|
Avantura
Tridesetpetogodišnja Mica je bankovna činovnica a kod poslodavca i među kolegama slovi kao vrijedna i omiljena osoba. Udana je i majka osmogodišnje curice i šestogodišnjeg sinčića. Micin muž je zaposlenik TLM-a na mjestu poslovođe a stambeno pitanje su riješili tako što su sagradili obiteljsku kuću u Bilicama, dakle sjeverna periferija grada. Istina posla oko kuće još ima ali dajbože zdravlja pa će sve doći na svoje.
Te petkove večeri nije bilo nekog posla a i inače nakon 19 sati nema klijenata pa se dosađuju do 22 h da bi odraditi osmicu.
Već neko vrijeme na njenom šalteru dolazi uglađeni gospodin tridesetih godina lijepo je gledajući i uz duhovite dosjetke uspijeva izmamiti njezin osmjeh. Tako je započela njihova priča.
Prvi spoj, moglo bi se reći, bio je u kafiću iza zgrade banke na kavici uz vickavi razgovor. Već od tada se ćutio dolazak roja pčela, primičući se sve bliže medu.
Zdenko bi, što se njega tiče, odmah išao dalje ali, inače vrckava, Mica je bila oprezna i sve bi na tome završavalo jer Mica ma koliko bila željna života odbacivala bi pozive imajući na umu svoga muža i djecu. Zgodna i pupasta, zamamnih oblina nije mogla proći nezapažena i ona je bila svjesna svoga izgleda, svjesna da je „bokun ženske“ ali bome i svoje pozicije, udane žene i majke.
Zdenko, gospodin privlačnog izgleda komu nije manjkalo upornosti doista je bio kavalir i znao je slatkorječivo podilaziti s nadom da će se upornost isplatiti, upornost mora pobijediti.
Petak večer je a Ona se dosađuje iza šaltera kao uostalom i njene kolegice ne znajući kako skratiti vrijeme.
Uto se na vratima pojavi On. Mirno je prišao šalteru sa spremnom karticom i osobnom iskaznicom između kojih je bio papirić na kojem je pisalo: „čekat ću te u kafiću“.
Nisu komunicirali mobitelom iz predostrožnosti, k vragu ko će uvijek pamtit jeli obrisala poruku ili nije, jeli obrisala zadnje pozive ili nije a to može biti minsko polje.
Primila je karticu i osobnu skupa uz prijatan osmijeh, mahnuvši kapcima ispod kojih se skrivaju zelaste oči. Uzvratio je sretnim licem a ona je profesionalno upitala koliko podiže. Papirić je ubacila u svoju boršicu i odradila transakciju.
Tek dobrom poznavatelju a to je Zdenko osjetio, bile su vidljive male nespretnosti i uzbuđenje ma koliko to vješto skrivala. Leptirići čine svoje.
Nakon desetak minuta pošto je Zdenko izašao ona se obratila šefici smjene sa pitanjem može li malo otići do poljane protegnuti noge. Šefica je dobrodušno uz smiješak kimnula glavom i dodala da može otići i kući jer tih dva sata do kraja smjene ništa se neće dogoditi a ako baš zatreba ona će je zamijeniti.
Našli su se u kafiću, naručili po jednu „malu“ i kavu pa uz slatkorječivo obigravanje potrošili po dvije cigarete.
Upornost se isplatila, nije srce od kamena i Mica je popustila. Ići će s njegovim autom a njezin „uno“ će ostati na parkingu pa će se u povratku kao i svake večeri odvesti doma.
Sjeli su u „pežo 405“ i okrenuli magistralom u pravcu Brodarice. Bila je sredina ožujka ali sa izrazito toplim vremenom pa je doista šteta ne iskoristiti tu blagost.
Na samom ulazu u Brodaricu sa strane Šibenika je plaža sa velikim prostorom za parkiranje i pristanište popularno zvano „rezalište“ ili od milja „rezać“. Nekada je tu bilo rezalište starih brodova pa je po tome i ostao naziv ovog popularnog svratišta, ali sem prezervativa i papirnatih maramica nema tragova drugog hobija a pogotovo ne starih brodova i nekadašnjeg rezališta.
Samo mjesto poznato kao noćno ljubavno sastajalište i kako rekoh sa razasutim potrošenim „kabanicama“, podiže adrenalin, daje poseban štih i podgrijava želju, dajući putokaz srcu radi čega se i dolazi tamo u to doba. Morska muzika i miris soli, spušteni sicevi i uzavrela krv dobar su preduvjet za put u središte radosti, užitka i strasti. Put u svjetlucavi svemir. Ma tu sve miriše na ljubav.
Mala betonska građevina ravnog krova koja je služila za ostavu alata još od vremena rezališta imala je željezna vrata i mali prozor sa rešetkama. Smještena je pedesetak metara od mula prema magistrali i poslužila je I.M. da se udomi. Samotnjak i beskućnik u poznim godinama tu je životario bez struje i vode preživljavajući od zeru socijalne pomoći. Nije bio sasvim „svoj“ pa je odbio pruženu pomoć da ga se smjesti u starački dom. Kako je živio ne trebam opisivati, zamislite si? Ali je volio, i ako je jako slabo vidio, po noći zaviriti u auto i uživati u pogledu na tijela koja se izvijaju u grču, znojna i zadihana boreći se kao da su krvni neprijatelji u areni.
Virio je I. M. i često bio potjeran ali s vremenom su se navikli na njega pa ga nisu niti obadavali.
I.M. je tu boravio nekoliko godina dok jednoga dana, a sve upućuje na to da je bilo namješteno, nije izbio požar u njegovom brlogu dok je on poš'o do mora donijeti vode za toćati krastave noge.
Proplakao je I. M., proplakala je duša samotna i ako tu nije bilo uvjeta za život on je našao svoj mir i svoje kino, imao je svoj život. Smetao je tajkunu koji je otkupio sve okolo pa i taj komad betona. Taj dan kad je gorjelo i nakon što su vatrogasci ugasili ostatke, njega je „hitna“ odvela i nije se više vratio. Smješten je u staračkom domu u Vodicama. Kad su se vozila udaljila tajkun je naredio bageristi da probije betonsku ploču da se slučajno I.M. ne bi vratio.
Te večeri nešto prije 22h pežo se vraćao nazad u Šibenik. Napustili su Rezalište i uputili se prema gradu da bi Mica mogla uzeti svoga „una“ i odvesti se kući.
Sve je bilo uobičajeno osim jednog detalja. Kad je ušla u kuću muž je primijetio otečeno lijevo koljeno i krvavu posjekotinu. Pitao ju je pogledom, „što ti se dogodilo“?
Kiselo se osmjehnula odložila boršicu i sjela.
- Ne'š se smijati kad ti rečem?
Malo je molao oštar pogled jer očito, kako je počela priču, nije bilo ništa strašno.
- Naravno da neću, što ti se dogodilo?
- Ma…kad sam došla do auta i izvukla ključeve iz torbe ispali su mi na pločnik i prije nego sam se sagnula da ih dohvatim neki čovjek se tu stvorio, sagnuo se i uzeo ih a ja valjda iz straha što li, potegla sam ga koljenom u usta.
Muž je slušao raširenih očiju i otvorenih usta, totalno začuđen a Mica je nastavila.
- Onda je on pao ali se ubrzo pridigao i izvukao maramicu iz džepa jer je krv liptala iz usta i nosa.
Htjela sam se ispričati ali mi riječi nisu izlazile na usta, bila sam prestravljena i nisam znala što ću učiniti. Onda mi je pružio ključeve i produžio dalje ne osvrnuvši se. Eto.
- A joj.- zagrlio ju je.- Stvarno mi je žao i tebe a bome i toga čov'ka koji je nastradao na pravdi Boga. Ali znaš što…moramo odmah na“hitnu“, nema čekanja.
- Na „hitnu“!- čudila se Mica.- Ma proći će ovo i ovako, stavit ću flaster…
- Ni govora, može biti belaja, ajde u kupaonu ako trebaš a ja ću se javiti maloj da zna di smo i idemo.
U hodniku pred vrata od „hitne“ čekalo je nekoliko osoba, kao i obično. Mica je prije nego su ušli povukla muža za rukav u stranu jer je primijetila onog tipa koji je dobio koljeno u nos i usta i to mu je rekla. Onda je muž povirio da ga bolje pogleda i rekao joj da bi mu se on bar ispričao u njezino ime. Ona je malo negodovala ali je popustila i rekla da će ona ostati vani jednu popaliti kad već valja čekati red. Bilo je blizu 23 sata ugodne i tople ožujske noći.
S noge na nogu došetao se do skupine pred vratima „hitne“ i poželio dobro večer. Promrmljali su i kimnuli glavom a on je usredotočio svoj pogled na čovjeka koji je držao maramicu na ustima.
- Boli prijatelju?- Ta konstatacija ujedno je bila i pitanje na što je ranjeni kimnuo glavom.
- Bome kao da te konj opalio kopitom ha.- Pokušavao je biti duhovit muž. Čovjek je progovorio otvorivši krajičak usana, frfljajući a da i ne zna s kime razgovara.
- Nije konj, prijatelju, nego kobila!
Ovo se mužu nije baš svidjelo pa se nasilu nakašlje i malko se pomakne ali tako da je svom težinom cipelom nagazio na ranjenikov nožni palac. Ovaj je suzdržano zastenjao a onda se muž nagnuo da mu prozbori na uho. Ovako reče.
- Znaš, ja sam muž od one gospođe što ti je stukla usta i nos i htio sam ti se ispričati u moje i njezino ime za tu nezgodu ali sad neću. Sad kad si je nazvao kobilom stvarno neću.
Čovjek je u licu poprimio boju sira i gledao ga razrogačenih očiju ne prozborivši ni riječi.
Vratili su se doma oko ure po ponoći sa tri punta na rani a i primila je injekciju protiv tetanusa, naravno ostalo je još primiti dvije ali dosta kasnije.
Raspremili su se za postelju, legli i ugasili svjetlo. Poželjeli su jedno drugome laku noć, okrenuli si leđa i utonuli u svoj svijet.
Mica nije mogla zaspati pa je proživljavala avanturu, čeprkajući po svakom detalju.
Došavši na Rezać stali su gdje su mislili da je ok i Zdenko je ugasio makinju. Zatim je polegnuo siceve i opružili su se naslonivši glavu na naslon zadnjeg sjedala. Ponudio ju je cigaretom i pripalio sebi i njoj. Krenulo je milovanje. Napola popušene cigarete ugasili su u pepeljari na vratima jer više nije bilo moguće ostati miran, nije bilo vremena, kemija je ključala.
Svu odjeću su skinuli i stavili je iznad glave kod zadnjeg stakla a onda je igra počela.
Bili su to mirisi najljepših ruža, zahvati talentiranih 'rvača, borba ravnopravnih boraca, tekli su sokovi egzotičnog voća.
Bila je to razmjena virusa i bakterija, masiranje ljepljivom medovinom, bilo je to umivanje kapljicama znoja.
Otkrivala su se nova nebeska tijela svjetlucava i tako bliska i stvarna da ih se moglo rukom dohvatiti.
Naišao je mekani plavičasti oblak i na njemu su otpočinuli a nigdje na vidiku kopna, nigdje na vidiku mora, nigdje niti praznine. Ta ispunjenost ih je držala kao balon napunjen helijem a mutne oči su isijavale sreću. Zadovoljstvo je izmamilo uzdah.
Kroz poljubac prišaptala mu je na uho.
- Otvori prozor tako mi je vruće.
Pridigao se i spustio staklo na vozačkoj strani, vrativši se u prvobitni položaj dohvatio je cigarete. Mica je bosu nogu preko njegovog tijela ispružila vani i uživajući u dimu cigarete micala i kružila stopalom po zraku van auta. Drugu nogu je skvrčila u koljenu i igrala se s ručicom mjenjača.
Bili su slomljeni, umorni, sretni i zadovoljni a onda se Zdenko uspravio u sjedećem položaju jer se neko približavao autu, lagano ali primicao se. Mica je bila u svom svijetu i nije pratila što se događa.
I.M. je bio blizu ali onako ćorav morao se skroz primaknuti ne bi li što vidio.
Misleći da je iz auta pružena „šaka“ namijenjena njemu ispružio je ruku na rukovanje uhvativši stopalo.
- Dobro veče' kako ste…..
Krik…Mica je prestravljeno kriknula i naglo povukla nogu unutra i tako pogodila Zdenka u facu koji je taman zaustio da potjera nezvanog gosta.
I.M. pobježe koliko su ga noge nosile a njih dvoje su pokušavali zaustaviti liptanje krvi.
San je zagrlio i uzeo zadovoljno tijelo a na usnama je ostao sretni osmjeh! Laku noć!
|
