fra gavun

Kontra vlasti





Kad se minu kuće na kraju naselja nastavlja se makadamski put kroz zelenilo borića, pravi raj za šetače i mjesto za odmoriti dušu i izmasirati tabane.

Ispred mene na praćkomet vidim, a za svaki slučaj protrljam oči da bolje vidim, dvije Stane.
Stana Tuđmanovica i Stana Komunjara, moje mještanke koje su na ratnoj nozi i krvni neprijatelji još od '90-e minulog stoljeća.
Stoje i razgovaraju? Doduše je da gaze sedmo desetljeće pa su možda i teke rebambile a možda ih je i Alz posjetio a onda se nije čuditi. Ae ti sad vjeruj svojim očima. Prilazimo ja i Frida a kako sam u lijepe sa obadvije, pozdravim ih.
- Dobar dan cure!
- Dobar dan i tebi, lako je tebi zafrkavat kad se držiš ki mladić.- reče Komunjara a Tuđmanovica je dodala da bi bilo dobro da posjetim očnog doktora.
- 38…i nisu neke godine jelde.
- Ma ko?- pita Tuđmanovica.
- Ja da ko.
- Ajde molim te toliko ti sin ima godina.
- Je bogami pogodila si, baš toliko.
- Pa što oš reć da imate isto godina ti i sin, oli si maka a?
- Isto e, samo on broji od nule a ja od sto.- Onda su me čudno gledale i rekle da ništa ne razumiju. Rekoh ja da nema veze ali da mi je drago vidjeti da su se pomirile i svaka čast na tome.
Komunjara reče kako su se jučer (subota) našle na prosvidu kod kazališta u Šibeniku i da joj je bilo drago da su na istoj liniji i tako su se pomirile.
Ja sam reko da mi je puno puno drago i pitao da koja je promijenila bandiru.
„Bome ja nisam“, ispali Tuđmanovica a onda je i druga Stana dodala da nije ni ona.
- Slažemo se jerbo smo kontra vlasti eto ti, i drago mi je da se Tuđmanovica obratila a bome i u crikvu kad se obratiš i pokaješ oproste ti grije.
- Ma što to zboriš, što se ja to imam pokajat i obratit a?
- Pa jesli prosvidovala kontra vlasti…jesi, a bome i ja sam…
- Ma ja sam prosvidovala kontra jer su komunjare na vlasti eto ti.
- Evala ti, skroz iskreno i dobro zboriš jer su oni tvoji Šeks, Bebić, Kosorica, Jarnjak, pok. Tuđman, Manolić, Boljkovac…ma da ne nabrajam, skoro cili HDZe su bivše komunjare.
Onda su Stani Tuđmanovici počele sijevati oči i uvatila je plamenčina po obrazima pa je podigla kažiprst.
- Nemoj mi dirat u adeze jer će bit belaja, jes čula.
- Nu sad nje…a bila si na prosvidu i vikala „tako je, tako je, dolje vlast…“.
- Jesam i opet ću dokle god se te komunjare ne maknu s vlasti, oću i što mi možeš.
- Pa to ti i kažem, ja ću isto i zato i jesmo na istoj liniji moja ti, a to znači da smo kontra vlasti, jel tako, jest!
- Stane…jesu to tvoji zubi u ustima a?
- Moji da čiji su. Nisi mi ih ti platila, ts.
- Onda ih skini da te opizdim po čunjki, ala.
- Stanite, stanite šta vam je ej, a tek ste se pomirile…što sad ne valja.- pokušavam ja smiriti uzavrele strasti.
- Ma jel, da stanem, neću, ja sam prosvidovala protivu komunjara jel to jasno a? E ako nije onda ću ti reć da vlast u Šibeniku drže komunjare i ja sam kontra nji prosvidovala, el sad znaš!
- Bome ja sam kontra Kosoričine vlasti prosvidovala kao sve normalne žene, nego.

Jedva sam ih razdvojio i uputio svaku na svoju stranu, o jebenti prosvjede bez Tomcona! Produžim dalje.



Zar nisu veličanstveni? Ta smirenost i dostojanstvenost koju isijavaju ovi ljepotani trebala bi izazivati sram u ljudima. Kad ćemo na drugu obalu?

Avantura

Tridesetpetogodišnja Mica je bankovna činovnica a kod poslodavca i među kolegama slovi kao vrijedna i omiljena osoba. Udana je i majka osmogodišnje curice i šestogodišnjeg sinčića. Micin muž je zaposlenik TLM-a na mjestu poslovođe a stambeno pitanje su riješili tako što su sagradili obiteljsku kuću u Bilicama, dakle sjeverna periferija grada. Istina posla oko kuće još ima ali dajbože zdravlja pa će sve doći na svoje.
Te petkove večeri nije bilo nekog posla a i inače nakon 19 sati nema klijenata pa se dosađuju do 22 h da bi odraditi osmicu.

Već neko vrijeme na njenom šalteru dolazi uglađeni gospodin tridesetih godina lijepo je gledajući i uz duhovite dosjetke uspijeva izmamiti njezin osmjeh. Tako je započela njihova priča.
Prvi spoj, moglo bi se reći, bio je u kafiću iza zgrade banke na kavici uz vickavi razgovor. Već od tada se ćutio dolazak roja pčela, primičući se sve bliže medu.
Zdenko bi, što se njega tiče, odmah išao dalje ali, inače vrckava, Mica je bila oprezna i sve bi na tome završavalo jer Mica ma koliko bila željna života odbacivala bi pozive imajući na umu svoga muža i djecu. Zgodna i pupasta, zamamnih oblina nije mogla proći nezapažena i ona je bila svjesna svoga izgleda, svjesna da je „bokun ženske“ ali bome i svoje pozicije, udane žene i majke.
Zdenko, gospodin privlačnog izgleda komu nije manjkalo upornosti doista je bio kavalir i znao je slatkorječivo podilaziti s nadom da će se upornost isplatiti, upornost mora pobijediti.

Petak večer je a Ona se dosađuje iza šaltera kao uostalom i njene kolegice ne znajući kako skratiti vrijeme.
Uto se na vratima pojavi On. Mirno je prišao šalteru sa spremnom karticom i osobnom iskaznicom između kojih je bio papirić na kojem je pisalo: „čekat ću te u kafiću“.
Nisu komunicirali mobitelom iz predostrožnosti, k vragu ko će uvijek pamtit jeli obrisala poruku ili nije, jeli obrisala zadnje pozive ili nije a to može biti minsko polje.
Primila je karticu i osobnu skupa uz prijatan osmijeh, mahnuvši kapcima ispod kojih se skrivaju zelaste oči. Uzvratio je sretnim licem a ona je profesionalno upitala koliko podiže. Papirić je ubacila u svoju boršicu i odradila transakciju.
Tek dobrom poznavatelju a to je Zdenko osjetio, bile su vidljive male nespretnosti i uzbuđenje ma koliko to vješto skrivala. Leptirići čine svoje.
Nakon desetak minuta pošto je Zdenko izašao ona se obratila šefici smjene sa pitanjem može li malo otići do poljane protegnuti noge. Šefica je dobrodušno uz smiješak kimnula glavom i dodala da može otići i kući jer tih dva sata do kraja smjene ništa se neće dogoditi a ako baš zatreba ona će je zamijeniti.

Našli su se u kafiću, naručili po jednu „malu“ i kavu pa uz slatkorječivo obigravanje potrošili po dvije cigarete.
Upornost se isplatila, nije srce od kamena i Mica je popustila. Ići će s njegovim autom a njezin „uno“ će ostati na parkingu pa će se u povratku kao i svake večeri odvesti doma.
Sjeli su u „pežo 405“ i okrenuli magistralom u pravcu Brodarice. Bila je sredina ožujka ali sa izrazito toplim vremenom pa je doista šteta ne iskoristiti tu blagost.
Na samom ulazu u Brodaricu sa strane Šibenika je plaža sa velikim prostorom za parkiranje i pristanište popularno zvano „rezalište“ ili od milja „rezać“. Nekada je tu bilo rezalište starih brodova pa je po tome i ostao naziv ovog popularnog svratišta, ali sem prezervativa i papirnatih maramica nema tragova drugog hobija a pogotovo ne starih brodova i nekadašnjeg rezališta.
Samo mjesto poznato kao noćno ljubavno sastajalište i kako rekoh sa razasutim potrošenim „kabanicama“, podiže adrenalin, daje poseban štih i podgrijava želju, dajući putokaz srcu radi čega se i dolazi tamo u to doba. Morska muzika i miris soli, spušteni sicevi i uzavrela krv dobar su preduvjet za put u središte radosti, užitka i strasti. Put u svjetlucavi svemir. Ma tu sve miriše na ljubav.

Mala betonska građevina ravnog krova koja je služila za ostavu alata još od vremena rezališta imala je željezna vrata i mali prozor sa rešetkama. Smještena je pedesetak metara od mula prema magistrali i poslužila je I.M. da se udomi. Samotnjak i beskućnik u poznim godinama tu je životario bez struje i vode preživljavajući od zeru socijalne pomoći. Nije bio sasvim „svoj“ pa je odbio pruženu pomoć da ga se smjesti u starački dom. Kako je živio ne trebam opisivati, zamislite si? Ali je volio, i ako je jako slabo vidio, po noći zaviriti u auto i uživati u pogledu na tijela koja se izvijaju u grču, znojna i zadihana boreći se kao da su krvni neprijatelji u areni.
Virio je I. M. i često bio potjeran ali s vremenom su se navikli na njega pa ga nisu niti obadavali.
I.M. je tu boravio nekoliko godina dok jednoga dana, a sve upućuje na to da je bilo namješteno, nije izbio požar u njegovom brlogu dok je on poš'o do mora donijeti vode za toćati krastave noge.
Proplakao je I. M., proplakala je duša samotna i ako tu nije bilo uvjeta za život on je našao svoj mir i svoje kino, imao je svoj život. Smetao je tajkunu koji je otkupio sve okolo pa i taj komad betona. Taj dan kad je gorjelo i nakon što su vatrogasci ugasili ostatke, njega je „hitna“ odvela i nije se više vratio. Smješten je u staračkom domu u Vodicama. Kad su se vozila udaljila tajkun je naredio bageristi da probije betonsku ploču da se slučajno I.M. ne bi vratio.

Te večeri nešto prije 22h pežo se vraćao nazad u Šibenik. Napustili su Rezalište i uputili se prema gradu da bi Mica mogla uzeti svoga „una“ i odvesti se kući.
Sve je bilo uobičajeno osim jednog detalja. Kad je ušla u kuću muž je primijetio otečeno lijevo koljeno i krvavu posjekotinu. Pitao ju je pogledom, „što ti se dogodilo“?
Kiselo se osmjehnula odložila boršicu i sjela.
- Ne'š se smijati kad ti rečem?
Malo je molao oštar pogled jer očito, kako je počela priču, nije bilo ništa strašno.
- Naravno da neću, što ti se dogodilo?
- Ma…kad sam došla do auta i izvukla ključeve iz torbe ispali su mi na pločnik i prije nego sam se sagnula da ih dohvatim neki čovjek se tu stvorio, sagnuo se i uzeo ih a ja valjda iz straha što li, potegla sam ga koljenom u usta.
Muž je slušao raširenih očiju i otvorenih usta, totalno začuđen a Mica je nastavila.
- Onda je on pao ali se ubrzo pridigao i izvukao maramicu iz džepa jer je krv liptala iz usta i nosa.
Htjela sam se ispričati ali mi riječi nisu izlazile na usta, bila sam prestravljena i nisam znala što ću učiniti. Onda mi je pružio ključeve i produžio dalje ne osvrnuvši se. Eto.
- A joj.- zagrlio ju je.- Stvarno mi je žao i tebe a bome i toga čov'ka koji je nastradao na pravdi Boga. Ali znaš što…moramo odmah na“hitnu“, nema čekanja.
- Na „hitnu“!- čudila se Mica.- Ma proći će ovo i ovako, stavit ću flaster…
- Ni govora, može biti belaja, ajde u kupaonu ako trebaš a ja ću se javiti maloj da zna di smo i idemo.

U hodniku pred vrata od „hitne“ čekalo je nekoliko osoba, kao i obično. Mica je prije nego su ušli povukla muža za rukav u stranu jer je primijetila onog tipa koji je dobio koljeno u nos i usta i to mu je rekla. Onda je muž povirio da ga bolje pogleda i rekao joj da bi mu se on bar ispričao u njezino ime. Ona je malo negodovala ali je popustila i rekla da će ona ostati vani jednu popaliti kad već valja čekati red. Bilo je blizu 23 sata ugodne i tople ožujske noći.

S noge na nogu došetao se do skupine pred vratima „hitne“ i poželio dobro večer. Promrmljali su i kimnuli glavom a on je usredotočio svoj pogled na čovjeka koji je držao maramicu na ustima.
- Boli prijatelju?- Ta konstatacija ujedno je bila i pitanje na što je ranjeni kimnuo glavom.
- Bome kao da te konj opalio kopitom ha.- Pokušavao je biti duhovit muž. Čovjek je progovorio otvorivši krajičak usana, frfljajući a da i ne zna s kime razgovara.
- Nije konj, prijatelju, nego kobila!
Ovo se mužu nije baš svidjelo pa se nasilu nakašlje i malko se pomakne ali tako da je svom težinom cipelom nagazio na ranjenikov nožni palac. Ovaj je suzdržano zastenjao a onda se muž nagnuo da mu prozbori na uho. Ovako reče.
- Znaš, ja sam muž od one gospođe što ti je stukla usta i nos i htio sam ti se ispričati u moje i njezino ime za tu nezgodu ali sad neću. Sad kad si je nazvao kobilom stvarno neću.
Čovjek je u licu poprimio boju sira i gledao ga razrogačenih očiju ne prozborivši ni riječi.

Vratili su se doma oko ure po ponoći sa tri punta na rani a i primila je injekciju protiv tetanusa, naravno ostalo je još primiti dvije ali dosta kasnije.
Raspremili su se za postelju, legli i ugasili svjetlo. Poželjeli su jedno drugome laku noć, okrenuli si leđa i utonuli u svoj svijet.
Mica nije mogla zaspati pa je proživljavala avanturu, čeprkajući po svakom detalju.

Došavši na Rezać stali su gdje su mislili da je ok i Zdenko je ugasio makinju. Zatim je polegnuo siceve i opružili su se naslonivši glavu na naslon zadnjeg sjedala. Ponudio ju je cigaretom i pripalio sebi i njoj. Krenulo je milovanje. Napola popušene cigarete ugasili su u pepeljari na vratima jer više nije bilo moguće ostati miran, nije bilo vremena, kemija je ključala.
Svu odjeću su skinuli i stavili je iznad glave kod zadnjeg stakla a onda je igra počela.

Bili su to mirisi najljepših ruža, zahvati talentiranih 'rvača, borba ravnopravnih boraca, tekli su sokovi egzotičnog voća.
Bila je to razmjena virusa i bakterija, masiranje ljepljivom medovinom, bilo je to umivanje kapljicama znoja.
Otkrivala su se nova nebeska tijela svjetlucava i tako bliska i stvarna da ih se moglo rukom dohvatiti.
Naišao je mekani plavičasti oblak i na njemu su otpočinuli a nigdje na vidiku kopna, nigdje na vidiku mora, nigdje niti praznine. Ta ispunjenost ih je držala kao balon napunjen helijem a mutne oči su isijavale sreću. Zadovoljstvo je izmamilo uzdah.

Kroz poljubac prišaptala mu je na uho.
- Otvori prozor tako mi je vruće.
Pridigao se i spustio staklo na vozačkoj strani, vrativši se u prvobitni položaj dohvatio je cigarete. Mica je bosu nogu preko njegovog tijela ispružila vani i uživajući u dimu cigarete micala i kružila stopalom po zraku van auta. Drugu nogu je skvrčila u koljenu i igrala se s ručicom mjenjača.
Bili su slomljeni, umorni, sretni i zadovoljni a onda se Zdenko uspravio u sjedećem položaju jer se neko približavao autu, lagano ali primicao se. Mica je bila u svom svijetu i nije pratila što se događa.
I.M. je bio blizu ali onako ćorav morao se skroz primaknuti ne bi li što vidio.
Misleći da je iz auta pružena „šaka“ namijenjena njemu ispružio je ruku na rukovanje uhvativši stopalo.
- Dobro veče' kako ste…..
Krik…Mica je prestravljeno kriknula i naglo povukla nogu unutra i tako pogodila Zdenka u facu koji je taman zaustio da potjera nezvanog gosta.
I.M. pobježe koliko su ga noge nosile a njih dvoje su pokušavali zaustaviti liptanje krvi.

San je zagrlio i uzeo zadovoljno tijelo a na usnama je ostao sretni osmjeh! Laku noć!

Balon duši

Jaca nikako nije mogla izgovorit brojku od 334 000 na engleskom te je odustala i prepustila to zadovoljstvo ministru Popijaču koji se od ranog jutra bori sa izgovorom da bi tek navečer uspio reći da to nisu nezaposleni već upisani na HZZ? Nisu nezaposleni već upisani…A jebate onda su turisti, svuda se muvaju pa zalutaju i na burzu i učine nam smutnju, a i valja odbiti sa HZZ-a onih 150 000 što je šefica odredila uposliti i eto ga na, još će i falit nezaposlenih.
Hrabri ministar nije zaboravio napomenuti kako je u siječnju ove godine zaposleno 56% više ljudi nego istog mjeseca prošle godine, jasno k'o ministarska voda…što nije?
Brojke… ružno je ljude prezentirati brojkama brate, djeluje nekako podcjenjivački, podsjećaju na prugastu odoru pa se uzeo čedniji i prikladniji izričaj, postotak.
Ovo me podsjetilo na jednu davno obznanjenu vijest o događaju u nekoj školi gdje je u jednom razredu 50% učenica bilo u blagoslovljenom stanju. (čitaj jebenom stanju)
Zastrašujuće…Jeb'ga tražilo se broj, broj recite! I rečen je broj. U razredu su bile dvije učenice!

Tako ja kontam i pensam neke pojave i događaje dok hodam prema trafici a tamo bakica traži.
- Daj mi sinko jednu masnu novinu.
- Masnu? A koju bako…uzmite sami.
- Ma neku u kojoj ima puno slika od salame, mesa, masti, sala, ulja….
- Ajme kad ja ne znam koju vi čitate.
- Nije to meni sinko moj za čitanje.
- Nego?
- Za potpalu, puno bolje gori kad ima više masnoće.
- Aa, aha…evo vam ova pogledajte masnoće a.
- A sinko moj oće li me zatvoriti ako s njima potpalim? Ustvari dobro bi mi i došlo, nego… puno će dimiti pa smrdi, koliko košta.
- Ništa bako samo loži.
Zafali se bakica i odgega.

Čitam.
Zastupnik Burić: „HDZ je skraćenica za Hrvatsko Društvo Zatvorenika!

Pola zračne flote je palo i doznalo se zašto. Sudarili se, udarili su u napuhani vladin balun.

Praljkova obrana: Hrvatska nije imala teritorij?

- Bako bako…evo uzmi i ovu, na, užgaj!


Beeeeee

Viski

Ma kakvo mito. Vrećica sa bocom viskija i bombonjerom je poklon a Mito je makedonsko ime koliko ja znam. I te hajke na doture da uzimaju, ma dajte molim vas, pa što vi 'oćete da vas odbiju kad im donesete poklon pa da počnete mijenjati boju kao lignja. To je kulturna i školovana čeljad koji znaju s ljudima i taj čin primanja poklona je zapravo dio terapije htjeli mi to priznati ili ne.
Nikad dotur neće reći donesi mi viski ili donesi mi bombonjeru, ne, to neće čuti vaše cijenjeno uho.
(Vi'š ovo me podsjetilo na pokojnog Pavu (profesora) kad bi govorio da on nikad od nikoga nije uzeo dinara (tada) a ja bi dodao…samo marke!)

Istina je da mi to sami potenciramo, ali istina je i da se onda bolje i sigurnije osjećamo kad nešto odnesemo i stavimo na stol. Probudi se u nama osjećaj bliskosti, očekujemo veću pažnju, nadamo se dobiti skuplje lijekove…uglavnom priželjkujemo neku vrst privilegije a negdje u kantunu malog mozga znamo da je zapravo tretman isti s ili bez poklona.
I malo po malo to je postala navada, običaj, skoro normalno ponašanje mada moram primijetiti da se to u zadnje vrijeme puno reduciralo, da smo takoreći postali „bračani“ što se toga tiče, tako da su doturi ako žele imati u kući viski, primorani ga kupiti.

A prije…eh prije, dešavalo se ono, ali doduše sporadični slučajevi, na primjer u znak zahvale čovjek bi preko posrednika htio doturu pokloniti tele, ali… Odgovor bi bio, recimo, ovakav: „C, znate to je tako nespretno, neka on to tele stavi u kovertu“. Ili ovo: „Zamisli ja ga operirao a on niti da mi je 500 eura dao a kupio je novi auto“.

A moj prijatelj ne spada u ovu kategoriju, kod njega se radi o onim poklončićima s početka od kojih bi i ja imao koristi, ponekad.
Kako bi u prolazu ili ako mi zatreba veza navratio u njegov ofis, uz po koji vic koji su se kod njega, čini se, razmnožavali, dobio bih i koju boršicu sa poklonom…neka se nađe doma.
I taj dan sam svratio samo da se javim, (lažem) taman je štemao po tastaturi, ispisivao je nečiji nalaz.
„Sjedi, šta je, nemam ti vremena ali poslušaj ovo“.
Ja se nasmijem, rečem dobar dan i spustim se na stolac. Onda se i on nasmije što brza…kao da mu je uključena turbina i nastavi priču.
- Ma slušaj ovo, ima jedan pacijent koji već duže vrijeme dolazi kod mene jer je stalno po bolovanju…na željeznici radi, baš mu sad pišem nalaz, radio sam mu MG, to je ono bockanje sa iglama…ma dobro nema veze…što sam ono…
- Neki pacijent.- ja ga kao podsjetim.
- Aha, e on ti meni svaki put…a bogami već desetak puta, donosi poklon, viski, bombonjeru i kavu i to lijepo stavi u onu boršicu…ček ček.
Diže se i ode do ormara te izvadi boršicu i stavi na stol ispred mene.
- Odnesi ovo kući imam ja, tu je baš on donio.
- Doture…ma kako ću, svi donose doturima a ja da uzimam a, nema smisla? A jebenti što reći za toga, znači da je dobar čov'k a.
- E, i slušaj ovo. Svaki put u boci od viskija rakija. Bit će da ima nekoga što mu donese praznu bocu i kutiju, neko mu vjerojatno radi negdje di se to obilato konzumira.
- Hahaha, dobar. Nego reci mi kad mi možeš rodicu primiti znaš da me stalno kljuca jer joj je dugo čekati.
- Ae neka dođe sutra i odmah neka se meni javi a ne na šalteru…jel' može.
- Kako ne, fala ti! Ja ti prekinuh priču…šta bi sa viskijem.
- Nasmijao se ti, e da… i ja bi se smijao da nisam poklonio dva-tri puta prijateljima u Zagrebu pa me kasnije bockali da sam popio viski a njima nalio rakijetinu.
- A šta, ne kaže ti da je rakija unutra?
- Ma kakvi, i stalno dvojim da mu rečem ili ne, da me ne smatra za…jel', a opet ispast će da biram a poklon, kužiš.
- A bogati draga, spusti ga i ti njemu, a šta.
- Kako?
- Di je on sad?
- Još je u ordinaciji sestra ga rasprema a ja mu pišem nalaz, kako vidiš.
- Ae ovako, daj mi jednu drugu bombonjeru umjesto ove a ja ću ovu boršicu uzet i otići doli na trafiku (podrum i pothodnik) a ti njega pošalji da ti pođe kupiti novinu.
- Čekaj…ti ćeš ga čekati na trafici…poznat će boršicu pa će…
- To je moja briga, to i 'oću da ga privuče e a ti…kome se inače ide dalje na pregled nakon tebe?
- Ortopedu.
- E, nazovi…nekoga od svojih jarana i zamoli ga da ti odmah primi jednog dobrog poznanika, za desetak minuta recimo…Ček' ček', ovako,… odmah pacijentu reci da si mu sredio pregled kod ortopeda da ne čeka i da će ga primiti za desetak minuta, neka ne okasni.
- A što si to naumio a?
- Samo ti učini tako pa ću ti kasnije doći kazati kako je bilo.

Boršicu sam stavio u kantunu na novine, kupio „Dalmaciju“ i listam ondje ispred trafikantice, nema nikoga jer je već skoro podne. Pitam prodavačicu jel' smetam ako tu nekoga pričekam i prelistam tiskovinu, rekla je da nema problema.
Nisam čekao niti tri minute evo neko skakuće niza skale, po hodu ne bi se reklo da je bolestan al' dobro, nisam ja dotur.
Maknuo sam se u stranu a on je zatražio novine, platio i zastao…gleda onu boršicu. Primakao se i komentira na glas, zapravo posredno se obraća meni.
- Nu, ista jebamebog ako nije.
Ja sam nezainteresirano pogledao, umočio prst u čvalje i okrenuo list ne komentirajući.
- Ovo je vaše?
Nehajno sam kimnuo uz ono „aha“.
- Malo a…nije tija uzet. E!
Ja ništa a on će opet.
- Istu ovakvu sam ja odnija onome bockalu gore…evo potpuno ista, da nije bombonjera drukčija mislija bi da je moja.
- E!
- Aha, samo nisam ni ja pizda od jučer.
- E.
- I ja imam vakultet.
- E.- i dalje ja nezainteresirano listam.
On je nakon prve rečenice prešao na „ti“ i raspričao se kao da je na pijaci.
- A dašta, bogtejeba uvik im je malo…oćeš aha, mislim se ja. Znaš što ja napravim.
- E.
- Žena mi čisti u hotelu pa mi donese boca i škatula od viskija a ih ja napunim rakijom, kurac oni znaju što je unutra…oni će mene ts.
- E.
- Dašta, i oni zadovoljni ka prasad, ali jebiga, sad mi triba ovi čas za ortopeda a nemam vrimena ništa poć kupit, neznam ni sam što ću. Bockalo mi je sredio da me primi za desetak minuta…eto vidiš, da mu nisam odnija boršicu kurac bi on zva ortopeda i priporučija me…ali ako mu štogod ne odnesem ne tribam niti ić kod njega.
- Ma nije baš tako ajde, a imaš i preporuku.
- Ko, viruj ti Tomi (onda je stišao glas) banda je to moj prijatelju, ako ne odneseš najeba si. A viš da su i tebe odbili jer je malo.
- A e.
- A što ti ja kažem…nega, šta'š ti sad s tom boršicom?
- A ništa, nosim doma, šta ću.
- A spasi me ako bogaznaš.
- E.
- Evo ja ću je kupit…koliko?
- E, ma daj zajebaješ.
- Ne zajebajem svega mi, moram mu nešta odnit inače mi neće napisat kako valja pa ću morat poć radit a ja uvik rečen, daj Bože zdravlja i bolovanja!
- Meni to nezgodno…skupo je ovo znaš i sam.
- A bome koliko si ti dao toliko ti dam i kvit, ne moraš na meni zaradit.

- Eto ti, tako sam ti ja prodao poklon a tebi evo trista kuna.
- Hahaha, kad mu sad kostolomac otvori viski, hahaha!
Ček'…evo tebi druga, e tako i fala ti.
- A fala tebi, taman ću ovo dati rodici da ti sutra ne dođe praznih ruku!

Trči vrijeme

Za dobar post potrebno je: Posni sir i komp! Posni sir daje inspiraciju a komp me čini da ništa ne činim.


Original Video - More videos at TinyPic

Doktori preporučaju čašicu vina e pa, Sretan ti treći rođendan blože!
P. S. Nemojte da Ona ili gospodin na Eks ovo vide jer će me vrbovat u vladu a tamo sama voda!

Vi gore-može li gore

- Dobar dan!
- Dobar dan i tebi ljepotice, sjedi.
- Evo sjela sam.
- I?
- Ja radi posla.
- Jes'li svršila što?
- Rijetko bogami.
- Makar osnovnu?
- Aa to, imam ja i srednju.
- Tri ili čet'ri godine?
- Pet.
- Pet?…Ima te škole?
- Kako ne, ja išla pet godina, bogami.
- Radno iskustvo, jesi li radila što do sada?
- Jesam, u stranci.
- Pa?
- Pa radila sam, prala prljavi…ups, i tako to.
- Pa?
- Nabavili novu veš mašinu.
- I šta sad? A imaš li kakvog iskustva sa ovcama.
- Ovcama? Imam, uvijek prije spavanja brojim ovce.
- Ne mo'š spavat' ha?
- Na jedno oko, nikad se ne zna.
- Evo nudimo ti da budeš čuvarica stada.

A biti čuvar-ica stada, čoban-ica ili pastir-ica je odgovoran i težak posao. To je posao koji je izložen svim vremenskim prilikama i neprilikama, divljim zvijerima kao što su vukovi, zmije, lisice, čaglji, ne Jole, i „kokošarima“. Pa nesnosna hladnoća, vrućina, vjetar s Dinare i kiša a problem je što nema ili rijetko ima šeksanja.
Čoban za sobom ostavlja opipljive, njuhu prepoznatljive i uočljive tragove i lako ga se nađe po brabonjcima, na tlu i u gaćama.
Po takvim tragovima su mnogi i pronađeni i upućeni da otvore „tihi obrt“ u remetinačkoj industrijskoj zoni.
Daju po miomirisu „kokoš anel“ i obično reduciraju vokabular, kad se štedi na svemu onda mora i na riječima. Strane jezike koriste u dijalozima s bravima, pasima, vjevericama a ponajviše s kunama.
Dobra osobina je što ima vremena za spremiti magisterij ili doktorat kao što su mnogi u vrhu stada to i napravili.
No nije bitno kako je pastiru jer on je plaćen za taj posao, već je bitno kako je stadu, stoki sitnoga zuba i bez zuba.

Stado valja biti zadovoljno i sretno, zaljubljeno i pupasto da bi bilo koristi od njega. Stado valja da je veselo jer posao ako se ne radi s pjesmom osuđen je na propast.
Ako toga nije stado postaje dišperano i nepredvidljivo te se može otisnuti na tuđu livadu pa se najesti mlade djeteline i pocrkati.
Zna zakrčiti putove, stati pred tenkove, propinjati se na zadnje noge i pastiru nabiti roge a bogami i zabiti rog u mekano meso ili učiniti ga na lešo šetnjom kroz minsko polje.
Dobar pastir mora znati i valja paziti kako i kad se smije, s kime i koliko, stado seksati što je od velike važnosti jer jedino tako možemo dobiti ekološki čistu janjetinu. Ovce plave krvi.

A dok smo bili u onoj truloj Jugi nije se moglo ne primijetiti da je najviše novorođenog blaga došlo na svijet baš u znaku vage. Odmah se primijeti da su to mnogi pogrešno razumjeli pa skontali da su rođeni janjci ne u znaku vage nego za na vagu što je ostala navada oliti običaj i dandanas.
A zašto se najviše blaga rađalo u vagi? Jednostavno zato jer kad muški dođe iz Švabije sa bauštele za Božićne i Novogodišnje blagdane među svojim stadom i ostane do Tri Kralja, nema ni jednoga dana da nije „mokar“, ono, popilo se jebiga.
A sutra valja putovati pa onda tu noć pred polazak ga zavilaši i dok on gore bauštela ovamo raste i pupa pa u rujnu kroz vunu poviri mali ili mala članica stada.

Sreća je da imamo i duhovnih pastira koji priskoče u svakoj prilici i kad treba i kad ne treba pa poprave ili naprave ako nije bilo dobro a i kažnjavaju mlade muškiće da vide kako je biti pastir.

- Eto, imaš čast postati pastir-ica!
- Haha, a bogami sam mislila da ću morati otvorit tihi obrt.
- Prihvaćaš?
- O jes, a kakvo zvanje ću imati?
- Premijerka brava!

P.S.
Za primijetiti je da se ponovo sve više djece rađa u znaku vage!