Prinova
- Maaaa, ozbiljno te pitam, kako sam ja nastao?- Pita malac.
- A donijela te roda sine, kao svu djecu.-
- Pih, te glupe ptičurine, zašto me nije ostavila kod Keruma ili Todorića nego kod vas?-
U prilikama kad čujem za neko rođenje, oću reći prinovu, meni odma' padne na pamet vrijeme kad je roda i u moj dom ubacila smotuljak koji se miče.
Kad sam saznao novost sjeo sam na kauč sa nekim čudnim osjećajem radosti i neizvjesnosti, nečega novog, stvarnog, veličanstvenog.
Smijuljio sam se pa onda značajno podizao obrve... počeo sam govoriti sam sa sobom dajući si komplimente.
Valjalo se dotjerati a ogledalo je učinilo da lik raste i raste a ono je postajalo sve manje dok nije došlo sićušno da se vidio samo djelić gorostasa.
Onoga u ogledalu sam uvjeravao kako je sada puno važniji, odgovorniji i pametniji jer je ostavio trag. Zapravo jednom riječi bi se to moglo nazvati, zbunjoza.
Nakom prvog plimnog vala, snebivanja i otpuhivanja viška zraka došlo je i ono.
Ček' malo pa nas dvoje smo troje?
I tu nastaje prekretnica.
Nakon četiri dana valjalo je poći pred rodilište i draga bića dovesti doma.
Trema? Ma jok, hehe.
Punica je išla samnom i bilo joj je zabavno moje ponašanje. Usput mi je davala savjete a jeba me blog ako sam ja išta čuo.
Rekli su mi kako je red darivati babicu sa napojnicom kad mi preda sitniš a ženi dati cvijeće. Bila je to '72-a godina pred Uskrs.
Ispred vrata rodilišta čekali smo, jedan zbunjenik sa pratilicom te ja sa buketom cvijeća u lijevoj i napojnicom u desnoj ruci i moja pratnja, punica. Šetuckamo sa nekim intimnim mislima i većinom gledamo u plafon. Svaka je minuta kao kamion.
Velika su se vrata napokon pokrenula i hodnikom su dolazili: babica sa djetetom u naručju pa dvije žene iza i još jedna babica sa djetetom.
Još dok su izlazili uz široki osmjeh pružio sam buket novopečenoj mami a nastojao se skoncetrirati na babicu i sitniš.
Koraknuo je i onaj drugi mladi tata ali naravno ja mu nisam dozvolio da stane ispred mene i prvi ugleda proizvod moga žumanjka. Procjenjujem situaciju.
Dok babica meni pruža dijete ja ću njoj desnom rukom staviti napojnicu u žep na bluzi a ona će mi dijete staviti na lijevu ruku.
Što je ko govorio ja ništa razumio nisam vođen željom da ne pogriješim i ne napravim krivi potez.
I sad ja pružam šaku sa napojnicom prema žepu a lijevu ruku namještam da prihvatim bebača.
Ne da. Ona ne da dijete?
Ja naprijed ona ustukne. Ja tražim žep jer se miče pa mi je ruka valjda pipajući dirala i ono što se ne smije a Ona se postavi treso. Puklo joj i o'palo puce sa bluze.
Ma što ne'š... uporan ja opet pipam a Ona kao da se ljuti. Onda mi je došlo do uha.
- Šta vam je čovječe?-
Uto me novopečena mama vukla za rukav i nešto govorila a onda sam okrenuo glavu da vidim što oće i dalje tražeći žep.
- Ovo je naš, ovaj drugi ne taj!-
- Aa? Šta... aa, aha.- Utoliko ja napipam žep i metnem onu napojnicu.
Šta ću onda sam pustio onog zbunjenika što se gurao da stupi ispred kad je već toliko navalio.
Eh jesu to iskomplicirali još meni nije bilo ništa jasno pa je punica uzela naše dijete a ona napojnica je virila iz žepa ali ne babice nego onog tatice?
A ja se zacrvenio ono ama.
Kako se neću zacrvenjet kad mi je babica opizdila pljesku a nemam pojma zašto.
Eto radi toga ja volim rode, donesu ti ga brate doma kao siti-expres i malac je odma isti ja.
Post je objavljen 23.03.2010. u 09:20 sati.