CHABLIS

Sjeli smo na prozor i ritmički zamahivali nogama. Iza leđa ostavili smo svježe obojanu sobu. Potpuno praznu.

-Da mi je znati tko će ovdje živjeti!- uzdahnula sam.

Poglede smo uperili u susjednu zgradu i promatrali jednu od susjednih kuhinja. Na stolu nije bilo stolnjaka, samo duboki tanjur s ostacima hrane. Iako je zgrada neljudski blizu bez dalekozora nismo mogli vidjeti o kakvim se ostacima radi. Dalekozor nismo imali.
Podigosmo pogled, prošarasmo po oblacima pa natrag na drugu kuhinju. Stol je bio prazan. Ali uredan. Intimno, odlučih se za prvu, tamo bar ne bismo bili gladni. Ni on nije imao ništa protiv.
Još nismo jeli, kasno smo ustali. Iz utrobe je dopiralo krčanje.

-Čuješ li glazbu?- pitala sam.
-Prolazak zraka kroz kolon. Budi mi već zaboravljene emocije. – odgovorio je.

Pljunula sam, slina mi se, nošena vjetrom, zalijepila za bradu.

-Pogledaj, ovako se to radi, rekao je i hračnuo.

Hračak se raskeljio po praznom pločniku. Hračnuo je još jednom. Pa još jednom. Gledali smo s visine na svjetlucavu sluz koja je prekrivala sivi asfalt.

Ulicom su prolazili auti, pločnicima pokoji prolaznik. Naišla je visoka, mršava žena povlačeći za sobom noge kao da nisu njene. Hračci su nestali pod njenim prašnjavim potplatima, samo se ljeskala još pokoja neuništena, razvučena čestica sline.
Pločnici nisu ni potrebni, ljudi više ne idu pješice.
Nitko nas nije uočio jer limeni krovovi automobila ne propuštaju poglede. Rijetki prolaznici ih ne dižu jer previše žure. Danas ljudi ne gledaju ni sunce ni zvijezde.
Novac se štampa na zemlji.

Gimnasticirali smo, uhvatili smo se za ruke i podizali ih uvis. Potom spuštali. Jedan-dva. Jedan-dva. Noge smo pružali prema susjednoj zgradi i zamalo je doticali. Moje su noge kraće pa nema bojazni, ali on mora podrezati nokte.
Neka mi se ptica spustila na rame.

-Iš, iš, iš, šuškala sam i tjerala je rukom, ali ona se nije obazirala.

Slegnula sam ramenima, što mogu, stvari se mijenjaju. Nekada sam se bojala ptica i nisam podnosila miris njihovog perja. Sada kao da ga ne osjećam.
Na prozoru susjedne zgrade pojavio se starac. U toplu vodu je ulio mali pelinkovac. Nadao se da će mu to pokrenuti crijeva.
Mahali smo mu. Pravio se da nas ne vidi. Možda nas stvarno nije ni vidio. Starost nosi svakojake boljke. Nisam vidjela da je nosio naočale. Niti da nije.
Niti ja otkako više nisam tu ne nosim naočale.
Ptica je ispustila izmet na moje rame. I olakšana odlepršala. Još prošlog tjedna bih to smatrala srećom. Zapravo obavezom prema čistoj predrasudi.
Vjetar nam je fijukao kroz uši.
Donio je glas majke iz djetinjstva: „-Zar se nećeš oprati vodom i sapunom?“

-Ne, majko, otkad smo umrli ne koristimo ni vodu ni sapun, čisti nas vjetar.

Starac se drhturavo, osnažen razvodnjenim toplim pelinom povukao s prozora. U susjednoj kuhinji jedan je stol i dalje bio prazan, a u onoj drugoj bakterije su se množile u tanjuru.
Pločnikom više nitko nije prolazio, kolona automobila gmizala je kolnikom.

Mi smo sjedili na prozoru, okrenuti leđima bijeloj, praznoj sobi i oslobođeni misli i prošlosti prepuštali se novoj dimenziji vječnosti.