim kretnjama, zar ne? ali usprkos svoj toj prikrivenoj tajni koja sam bila ja, volio si me i zbog malih stvari koje si otkrio ti sam. poput mojih malih tajnih osmijeha upućeni nečemu nekonkretnom ili kratih držanja ruku dok smo hodali negdje, jer su se moji dlanovi brzo znojili pa nisam voljela držati ruke toliko dugo. volio si kada bih ti dopustila da staviš svoju glavu na moj trbuh i da ti se igram tvojom kosom, tada bi zaspao kao beba, u mojem krevetu koji je uskoro postao naš. to su dobra sjećanja, imam ih toliko. ali ovo ti pismo vjerojatno neću poslati, ne, ispisat ću ti jedno koje se sastoji samo od loših, negativnih sjećanja, onakvih kakve bih imala samo u svojim najgorim, najtamnijim trenucima. zašto? zato da ne patiš opet. da ne dođe pismo do tebe i da opet prođeš kroz dobra vremena. i da zbog toga se osjećaš krivim, jer nisi bio svaki trenutak uz mene, nisi bio taj trenutak uz mene – da me zaustaviš, da budem i dalje uz tebe, ovdje. ali ne možeš biti svaki trenutak uz mene. one trenutke kada jesi uza mene, ti trenuci znače sve, ti trenuci me izvlače iz najtamnijih kutaka moje glave. tako da, pišem, ispisujem ova sjećanja da ih se ja mogu prisjetiti. znam da ih se ti možeš sam sjetiti, zar ne?
da vidimo…
prvi put kada si me upoznao sa svojim društvom, širokog osmijeha na licu i pokazujući prstima na svoje prijatelje, imena koja sam već zaboravila jer nisam htjela se miješati sa tvojim 'muškim' društvom. prvi put kada si me izveo na spoj, buketa malih livadnih tratinčica u rukama, obraza rumenih, sive košulje zakopčane do zadnjeg gumbića. prvi put kada si me poljubio, svojih ruku oko mojih leđa, tvoje usne tako mekane na mojim suhim, namazanih tamnom olovkom boje šljive. prvi put kada se legnuo pokraj mene, usrdno mi govoreći da ne želiš spavati sa mnom, nego samo zaspati pokraj mene, osjetiti moje tijelo kako se opušta, osjetiti moje duboko disanje, probuditi se pokraj mojeg lica, tako da ti ja budem prva stvar koju vidiš kada se probudiš. bio si tako sladak. nevjerojatno sladak. nisam vjerovala da toliko miline može biti u jednoj osobi, da toliko ljubavi jedna osoba može prenijeti na drugu. da si bio toliko uvjeren, ne, znao si da dio tvoje topline, dobrine, vedrine može preći na mene, na taj dio mene koji je i dalje volio doživjeti te emocije. voljela sam te, voljela sam te previše. zašto se želim odvojiti od tebe? zašto? samo ću ti nanijeti još više boli? samo ću te još više raniti? zašto sam izbrala taj način nestanka, oproštaja? da li vrijedi? vrijedi li išta od ovog? vrijedi li ova bol?
vidim riječi koje ispisujem i znam da gubim tijek svojih misli. vidiš, zato ti nisam htjela pisati o dobrim stvarima jer bi i dalje završila sa onim lošim sjećanjima i emocijama.
tebi zadnjem pišem pismo, u nadi da ću znati pronaći prave riječi. prave izraze. prave slike koje si možeš zamisliti u glavi.

volim te.
volim te volim te volim te volim te volim te volim te
ali te riječi neće imati više značenje, ne kada me ne bude bilo.

Boa

I nakon toliko vremena je voljela ispisati vrlo krhku površinu običnog bijelog papira kojeg je Finn koristila da ispiše svoja pisma prijateljima. Boa je svoje držala u jednom pretincu svojeg novčanika. Nije ga vadila toliko često, ali se papir uspio istrošiti. I to saznanje ju je malo zaboljelo, jer je znala da neće uspjeti pronaći način da sačuva taj mali dio Finn koji je Boa držala blizu sebe. Nije se htjela rastati od zadnjih riječi svoje najbolje prijateljice upućene njoj.

U pismu, koje je bilo iznimno dugačko, trostruko dulje od Liamovog ili Alexovog, ispisano još manjim rukopisom od Finninog uobičajenog, Boin najdraži dio je bio:

„znaš da i danas razmišljam o onoj prvoj stvari koje smo kupile zajedno. koji je to razred bio? ne sjećam se. znam da su to bile dvije vrlo rumene breskve (bez onih sitnih dlačica kojih se ti gadiš) koje smo pojele na klupice dućana. nismo ništa pričale, nismo o ničemu govorile, nismo o ničemu razmišljale osim o tim breskvama koje smo jele i o toplom zraku koji nas je obavijao poput mekane deke. bilo je iznimno vruće, toga se sjećam. tebe, tvojeg osmijeha i ruka ljepljivih od breskvinog soka. sjećaj se i ti mene takve, sa osmijehom na licu, ruku ljepljivih od breskvinog soka. da smo barem imale kakav nožić da razrežemo te jebene breskve.“

To sjećanje je uvijek stavljalo Boi osmijeh na lica. Uvijek se prisjetila Finninog lica i velikih bijelih oblaka koji su plutali na nebu, te živo zelenih listova malog grmlja uz ulicu. I kako su se pješice spustile cestom do male plaže gdje su provodile svoje ljeta, odjevene u kupaće kostime šarenih boja s malim cvijetićima.

Boa makne jedan pramen svoje kose iza uha, te duboko izdahne. Pogleda u nebo, veliki kumulus oblaci prekrivaše plavu površinu neba, kao toga dana.

Liam

U svojim rukama je držao njezin zadnji pisani dokument namijenjen njemu. Njezin uski mali rukopis ispisan crnom kemijskom je stršio sa bijelog papira i Liam ugrize svoju usnicu, pokušavši spriječiti suze koje su mu se nakupile u očima da se ne preliju sa ruba njegovih donji kapaka. Nije volio plakati, ne nakon što je isplakao toliko suza za njom. Čvrsto stisne svoje usnice i otvori pismo.

„dragi“, pisalo je. „nema me više. koliku je to ostavilo rupu u tebi? jesam li ispunila koji prostor u tvojim mislim od kada me nema? ne znam da li me je ikad i bilo. ne sjećam se. ne osjećam samu sebe. nakon nekog vremena sam shvatila da je ovo jedini odgovor. na sva pitanja koja sam ikad imala. pitanja vezana bilo čega vezanog uz moj život, moje življenje. smrt. ne želim reći da i tebe želim povesti na ovo putovanje. ne želim. ali znam da ćeš patiti na isti način na koji sam i ja patila. na koji ću patiti. ne znam kada će se dogoditi. nije da sam planirala točan datum i vrijeme svoje smrti. možda to i ne učinim. možda me baš nešto i potakne da to i učinim. zadnja riječ, zadnji korak… nešto. možda sam kukavica, možda mi manjka dovoljne količine hrabrosti da to učinim bez ičije pomoći. potpomognuti suicid. suicid. zar sam stvarno sposobna učiniti to sama sebi? oduzeti si život? izbrisati svoje postojanje sa ove zemlje, sa jedine zemlje? imam toliko pitanja, ali nitko ih ne odgovara. nikoga nije briga. ne bi ni mene bila da sam na tuđem mjestu. koliko nisko moraš biti da su tvoji problemi važniji od tuđih, zar ne? zašto sam morala dopustiti samoj sebi da uspijem samo se žaliti oko svojeg života koji ni nije bio toliko loš – samo oni loši dijelovi, znaš. koliko ću još ovakvih pisama napisati? koliko još misli imam za izreći? ove tablete tupe misli, tupe moju bol. osjećam tvoje ruke na sebi, ali to nisi ti, jer nisi sada uz mene. osjećam tvoje poljupce, ali nisi tu, nisi tu, nisi tu. vidiš koliko sam raspadnuta, vidiš u koliko sam komada raskomadana. razorena. nepotpuna. bila sam puna, cijela, nekad. nekad davno (ne toliko davno, ali shvaćaš. u mojim mislima su stoljeća prošla).
volim te. nemoj to zaboraviti.“

Nije htio zapamtiti niti jednu riječ. Nije htio. Ali u njegovim mislima su riječi volim te, nemoj to zaboraviti odzvanjale njenim glasom od tog dana nadalje.

Arden

Tog sunčanog dana su se obje probudile u isto vrijeme, noga isprletenih i nagih tijela pokrivenih tankom bijelom plahtom. Tere ju je gledala s druge strane jastuka, tajnovito se smiješeći. Svaki put kada bi zaspale u istom krevetu, zaspale bi i zajedno na jednom jastuku, dodirujući se čelima.

Arden je prošla u jednoj liniji njeno tijelo od ramena do njenog koljena. Osjetila je kako tiho drhti pod njenim dodirom, pa je tiho spustila svoje usnice na njene. Gotovo refleksno se nagnula u potpunosti nad nju, zaklanjajući sve oko njenog lica sa svojom dugom, tamnom kosom. Voljela je ljubiti njene usnice, voljela je dodirivati njeno lice, posebice meku kožu iza njenog uha. Voljela se igrati njenim kovrčavama. Voljela je ljubiti njene sljepoočnice i započeti svoje hodočašće od same udubine ispod njene brade sve do njenog pupka.

Znala je da ju Tere voli istom ljubavlju i to su pokazivale istim načinima, istim gestama, istim poljupcima.

Kada su se ustale, nisu znale što će raditi tijekom cijelog dana, ali su zajedno započelo svoje jutro, kao i svakog dana. Tere bi napunila malu kermičku posudicu svim mogućim žitaricama i sve to prelila jogurtom, dok bi Arden popila čašu narančinog soka, jer nije mogla podnijeti pogled na hranu rano ujutro. Tiho su se gledala neko vrijeme, sve dok Tere nije prva progovorila.

„Mogle bismo ići pronaći one kuglice koje si spominjala“, ona reče sa zaigranim smiješkom na usnicama.
Arden osjeti kako joj se obrazi rumenu i samo spusti svoj pogled. „Učinila bi to za mene?“ upita ju.
Tere se samo tiho nasmije. „Nikad nije loše probati nešto novo, znaš.“

Arden se nagne preko stola i poljubi ju u usta, osjetivši male komadiće žitarica i suhog voća u Terinim ustima. Nasmije se.

Sat vremena poslije su hodale niz tiho ulicu, visoke krošnje drveća čineći sjenu. Hodale su jedna pored druge, držeći se za ruke, grubi materijal Terine zimske suknje grebeći Ardenine prste, dok joj je hladnoća mrsila kosu i mali dio vrata koji joj je bio gol. Tere je vidjela taj mali dio kože i brzo ga pokrila šalom svijetle boje ljuske jajeta, gusto isprepletenog vunom. Terine kovrče su poskakivale oko njenih ušiju, boja meda njenog lica predivno se slažeći sa zelenom bojom njenog kaputa.

Nakon nekog vremena skrenu u jednu malu uličicu gdje se nalazio seks shop. Iako nisu toliko često dolazile tamo, prodavač ih je poznavao pa ih je tako i ovaj put pozdravio darežljivim osmijehom i laganim mahom ruke.
Tere ju je vodila kroz dućan, krenuvši prema zidu gdje su bile obješene svakojake kuglice na tankim vrpcama. Bili su svakojakih boja i veličina i nakon par minuta kritčkog gledanja, Tere uzme dvije vrpce sa kuglicama srednjih veličina.

„Što kažeš na ove Ben Wa kuglice, ljube moja?” ona ju upita zavodnički, vrteći kuglice oko svoje ruke. Arden se nasmiješi i približi joj se, te uhvati nježno ruku koja je vrtila kuglice.
„Te mi se čine sasvim prihvatljive“, ona joj kaže i poljubi ju. Odjednom osjeti takav nalet strasti da ju je jače zgrabila za ruku i uhvatila ju za struk, žedno pritiskujući svoje usnice, svoj jezik o njene.

„Djevojke?“ odjednom začuju iza sebe. „Um, nema problema sa vašim ljubljenjem, ali ne bi smjele, um, to je politika dućana“, prodavač sramežljivo nastavi pričati, a njih dvije se razdvoje, i dalje se držeći rukama, Tere onom slobodnom u kojoj nije držala kuglice. Jedan pogled na kuglice i Arden je znala da želi da se te loptice nalaze u njoj, kao i u Tere.

Prišle su blagajni i platile za pogled i kada su bile gotove, Arden pogleda izazovno prodavača, mladog dečka guste kovrčave tamne kose sa septumom u nosu i velikim strechevima.

„Bismo li mogle iskoristiti prostor iza blagajne?“ ona ga upita i nagne se prema njemu.
Dečko je izgledao zbunjeno i posramljeno, ali tiho promuca. „N-n-n-naravno“, te ih pusti da prođu pokraj njega.

Kada su se našle u malom prostoru, nečemu vrlo sličnom spremištu i malom uredu, tisući seks igrački svugdje oko njih dvije, Arden priđe Tere i uhvati vrećicu koju je držala u ruci. Izvadi iz nje jednu vrpcu sa kuglicama i polako navlaži svaku. Tere ju je promatrala širom otvorenih očiju i to ju je još više uzbudilo. Sama situacija je uzbudila i Tere koja je spustila svoje hulahopke i gaćice te prihvatila kuglice te ih polagano gurnula u sebe. Kada je bila gotova je nagnula svoju glavu iza i izdahnula. Arden joj se približila i obgrlila ju oko struka, približivši ju sebi. Tiho joj je počela ljubiti vrat i Tere započne tiho stenjati. Arden je znala da neće moći zauvijek biti u malom prostoru i da moraju doći doma što prije.

Pokupila je vrećicu sa svojim kuglicama i stavila ju u svoju torbu te uhvatila Terinu ruku, poželjno ju gledajući kako se gubi u osjećaju trljanja kuglica između svojih bedara te su zajedno izašle iz malog spremišta. Arden se zahvalno nasmiješila dječaku-prodavaču i izvela svoju djevojku iz seks shopa.

Kasni listopadski dani su skrivale sunce iza velikih sivih oblaka, ali taj dan je sijalo sunce i premda ih nije grijalo, davalo je iluziju toplih proljetnih dana. Hodale su vrlo brzo, svako malo Arden poljubivši Tere u vrat dok ju je ona čvrsto držala za ruku i ispuštala male zvukove. Arden ju je voljela promatrati ovako zajapurenu, malenih kapljica znoja koje su se cijedile niz njene obraze, dalje niz njen dekolte. Tako bi izgledala dok bi sjedila nad njom, kose raspuštene niz ramena, leđa i preko njenih dojki, sva vlažna od znoja. Tako sjedeći na njoj bi se sporo nagnula nad njom, gurajući ju dlanom još dublje u madrac ispod njih i onda bi ju počela sporo ljubiti. Arden protrne od samog sjećanja, željno iščekivajući reprizu slatke nagrade nakon vođenja ljubavi.

Ulicu ili dvije prije njihovog stana, Tere uspori i okrene se prema Arden, tajnovito se smiješeći, sve sporije hodajući, gotovo kao da ju je izazivala. Što je i radila.

„Tere…“, Arden započne, ali ova ju ušuti sporim poljupcem. Arden uspije prozustiti kroz zube. „Još samo malo, zašto si sada stala…“, ali Tere ju nastavi ljubiti, jedne ruke ispod njene jakne, ispod njene majice, dodirujući nježnu kožu njenog trbuha, prstima u svim smjerovima, druge ruke na njenim leđima.

Ušle su glasno u predvorje zgrade te počele trčati jedna za drugom na stepenicama, trčeći sve do trećeg kata, gdje se Tere sudarila sa Arden ispred vratiju njihovog stana, koji je Arden pokušala otvoriti što brže.

Kada je uspijela otključati vrata, obje padnu od siline na pod i Tere se nađe na Arden, naslonjena na njena prsa, zatvorenih očiju, tiho si mumljajući. Od jednom ona svojom nogom zatvori vrata, koja su glasno lupnula i počne svojim tankim prstima iscrtavati linije na Arden, njenom vratu, licu, čelu. Uskoro se njeni prsti nađu u njenim ustima i ona se približi njenom licu te ju počne ljubiti. Tere sjedne na nju te podigne Arden skupa sa sobom, čvrsto ju zagrlivši i dalje ju ljubeći.

Arden počne skidati Terin kaput s nje, koristeći svoje slobodne rukome koje su do prije malo držale Terina ramena. Uspije provući rukave, Tere pustivši Ardenina ramena na trenutak. Tada Arden skine svoju jaknu i svoju majicu, te otkopča svoj grudnjak, obične sive boje. Nagne se unazad na svojim rukama i promotri Tere kako skida svoju bluzu, svojeg pogleda usmjerenog na Arden, čineći sve takvom zavodoljivom sporošću, kao da izvodi striptiz. Tada ostane u svojem bež čipkastom grudnjaku i polako ga skine, prvo svaku naramenicu, onda ostatak. Maleni pirsinzi na njenim bradavicama su se sjajili i Arden joj uzme dojku u ruku i lagano ju poljubi, te to učini sa drugom. Počne ljubiti prostor između, te iznad, prsnu kost, vrat, ramena, nadlaktice, podlaktice, dlanove… Onda se vrati natrag istim putem i nastavi prema dolje. Kada je došla do ruba njenih elastičnih hulahopki, Tere se digne i počne skidati svoju suknju, zatim hulahopke i napokon, svoje gaćice te sjedne na Arden ponovno.

Arden nastavi sa svojim istraživanjem, ali ne usnama, već prstima, lagano prelazeći preko pupka sve do njenih stidnih dlaka gdje lagano krene prema dolje jednim prstom sve dok ne dođe do mekanog, vlažnog mesa, unutrašnjosti. Pronađe vrpcu koja je držala kuglice, ali ih ne izvadi. Tere ju pogleda, sva zadihana u licu, sitne kose oko njenog lica zalijepljene na znojnu kožu, nasmiješena. Arden se podigne i uhvati Terinu ruku i povede ju prema krevetu, gdje ju posjedne na rub. Tere se odmah polegne dolje, a Arden se spusti na pod ispred nje.

Promatrala ju je tako polegnutu, kao mnogo puta prije, njena tamna koža u kontrastu sa bijelom posteljinu na kojoj je ležala, kose zalijepljene na njenu vratnu kost i prsa, koljena lagano razmaknutih, znoja koji se polagano cijedio s njena tijela. Arden se izvuče iz svojih traperica i crnih balerinki te opet sjedne na pod na koljenima. Lagano prijeđe prstima po unutrašnjoj strani njenih bedra i osjeti Terino tiho drhtanje, popraćenom tihim stenjanjem. Zaustavi se ispred mjesta između njenih bedra i lagano izvuče kuglice na vrpci, svaka popraćena sa Terinim tihim vriskom. Kada je završila, Arden se približi te ju lagano poljubi, osjeti koliko je vlažna te ju počne lizati. Tere je stenjala, glasno i duboko, obavijena strašću koja ju je razdirala. Arden je samo voljela taj osjećaj koji je dobivala kada je omogućavala Tere da osjeti ugodu. Nakon nekoliko minuta, Tere je svršila s glasnim krikom i počela se smijati, a Arden se ustala i išla popiti vode, odjednom iznimno žedna i željna je. Vratila se natrag i legnula do nje, dok se Tere nije posjela natrag na nju, nagnula se i počela ju ljubiti. Strasno, željno, ispunjeno.

Liam

Voljela se penjati po granama drveća. Voljela se penjati sve do krošanja drveća gdje je mogla doticati najviše grane i igrati se s lišćem različitih oblika. Promatrala je ljude sa najviše grane na koju se mogla popesti. Ponekad je bacala male kamenčiće i malene grančice te gledala kako ostaju zarobljeni u nečijim kosama i nastavljaju svoj put.

On ju je promatrao sa prozora iz prijateljeve sobe na drugom katu njegove kuće. Svaki put kada je došao kod njega da li da igraju igrice zajedno ili gledaju filmove ili da zajedno sviraju na njegovim električnim gitarama. To su radili od malih noga. Djevojka, prijateljeva susjeda se zvala Delta. Imala je toliko neobično ime da ju je i dan danas pamtio, premda se nije mogao sjetiti kako je izgledala kao mala nestašna djevojka-majmun. Penjačica. Spretnija od njih oboje.

Liam se nekad našao kako razmišlja o prijateljičinoj susjedi i pitao se što bi bilo da se upoznao s njom, ali znao je da to ne bi promijenilo išta. Djevojka se odselila kada je završila srednju školu. Liam se nekada sjetio i svojeg prijatelja, Mazzija. Sjetio se njegovog smijeha i rupica u obrazima koje je imao. Bio je njegovi najbolji prijatelj toliko dugo, da nije ni znao kako su se uspijeli toliko udaljiti jedno od drugog. Valjda su krenuli drugim životnim putevima. Mazzi je sada svirao u svojem bendu i trenutačno su bili na turneji. Rijetko je dolazio doma, cijelo vrijeme je putovao.

Bilo mu je drago što nije poznavao ljude iz svoje prošlosti toliko dobro. Drago mu je bilo što više ničega nije bilo što ga je moglo držati nazad, što ga je moglo kočiti. Upoznavao je nove ljude, živio je drugi život. Odvojen od prošlosti, usmjeren na budućnost.

Od trenutka kada je upoznao Finn, upoznao je Bou. Uskoro su njih dvije postale njegove jedine prijateljice. I dalje je imao svoje 'muško' društvo, prijatelje s kojima je odlazio u barove i gledati utakmice. Ali uvijek su mu nedostajale njih dvoje. Volio je Finn, ali je na Bou gledao kao na sestru koju nikad nije imao. Bilo mu je ne neopisivo dobro u društvu njih dvije, zračile su tom nekom energijom povezanosti i trebalo mu je da bude u njihovom društvu.

Boe sada više nije bilo. Napustila ga je, nestala, nezaboravljena od svih, posebice njega. Ono vrijeme poslije Finnine smrti ona mu je bila podrška koju je neporecivo trebao. Zajedno su provodili poslijepodneva, slušajući tihu glazbu i ležeći na krevetima ili u njezinoj sobi ili njegovoj. Bojali su se otići do Finnine kući, proći kroz prostorije u kojima je do malo prije živjela. Proći kroz njenu sobu, gledati fotografije koje su bile utaknute u rubove okvira velikog ogledala, bosi hodati po mekanom, bijelom tepihu. Proći kroz sve njene stvari, dnevnike, čarape, lakove. Ništa od toga uzeti, samo proći kroz ono što je do prije nedavno bilo njeno, kao da će samim činom ju vratiti natrag u stvarnost, među žive.

Nikada to nisu učinili. Kao da su se bojali kročiti u veliku palaču što je bila njena kuća. Nikada nisu ni prolazili pokraj njene kuće.

Sjetio se zadnjeg puta kada je vidio Bou, poslije cijelog poslijepodneva provedenog u prirodi, vozeći bicikle. Imala je sive podočnjake ispod svojih očiju i izgrizene nokte. Kosa joj je bila zavezana u neurednom repu.

„Mislim da je vrijeme da otiđem odavde“, ona mu tiho reče, naslonivši se na njegovo rame. Njihove bicikle su bile posložene na podu, jedna na drugoj. „Možda ću se vratiti uskoro. Ne znam“, tiho je govorila, gotovo nerazgovijetno, ali Liam je razumio svaku riječ. Jednom rukom je zagrlio njena ramena i pustio ju da tiho plače, dok je on gledao zalazak sunca iza planinskih divova.

Dovezli su se zajedno do njene kuće, on ju je još jednom zagrlio i pustio ju da sama uđe u tihu kuću. Nije joj rekao zbogom.

Finn

Voljela ih je promatrati. Voljela je gledati gdje idu, gdje se kreću, kojim putevima se koriste najviše. Gdje su sada, kada je nema. Nije vjerovala da sada postoji u nečemu poput raja ili pakla. Vjerovala je da se i dalje nalazi u stvarnosti, kao duh, kao plutajuća duša između ovoga i onoga. Nije znala što je jedno, a što je drugo. Nije bilo ni važno. Bilo joj je dosta da i dalje postoji i da ne osjeća bol i patnju koju je ponekad osjećala dok je još živjela. Kada napusti ovo mjesto, tada će znati da je gotovo i da nema povratka, da je možda sve bilo uzaludno na neki način.

Sada nije imala s kime pričati i to joj je najviše nedostajalo. Tuđi glas, tuđa riječ, nešto oko čega je mogla stvarati novi pogled na svijet ili barem ispraviti svoj prijašnji. Nedostajale su joj Boine riječi i Liamovi poljupci i najviše od svega, Alexovi neuzvraćeni pozivi. Mogla je izabrati mržnju prema njemu, zbog toga, zbog svega, ali nije htjela.

Osjećala je neki umor koji joj se uvlačio u kosti i svakim danom (ono što je smatrala danima) je rastao, ugnijezdio se negdje još dublje u njoj, neumorljiv i nespreman za izlazak iz njezina prsnog koša u prostor izvan njena tijela. Hranila je umor svojim mislima. Svojim sjećanjima. Slikama iz prošlosti i sadašnjosti.

„Bok“, ona pomisli. „Moje ime je Finn.“

Ponavljala je to dok nije znala što točno postiže s time i iskreno, nije joj bilo ni važno. Znala je da ne može pričati – prostor oko nje i nije bio prostor, više ju nije okruživao zrak u koji bi mogla izdisati svoje riječi.

Arden

Sada ju je već gledala s prijezirom u očima i znala je do to više neće moći trpiti, da sve brže prilazi kraj. Da će uskoro morati spakirati svoje torbe i napustiti prostor koji je toliko godina dijelila s njom. Vrijeme koje dijelila s njim više nije postojalo, izgubilo je vrijednost trajanja.

Rijetko su spavale u istom krevetu, rijetko su se ustajale u isto vrijeme jutrima i jele doručke zajedno ili bilo koje objede, zapravo. Dok je Arden jela svoje žitarice s jogurtom, ona bi sjedila na prozorskoj dasci i slušala glasnu glazbu koja je vrištala iz njezinih slušalica.

you've got your fingers snared in my veins // i think it's time you pulled them out // and i don't care about the flesh it'll tear // it isn't flesh that i'm worried about

Arden je čeznula za razgovorom, htjela je premoći tu nevidljivu granicu koja je nastala između njih dvije. Ali nije znala kojim riječima, kojom gestom. Šutila je.

Alex

Pomogavši joj da unese sve stvari u veliko predvorje kuće, pusti ju da se smiri na nekoliko minuta. Znao je da joj mora dati nešto da popije i da ju mora smjestiti u neku sobu, bila to gostinjska soba ili Finnina. Nekako je imao osjećaj da ne bi htjela spavati u kući preminule djevojke, a kamoli u njenoj sobi.

Izuo je svoje cipele i sada je u čarapama prolazio kroz prostorije koje je ostavio prije mnogo, mnogo godina. Na neki način, mnogo toga se promijenilo – namještaj, razmještaj portreta i umjetničkih slika na zidovima, te uokvirenih obiteljskih slika na malenim komodama koje su se nalazile iza zidove. Ali ponešto je ostalo isto – taj osjećaj samoće koji su stvarali hladni, visoki zidovi, miris ljiljana i majčinog parfema koji se ne bi trebao osjetiti u zraku jer tamo nije provodila dovoljno vremena da ostavi utisak. Pratio je zidove svojim prstima i osjetio trnce u svojim stopala zbog hladnoće koja se širila cijelim njegovim bićem.

Uskoro se opet našao u predvorju, vrata na lijevoj strani ga vodeći u malenu kuhinjicu s vratima prema malenom balkonu s pogledom na šume. Arden je sjedila na jednoj od velikih, drvenih stolica, rukama između svojih noga. Bila je neopisivo tiha i mirna, pogleda uprtog na šume.

On tiho priđe štednjaku i izvadi mali lončić te ga napuni vodom, ali se u zadnji trenutak sjeti da je mogao i upaliti grijač za vodu. Voda brzo zavrije i on izvadi dvije šalice i dvije vrećice čaja te pusti da topla voda otopi čaj. Stavi jednu šalicu ispred Arden i postavi malu zdjelicu sa šećerom i prepolovljen limun ispred nje. Nije registrirala šalicu ispred sebe, ali je osjetila njegovu prisutnost ispred sebe, pa ga tiho upita.

„Kako je to učinila?“ reče.
„Zarezala je dovoljno duboko“, on reče, držeći svoju šalicu čvrsto, dopustivši da mu članci prstiju pobijele. Osjetio je toplinu i bol koja je proizlazila iz njegovih ruka do njegove glave. Brzo pusti šalicu iz svojih ruku. I dalje mu nije bilo najprirodnije pričati o svojoj sestri, svojoj mrtvoj sestri.
„Voljela bih ostati ovdje neko vrijeme“, Arden pomakne zalutali pramen sa svojeg lica, tužnog izraza. „Znam da nije nešto što bih osobno htjela, ali to je bila njena posljednja želja… Voljela bih ju ispuniti“, reče tihim glasom.

Alex tiho kimne, znajući da ne smije propitivati Arden o njihovom poznanstvu, barem ne još.

Boa

Promatrala je šarene maske koje su položene stajale u izlogu malenog dućana za djecu. Bile su to sve najgore i najstrašnije maske koje je Boa ikad vidjela u svojem životu. Sve prekrivene krvlju i strašnim osmijesima – netaknute su ležale na povišenom platou izloga. Bijela površina ih je činila još strašnijima za promatrati.

Baci pogled na dvorište osnovne škole preko puta dućana, djecu kako trče jedni za drugima, naganjaju loptu ili sjede u malim grupicama. Nasloni se na zid pokraj staklenog izloga i zapali cigaretu – naviku koje se davno riješila, ali se polako vraćala natrag. Nije voljela pušiti, iskreno. Mrzila je gorki okus koji je ostavljao u njenim usnima i odvratan miris koji joj se uvlačio u njenu robu i njezinu kosu. Mrzila je pušače, nije voljela biti u njihovom društvu, mrzila je biti pasivan pušač. To, među mnogim stvarima, je bilo nešto što je dijelila s Finn. Gađenje prema nekim ljudskim navikama koje su se teško odvikavale. Dijelile su mnoge takve navike.

Svaki put kada bih se sjetila Finn bi osjetila ubod krivnje. Sve one misli koje su izronile na površinu u prvih par dani, sata nakon što se Finn ubila su pojačali osjećaj gađenja koji je Boa gajila prema sebi. Znala je da je tako i Finn započela svoj put samouništenja i znala je da ne smije krenuti tim putem. Boa je trebala pronaći nešto drugo što bi mrzila i došla je na vrlo jednostavan zaključak – mogla je zamrziti Liama zbog zadnjih riječi koje je uputio prema Finn, ali dobro je znala koliko ga i samog to izjeda ili je mogla pronaći nešto drugo čemu bi se mogla gajiti i zato se, napokon, nakon toliko godina, opet vratila pušenju cigareta.

Nije pušila svaki dan, ali popušila bi cigaretu svaki put kada bi se osjećala usrano zbog nečega. Sada je to bila razorna obljetnica – godišnjica Finnine smrti. Podsjetnik na nešto što se nije trebalo dogoditi tako brzo, tako iznenadno. Trebala je živjeti još godinama, trebala je proživjeti još štošta toga. Taj dan, dan kada je umrla nije bio njen dan za odlazak. Boa je to znala.

Liam

Kada joj je prvi put prišao, izgledala je potpuno obuzeta razgovorom sa osobom ispred sebe. Pričala je s Boom, čija je gusta tamnocrvena kosa padala u velikim kovrčama niz njena leđa, a piercing u nosu se sjajio dok je gestikulirala agresivno, sva crvena u licu. Finn ju je promatrala očima koje su isijavale toliko ljubavi i nježnosti prema osobi ispred nje, njena svijetla kosa ispletena u dvije dugačke pletenice, njene ruke gurnute u đepove njenog traper kombinezona. Mala krilca crnog tuša su krasile njene zelene oči i premda joj nije bio toliko blizu, mogao je primijetiti pjegice na nosu i na njenim obrazima, malene točkice svijetlo smeđe boje.

Finn je bila manje građe od Boe i iznimno mršava, te ga je izgledom podsjećala na male šumske vile, na nešto krhko i magično. Bila je prelijepa, puna energije i neke radosti, nečega što joj se osjetilo u osmijehu i pogledu.
Boa je bila višija, također vitkija, ali u sebi je posjedovala neku vrstu razornije energije, glasnije od Finnine. I dalje mu je bilo neshvatljivo kako su se te dvije gotovo različite osobe slagale tako dobro i tako dugo.

Boa je prva uhvatila njegov pogled kako zuri i tiho dotaknula Finninu nadlakticu te prstom pokazala na njega. Usred rečenice, Finnina usta su bila i dalje otvorena kao da su riječi mislile napustiti njezin jezik i ona se sporo okrene prema njemu. Osmjehne mu se i pozdravi ga mahom ruke. Boa se nasmiješi gledajući svoju prijateljicu i krene prema njemu.

„Si nas baš trebao prekinuti usred vrlo uzburkane rasprave?“, reče mu i nastavi hodati u smjeru iz kojeg je on došao.

Nakon nekoliko trenutaka odluči joj prići bliže.

„Ne smatraš da je malo čudno što si tako stao usred hodnika i promatrao dvije prijateljice kako raspravljaju nešto?“ ona ga optužujućim glasom upita.
On se nasmiješi, ali ne reče ništa jer ju promatrao kako gleda. Kada nakon nekoliko trenutaka ne reče ništa, on se zakašlja. „Htio bih te pitati nešto“, reče.
„Pucaj“, ona kaže.
„Bi li izašla sa mnom na spoj?“ on ju upita, ali to nije bilo ono što je htio pitati. Htio ju je pitati da bude s njom cijeli život, počevši od tog trenutka.
„Razmislit ću o tome“, ona reče, namigne mu i otiđe istim smjerom kao Boa.

Pratio ju je kako hoda i pitao se čime se bavi, što joj prolazi glavom svaki dan, što osjeća najviše.

Njegovo prvo sjećanje je bilo u velikom kontrastu sa zadnjim sjećanjem, zadnjim razgovorom s njom. Liam osjeti kako ga razdire bol, razdire krivnja i upita se gdje, kada, u kojem trenutku je postao tako šugavo stvorenje. Zarije svoju glavu u svoje dlanove.

Alex

„Nadam se da si zadovoljan gdje god da jesi, sestrojebački gade. Nadam se da truneš kako trune i tvoja sestra. Dabogda visio s nekog konopa tako da se nikad ne možeš vratiti među ljude i trovati ih još više. Jebi se.“

Nepoznati glas djevojke je proizlazio s druge strane. Poruka ostavljena u glasovnoj pošti. Znao je da je to bila Finnina prijateljica, možda i jedina. Posluša poruku do kraja i izbriše ju, skupa sam brojem s kojeg je poslana. Nije mislio odgovoriti.

Znao je da je kriv, premda nije učinio ništa loše, samo otišao. Nije pobjegao, nego je pokušao pronaći normalan život izvan te grandiozne bijele kuće, osamljene od cijelog grada, od cijelog života. Znao je da tamo ne može živjeti. Znao je da se tamo ne može ni on ni ona razvijati i rasti, te postati osoba kojom su trebali postati. Za razvoj je potrebno puno toga i prostora i vremena.

Njezin razvoj je prekinut. Ona se neće više razvijati u divnu, zrelu, mladu osobu. Osjećao se kao da je dio njega umro s njom i sada više nije bilo one polovice koja je bila povezana s njom. Znao je da je mrtva. Osjetio je. Ali s osjećam njezinog oprosta sa ovim svijetom došao je i osjećaj slobode. Osjećao se slobodno, koliko se osoba krvlju, rodbinski vezana sa nekime preminulim može tako osjećati. Ležao je na krevetu, glave na jastucima, rukama naslonjenih pored njega, pogleda uprtog u bijeli strop prekriven sjenama krošanja ispred njegovog prozora. Proljeće, Finnino najdraže doba, je obojalo svo cvijeće i stabala u nježne, šarene tonove. Njegov stan, obojen u bijele boje je upijao boje grada izvan njega i sve reflektirao unutar malog stana. Svaki zid je bio pokriven ogledalima koji su prikazivali događaje, male scene u gradu. Ležao bi na krevetu i promatrao ljude kako hodaju ulicama, kako sjede na malim klupicama, kako se voze u svojim automobilima ili na svojim biciklima. Rijetko je izlazio vani, po namirnice i na duge šetnje. Nije imao nikoga s kime bi mogao odlaziti na spojeve, na sastanke, u kino, u kazalište, na koncert. Nitko mu nije ni trebao.

Sa napunjenih dvadeset i tri godine, nije znao gdje da ide sa svojim postojanjem, sa svojim bićem. Volio je prostor koji je stvorio za sebe i nije više očekivao od sebe. Bilo mu je udobno gdje se nalazi, nije htio mijenjati svoje trenutačno stanje.

Ali njena smrt je promijenila sve. Počela je rušiti sve što je stvorio. Za sebe, za nju. Uspio se udaljiti, nije pokušavao ništa. Nije zvao, nije pisao. Nije se uplitao. I znao je da je to najbolja odluka koju je ikad napravio i znao je da je to najbolje za njih dvoje. I opet, opet ga prate sjene prošlosti. Tiho izdahne i dalje promatrajući sjene na stropu. Nije znao što učiniti. Znao je da bi mogao posjetiti grob, staviti koji ljiljan, njezin najdraži cvijet, na hladnu površinu obiteljskog groba, pozdraviti ju. Otići do kuće, posjetiti roditelje (ako su tamo, ali sumnjao je).

Ponovi dobivenu poruku u svojoj glavi ponovno. Osjetio je svaku riječ poput vrelog željeza koji mu brandira kožu. Svaka riječ ga je ozlijedila. Znao je da su sve to povrijeđene laži, ništa od toga nije bilo istinito, ali opet se osjećao kao da je on dijelom bio kriv za njenu smrt. Duboko udahne i pokuša zatvoriti svoje oči i dopustiti snu da ga proguta.

* * *
Trebalo mu je tri dana da se vrati natrag u svoj rodni grad. Kao i uvijek, putovao je najranijim mogućim vlakom, kada nije bilo puno ljudi (ne da je ikad bilo ikoga u vlakovima). Nitko ga nije dočekao, jer u tom mjestu više nije bilo osobe koja je najviše brinula za njega. Ona se je sada bila pokopana pet metra ispod zemlje i nije se namjeravala pojaviti. Svi koji su mu išta našli su napustili ovo mjesto prije mnogo godina. Ovdje ga više nije ništa čekalo. Samo jedna velika, prazna kuća.

Javio se roditeljima, davajući im na znanje da se vraća u obiteljsku kuću, a oni su njemu rekli da tamo nema što očekivati. Samo jedan veliki prazan prostor. Pozdravio ih je i to je okončalo njih kratak razgovor.

Uzevši svoje torbe u svoje ruke, krenuo je pješice do svoje kuće, prateći dobro znan put od samog središta grada do kuće na samom rubu kuće uz šumsku granicu. Sama kuća je bila dvokatnica i grandiozna u svojem zdanju, velikih bijelih stupova ispred ulaznih vratiju do kojih se dolazilo nizom stepenica. Široka okućnica je uvijek bila kao nedavno pokošena trava, bez ijednog posađenog cvijeta i grma. Majka nije bila ljubitelj cvijeća. Široki prozori su propuštali zrake svjetlosti i isijavali bjelinu namještaja koji se mogao razaznati unutar. Kuća je bila samostojeća, sljedeća kuća udaljena nekoliko kilometara u smjeru središta.

Mogao se sjetiti svojeg djetinjstva i odrastanja u toj kući. Svako sjećanje, koliko god gorko bilo mu se vraćalo, poput prebrzih scena sa starih traka filmova su mu maglile vid. Zastane nekoliko koraka ispred same kuće i promotri.

Tek tada primijeti tamnokosu priliku koja je čekala naslonjena na jedan od stupova. Djevojka. Finninih godina, možda starija. Alex nije znao što učiniti, pa ju je mirno promatrao neko vrijeme. I njezin je pogled bio usmjeren negdje u daljinu, u smjeru samog grada, iza kojeg se prostirao cijeli lanac planina. U jednom trenutku ona spusti svoj pogled prema njemu, kao da je osjetila njegovo zurenje.

Začudo, djevojka mu se nasmiješi. Jednom, kratko, uljudno. Ali to je promijenilo cijeli njezin izgled, njezin pogled. On zadrhti.

Sjeti se svih djevojaka s kojima je bio prvih dvije godine od kada je napustio kuću. Sjeti se svih koketnih i zavodljivih osmijeha upućenih njemu i njemu samom. Ni jedan nije bio tako jednostavan i ljudski poput osmijeha ove djevojke. Ni jedna djevojka s kojom je bio, a njih je bio nebrojivo, se nisu smiješile poput nje. On se zapita kako zvuči smijeh ove djevojke i u tom trenutku on shvati da želi znati sve o njoj.

„Bok“, ona reče kada joj se približio. On joj se osmijehne i uzevši ključ iz svojeg đepa, otključa ulazna vrata.
„Pretpostavljam da… ne znaš tko sam, zar ne?“ ona ga upita i njega na trenutak uhvati panika – je li poznavao ovo lice ispred njega? Uhvativši njegov uspaničeni pogled, brzo reče: „Ne brini, ne znamo se“, kratko se osmijehne, pomakne pramen kose sa svojeg lica i Alex ugleda s unutarnje strane njene ruke naljepljenu tetovažu poput onih koje se dobivaju u dječjim žvakačama. Bila je zelene boje i imala vitlice crne boje koje su pokrivale jednu stranu malog pravokutnika kože strankinje.
„Moje ime je Arden“, ona kaže. „Tvoja sestra me je poslala na ovu adresu, ali…“, ona krene i kada opazi sjenu koja je prošla njegovim licem zastane. „Ali nitko se nija javljao kada sam zvonila“, zastane i okrene svoje lice od njegovog. „Nje više nema, zar ne?“ ona ga upita i dalje ga ne gledajući.
„Ne, nema je“, on reče, kročivši u kuću jednom nogom. „Ubila se prije dva tjedna.“

Boa

Dolazak na groblje joj je postao svakodnevni zadatak. Ponekad bi se približila u potpunosti prijateljičinom grobu, ponekad bi promatrala mjesto gdje je pokopana iz daljine. Svaki dan bi odvojila deset minuta da dođe do groblja i tiho promatra zadnje mjesto na kojem počiva osoba koja je donedavno živjela, disala, pričala. Bila pokraj nje u svim situacijama.

Nije vjerovala da je ono što je Finn učinila bilo namjerno – nitko uistinu ne želi umrijeti mlad, života oduzetoga doslovce prerano. Jednostavno ju je život koji je živjela do sada primora da to učini, da poduzme taj zadnji korak koji je samo vodio ka uništenju, potpunom zaboravu.

Finn nije bila vrsta osobe koja je radila nešto iz inata, da nekome naudi (osim samoj sebi). Nije to napravila, nije sebe ubila da bi mučila ostale sve do trenutka kada ili zaborave na nju ili kada i sami umru kada im dođe vrijeme. Ali ono što je učinila, barem u trenutku kada je to odlučila učiniti je bilo neizmjerno sebično od nje, jer oni i dalje osjećaju posljedice njezina čina na svojim životima, posebice u svojim mislima i u svojim sjećanjima. Sjećanje na nju je bilo poput otvorene rane, koja nije namjeravala zacijeliti uskoro.

Boa nije bila osoba koja je ostavljala cvijeće i svijeće po grobovima. Nije voljela prilaziti velikim granitnim pločama, nije se osjećala ugodno. Nije znala osjeća li se itko ugodno stojeći iznad zakopanih tijela mrtvih osoba. Poput zlokobnog memento morija, poput nekog predskazanja – smrt čeka sve. Prihvaćali mi to ili ne, svojevoljno ili ne.

Tog dana kada ju je odlučila posjetiti, bilo je iznimno rano i sunce se još nije izašlo, ali nebo je bilo svijetle plave boje, tako da je vidjela sve ispred sebe. Primijetila je visoku figuru djevojke već iz daljine, mirno stojeći iznad groba, malo nagnuta prema ispred, čitajući riječi isklesane na bijelom granitu, promatrajući okvireni crno bijeli portret Finnina nenasmiješenog lica. Bile su to slike sa samog početka godine, jednog rujanskog jutra kada je Boa pokušala natjerati Finn da se ne smiješi na svim slikama. „Ali ja želim da me ljudi pamte nasmiješenu“, Finn joj je uporno govorila.

Boa je osjetila ljutnju koja je počela rasti iz samog središta njena tijela, htjela se derati na nepoznatu djevojku, htjela je razlog njena dolaska na grob njene nedavno preminule prijateljice. Htjela ju je optužiti za nastranost i nepoštovanje, ali se uspjela smiriti onako kako ju je Finn naučila, dubokim udisajima. Finn ju je uvijek zadirkivala zbog njenih izljeva. Bili oni pozitivni ili ne.

I dalje je imala poriv da nešto kaže, pa se tiho približi djevojci i stane pored nje.

i na drugoj strani, ovaj anđeo dobiva krila

„Vjerujem da je to potpuno sranje“, Boa kaže, pročitavši epitaf na ploči. „Finn nikad nije vjerovala u boga. Ja ne vjerujem. Njeni roditelji nisu vjernici. Ali opet smo odlučili nešto napisati, kao da se zahtijeva od nas.“
„Lijepo od vas da poštujete tradiciju“, djevojka reče.
„Si ju poznavala?“, Boa ju upita. „Finn, na nju mislim“, doda, kao da nije bilo već jasno nad čijim grobom stoje.
„Samo sam ju jednom upoznala“, djevojka reče i pogleda Bou u oči, njezine sive prodirajući u Boine tamnosmeđe.

Bijes i ljutnju koju je Boa osjećala prema djevojci polako nestadu i ona pruži ruku djevojci.

„Boa“, predstavi joj se.
Djevojka pruži njenu ruku. „Arden, drago mi je.“

Liam

Sjetio se prvog puta kada ju je stvarno vidio. Šetala je niz ulicu sama, njezina duga svjetla kosa njihajući se njezinim tijelom poput zrake sunca. Ruke su joj visile svaka sa svoje strane, očima je gledala u ljude ispred sebe. Nikad ju do sada nije vidio tako bezbrižnu, jednostavnu, mirnu. Svidjela mu se odmah, ali nije očekivao da će ju vidjeti drugi put.

Finn

Djevojka koju je Finn upoznala samo pet noći prije svojeg samoubojstva, bolje rečeno samo upoznavanje djevojke je nešto što ju je i gurnulo preko ruba. Postala je svjesna da i drugi ljude pate, svatko na svoj način, ali ne rješavaju svi na način poput nje - kukavičlukom. Urezivanje crta u osjetljivo područje kože gdje su arterije, vene, kapilare prolazile nije bilo hrabro, već jadno. Jer ako i drugi ljudi mogu prolaziti kroz teška razdoblja, može i ona. Znala je da nije dovoljna snažna i jako za svijet, za budućnost – bio Alex, Liam, Boa, bilo tko uz nju. Jednostavno je bilo teško.

I znala je da ne može jadnoj djevojci samo doći i reći da će se ubiti, bio bi to prevelik teret na samo jednoj djevojci koja ne bi znala što učiniti sa to informacijom, ukoliko ne bi željela cijelo vrijeme provoditi sa strankinjom poput Finn. A Finn je bila jako dobra u sakrivanju svojih osjećaja i u osjećanju nečega drugačijeg.

Ali zato je zamolila djevojku, Arden, tako se zvala, da posjeti nju (to jest, njezine prijatelje) kada umre (ali ona nije znala da će umrijeti i da djevojku koju je mislila posjetiti više neće biti). Dala joj je adresu njezine kuće i maleni ključić koji je otvarao stražnja vrata njezine kuće. Pouzdala se u djevojku i znala je da će ju posjetiti.

Nakon što joj je dodirnula ruku, Finn je osjetila novu vrstu energije koja ju je tjerala da priča Arden o malim sitnicama, ali s velikim utjecajem na nju. O Boi i njezinim ludim izljevima ljubavi i Liamu, njegovom uzbuđenom pričanju o bilo čemu što ga je zanimalo u tom trenutku. Pričala joj je o malenim skrivenim pisamcima koja je namjeravala ostaviti svojim prijateljima, koja će svi tražiti kada ona dođe kod nje. Arden nije ni bila svjesna da će tražiti pisma mrtva djevojke. Pričala joj je i o Alexu. O tome kako je izgledao, njegove navike, njegov način pričanja. Djevojka je cijelo vrijeme samo tiho slušala, ne znajući što točno reći, pa je šutila.

Finn je bila očarana s Arden. Njezinom kosom i ustima, njezinim prstima i njezinim očima koje su pratile njezino lice non-stop. Finn nije voljela kada su je gledali, ali joj nije smetalo kada je bila gledana od ove strankinje. Osjećala je da osoba koju je Arden voljela veoma slična njezinom vlastitom bratu i nekako se mogla povezati s njom. Ne u potpunosti jer ona nikad nije voljela svojeg brata na način na koji je on volio nju, ali na tu hladnoću i rezigniranost koju je druga osoba projecirala.

Nakon nekog vremena, Finn više nije mogla pričati, pa su izašle zajedno iz bara, Finn je hodala s Arden do njene zgrade te ju napustila. Nikad više se nisu vidjele.

Arden

Sjeti se prvog puta kada je upoznala Finn. To je bilo one noći kada je uplakana gledala u crvene jagodice svojih prstiju, naslonjena na zid zgrade od cigli. Prišla joj je nečujno, sjela pokraj nje i desetak minuta šutila. U jednom trenutku je počela tiho pjevušiti neku melodiju. Arden pogleda nepoznatu djevojku pokraj nje, oštri profil njena lica, bijelu kožu napetu na njenim obrazima i usnice blijede boje malina. Pogleda djevojčine ruke koje su ležale na njenom krilu, zapešća puna okomitih rana koje su gotovo pa sjajile bijelom bojom.

Nije joj htjela postavljati nikakva pitanja, isto kao što ni ona nju nije pitala zašto sama sjedi na tlu pokrivenom opušcima, naslonjena na zid. Sjedile su u tišini koju je ispunjavalo Finnino pjevušenje. Arden je osjetila neku vrstu poriva koji je htio znati sve o svjetlokosoj djevojci koja je sjedila pokraj nje. Nakon sat vremena sjedenja, Finn se ustala i ispružila ruku Arden. Držeći ju za ruku Finn ju je vodila niz ulice grada.

„Moje ime je Finn“, ona joj se predstavi s malenim osmijehom na usnama.
„Moje ime je Arden“, ona reče nakon par trenutaka. „Zar ti nije neobično voditi potpunog stranca negdje?“
Finn je trebalo par sekundi da nađe prave riječi za svoj odgovor, gledajući u nebo boje dima. „Zapravo i ne. Imam osjećaj da uskoro mi i nećeš biti toliki stranac.“
Arden nije znala kako na to odgovoriti pa zašuti.

Finn ju je vodila u tamne, mračne ulice i nakon nekog vremena ušla u jedan mali bar. Uvela ju je skroz do samog kraja male prostorije gdje je sjela u mali separe i potapšala mjesto pokraj sebe. Arden sjedne pokraj nje i pričeka konobara da dođe i uzme njihove narudžbe.

„Imam osjećaj da ćeš mi ispričati svoju cijelu životnu priču“, Arden joj reče nakon što su obje naručile.
„Na neki način sam to i namjeravala, ali ne dok mi ti ne kažeš razlog zbog kojeg si sjedila sama ispred zgrade“, Finn joj reče, gledajući ju u oči, brade u dlanovima ruke. Kada su dvije boce pive došle na stolu, Arden uzme jednu i počne se igrati sa grlom boce.
„Malo je duža priča“, ona joj kaže.
„Nije mi problem slušati“, Finn joj reče. „Ionako imam dovoljno vremena.“

Arden uzme par trenutaka da se smiri i udahne duboko. „Ne znam što mi je bilo. Valjda me pogodila težina svega. Htjela sam... Htjela sam pobjeći od nečega, ali u zadnji trenutak sam shvatila da to nije ono što sam najiskrenije željela, pa sam okončala sve to. Moglo bih se reći da sam jedno dulje vrijeme patila za nekim. Ta osoba nije bila vrijedna osjećaja koje sam gajila prema njoj. Jednostavno sam predugo vremena potrošila na nju, samo da bih shvatila da nije vrijedna toga. Vjerujem da se to dogodi svakome. Tako postajemo manje ili više ljudski, tako shvaćamo kako ostali ljudi funkcioniraju… Od čega su stvoreni, što im je vrijedno, što ih povrjeđuje, gdje su ranjivi. Ta osoba nije pokazivala to na moje podražaje. Ako išta, samo bi se više zatvarala u sebe.“

Popije gutljaj pive i pogleda Finn pokraj sebe. Imala je dugu, svijetlu kosu, iznimno tankih pramenova koji su padali sve do površine stola gdje su mirno ležali. Imala je divne zelene oči obrubljene svjetlim trepavicama. Par pjegica joj je krasilo most nosa. Finn je i nju promatrala na isti način, ali Arden je vjerovala da neće vidjeti ništa zanimljivije od duge, tamne kose koja je padala niz njezina ramena sve do njezina struka, kože tamne od ljetnog sunca koja je uspjela preživjeti i gradsku jesen i sivih očiju.
„To da li je to bio momak ili djevojka više nije ni bitno. Ta osoba više nije u mojem životu. Ali opet je zaboljelo kada sam odlučila prekinuti svaku vezu s tom osobom. Nekako mi se čini kao da nedostaje jedan veliki dio mene, ali taj dio je ionako izjedao sve druge dijelove mene kao osobe. Nije bilo vrijedno toga. Bolje odsjeći tumor prije nego što zarazi sve druge dijelove. Bolje spriječiti, nego liječiti. Zato sam sjedila sama, naslonjena na vlažan zid zgrade. Trebala sam zraka, ali se nisam mogla natjerati da se više udaljim. Zato sam završila tamo gdje sam i bila. Gdje si me ti pronašla“, ona uhvati svoju bocu i kao da joj nazdravlja lupne staklo njezine boce. „Hvala ti.“

Finn se kratko osmjehne i spusti svoj pogled na pramene svoje kose koji su se nalazili na stolu.

„Rijetko sam ja ta koja spašava“, ona joj reče. „Nakon tvoje ispovijesti mi se čini nekako predepresivno da podijelim svoju priču sa tobom. Ne nakon ovako dobrog završetka. Ne znam hoće li ti se svidjeti moja priča.“
„Iskušaj me“, Arden joj reče.

Finn ju pogleda sa malo sumnje u svojim očima, ali ne reče ništa neko vrijeme, svojim pogledom prateći sve što se događalo u tihom baru. Bar je bio skoro pa i prazan, osim njih dvije i dvoje, troje stalne mušterije. Tiha glazba je izlazila iz zvučnika i unutra je bilo ugodno za sjediti.

„Ovi ožiljci koje vidiš na mojim zapešćima… svi su povezani sa jednim dijelom mojeg života. S jednim dijelom veće priče. Sa samom glavnom pričom. Ne znam ni od kuda bi započela. Nisam proživjela toliko toga, niti ne znam toliko toga. Ali ono što jesam, to me stvorilo u osobu koja sam danas. Ne znam kako da opišem taj dio, taj proces, taj prijelaz iz svojeg djetinjeg 'ja' u zrelu osobu koja jesam danas. Premda sam i sada, nakon toliko vremena osjećam kao da me dosta toga i dalje vuče prema onim dječjim porivima, dječjim izljevima, dječjem ponašanju. Jednostavno sam… ranjiva, kakva sam bila oduvijek. Na trenutke sam potpuni razumna i sve mi je jasno, kristalno jasno i razumljivo, ali dosta prođe neopaženo, nekako nevažno i meni samoj.
Jednog trenutka, jednog dana, ne znam kada točno, shvatila sam da me vlastiti brat voli. Ali ne na onaj način na koji braća vole sestre. On me volio ozbiljnijim načinom, rezerviranom samo za mene. To ne znači da je postao druga osoba kada se nalazio u mojem društvu, nego samo da sam osjetila kako postaje opušteniji, mirniji, spokojniji kada je bio pokraj mene. Nikad ga nisam pitala za osjećaje koje je imao prema meni, niti za bilo što vezano uz nas dvoje. Nikad me nije grlio, ljubio u obraze, doticao. Držao se sa strane, na marginama i to sam shvatila kao znak pa sam i ja činila isto. Nisam ga ljubila, doticala, grlila. Ništa od toga. Sjedili bismo jedno pokraj drugog, rame uz rame, ponekad se dotičući kožom svojih ruku. Znam koliko uvrnuto sve to zvuči. Možda sam i sve zamislila u svojoj glavi. Možda se ništa od toga nikad i nije dogodilo. Nikad nije ništa priznao.“

Ona zastane na trenutak, popije gutljaj, dva, tri iz svoje boce, izbjegavajući Ardenin pogled. Kao da je mislila da će Arden odmah ustati i nestati sa tim priznanjem, sa tim novim znanjem. Ali Arden ne bi otišla ni da je htjela. Postojalo je nešto u toj djevojci, još nešto što joj je morala priznati, reći, maknuti taj teret sa svojih pleća. Zato je odlučila ostati.

„Nisam htjela previše o tome razmišljati pa i nisam. Roditelji nam nisu bili toliko prisutni u životima da obje saznamo što to znači biti voljen od druge osobe, osim samog sebe. Imali smo samo jedno drugog i to smo cijenili. Bili smo podrška jedno drugome, bili smo si sve na svijetu. Pozdravljali bismo se svako jutro i rekli si 'laku noć' svaku noć. On je jednog dana odlučio napustiti taj mali skladni, mirni svijet koji smo si stvorili. Ostavio me je u velikoj, praznoj kući lišene ljubavi, topline, sreće, vedrine. Ta kuća je tada postala moja grobnica. Velika, bijela, mramorna grobnica u kojoj trune moje tijelo, dok je moj duh već odavno nestao. Tamo i dalje živim i dalje obitavam hodnike poput duha željnog nekog ljudskog kontakta. Dan kada je otišao je bio prvi put kada sam se odlučila ozlijediti. Zarezala sam samo malu crticu i bol, taj nalet boli je bio dovoljan da me vrati u život, da da malo snage mojem životu.
Nastavila sam živjeti. Pohađala sam školu, provodila sve više vremena sa svojim prijateljima, pogotovo sa Boom. Upoznala sam i jednog momka, Liama. Vrijeme koje je provodio u mojoj sobi, sa mnom, na krevetu, pokraj prozora, na podu, u kuhinji, u vrtu je ispunjavalo moje vrijeme i moje misli srećom. Bila sam zadovoljna, premda je nešto i dalje nedostajalo, premda je nešto i dalje manjkalo. On, ona, oni – punili su taj dio mene koji je nedostajao. Toliko sam im zahvalna.
Ali u nekim trenucima, vratilo bi mi se sve. Ostala bi paralizirana, komatozirana, nepostojeća. Trebalo mi je nešto što će me vratiti natrag, da se njima mogu vratiti, Boi i Liamu. Zato sam se rezala. I bilo mi je mučno od toga, ali samo tako sam mogla nastaviti dalje. Bilo mi je petnaest prvi put kada sam to učinila i vjerujem da će zadnji put uskoro doći. I Boa i Liam su uskoro saznali za rezanje. Pokušali su me zaustaviti, pokušali su spriječiti ono što radim, ali nisu shvaćali da je bilo beznadno. Morali su to prihvatiti.
Ne znam da li su mi ikad više vjerovali – uvijek su bili sumnjivi da li je moja sreća prava ili samo lažna, činjena, imaginarna stvar. Ali trudili su se. Voljeli su me vidjeti nasmijanom i sretnom, a ja sam bila svjesna koliko truda ulažu u mene. I to me razaralo na svoj način.
Sada znaš nešto o meni, premda je i to u dosta maloj količini, gotovo pa i nedovoljno da shvatiš, ali imam osjećaj da ti shvaćaš. Bolje nego drugi“, ona završi i uzme gutljaj piva.

Arden se nasloni na naslonjač prekriven sjajnom kožom boje meda i ispije svoju bocu. Nije znala što da kaže, pa nije ništa rekla neko vrijeme, dok ju je tiho promatrala sa ruba grla boce.

Nije znala što točno reći neobičnoj djevojci koja je sjedila pokraj nje. Nije bilo tuge u njezinim očima, a jedini znaci agresivnosti su bili ožiljci na njenim rukama. Nije znala što ju je moglo nagnati da od svih metoda ozljeđivanja izabere rezanje. Osjećala je žaljenje za djevojku koja je izgledala poput vile, plaha i lijepog osmijeha. Arden samo uzme njenu u svoju ruku.

Alex

Njegove namjere nikad nisu trebale biti štetne ili loše. Nisu trebale povrijediti one njegove najbliže, ali to su uvijek uspijevale. Njegova pomoć nikad nije bila zahtijevana, ljudi se nisu osjećali udobno u njegovom društvu. Bio je to usamljen život, ali djevojke... Ženski rod ga je obožavao, a i on njih.
Bio je to dobar odnos. On njima pažnju, one njemu ljubav.

Prvu djevojku koji je zavolio, u koju se zaljubio je bila njegova sestra. I koliko god to čudno zvučalo, on je za nju osjećao više nego za bilo koju drugu djevojku. Ona je bila njegova... druga polovica. I premda ju je bio stariji, osjećao je povezanost među njih dvoje, ali nije znao koliko ju je ona osjećala. Bila je zatvorena, tiha osoba.
Doticao ju je vrhovima prstiju, kosu ju mrsio svojim prstima kao da i nije pokraj nje. Volio ju je. I znao je da je to bilo loše, jako loše, ali nije znao kako prestati, kako se zaustaviti.
Zato je morao pobjeći, naći ljubav u drugim očima, u drugom tijelu, za drugu djevojku.

„Alex, ne trebaš ići“, ona je govorila sa suzama u očima, ali on ju nije mogao pogledati. Nije mogao više sam sebe kažnjavati, ranjavati, uništavati. Morao je nestati.
„Moram“, reče i otiđe.

Boa

Topla voda u kadi joj je bila do pupka, ali dalje nije mogla ući unutar kade. Osjećala je kako joj se suha koža polako počinje otupljivati i kako više ne osjeća prodornu bol u svojem tijelu. Kao da je palila svoju kožu, ali ne doslovce.
I dalje je osjećala groznu grižnju savjest, i sve ju je boljelo, premda nije bila kriva ni za što. Njezina najbolja prijateljica se ubila zbog svojih razloga, ali opet nije bilo u redu što je to učinila.

Kao da je trovala njihove živote čak i iz groba, pokušavajući ući u njihove glave i zaposjesti njihove zdrave razume.

Osjeti mokru suzu na svojem obrazu i otre ju mokrim, toplim dlanom. Sjeti se bijesnog, pijanog poziva upućenog Alexu.

„Nadam se da si zadovoljan gdje god da jesi, sestrojebački gade. Nadam se da truneš kako trune i tvoja sestra. Dabogda visio s nekog konopa tako da se nikad ne možeš vratiti među ljude i trovati ih još više. Jebi se.“

Nasmiješi se kada se sjeti što mu je rekla, premda se stvarno ponašala poput zaludjele djevojčice. Ali alkohol je to podsvjesno govori i nije mogla reći da nije mislila sve što je rekla.

Sada je već bila cijelim tijelom u kadi, proklinjući bogove na ovako toploj vodi. Zaroni ispod vode i osjeti toplu vodu kako joj ulazi kroz usta i nos, kako je pramenovi kose dodiruju lice i škakljaju je, kako... se topi u kadi svojeg kuće.

Alex

Jedna, dvije, tri... Koliko je djevojčinih lica uplakao i uništio? Koliko je srdaca uspio razbiti? Da li je to bilo vrijedno nje? Ma nije.. Ali nekad i je. Malo osmijeha, malo laži.

Arden

Sigurno ste se zapitali kakve veze ima ona s cijelom ovo pričom? Ne pripada ovdje, zar ne?
Ali pripada. I svojom dušom i tijelom.

I svojim namjerama ona misli promijeniti život njih tri. Boe, Alexa i Liama. Ništa nije jednostavno.

Nespretno uzme svoj mali kovčeg i pogleda oko sebe, upijajući čisti svježi zrak i miris vlaka u zraku. Tada, tada je sve bilo jednostavno i divno, tako čisto.
Namršti se istog trenutka, sjetivši se razloga zbog kojeg je ovdje. Ta prokleta usamljenost će je svugdje pratiti, zar ne?
Pogleda nebo iznad sebe, sada tamno i puno malih zvjezdica, koje je osvjetljivalo nju i prostor oko sebe nekim čudnim sanjarskim sjajem.


„Za koliko bi se prodala?“ ona ju upita.
„Molim?“ Arden nije mogla vjerovati svojim ušima. Da li ju je ona upravo pitala koliko košta? Njezino tijelo?
„Ne na taj način, ludo jedna. Mislim... Svatko ima svoju cijenu, zar ne?“
Arden slegne ramenima, ali sada je znala. Svi su imali cijenu. Kao i njih dvije.

Finn

Sjećam se kada sam bila manja, svijet nije bio toliko strašno i veliko mjesto. Imala sam Alexa sa sobom, pokraj sebe i uz sebe. On je bio moja jedina stijena i nisam se bojala to pokazivati. To me je spasilo toliko puta.

Nikad mu nisam imala priliku reći hvala, činilo mi se banalno uopće mu zahvaljivati, znao je i sam koliko sam cijenila (i cijenim) sve što je učinio za mene. Voljela sam ga zbog hladnoće, takvog stava.
Bilo je lako prilagoditi se njemu.

Liam

Njezin otkriven lijes je prikazivao njezin glavu, njezinu glavu s plavom, gotovo bijelom kosom koja joj je bila neugledno prilijepljena na glavu, oči su joj bile zatvorene, a usta namazana žarko.
Gdje su joj bili roditelji? Jesu li pogledali svoje dijete? Što su u pogrebnom društvu učinili od nje s tom nakaznom šminkom?
Uništili su mu Finn. Uništili su mu djevojku koju je volio.

Zašto? Zato što joj je on rekao da je jadna, sa svim svojim rezanjem i samosažaljenjem.
Sada mrzi samog sebe, mrzi sebe, sebe, sebe, sebe.

Nije htio misliti o sebe ili njoj. Pogleda brzo oko sebe i uhvati Boinu ruku. Ona ga tužno pogleda, i stisne mu ruku još čvršće, jedna suza skliznuvši niz njezin obraz i smjestivši se na njezinoj usni. Osjeti kako se i njegove oči pune suzama i on ih ne spriječi da počnu teći. Jedna, po jedna suze su išle i on zabije svoju glavu u Boino rame.

„Boa... Boa ja sam joj to učinio“, on joj reče i počne jecati, pustivši suze da mu preplave lice.
Boa je bila najbolja Finnina prijateljica, i znala je što je radila. „Ona je sama kriva. Sama je znala što radi. Ali to, to što je učinila je nešto najhrabrije što sam vidjela da je netko ikad učinio. Zamisli...“, ona reče sa sjetom. „Tko je dovoljno snažan da ubije samog sebe? Rijetki.“
I zagrli ga. Najčvršće što ga je mogla.

On i Boa su bili jedini na pogrebu. Nasreću.
Roditelji su bili preshrvani, a nitko drugi, iz škole, mjesta nije znao toliko dobro Finn. Nitko osim njih dvoje i njezinog brata Alexa.

„Gdje je Alex?“ Liam upita Bou, nekoliko sati nakon pogreba, ležeći na Boinom krevetu u njezinoj obiteljskoj kući.
Pušili su cigaretu za cigaretom, pokušavajući utopiti svoju tugu. Nije im uspijevalo.
Boa se podigne i povuče iz boce vina koju je ukrala iz majčine kuhinje.

„Jebe mi se za njega. Ostavio ih je i ne vraća se. Znaš li zašto se ona uopće počela rezati?“ ona kaže polupijana.
„Zbog njega“, Liam reče jer je znao njezinu priču. „Zbog njega“, ponovno reče i osjeti Boinu glavu na njegovom trbuhu, njezina kosa dodirujući njegove ruke.

Između njih nikad ništa romantično se nije dogodilo, previše su voljeli Finn da je povrijede, a i sami nisu ništa osjećali jedan za drugoga.

On se nasmije. „Koji je to gad. Vjerojatno ni ne zna da mu se sestra ubila.“
Ponovno osjeti suze kako mu se spuštaju niz obraze. „Dosta mi ga je.“

I s time, on okrene svoju glavu, smjesti se bolje između jastuka i šarenih deka i zaspi.

Finn

Bio joj je pun kurac svega. S-v-e-g-a. Nije mogla živjeti ovim životom, ovim jadnim, tužnim životom. Zašto bi uopće trpila samu sebe u ovakvim trenucima, kada zna da će joj cijeli život biti ovakav?
Pogled bijeli zid ispred nje i uzme malu srebrnu britvu i potegne jednu crtu, ravnu kao početak, niz svoju ruku.
Rana potamni i krv počne raditi male balončiće od krvi na njezinoj koži.

To je grijeh. To je krivo. Ali to je oslobađa.
Ona krikne, njezin glas odzvoni o zidove velike kuće i ona shvati koliko je sama, dok se sa samožaljenjem reže.

„Liam? Liam?“ ona plašljivo počne govoriti u slušalicu. „Ja... Ja... Ja ne mogu, Liam. Ne znam, ne mogu.“
S druge strane linije je bila tišina, grobna tišina. Ali onda ona čuje njegov dah.
„Finn? Znaš što si ti? Ljubavi, ti si jadna.“
I s time prekine.

Zašto je i dalje to radila? Zašto se i dalje borila protiv toga? Tako ne bi smjelo ići. To joj on ne bi smio reći.
Ona se gubi, ona nestaje, ona ne može.

„Liam“, reče njegovo ime i povuče još jednu crtu, još jednu ranu koja neće zarasti.

Boa

Osjećala se pijano. Bila je pijana i u to je jedino mogla biti sigurna. Niti jedan drugi zakon ili dokaz ju nije mogao uvjeriti u drugačije.

Bila je pijana, teturala je i osjećala se kao da će povratiti istog trenutka.
Da li se može sjetiti onoga što joj se dogodilo? Samo se treba potruditi, malčice bolje da shvati što se dogodilo.
Bila je u klubu, tuđa tijela motajući se oko nje poput paučine, njihov znoj dotičući njezinu hladnu, blijedu kožu. Njezine ruke su bile omotane oko nečijeg vrata, a nečije nepoznate oko njezinog struka. Bila je tamo, u tome savršenome deliriju, obožavajući osjećaj koji je imala, trenutak koji je tada živjela. Kao da prije nikad nije ni znala što znači živjeti.
Ali ne može tako više živjeti.

Sve se pretvorilo u jednu veliku masu svijetla i kože, alkohola i dima i njoj se vrtjelo.
Izašla je kroz vrata, prateći napis EXIT, njegova masna fluorescentna slova, koja su je vodila izlaza, izlaza iz ovoga Pakla nastalog ljudskom rukom.

Osjeti bljuvotinu koja joj se lagano počela penjati niz grlo i ona se nagne u struku i povrati. Mrzila je samu sebe što je tako nisko pala, povraćajući kao jadna i jeftina prostitutka na ulici, neodjevena i prljava.
I sama. Sama na toj ulici, sama u gradu, sama na svijetu.

Stražnjom stranom ruke obriše zaostale tragove povraćotine, izravna se i udahne duboko, svježi zrak ulazeći u njezina pluća, pročišćavajući prljavi dim unutar plućnih krila.
Nesigurno krene doma.

Arden

Tlo se ljuljalo pod njezinim nogama i ona je osjetila hladan ubod svježeg zraka kroz svoju tanku pamučnu haljinu koja joj je pokrivala noge tek do koljena.
Bilo joj je slabo i osjećala je hladnoću, ali to nije bilo ono najgroznije. Nije se imala na nikoga nasloniti u tom trenutku i tada osjeti mokre suze kako joj klize po licu, stvarajući ružne crne linije koje su proizlazile iz njezinih očiju i završavale kao tamne mrlje na njezinoj haljini.

Njezin plač je sada postalo glasno jecanje, njezin prsni koš podizao se gore-dolje i ona se uhvati za njega, pokušavajući se smiriti i udahnuti što više zraka. Mora se smiriti.
Uhvati se jednom rukom za zid, njegova grbava površina grebući njezine nježne, svijetlo roze jagodice.
Pogleda ispred sebe, ali njezin vid se zamuti i ona pogleda u nebo.

Prljavo nebo, čudne boje dima, kroz koje se ništa nije vidjelo.
Počne ubrzo disati duboko, upijajući u sebe zrak kao da je htjela da on ostane unutar nje i da se tamo smjesti, opuštajući njezine organe i počevši raščišćavati njezinu krv i dopustiti joj da duboko i normalno diše. Ravnoteža.
Nasloni se pažljivo leđima na zid i pogleda svoje prste, svoje duge tanke prste. Prste klavijaturistice. Male točkice su krasile njezine jagodice i ona ih pusti, da krv ostavi male tragove na svijetlim jagodicama.

Kao krv na snijegu.