Ruže
Penzića Ivu i njegove ukućane napao je nekakvi virus pa im bacilo na trbuh, da 'prostite zahod je bio prometan kao remetinački hotel, a šta,š sve se živom čovjeku događa. Onda se Ivo sjetio pa je dijelio brojeve ukućanima da se zna kad je čije vrijeme za sranje. Vrijedilo je to do prvog cunamija, „pazi po hodniku ćeš“, onda je pomagala samo brzina.
Dobro, no zapeo on da će poći do grada, valja uplatit' loto a treba i do poljoprivredne skoknut' kupiti malo sjemena i tako to. Bješe to samo izgovor za ženu mu i ukućane a u stvari poš'o je s namjerom da kupi buket cvijeća za Valentinovo. Odavno to nije učinio i baš mu se prohtjelo da je obraduje.
Kalaje se Ivo niz one uske uličice sa buketom u ruci da što prije dođe do busa jer mu se već javio „glas“ iz unutrašnjosti pa da ne bude belaja valja požurit'.
Što brže hoda a ono „glas“ postaje učestaliji pa je poslao k vragu i sebe i cvijeće. Ne može brate, došlo i gotovo, sila, mora se.
Zvijeri očima mukom orošeni Ivo lijevo i desno imali makar nešto da sliči na zahod, da se mrvu skrije i ako doduše nema prolaznika. Nije brate red da to učini na sred ulice, i mačka se pritaji a kamo neće čovjek. Ma jok, nema a olakšati se mora.
Počeli su ga 'vatati fumari,
„Materemiisove moram negdi“, s mukom reče i zagleda okolo tražeći makar kakvo gnijezdo.
„Nije ni ovo, ovo je portun... ček ček... je školjka“. Ovo je kao oaza u pustinji ili zgoditak na lotu. „Fala ti Bože evo u zadnji čas“.
Sad više nije pitanje čije je, pošto je, nego šuti i radi.
Uleti mučenik unutra i malo pritvori vrata da se skrije. Gaće su same sletile prema dolje i sjedne... cunami....aha, olakšanjaaa.
E onda preporođen pogleda okolo sebe tražeći papira... mrda se... školjka se mrda pod njim, nema ni vodokotlića...šta je ovo?
Vidi tamo naprijed skale koje vode gore u kuću... 'bate ovo je samo portun.
Uletio je Ivo u nečiji portun gdje je iza vrata netko ostavio novu školjku.
Nema ni papira... majica... isparao je komad i obrisao se, podig'o je krpice zakopčavajući se i bacio pogled na djelo. Sad je vidio da je prvi korisnik tek kupljene školjke...
Čuo je glasove pa je onaj buket posadio u školjku i tako je pokrio tragove svoje posjete. Istrčao je vani taman toliko brzo da ga ne vide jer gore, na vrhu skala otvorila su se vrata i dva su čovjeka izašla vani. Otiš'o je po novi buket.
- A'e pa navrati kad dođeš u grad jeba ga ne viđamo se od kad smo pošli u ovu prijevremenu.-
- Uvuci majicu pod kaiš prehladit ćeš se, mi smo u godinama kad nam svaki kurac smeta pa i on.-
- A i ove majice... sva se iskidala od potezanja.-
- Ae pa navrati i ti do mene pa ćemo štogod bacit na gradele.-
- Oću ne trebaš me molit'.-
- Vid' ovo...cvijeće... kao u vazi, jes' ovo ti stavio a, ka' si bio poš'o po pivu.-
- Ma šta.-
- A jebenti pravi buket, haha.-
- Ma nisam brate, baci o'de pa ću ja odnijeti u smeće.-
- Bome neću neka stoji taman tako... pfuj, ovo cvijeće današnje ne da ne miriše nego smrdi, nu.-
- Fuj, a kako i neće od pustih kemikalija i sranja.-
- Idem ja da mi ne pobjegne bus pa se vidimo, aebog.-
- Ae vidimo se.-
Navečer je stigla poruka: „Fala ti na poklonu, šteta majice“.
Post je objavljen 12.02.2010. u 09:29 sati.