fra gavun

Plavojke

Probudio sam se sanjajući da su naši vladari dali Milu hrvatsko državljanstvo, zlu ne trebalo, i da je Jurac dobio posao u Crnoj Gori. Ruka ruci nismo turci. (nije k)
Odmah sam se skočio iz postelje i upalio komp. Prvo na poštu... evo ga mail.
Prijateljica se fali kako uči slovenski jezik, vjerovali ili ne da može ići raditi pod stare dane (pardon) kod slovenčadi u svojoj struci.
Učenica slovenštine je dr.
Pozdrav gospodinu Milinoviću.
I požali mi se kako susjedi imaju zajeban jezik, težak za učenje a da nije puka klapnja evo što mi je poslala da se uvjerim iz prve ruke.

"Iz Lekove domače lekarne sporočamo
da je v trgovino prišla nova tabletka - Viagra Light,
ki kurca ne digne potpono, ampak je primerena za
dober izgled v kupalnim gaćam."

Eto što su škrti slovenci, i na tome štede. Zašto je Slovenija puna Mujota, Suljota i Izmeta?
No dobro mi je došlo ovo što sporočajo, ideja je pala na plodno tlo u pravom trenutku. Naime prijatelju je danas roćkaš, ne znam točno jel' pet jedan ili pet dva ali da je na kraju veljače znam sto posto.
Vozim prema lekarni kupiti koju tabletku za poklon prijatelju. Znam da je jedna dežurna i da će mi Ona reći „samo za hitne slučajeve“. A što može biti hitnije od ovoga, reći ću ja.
Dobro je, razumjela je.
U povratku sam odmah svratio do njega, kontam nešto kad sam već potrošio za poklon da štogod i šalabrcnem, makar da ručak utučem nije vrag da neće proslavit.

Bješe mu i ljepša i bolja polovica isto doma, a kad je žena u kući onda je i klopa na vidiku. Tako da sam ja pripremio trbuh na spoj s kalorijama i maliganima a jezikom vlažio usta.
- Dobri dan, evo me ja.-
- Ooo vid' njega, dobar dan, blažene oči da i tebe vide, ajde sidi.- Jave se skoro sinhrono kao da su vježbali.
Stavim ja na stol umotani pakečić i rekoh:
- E pa sretan ti roćkaš mladiću, evo i jednog malog poklončića hehe.-
- Fala fala, hehe.-
Žensko ka' žensko znatiželjno, uzela je onaj pakečić, nekoliko puta okrenula u šaci i zagledala uz zagonetni osmjeh. Ne mogavši čekati otvorila je. Onda se uvatila kliberit' ne znam jel' od radosti ili joj je doista bilo smiješno ali smjeh je bio zarazan. Podiže se i on sa stolca i pogleda pa se suzdržano osmjehne. Veli Ona.
- A zašto ovo?-
- Kako zašto?-
- E, baš ovo.-
- A čuj, mislio sam se što da mu kupim i onda mi pomogne jedan mail a znam da su to poluautomatske godine pa rekoh taman....-
- Aaa, kakve godine?-
- Oću reć vi ste u godinama kad je poluatomatika na stvari...-
- Kakva poluautomatika?-
- Ono, diže se ručno a spušta automatski...-
- hhhhhhhhhhggahhhaaa, ae k vragu na.-
On je mirno promatrao, smijuljio se i slušao a onda reče.
- E da znaš prevario si se.-
- Dajbože, a neka stoje možda zatrebaju.-
- E jesi jesi.-
- Hehe, i bolje.-
- Postao si zaboravan, hehe.
- Ma je.-
- E jesi, meni je 29-og rođendan hahaha, vi'š da si se zajeb'o.-
- A? O'š reć' ništa od fešte ove godine.-
- Ništa.-
- Cc majku mu stvarno se zajeb'o, a ništa, daj mi te „bonbone“ da ih spremim.-
A Ona brže bolje „bonbone“ tutne između blizanki pokazujući mi „šipak“ od prstiju.
- Aha, da ne bi.-
Jurin sindrom, niti je'o niti jeo!

Džada

Teška su vremena, vlada besparica i nepovjerenje, nitko nikome ne vjeruje i u takvim okolnostima evo de Jure i de facto jedan veliki posao, gradi se džada.
No problem nastaje kad nitko neće da financijcki potpomogne, pa niti banke iz Europe i tako čitav projekt visi o koncu.
U takvoj neizvjesnosti čini mi se da će dio onih sredstava što je namjenjen kao injekcija našemu posrnulome gospodarstvu otići kao financijska potpora Juri, da bi se dobio posao stoljeća i krenula graditi džada u Crnoj Gori.
Sve su ruke namazane onom finom mašću i navučene rukavice jer čuje se; nedajbože da bi vlada njima pomagala ta oni su privatna firma i kao takvima ne smije im se dati potpora. Puhni mi u oko!

Tu radosnu vijest da hrvatske firme ipak imaju zaleđe, da imaju potporu, da vlada stoji iza njih, naša je premijerka požurila priopćiti Milu.
Milo je sazvao uže rukovodsvo u proširenom sastavu da utanače još neke detalje prije konačnog dogovora i čeka se dolazak lijepe komšinice.

- Ajde jado šćedi ođen da se dogovorimo i dodamo još po koji izlaz sa ove autodžade dok ne dojure oni de Jure i de Fakto.-
- Evo šćedim...a što će nam toliko izlaza sa džade zaboga?-
- Radomire avetinjo jedna kako što će ni. Prvo oni moraju prifatiti poso jer inače propadaju a mi ćemo malo džontat. A kao drugo svuđe ćemo napraviti fabričke zone... za fabrike duvana a za to ni trebaju prilazi.-
- Ada imamo planirano već deset zona, bogomi.-
- Neka njih, bogomi koliko sade proizvedemo cigara malo bi nam bilo dvaest fabrika, neka njih neka i dodaj na svakijeh deset kilometara ona odmorišta.-
- E ova ti je pametna, valja šofer da se odmori...-

Upada Radoica.
- Knjaže Milo javljaju sa Lovćena da su ih viđeli kod Rijeke Crnojevića i piče prema Podgorici, oću li postrojiti vojsku?-
- Ajde jadan ne avetinjaj nijesu još pasali Rijeku, čekaj nije preša.-
- Kako znaš Knjaže?-
- Jado jadni i ti bi to viđeo da imaš ovako dugački vrat ka On, ajde sad vanka i čekaj naređenje.- reče mu Radomir.
- Đe ono stadosmo Radomire.-
- Kod pušenja bogomi.-
- Dakle proširiti ćemo plan za još četiti zone... što no tutnji Radomire?-
- Ma ništa vala, ono Radoica piša pa puštio malo zdraka.-
- Zdravoga li đetića, mašala... Dakle dogovorili smo se da im džontamo još četiri zone i ova odmorišta, vala brat-bratu nije mlogo da su ljudi oni bi to sami učinjeli i da im se ne zbori, bi bogomi.-
- Ada vala svaka ti je na mjestu. Nego reci mi oćemo li postrojiti cijelu vojsku?-
- Đe jadan, đe će stat trista vojnika avetinjo jedna, dosta je pola.-
- Dobro zboriš. No ako slučajno i prifate poso, čuj mene, kad prifate poso oćemo li mi prifatit njiovo traženje da dovode i svojega popa sa sobom da im blagosilje rabotu?-
- Prifatit ćemo bogomi, ada valja biti čoek jadan, kad oni prifate naše zagovore i mi ćemo njiove čoče.-
- Bogomi neće ti to ni narod ni naši sveštenici dobro dočekat.-
- Đe neće avetinjo, koje neće dobro dočekat?-
- Pa njiova popa čoče, reče li da ćemo prifatit.-
- Rekoh bogomi i oćemo, samo ćemo naredit da ga ne pušte preko granice jadan, ima li još nešto.-
- A da Radoicu pošljem po kitu cvijeća da daruješ onu ljepoticu a?-
- Ne vala, niti kitice.-
- A što ćeš joj stavit u ruke.?-
- Baksu onijeh finijeh cigara jadan, što će joj ta travina.-
- Ali oni ti ne puše, Knjaže.-
- E ovi put ima da popuše bogomi.-

Gledao sam

Sjedili su jedan do drugoga (ili se reče jedna do druge) drug barba Luka i drugarica Jaca. Drug joj je nešto šaputao na uvce skupljenih obrva a Ona je imala facu kao da mu je smrdilo iz usta.
Vidio sam i klobuk od Bana a kasnije sam vidio i Marjana.
I opet mi se vrati ona rečenica; „da neće biti fikus nego kaktus i da će bockati vladu“? Jel' cijelu vladu?
Điđimilinović je bio zauzet važnim razgovorom na mobitel, mislim da je ugovarao prodaju cjepiva.
Kao miš iz ulja virio je bivši.
Stigli su crni tonobili i izašao je kaktus Stipe sa suprugom. Onda su sjedili, Kaktus, Kaktusica, barba Luka pa Jaca, nema Seksa?
Onda je telka prikazala braću Bajić. Jeste li čuli za braću Bajić? Gradonačelnik je iskrcavao nešto u bajićevo uho, nešto važno jer je skupio obrve i štekćao kao gevermašina a Bajić se smijuljio.
A evo Seksa, sjedi do Jarnjaka i igraju šah pogledom... ne'ko je najebo kad se oni igraju. Iza njih je žmirkao Primorac.
Onda je netko opalio, mislim top, i stupila je na pozornicu obitelj Josipović. Ivo, Tatjana (sad će se neke Tatjane uobrazitiJ) i Lana.
Zvona, rukovanje, trube i Himna. Bilo je lijepo i profesionalno.
Al' brate ovi pokvareni novinari i scenaristi, režiseri i redatelji vode mi oko tamooo daaaleko... dalekoooo ..., tamo do Bajića.
Sad već predsjednik gospodin Ivo, doista gospodin, taman čita kako će biti neumoran borac protiv korupcije i kriminala a oni, scenaristi i redatelji, pokazuju Bajića.
A do Bajića je zna se, glava grada. Skupio čo'ek obrve, stisnuo kapke i gleda kroz uski prorez, tako On gleda od dragosti, kad je veseo i misli se:
„Sam' ti kaki... aha malo mror... mogre....sutra... a da je bilo Boga u ovom nevjernom narodu pa ovako sastaviti glavare koji znaju delati a ne te knjiške moljce.
Ja, jA predsjednik, vrhovni zapovjednik, gradonačelnik, kardinal i predsjednik vlade, drugi gradonačelnik s juga bio bi predsjednik Sabora, ministar kulture i školstva, ministar privrede i trgovine i rodilišta.
„Ko je jamio jamio“, ministar prometa i svih veza. Svih brate i brodskih i autobuskih i onih rodjačkih... svih. Pa onda ovi što vode nogomet... ma ima brate potencijala za dvije države i još bi ostalo da bi cijelu Europu zadovoljili i pitali bi imali još tak'ih.
E moj narode, sad bi o'de pjevao pravi pjevač da sam ja predsjednik... da sam ja Josi...
plju da zlo ne čuje di će se on uspoređivati sa jednim vjernikom kao što sam Ja komunjara jedan.“
Potom je prošetao Jelačić placom, zastade pa sjetno reče: „E moj Bane ostaješ i dalje na istome a da je bilo pravde mog'o si promijeniti konja.“

>Post

Post u trbuhu, post pred očima pa mi reci da nisam vjernik a jedva funkcioniram o' gladi. Kruli brate ne ide to lako, muke pričati i ja ti uzmem šaku gavuna, dobro dvije šake, bacim u brašno pa u vrelo ulje u tavu.
Evo ga stiže prijo Svetin.
- Dobar dan, hik, susjed, hik, miriše kod tebe a.-
- A je evo taman frigam mrvu gavuna, još malo pa je gotovo.-
Reda radi ponudim čovjeka i on bogami sjedne.
- Ae, hik, sjest ću malo s onom mojom sam se opet posvađao, hik.-
- Eto vraže šta je sad bilo.-
- Rekla mi je da sam prase pijano.-
- Ma di pijano....?-
- I ona je pekla neku, hik, ribu jer joj se naručio dragi brat na ručku.-
- Aha onda si već ručao.-
- Nisam ni mrve, hik, stavio u usta.-
- A šta je bilo?-
- Postavila je stol i ja donio vino, hik, bile dvije boce, one od dvije litre, u jednoj je falilo tri prsta a u drugoj je bilo skoro pola, hik-
- E.-
- I viče na me da, hik, što sam donio obadvije i neka prelijem u jednu, hik, ja kažem da ne može stat' jer fali u ovoj samo tri prsta, hik.-
- E normalno.-
- A ona kaže, hik, „glupane a ti prelij u tu drugu di ima manje“, i ja uzmem boce i pođem u banju povr' kade ako se teke prolije, hik. Ono što je ostalo da se opet ne bi ljutila, popijem.-
- Onda si dobro potegnuo gospemi i to na praznu mješinu, i šta ti je rekla.-
- Šta mi je rekla... potrala me da šta ja nju zajebajem i da sam ono, rekoh ti već.-

- Evo ih ae maši se dok su topli a ja ću poć donijet' malo vina iz konobe.-
- Ma evo da ne rečeš da neću, samo ću ove s kraja.-
I bogami bješe od riječi, uzimao je samo one s kraja -do kraja.
I tako ti ja postim uz post.

Ruže

Penzića Ivu i njegove ukućane napao je nekakvi virus pa im bacilo na trbuh, da 'prostite zahod je bio prometan kao remetinački hotel, a šta,š sve se živom čovjeku događa. Onda se Ivo sjetio pa je dijelio brojeve ukućanima da se zna kad je čije vrijeme za sranje. Vrijedilo je to do prvog cunamija, „pazi po hodniku ćeš“, onda je pomagala samo brzina.
Dobro, no zapeo on da će poći do grada, valja uplatit' loto a treba i do poljoprivredne skoknut' kupiti malo sjemena i tako to. Bješe to samo izgovor za ženu mu i ukućane a u stvari poš'o je s namjerom da kupi buket cvijeća za Valentinovo. Odavno to nije učinio i baš mu se prohtjelo da je obraduje.

Kalaje se Ivo niz one uske uličice sa buketom u ruci da što prije dođe do busa jer mu se već javio „glas“ iz unutrašnjosti pa da ne bude belaja valja požurit'.
Što brže hoda a ono „glas“ postaje učestaliji pa je poslao k vragu i sebe i cvijeće. Ne može brate, došlo i gotovo, sila, mora se.
Zvijeri očima mukom orošeni Ivo lijevo i desno imali makar nešto da sliči na zahod, da se mrvu skrije i ako doduše nema prolaznika. Nije brate red da to učini na sred ulice, i mačka se pritaji a kamo neće čovjek. Ma jok, nema a olakšati se mora.
Počeli su ga 'vatati fumari,
„Materemiisove moram negdi“, s mukom reče i zagleda okolo tražeći makar kakvo gnijezdo.
„Nije ni ovo, ovo je portun... ček ček... je školjka“. Ovo je kao oaza u pustinji ili zgoditak na lotu. „Fala ti Bože evo u zadnji čas“.
Sad više nije pitanje čije je, pošto je, nego šuti i radi.
Uleti mučenik unutra i malo pritvori vrata da se skrije. Gaće su same sletile prema dolje i sjedne... cunami....aha, olakšanjaaa.
E onda preporođen pogleda okolo sebe tražeći papira... mrda se... školjka se mrda pod njim, nema ni vodokotlića...šta je ovo?
Vidi tamo naprijed skale koje vode gore u kuću... 'bate ovo je samo portun.
Uletio je Ivo u nečiji portun gdje je iza vrata netko ostavio novu školjku.
Nema ni papira... majica... isparao je komad i obrisao se, podig'o je krpice zakopčavajući se i bacio pogled na djelo. Sad je vidio da je prvi korisnik tek kupljene školjke...
Čuo je glasove pa je onaj buket posadio u školjku i tako je pokrio tragove svoje posjete. Istrčao je vani taman toliko brzo da ga ne vide jer gore, na vrhu skala otvorila su se vrata i dva su čovjeka izašla vani. Otiš'o je po novi buket.

- A'e pa navrati kad dođeš u grad jeba ga ne viđamo se od kad smo pošli u ovu prijevremenu.-
- Uvuci majicu pod kaiš prehladit ćeš se, mi smo u godinama kad nam svaki kurac smeta pa i on.-
- A i ove majice... sva se iskidala od potezanja.-
- Ae pa navrati i ti do mene pa ćemo štogod bacit na gradele.-
- Oću ne trebaš me molit'.-
- Vid' ovo...cvijeće... kao u vazi, jes' ovo ti stavio a, ka' si bio poš'o po pivu.-
- Ma šta.-
- A jebenti pravi buket, haha.-
- Ma nisam brate, baci o'de pa ću ja odnijeti u smeće.-
- Bome neću neka stoji taman tako... pfuj, ovo cvijeće današnje ne da ne miriše nego smrdi, nu.-
- Fuj, a kako i neće od pustih kemikalija i sranja.-
- Idem ja da mi ne pobjegne bus pa se vidimo, aebog.-
- Ae vidimo se.-
Navečer je stigla poruka: „Fala ti na poklonu, šteta majice“.

Frčak

Ljudi prolaze a bura zviždi
u po dana sve im se vidi
ne poštuju ni crkvu ni zvono
na sred ulice rade ono!

Čitam u vijestima kako brazilci dijele milijune kondoma radi karnevala.
Zanimljivo je kako se taj narod maskira.

Veljača je doista posebna. Odma' s početka sv.Vlaho, Blaž i Tripun uz mimoze otvaraju ovaj ženski mjesec.
Onda nekima dolazi dan zaljubljenih i vrijeme mononukleoze a sve to u doba maškara.
I kad se sve to ispuše stiže vrijeme korizme. I to je, rekao bih, jedina svjetkovina koja se u potpunosti štuje i provodi u život, jer u korizmi se valja nečega odreći a mi već duže vremena to činimo oću reći odričemo se svojski i iskreno tako da smo sudeći po tome najveći svjetski vjernici.

Sve to je začinjeno mijaukanjem, gonjanjem, i mačorskim udvaranjem.
Iza stakla u verandi koja gleda na put stoji Micika. Ispred je terasa prekrivena loznicom i još nije obrezana.
Preko puta je Milanov dućan i on stoji uz staklo jer vani zviždi bura i sunčano je pa iza stakla taman paše. Na loznici mačji par pokušava voditi ljubav i to je objekt gledanja Micike i Milana.
Stišću šake napeti u navijanju bez daha čekaju da uspije, voajeri jedni... a onda „aaa“, mačor propadne kroz loznicu i opizdi na beton. Uporni mačor skoči i opet se uspentra i opet uvati macu zubima za vrat i pokušava ono ali nema sigurnog oslonca za zadnje noge i opet opane.
Micika je izašla vani s metlom u ruci mašući i viče „mis, mis kvragu star ne muči je“, a stari opet zauzme ljubavni položaj.
Onda je i Milan izaš'o ispred vrata dućana i veli Miciki: „Susjeda, nemoj mi tući mačka.“
- Zovi ga, kvragu, neka ide doma vi'š da mi muči mačkicu.-
- Ma ke, ne muči on nju nego ona njega.-
- Neš ti, a vidiš da stalno pada.-
- Nije do njega ona je mlada pa mu se ne zna namjestit' e.-
- Je kako ne, kakav gazda takav i mačak.-
- Sreća tvoja da nemam masku a sad bi ti pokazao.- pričajući došetao je Milan ispod loznice i stao uz Miciku.
I dok su oni tražili razloge za i protiv iznad njihovih glava se stvarao život, doduše mačji ali život.
Za to vrijeme ja proslavljam dvije godine BLOGA a moja unuka roćkaš. Sretan ti rođendan najstarija!
Ima nešto u toj Veljači.

Kolači s debelom korom

- Dobar dan šta je kako si.-
- E bok, a bilo je i boljih dana.-
- Lako mi je za dane ali su i noći bile bolje.- reče Ona.

A jesu li?
Evo uzmimo šezdesete minuloga stoljeća kad su ljudi isto ronzali, isto se govorilo kako političari rasipaju, isto se išlo vani trbuhom za kruhom, isto bi zamirisalo proljeće i procvjetala mimoza kad su počinjali mali maškari, isto im se davalo svašta a ponajmanje novaca. Ljudi su bili obzirni kao i danas i pazili da ne povrijede osobu dajući mu novce, mislim nemo'š davati ono što sva'ko ima jer je to uvreda pa i malih ljudi oću reć maškara.
A mi bi u maškare išli po danu i to nedjeljom da nas se vidi, nismo se stidjeli skupljati hranu i nismo išli noću kao lopovi.
Te smo godine svratili kod moga kuma da se odmorimo. Skinuli smo maske koje smo sami izrađivali i posijedali u krug potkupljenih nogu na guvno i brojili „lovinu“ a meni kum mahne rukom s prozora da dođem u kuću.
On je razgovarao telefonom sa svojim sinovima koji bijahu vani kako su to onda govorili, „u tuđinu“.
Bio je ozbiljan i žmirkao je pa bi rukom trljao oči, sigurno zbog duhana, a svaki put kad bi progovorio prvo se nakašljao kao da mu neki vrag smeta u grlu. Ni jednu rečenicu nije dovršio jer bi izgubio glas, mora da je bio puno prehlađen, tako sam ja zaključio.
Kuma nije razgovarala sa sinovima telefonom a svako malo bi joj se uzdahlo i bile su joj puno mokre oči, valjda od kapule jer je spremala ručak.
Ja sam sjedio i jeo kolače koji su bili na stolu a kad je kum završio razgovor rekao mi je da sve kolače odnesem vani svojim prijateljima jer njegovi unuci ne vole kolače oni su daleko. Onda nam je dao neke zelene novce pa smo to podijelili.
Eh, sada umalo da nekad i povjerujem u te bolje dane a opet vrati mi se misao kako mogu biti bolji kad su mladi masovno bježali vani da bi mogli prehraniti obitelj.

Sinoć mi se javio mlađi iz Njemčije gdje zarađuje kruh i kaže da je gore puno puno hladno i da rade vani na otvorenom a da mu je od svega najteže kad dođe s posla u unajmljeni stan spremiti sebi večeru jer je gladan a ne da mu se jer je umoran.
Ja sam mu rekao da nije to gore nego je ovo gore a on mi je rekao da neka uzmem globus pa ću vidjeti što je gore a što dolje.

E moj Kume nije tebe boljelo grlo, nisi ti bio prehlađen niti je Kumu kapula štipala za oči ali ipak je danas bolje jer se ne mora bježati preko granice. Danas moraš poći!