CHABLIS

Sjeli smo na prozor i ritmički zamahivali nogama. Iza leđa ostavili smo svježe obojanu sobu. Potpuno praznu.

-Da mi je znati tko će ovdje živjeti!- uzdahnula sam.

Poglede smo uperili u susjednu zgradu i promatrali jednu od susjednih kuhinja. Na stolu nije bilo stolnjaka, samo duboki tanjur s ostacima hrane. Iako je zgrada neljudski blizu bez dalekozora nismo mogli vidjeti o kakvim se ostacima radi. Dalekozor nismo imali.
Podigosmo pogled, prošarasmo po oblacima pa natrag na drugu kuhinju. Stol je bio prazan. Ali uredan. Intimno, odlučih se za prvu, tamo bar ne bismo bili gladni. Ni on nije imao ništa protiv.
Još nismo jeli, kasno smo ustali. Iz utrobe je dopiralo krčanje.

-Čuješ li glazbu?- pitala sam.
-Prolazak zraka kroz kolon. Budi mi već zaboravljene emocije. – odgovorio je.

Pljunula sam, slina mi se, nošena vjetrom, zalijepila za bradu.

-Pogledaj, ovako se to radi, rekao je i hračnuo.

Hračak se raskeljio po praznom pločniku. Hračnuo je još jednom. Pa još jednom. Gledali smo s visine na svjetlucavu sluz koja je prekrivala sivi asfalt.

Ulicom su prolazili auti, pločnicima pokoji prolaznik. Naišla je visoka, mršava žena povlačeći za sobom noge kao da nisu njene. Hračci su nestali pod njenim prašnjavim potplatima, samo se ljeskala još pokoja neuništena, razvučena čestica sline.
Pločnici nisu ni potrebni, ljudi više ne idu pješice.
Nitko nas nije uočio jer limeni krovovi automobila ne propuštaju poglede. Rijetki prolaznici ih ne dižu jer previše žure. Danas ljudi ne gledaju ni sunce ni zvijezde.
Novac se štampa na zemlji.

Gimnasticirali smo, uhvatili smo se za ruke i podizali ih uvis. Potom spuštali. Jedan-dva. Jedan-dva. Noge smo pružali prema susjednoj zgradi i zamalo je doticali. Moje su noge kraće pa nema bojazni, ali on mora podrezati nokte.
Neka mi se ptica spustila na rame.

-Iš, iš, iš, šuškala sam i tjerala je rukom, ali ona se nije obazirala.

Slegnula sam ramenima, što mogu, stvari se mijenjaju. Nekada sam se bojala ptica i nisam podnosila miris njihovog perja. Sada kao da ga ne osjećam.
Na prozoru susjedne zgrade pojavio se starac. U toplu vodu je ulio mali pelinkovac. Nadao se da će mu to pokrenuti crijeva.
Mahali smo mu. Pravio se da nas ne vidi. Možda nas stvarno nije ni vidio. Starost nosi svakojake boljke. Nisam vidjela da je nosio naočale. Niti da nije.
Niti ja otkako više nisam tu ne nosim naočale.
Ptica je ispustila izmet na moje rame. I olakšana odlepršala. Još prošlog tjedna bih to smatrala srećom. Zapravo obavezom prema čistoj predrasudi.
Vjetar nam je fijukao kroz uši.
Donio je glas majke iz djetinjstva: „-Zar se nećeš oprati vodom i sapunom?“

-Ne, majko, otkad smo umrli ne koristimo ni vodu ni sapun, čisti nas vjetar.

Starac se drhturavo, osnažen razvodnjenim toplim pelinom povukao s prozora. U susjednoj kuhinji jedan je stol i dalje bio prazan, a u onoj drugoj bakterije su se množile u tanjuru.
Pločnikom više nitko nije prolazio, kolona automobila gmizala je kolnikom.

Mi smo sjedili na prozoru, okrenuti leđima bijeloj, praznoj sobi i oslobođeni misli i prošlosti prepuštali se novoj dimenziji vječnosti.

-Napiši nešto o meni.
-Nije mi na kraj pameti!
-Da? A zašto?
-Pišem samo o zanimljivim stvarima.
-Pa kad smo kod toga, ja zaista i nisam stvar.
-Okej, o zanimljivim stvarima i ljudima.
-A zašto ja nisam zanimljiva?
-Zato što te gledam svaki dan.
-Pa odvoji se od mene.
-Za to je potreban novac.
-Zaradi!
-A ti se ne želiš odvojiti od mene?
-Ne, meni je ovako dobro. Ali voljela bih da pišeš o meni.
-Ne mogu, stalno si mi za vratom.
-Rekoh ti, odvoji se. Zaradi i otiđi.
-Bi li mi pomogla?
-Možda. Imaš ideju?
-Zaradimo zajedno. Platimo i odvojimo se.
-Ali meni je dobro ovako. I…uostalom ne znam što bismo mogli raditi zajedno?
-Prati staklene stijene u nekom velikom stanu. Bili bismo najbrži perači prozora.
-Zaboravi, nešto bismo razbili. Ne mogu se sagnuti bez tebe.
-Rekao sam ti da si previše vezana za mene.
-Istina, ali meni to ne smeta, ti si taj koji rogobori.
-A ti si ta koja izgara od samoljublja, ti si ta koja želi da se svijet vrti oko nje! Ti si ta koja želi da pišem o njoj! A ja to ne mogu jer mi te je dosta, jer si se zalijepila za mene još u prenatalnoj fazi!
-Ti si bezobrazan!
-A ti si sebična i nerazumna! Mogao bih pisati samo ono što ti želiš da napišem o tebi!
-Zašto?
-Ne vuci me još i za jezik! Dosta što me natežeš kud god da krenuo. Uvijek mora biti ili po tvome ili te moram šlepati sa sobom!
-Je li, a ti mene kao ne natežeš? Pa se ne bunim.
Kad bih se ženio, ludog li prizora!, ti bi i dalje stajala poput mlade zalijepljena svojom lijevom rukom za moju desnu, a mlada bi vjerojatno poput djeveruše cupkala za nama u svadbenoj povorci!
-Kao da bi bilo drugačije da se ja udajem?!
-U pravu si, bilo bi potpuno isto.
-Dakle, nema ti druge nego zaraditi i razdvojiti se.
-Ali operacije sijamaca su skupe. I rizične.
-Još je rizičnije živjeti ovako s tobom, sestrice jednina. I ne, ne neeećuuuuuuuu pisati o tebi!

Peta (ali ne Ahilova) po redu dodjela književne nagrade VBZ-a i Večernjeg lista. Potaknuta simpatičnom autobiografijom nagrađenog Hrvoja Šalkovića odlučih se poigrati izvjestitelja i onako sasvim neformalno podijeliti s vama moje dojmove. Fotografija neće biti, morat ćete se osloniti na moju pisanu riječ.

Iako je iz inervjua objavljenog u Večernjaku i na Knjiškom moljcu svakome jasno da se radi o izrazito simpatičnom tipu nisam izdržala, a da se osobno u to ne uvjerim. Nekako mi se prišmajhlao srcu poradi te svoje svestranosti koju i u sebi primjećujem, pa sam s te strane pristrana. Nije da i ja imam tvornicu ljevaonice željeza ili da sam vozila auto utrke, ali kako je moj mali život ispunjen „kojekakvarijama“ odmah mi je postao draži no što to možda treba.
Recimo da je polovica uzvanika došla po dužnosti, jedna trećina iz znatiželje (kao ja na primjer), a ostatak na večeru. Kad se sve zbroji, oduzme i podijeli zaključak je da je dodjela bila ugodno mjesto druženja ljudi istovremeno sličnih i vrlo različitih interesa.

Primjerice, ugledala sam neobičnog čovjeka koji je u zmazanom kožnom ili kvazi kožnom kaputu video kamerom snimao uručivanje velike boce šampanjca nagrađenom, a potom na domjenku brat bratu 7 (sedam) puta na tanjur natrpao ogromnu količinu hrane (koja je zbog obima imala tendenciju ispadanja u niže sfere, odnosno na pod) pa sam odlučila otići do njega i iz prve ruke doznati je li on taj pomaknuti tip kojeg sam gledala u nekoj TV emisiji i koji ima dva stana u Novom Zagrebu puna smeća pa su se stanari bunili zbog smrada koji se širi iz istih. I da, to je glavom i bradom bio on! Ovaj puta bradom „francjozefskom“ jer kako mi je rekao osim drugih snima i sebe s raznim oblicima brada i brkova jer zapravo radi arhivu kadrova koje će jednog dana upotrijebiti za filmove koje snima!!! Mislite si sad što god hoćete, baš kao što to činim i ja, ali priča dalje ide ovako: frajer kaže da ima svoj privatni Holywood i da će filmove producirati izvan Hrvatske pa neka si Bandić misli koliko će on tu novca od poreza izgubiti jer filmovi neće biti prikazivani u našoj zemlji. Švedska dolazi u obzir. Njegove svijetlo plave oči i mirno lice ne odaju njegovu pomaknutost, ali sve ostalo me uvjerava u nju.
Šalkovića nisam osobno upoznala (što će oni koji me znaju uzeti za jako čudno) jer zapravo nisam znala što da mu kažem, a u tom trenutku nisam imala ni roman u ruci pa da ga zamolim za autogram.
Do gospodina Bandića nisam stigla jer je otišao prije nego sam ga našla, a baš ga htjedoh pitati kad će na mom raskrižju postaviti semafore i podijeliti s njim koje iskustvo iz kuhinje.
Od pisaca meni dragih proćaskah s Ferićem, za Jergovića samo riječ pohvale kako je lijepo predstavio dobitnika.
Gospođa Primorac, urednica kulture Večernjeg lista izjavila je da je njen suprug puno prije kao član žirija bio sa Šalkovićem, a da je ona roman uzela noć prije nagrade i tako tu noć provela s njim, što je izazvalo buran smijeh. No, kako je Šalković 1973. godište, a budući da se dame za godine ne pita mogu samo vjerujući vlastitom vidu potpomognutom lećama zaključiti da je gospođa dobro odabrala.
Malo čuđenje je izazvala izjava voditeljice programa Blaženke Leib da je Nenad Rizvanović u VBZ-u zadužen za glazbu, a dosad su poznavatelji književne scene i njene skrivene strane vjerovali da je on urednik u gore spomenutoj nakladničkoj kući.
Ma, sad ćemo se svi furati na Šalkovićevu autobiografiju pa će tako primjerice Rizva biti glazbeni kritičar ili barem DJ, a i ostali će si odabrati neki posao koji nema puno veze s njihovim radnim mjestom. Kako je moto “Eduke“ „znanje je in“ vjerujem da će i ovako šarolike autobiografije biti „in“.
Oko stola s prehrambenim finotama se nisam puno gurala, ali javno moram priznati da sam pojela tri kolača i popila nekoliko čaša portugizca što je možda bacilo još ljepše svjetlo na ovu petu po redu dodjelu književne nagrade.
Obično se s nestrpljenjem očekuje hoće li iskrsnuti neki skandal, no moram vam reći da svađa i tučnjave te padova od pijanstva nije bilo, da su taktovi Dylanove glazbe u odabiru novog VBZ-ovog Dj-a doprinijeli dobrom raspoloženju i da ću se kroz koji trenutak s veseljem baciti na čitanje nagrađenog romana.

-Haj'mo se igrati!
-Ne mogu, plačem!
-Pa prestani plakati, majku mu!
-Ne mogu, prije dvadeset godina si me natukla po guzici!
-I još pamtiš?
-Nego što!
-Pa zaboravi!
-Kako ću?
-Jednostavno izbriši.
-Ne mogu, još me boli.
-Dođi, mama će poljubiti.
-Pa što si čekala do sada?
-Kuhala sam ručak, nisam stigla.
-I kako si se sad sjetila?
-Poželjela sam se igrati.
-Sada, u tim godinama?
-Završila sam ručak, sad imam vremena.
-Za koga?
-Za oboje. Vratila sam se u djetinjstvo.
-Čije?
-Tvoje.
-A ja?
-Što ti?
-Gdje sam ja? Meni su dvadesetidvije!
-Onda si sada stariji od mene.
-To me i brine. Imaš li maramicu?
-Da. Obrisat ćeš suze?
-Nos. I suze. Poljubi me.
-Evo, ravno u taj tvoj balavi nos!
-Sad se mogu igrati s tobom.