Nije pametno niti pisati post u ovom tjednu kad je i tako post u petak al' eto tek da se javim.
Pazite se one: „jebenti ja čovika koji nema sto eura u žepu.“
To su vam oni ...ofili ne klanjajte se i držite ruku blizu zadnjeg žepa.
Jaca bi dodala.
- Evo i ja nemam sto eura.-
Nikad nema, i još bi rekla: „Puno mi je drago da je ove godine Uskrs i nama i njima u isti dan pa da vidim čija su jaja bolja.“
Lijepo provedite ovaj blagdan uz slasne bokune, dobru kapljicu i mrsna jaja.
- Maaaa, ozbiljno te pitam, kako sam ja nastao?- Pita malac.
- A donijela te roda sine, kao svu djecu.-
- Pih, te glupe ptičurine, zašto me nije ostavila kod Keruma ili Todorića nego kod vas?-
U prilikama kad čujem za neko rođenje, oću reći prinovu, meni odma' padne na pamet vrijeme kad je roda i u moj dom ubacila smotuljak koji se miče.
Kad sam saznao novost sjeo sam na kauč sa nekim čudnim osjećajem radosti i neizvjesnosti, nečega novog, stvarnog, veličanstvenog.
Smijuljio sam se pa onda značajno podizao obrve... počeo sam govoriti sam sa sobom dajući si komplimente.
Valjalo se dotjerati a ogledalo je učinilo da lik raste i raste a ono je postajalo sve manje dok nije došlo sićušno da se vidio samo djelić gorostasa.
Onoga u ogledalu sam uvjeravao kako je sada puno važniji, odgovorniji i pametniji jer je ostavio trag. Zapravo jednom riječi bi se to moglo nazvati, zbunjoza.
Nakom prvog plimnog vala, snebivanja i otpuhivanja viška zraka došlo je i ono.
Ček' malo pa nas dvoje smo troje?
I tu nastaje prekretnica.
Nakon četiri dana valjalo je poći pred rodilište i draga bića dovesti doma.
Trema? Ma jok, hehe.
Punica je išla samnom i bilo joj je zabavno moje ponašanje. Usput mi je davala savjete a jeba me blog ako sam ja išta čuo.
Rekli su mi kako je red darivati babicu sa napojnicom kad mi preda sitniš a ženi dati cvijeće. Bila je to '72-a godina pred Uskrs.
Ispred vrata rodilišta čekali smo, jedan zbunjenik sa pratilicom te ja sa buketom cvijeća u lijevoj i napojnicom u desnoj ruci i moja pratnja, punica. Šetuckamo sa nekim intimnim mislima i većinom gledamo u plafon. Svaka je minuta kao kamion.
Velika su se vrata napokon pokrenula i hodnikom su dolazili: babica sa djetetom u naručju pa dvije žene iza i još jedna babica sa djetetom.
Još dok su izlazili uz široki osmjeh pružio sam buket novopečenoj mami a nastojao se skoncetrirati na babicu i sitniš.
Koraknuo je i onaj drugi mladi tata ali naravno ja mu nisam dozvolio da stane ispred mene i prvi ugleda proizvod moga žumanjka. Procjenjujem situaciju.
Dok babica meni pruža dijete ja ću njoj desnom rukom staviti napojnicu u žep na bluzi a ona će mi dijete staviti na lijevu ruku.
Što je ko govorio ja ništa razumio nisam vođen željom da ne pogriješim i ne napravim krivi potez.
I sad ja pružam šaku sa napojnicom prema žepu a lijevu ruku namještam da prihvatim bebača.
Ne da. Ona ne da dijete?
Ja naprijed ona ustukne. Ja tražim žep jer se miče pa mi je ruka valjda pipajući dirala i ono što se ne smije a Ona se postavi treso. Puklo joj i o'palo puce sa bluze.
Ma što ne'š... uporan ja opet pipam a Ona kao da se ljuti. Onda mi je došlo do uha.
- Šta vam je čovječe?-
Uto me novopečena mama vukla za rukav i nešto govorila a onda sam okrenuo glavu da vidim što oće i dalje tražeći žep.
- Ovo je naš, ovaj drugi ne taj!-
- Aa? Šta... aa, aha.- Utoliko ja napipam žep i metnem onu napojnicu.
Šta ću onda sam pustio onog zbunjenika što se gurao da stupi ispred kad je već toliko navalio.
Eh jesu to iskomplicirali još meni nije bilo ništa jasno pa je punica uzela naše dijete a ona napojnica je virila iz žepa ali ne babice nego onog tatice?
A ja se zacrvenio ono ama.
Kako se neću zacrvenjet kad mi je babica opizdila pljesku a nemam pojma zašto.
Eto radi toga ja volim rode, donesu ti ga brate doma kao siti-expres i malac je odma isti ja.
Nisam odavno bio na sijelo kod susjeda, bistriti politiku, ogovarati ostale susjede, spašavati državu, ispiti koji kućerin i tako to.
Dobro je malo se odmoriti od interneta, sjedim u katrigu dok me ne sapne da se ne mogu ispravit, e zato je promjena dobra. Kaže susjeda Stana. „Neće to u moju kuću, dosta je meni interne za cijeli život.“
Bješe im i prijateljica iz grada u goste nju nisam davno vidio.
- Ma 'es vidio ovo a? Spremaju se naši Papi darovati jaje od dva metra.- Komentira Stana.
- Kolika je to bila kokoš..- Reče Joso.
- A koliko je tek ono drugo a?-
- Šta, jaje.-
- Ne nego ono što će nama darovat'.-
Ja sam pratio vijesti na telki i taman su pričali o pedofiliji kod nekih svećenika.
- A vid' ovo a.-
- Božesačuvaj šta je ovo došlo, neće čo'ek smjeti reći da je bio dijete. Što se ne uvate starijih kad im treba.- veli Stana.
- Hehe da ti je a.- bocka je muž.
- Ma je, da je meni do toga mogla bi' se upisat na vjeronauk kod onoga što voli badat.-
- A je mogla bi proć još ti nisu počeli zubi niknut.-
- A jeste li danas slušali oglase na radiju.- Okrene Ona priču.
- Jok.-
- Javlja se čo'ek. „Alo alo.“ „Da izvolite u eteru ste.“ „Oprostite opet sam falio“. Nakon dva oglasa opet onaj isti. „Alo alo jel' radio rintam?“ „Ritam je izvolite“. „Dobar dan, može li oglas.-
- Naravno izvolite.-
- Prodajem travu, telefon je ....“-
- E pa šta je čudno.- Veli Joso.
- A ništa, on slobodno prodaje preko radija a našega su ćopili za šaku trave.-
- Ovo je suha trava Stane.-
- Da kakva će bit' neće zelenu pušit.-
- Krave ne puše.-
- U to ti, kravetine puše gore od muških ka da ja ne vidim.-
Sad se javila i Marica oglasiti svoju nevolju.
- Lako je meni za to samo da plaće podignu, ne mogu od ove crkavice niti po mjeseca izdurat.-
- Ajde ti si na šukerovim jaslama nemo'š se žalit'.- Reče joj Stana.
- A šta je korist kad njega nema doma.-
- A je nezgodno radno vrijeme kod ovih novokomponiranih kapitalista, radi se od zraka do mraka, evo skoro je noć kad ja izađem, a tvoj?- pitam ja Maricu.
- A moj izlazi tek za pet godina.-
-?-
Eto tako, ovo je pravi pašnjak za mozak i dok se ćakula i pijucka Stana sprema ručak za sutra i uleti im sin.
- Maa di ti je novčanik.-
- O vrag odnio novčanik a što ne radiš nago prosiš cijeli život.-
- A znaš da ne smijem radit jer će mi onda skinuti ono što dobijam sa burze.-
Laku noć pameti.
Usijana lopta svojim je zracima dobronamjerno milovala šetače na rivi najavljujući skori dolazak proljeća a s njime i Uskrsa. (Uskrs je prva nedjelja punog mjeseca u proljeću.)
Radost se naprosto lijepila s lica na lice, toliko sretnih bića još nije viđeno od kad prase repom maše. Ogromna masa se veselo njihala, rukovali se, jedno drugome upućivali dobre želje i darovali se sa novčanicom od po petsto kuna.
Rekli bi dogodilo se, nakon svih poznatih, još jedno čudo na prostoru između dva autića, dva ferarija, crvenog i plavog te đipa i jahte.
Dirne ta ljepota čo'eka u puce, srce zaklepeće, oko ovlaži a digne se kosa na glavi. I ako skup nije prijavljen ništa za to i policija je dio mase.
I tko zna kakvo bi se zlo izrodilo iz toga skupa da to na vrijeme nije uočio glavar grada.
Tko zna koliko bi se ljudi zarazilo rukujući se i ljubeći a napose razmjenjujući novčanice. Baš tu je ležala nevolja, izvor zaraze, milijuni bakterija, virusa, mikroba, bakcilja, kojekavih nevidljivih beštijica koje napadaju poštene organizme. Jer novac je šporkica i velika nesreća i zato s njim valja znati.
Zato je glavar bezpogovorno odredio da bude sve po zakonu.
Sjećate li se kako je ono zimus kupio naklonost baba (Bog te blagoslovio sinko) sa božićnicom, sjećate, e sad će dio mase obradovati sa uskrsnicom. (Bog ti jaja....)
Sjećate li se kako je na onoj donatorskoj večeri Oliver besplatno pjevao, naravno da se sjećate, e sad je glavar Oliveru besplatno uplatio 350 000 kuna da se nađe čo'eku za nastup u Londri. Nije to neka velika para, to su recimo samo 58 plaća jednog radnika iz željezare, bruto.
A i što će tome radniku pare kad ima samo goli život, nema na što trošiti, nema što održavati a ovi ipak imaju i autiće i jahtice i vilice i priležnice, a to sve košta morate priznati.
Dakle da bi spriječio zaraze koje se prenose s novcem glavar je pokrenuo inovativni kliker i dao se na posao.
U veliko maštilo metnuo je sve njihove novce od poreza, prireza, zareza i nareza i ostalih nameta samo s jednom namjerom, da raji bude bolje. Dobro je to oprao mirisnim sapunom, posložio i onda odlučio podijeliti jedan dio. To se zove briga za malog čovjeka.
Pet milijuna kuna biti će podijeljeno onima bez zaposlenja, tako je rečeno u najavi „urbi et orbi“, (ovaj citat je očito pogrešan jer ovdje se radi jedino i čisto o torbi) pripadnicima rodjačke stranke ili simpatizerima uz obvezu da se novce valja trošiti u glavarovim trgovinama, eto samo je to uvjet.
Tako zahvaljujući dobroj duši glavara što zna rasporediti novac poreskih obveznika koji će završiti u njegovim dućanima i za Uskrs će biti radosti.
Biti će i mnogo mnogo jaja šarenih i bijelih i punih i praznih, jedino će se rijeki pitati zašto su nameti došli do jaja.
Kad prođu i te radosti samo će kao podsjetnik na asfaltu ostati nacrtani jaja sa glavarom preko do nekog novog urbi u torbi!
Bože moj koliko li je puta i što je sve naša Vlada obećala pa „zaboravila“ a za uzvrat nam ponudila osmjeh bolesne pidoće.
A riječ je svetinja.
„ Radilo se o sudskom procesu koji je pokrenula Katarina,
kćer pokojnog Ivana Veretika iz Perasta, protiv Marka Radovanovog iz Luštice. Predmet
spora bilo je neodržano obećanje braka. Marko Radovanov je pred svjedocima vodio razgovore o zarukama sa Katarinom u njenoj kući, što su nevjesta i njena majka protumačile
kao obećanje braka, pogotovo što je u njihovu kuću dolazio u više navrata. Odjednom, u
mirnom toku zaruka došlo je do dramatičnog zaokreta. Marko je sklopio brak sa drugom
ženom. Ali kotorski crkveni sud na čelu sa biskupom Trifunom Bizanti (1513 – 1540) odlučio
je, u skladu sa kanonskim propisima, da Marko mora da se vrati kod prve zaručnice.
U njegovom slučaju, ne bi bila riječ o bigamiji koja je u Kotoru kao primorskom gradu bila
poznata i kažnjavana je ekskomunikacijom krivca. Iako je tužilja – Katarina – nastojala
da sudskim putem natjera Marka da joj se vrati, nigdje nije tvrdila da su stupili u crkveni
brak i da je bio konzumiran, a njihovi fizički kontakti su se sveli na rukovanje i poljubac.
Prema kanonskom pravu, obećanje braka (zaruke, sponsalia) nije validno ako nije praćeno
pismenom ispravom sačinjenom od strane paroha ili pretpostavljenog dijeceze i u prisustvu
dva svjedoka, i kazna za nepoštovanje date riječi podrazumijeva nadoknadu štete.“
Dakle seljaci, brodograditelji, radnici željezare, radnici pivovare... ma svi koji nisu pomuzli ovu kravicu od države molimo se da Trifun Bizanti uskrsne da nas ima tko saslušati, da se imamo kome požaliti.
Amen!
