29
ponedjeljak
lipanj
2009
Jelena Veljača u vrtlogu raspredanja
Koliko vidim, postoji nešto kao kombinacija hrvatskog psiha i hrvatske ljepote. Naciju vidim kao omanju populacijsku nakupinu rastrzanu kriznim signalima i dimnim momentima. Svako malo na sliku temeljnijih (ekonomskih, političkih, društvenostrukturnih) problema svatko u svojem zračnom prostoru dobiva poneki dimni signal, malu zavjesu koja miče naglasak s jednih stvari na druge. U debelo posttranzicijskoj, kulturno asimilirajućoj hladovini, klasični pripadnik nacije, između ostalog, sjedi i gleda tv i ujedno se hrani fragmentima koje dobija s raznih komentatorskih servisa, plaćenih i neplaćenih. Taj pripadnik ponekad i sam sudjeluje u sustavu demokratski omogućenog komentiranja. U tom komentiranju svatko, bio anoniman ili ne, plaćen za to ili ne, nudi ono što ima, što želi ili što misli da dobro prolazi. Neke teme su kurentna roba. Neki smjerovi razmišljanja su isplativiji od drugih, zahtijevaju manje energije, neki ljudi se bolje snalaze u detektiranju ili usmjeravanju načina razmišljanja tipičnog za sezonu, desetljeće ili četvrtinu stoljeća. Neke teme nikada ne zažive, neke su nametnute, neke se otmu kontroli.
U vezi Jelene Veljače, koja je jučer gostovala kod Stankovića, u Nedjeljom u dva, postoje neke teme koje su nametnute, neke koje su se otele kontroli i neke koje bi mogle zaživjeti samo novim nametanjem. Povodom Jelene Veljače, moglo bi se raspravljati o kontekstu u kojemu ona dobiva glas za obraćanje javnosti, legitimitet da piše o nekim stvarima i svojim akcijama izaziva određene reakcije. Kad bismo uspjeli utvrditi zašto je gostovala u Stankovićevoj emisiji, dobili sam barem pola tog konteksta. Ali opet, Stanković ne mora biti mjerodavan, možda je iz nekih razloga subjektivan (navodno mu je titrao osmijeh u kutu usana dok je vodio razgovor), možda televizijske nedjelje, posebno one državne televizije, nisu dobar pokazatelj stanja stvari, možda su to tiskovni petci u Hrvatskoj (dani kojima u Jutarnjem listu izlazi kolumna Jelene Veljače) ili prostori komentiranja ispod njezine kolumne postavljene online, možda je to urednička politika toga dnevnog lista, a možda je nešto što s uređivanjem i nije uže povezano, ali ima svoju povijest, i tradiciju, recimo još od Poleta, a vidi se možda u subotnjim tiskanjima uglednijih kolumnista u magazinskim prilozima.
Iako se može činiti da se u uvom "uvodu" cinično odmičem od same Jelene, to nije nužno tako – iskreno, ovo će dobrim dijelom biti i u njezinu obranu. Ne nužno nje kakva ona baš jest i kako samu sebe vidi, više moje vizije nje. Ne mogu se identificirati s njom, mogu tek s nekim stavovima koje je nastojala artikulirati kroz kolumne, s ponekim izrazom njezinog lica na fotografijama i ponekom nespretnošću ili naivnošću koju je u javnom nastupu iskazala kao svoju šarmantnu osobinu. Gotovo uopće ne mogu se identificirati s njezinom garderobom, kolekcijom cipela i sunčanih naočala, iako ima lijep stil. Oblačenja i uređivanja. Mogu se s njom poistovjetiti u općoj strci koju je izazvala svojom penetracijom u javni prostor kreatora javnog mnijenja, jer u toj množini reakcija vidim i neke već poznate mi reakcije. Branko Ivanda u prilogu emisije o Jeleni izjavljuje povijesnu rečenicu, kakvu samo jedan muškarac (doduše, možda nježniji) može izgovoriti o jednoj ženi (naravno, nježnijoj): Ljepota je u tome da je ona krhka. Meni je, recimo, jedan uvaženi član akademske zajednice rekao da sam idealna, pod navodnicima, za napadanje (raznih vrsta, npr. u mrakovima raznih ulica), za biti žrtvom, što je inverzan način da se kaže da sam krhka. Bilo je to u vrijeme dok sam još pokazivala simptome sindroma Jelena Veljača koji se ovih dana službeno ustoličio u našem vokabularu. To je, naime, sindrom imanja malo kila. Ona navodno ima tek 50 kila, mršava je, blijeda i plava – nježna pojava kakva sam i ja bila nešto prije njezine dobi. U emisiji je spomenula slučaj klasične vulgarno-malograđanske agresije, usmjerene ne samo protiv žena nego i protiv recimo, kolokvijalno rečeno, pedera i drugih odstupanja: slučaj dovikivanja za osobom u javnom prostoru. Njoj je tako postariji gospodin u Mercatoru navodno doviknuo "Ajd' pojedi nešto curo" i zaslužio da bude citiran evo dvaput, od strane nje i od strane mene. Meni su to isto govorili, ne samo muškarci, to nije klasična mizoginija, to je klasična malograđanska tortura. Slučajno ili ne, u taj isti Mercator navodno često hodočasti Miljenko Jergović, ne tako klasičan primjerak kolumnista, književnika i muškarca, koji je u Jeleni uočio i dublju anomaliju te ju je, iz, pretpostavljam, skučenosti vlastitog neuklapanja u socijalni milje, prozvao po nekoliko točaka, između ostalog i točke nogu joj (u smislu navodne svedenosti na iste, odnosno na izgled). Budimo realni, da se poslužim tom kurentnom kvartovskom poštapalicom, u njegove se noge nismo zagledavali pa nemamo dosje, ali su mu kosa i kolumnistički stav bili tu i tamo na tapetu. O književničkim dosezima nećemo, iako su oni tome pristojnom muškarcu dali vjetar u leđa za sve ostale naknadne javne istupe pa tako i ulogu službenog, plaćenog komentatora Jutarnjeg lista.
U Jutarnjem listu postoji popis takvih komentatora. Jelena Veljača nije na njemu. Jergović jest, Jurica Pavičić jest, Ivan Zvonimir Čičak jest, Boris Vlašić jest. Mogli bismo se, teoretski, zapitati tko je Boris Vlašić i čime je zadužio medijsku scenu da ga tako uporno promovira u njegovim subotnjim fusnotama. Umjesto toga, javnost se zapitala tko je Jelena Veljača. Što je također legitimno pitanje, ali nije jedino pitanje koje bi se moglo postavljati – da nacrtam, to pitanje je isplivalo na površinu, neka druga pitanja nisu. Dakle, tko je Jelena Veljača? Ja nemam pojma, ali slažem sliku o tome. Ako je vjerovati Denisu Kuljišu, suprugu Nade Mirković, ona je netko popularniji od Miljenka Jergovića. Ako je vjerovati Nadi Mirković, ona je doista jedno krhko, mlado i zanimljivo stvorenje koje ima pravo na svoj glas. S tom idejom dobila je kolumnu u Jutarnjem listu. Ta kolumna ima svoju ciljanu publiku, pretpostavljam mlade žene, u dvadesetima, koje briju na usavršavanje svojih veza, poslovno napredovanje, sve po nekom američkom principu, i koje u dovoljnoj mjeri zanima svijet glamura. I koje su pratile Seks i grad i žele takvu priču i u svom, lokalnom, kontekstu. Sasvim legitimno, ako se mene pita. Međutim, kada su krenuli napadi na Veljaču i njezin koncept, nitko od urednika nije stao u obranu toga koncepta, a pretpostavljam da netko jest dogovarao s njom detalje oko smjera u kojemu bi se kolumna trebala razvijati, kao i da netko radi na tim tekstovima koje ona napiše. Kad kažem nitko od urednika, mislim na službene urednike Jutarnjeg. Ipak, Nada Mirković, supruga, i česta službena komentatorica tog lista, ima majčinski, zaštitnički odnos prema njoj. Po objavljivanju Jelenine knjige, napravila je intervju s njom. U Nedjeljom u dva govorila je o njoj u prilogu. Gostovala je na promociji njezine knjige. Ona joj na neki način nastoji dati zaleđe, opravdanje, izvor prava da piše kako piše i o čemu želi. Ono što je nepošteno u toj priči, barem mislim da je, jest to da su je u sustav postavili na neki način umjetno, ne mareći za reakcije na koje će naići (možda ih i uračunavši u isplativost), ne pravdajući njezin izbor za kolumnisticu ičime osim ženskom, majčinskom, solidarnošću i lijepom, kolegijalnom riječju starije, iskusnije kolegice (ili mentorice). Nitko od muških članova uredništva toga lista nikad (barem koliko sam ja upoznata) nije izjavio zašto je ona kolumnistica, koja je ideja s tom kolumnom te tako odgovorio komentatorima koji su je dočekali na nož. Nitko osim Denisa Kuljiša. I to, paradoksalno ili ne, nakon što se jedan od službenih, plaćenih, komentatora tog istog lista i tog istog EPH u kojemu radi i Kuljiš, spomenuti Jergović, u jednoj svojoj kolumni obrušio na kolegicu si kolumnisticu, kao i na čitav koncept kolumne. Logično bi bilo da koncept kolumne nije samo autorska stvar, nego i urednička, te da Jergović u svojem osvrtu u stvari kritizira i uredničku politiku lista za koji sam piše. Zašto tu uredničku politiku tom prilikom nisu obranili sami urednici lista, nego su tekst objavili, takav, pisan tako posprdnim, docirajućim tonom, da bi naknadno na čitavu stvar reagirao Kuljiš. Sama Jelena kod Stankovića se branila tezom da koncept po uzoru na Seks i grad, kojega Jergović smatra spornim ako ga se preslikava na siromašan i malograđanski hrvatski kontekst, promovira neke ideje koje su relevantne i kod nas, npr. onu da žene (ili ljudi) u životu imaju pravo željeti nešto od života (možda nešto više od uobičajenog hrvatskog scenarija), pogriješiti, sumnjati u svoje izbore i odlučiti ne donijeti izbor koji je društveno najlakši. Eto nam objašnjenja, krhkog, a opravdanja tek kroz revanš Kuljiša i majčinsku apologiju supruge mu Mirković. To dođe gotovo kao neki obiteljski biznis i prematanje pelena prinove.
Pošteno bi bilo ustvrditi da su kolumne Jelene Veljače dio istog svijeta kojemu pripadaju i kolumne Miljenka Jergovića. Kao što on ima pravo na svoje manjke artikuliranosti, subjektivna iskliznuća i privatne obračune, tako i Jelena Veljača, valjda, ima pravo na pisanje o privatnom, o svjetonazorskom, o bitnom, iz njezine perspektive. Ne vidim razliku. Ako je nakazno nasađena Veljača, slično vrijedi i za brojne druge kolumniste, ali – o njima se u tom kontekstu ne priča. Doduše, o Jergoviću povremeno da, ali postoje neki koje anonimno i drugo kritičarsko oko nikada nije dotaknulo jer, naprosto, nit' smrde nit' mirišu, jer su naprosto dosadni, ali u tom statusu milodare godinama. Netko bi rekao da je glupo koristiti rodne principe u ovakvom slučaju, ali činjenica je da su ti nedodirnuti spisatelji redom muškarci. Primjer koji je u emisiji navela Veljača, i koji mi se baš sviđa, jest jedan o Milani Vuković Runjić, za koju je jedan ugledni mlađi prevoditelj (mogla bih pogoditi i koji) rekao da je ona na studentske prosvjede došla tek okrenuti se na potpetici. Potpetica kao simbol ženstvenosti, tako je dobila novi prizvuk bljutavoće u kontekstu koji nema nikakve veze s modom niti odabirom nekih žena da hodaju u tako poduprtim cipelama. Da se razumijemo, niti sam sentimentalno vezana uz potpetice, niti pasionirano (ili ikako) gutam Veljačine kolumne niti me baš u svemu fascinira Milana Vuković Runjić (iako i jedna i druga, zajedno s potpeticama, imaju svojih pozitivnih strana), radi se o kriterijima koji su pobrkani. Jedan forumaš ustvrdio je da kolumne Jelene Veljače sadržajno imaju istu razinu upotrebljivosti kao verbalni izbljuvci Žuži Jelinek. Pretpostavljam da je, između ostalog, mislio da je svejedno propagira li netko nešto što imalo miriši na emancipaciju i slobodu izbora ili propagira teško (po žene) mazohističko tradicijsko žutilo. Možda je mislio da 5% vrlo pametnih i obrazovanih žena nema što učiti od Jelene Veljače, i tu je u pravu, na jednoj elitističkoj ravni, iako je to onda isto kao da je rekao da 5% vrlo pametnih i obrazovanih žena nema što učiti od većine kolumnista među kojima su opet većinom muškarci. Ne zato što ti kolumnisti nisu pametni i ne pišu dobro, nego zato što se obrađuju uglavnom predvidljive i mainstreamu odgovarajuće, ili benigne, teme. Budimo realni, postati kolumnistom stvar je, počesto, prodavanja neke svoje priče i uspješnog povinovanja medijskom sustavu. Kvaliteta kolumni varira i kod najboljih pisaca i najoštroumnijih komentatora. Ali, svi oni imaju pozadinu koja daje legitimitet i priču koju prodaju. Veljača prodaje svoju priču i ima svoju pozadinu, zašto je to sporno?
Ona, u biti, nije kriva za to što se događa (ispod njezine kolumne na sajtu Jutarnjeg jedan komentator čak, duhovito, potiče potpisivanje peticije da joj se kolumnu ukine). Ona je proizvod koji se (nekamo) razvija, žena koja je upala u šoubiz žrvanj i koja istodobno na mahove uživa u tome, netom (intelektno) procvala "mladomučenica" sustava koji ju, očinsko-ljubavnički, želi prožvakati dok je aktualna, mlada i lijepa, jestiva i hranjiva. Njezina krhkost dijelom će se odvijati i pred očima javnosti, jer to je, osim drugih njezinih atributa, također poželjna roba za osobu njezinih demografskih (žena, mlada) i estetskih (lijepa) karakteristika. Androcentrični samoobnavljajući sustav bivših poletovaca treba takvu vrstu ženskoga glasa. Dovoljno feministički orijentirana, dovoljno emancipirana, dovoljno uspješna da bi imala legitimitet i bila vrijednosno poželjna, ali i dovoljno plaha ili kolebljiva da ostane u granicama stereotipa o lijepoj ženi koja umije stilski dopadljivo pisati o popularnim temama, i ništa puno više od tog. Poput muških kolega joj kolumnista koji održavaju iste takve stereotipe o pametnim muškarcima koji umiju stilski dorađeno pisati, o temama koje se vole raspravljati uz kavu, a koje ne zadiru bitno u pitanja sustava ili krupnih interesa, i ništa puno više od tog.
Šovinizam jaše na leđima ziheraške kolumnistike i uređivačkih politika uzduž i poprijeko medija, ali jedna Jelena Veljača je, s dvadeset osam godina u dupetu, ispada, kriva za sve. Ma kako da ne.
Fotke su s Facebook fan stranice J. V., konzumirane bez pitanja
komentiraj (17) * ispiši * #
27
subota
lipanj
2009
Vikeeend: feministice i drugovi u pivnici
Iako sam najprije mislila staviti sliku mene pivom opijene, prevladao je Homer, on je fotogeničniji. Sjećate se kako je nedavno kolega bloger Gospon profesor ponosno objavio da su ga tekstualno ugostili u e-novinama, među tim nekim dežulovićima, ivančićima, lukovićima, tomislavima markovićima, slobodankama đuderijama 
i šta ti ja znam. Mislim si ja - već sam bila fest pozelenila od muke i poljubičastila od te njegove samohvale - koji Dežulović, daj molim te 
, ali dobro... i tak, prođe dan, prođoše dani, i eto meni moga konja za trku... ne, moje trke... ne, trke za mog konja na vrata!
Kako stvari stoje, ispada da me nisu objavili u e-novinama, među tom skribomanskom gomilicom, iako ih čitam, ali odnedavno imam jedno novo mjesto koje čitam, i to iz jednog, recimo osobnog, povoda. Mjesto gdje se neslužbeno i u svim neprilikama slobodnog vremena opijam i pjenim zanimljivim idejama i bjesomučno klikam tražeći infoe, fictione i nonfictione o namirnici koju baš i ne pijem često, ali mogu početi, ako treba. Dakle, klikni ođeka:
pivnica.net
E sad, zašto je to mjesto meni, pivnoj apstinentici, upalo u oko i centar za ugodu? Jerbo je tute jedan dobar urednik objavio moj prošlogodišnji tekst o reklamama za pivo i to s ovog very bloga. Nu:
Ljute misli o slatko-gorkim reklamama, s prikrivenim pozivom na pivo 
Sjećate se one reklame za Ožujsko Oče, blagoslovi sinove svoje i one za Pan nema tice do prasice? E, to vam je bilo povodom tih reklama. A spominje se i Heineken. I Konsum. Ali nemojte nikom reći. Tekst je malčice impresionistički zbuban, no možete pročitati. (Vi to možete i te fore.)
Nije to tek tako neki sajt o pivu, ovo-ono, sjetio se netko pa nešto ofrlje tu. Ne. Čim otvorite stranicu vidjet ćete da je riječ o vizualno i sadržajno vrlo domišljenom proizvodu, tečnom, protočnom i zanimljivom poput namirnice koju propagira, i propituje, ter atmosferno ugodnom poput protagonista koji se tamo, slučajno ili manje slučajno, zateknu. To sam ovom prilikom, reći ćemo, i jaaa, ali to nije sve:
Renato Baretić, onaj književnik i vrlo nepoznat kolumnist Nacionala, je pronađen na jednoj od stranica kako priznaje da je u Belgiji pošao u gostionicu koja se zove, ni više ni manje nego Le Chat Moin (Mačak-redovnik), a bio je i na ručku kod Ines Sabalić, to je ona krajnje nepoznata kolumnistica iz Globusa, i negdje između i oko tih prostorno-personalnih koordinata, pio je pivooo-a, više vrsta istog, i dobio neke spoznaje o pivu, kao takvom, i pivnicama. Probajte ne pročitati.
Kruno Lokotar, onaj pripadnik one ma vrlo neobične skupine knjiških urednika, tih šta se bave izdavačkom egzotikom u Hrvata, ma taj mi je nepoznat vrlo, što da vam kažem - taj se našao samozadovoljan vlastitim uvidom da nije slučajno da se daruvarska pivovara nalazi pored pravoslavne, a preko puta katoličke crkve. Što reći, provokator. Srećom, barem ne spominje mačka-redovnika, ali daje neke imteresantne vrlo uvide u lokalni kontekast pivopijenja u gradu u kojemu je formirao svoje lijepo tijelo i um. Da niste čitali.
I ni to nije sve. Urednik sajta, Mato Pejić, ugostio je, osim meneee, još jednu mrku feministicu – pazite, to su već dvije feministice na sajtu o pivu (je li to moguće?). Da, moguće je, jer osim mene koja se zovem tako i tako, ugošćena je Ona koja se zove Vesna Kesić i pisala je o fenomenologiji zakona Žuje (sjećate se onih reklama sa zakonima broj ovaj ili onaj). I tak. Ni to nemojte čitati, preopasno je.
Ima na tom sajtu toliko tog još – i karikature, i pivske vedute, i infoi razni - a slutim da najbolje tek dolazi. Baš sam komentirala kod svojeg zadnjeg posta ovdje, nakon što se onako, više puta čak, uskomešala situacija i komentatori se počeli pjeniti, skupa sa mnom, da ajmo se svi lijepo zagrlit i na pivo. Pa evo, to vam je bilo to, zvala sam vas i prošle godine, zovem vas opet. Ajte čitat! Živjeli.
p. s. Bio je ovo moj samozadovoljni, samoreklamerski i pivnicanetreklamerski vikend narezak koji prema samonametnutom zadatku treba djelovati kao da je pisan u alkoholnoj maglici. Zato on možda tako i djeluje, to samo znači da je zadatak uspješno obavljen. Kao i inače, a posebno u medijima i na blogovima, ne treba vjerovati svemu što čitate, iako ovo pišem u subotu u četiri ujutro a objavljujem ni sama ne znam u koje doba, i iako se može činiti nekako drugačije, jedno je sigurno – ja vam uopće (opće) ne pijem. Ovaj blog je vaša safe-zona. Ja sam beer-friendly feministica. Pis.
Zahvale
Gornju sličicu maznula sam s Legendsofbeer.com i prikazuje Homera Simpsona s fikcionalnim pivom Duff u ruci. Ako vas zanima koja piva vrlo vjerojatno nećete moći piti u svom životu, jer su izmišljena, kliknite ovdje.
komentiraj (7) * ispiši * #
23
utorak
lipanj
2009
Pronađi razliku: iranska Neda i sudanska djevojčica
Na ovaj post potaknuo me, između ostalog, kolega bloger NF napisavši, možda cinično, da se iz snimke ubojstva i umiranja iranskog anđela, kako su je prozvali, Nede Soltani, vidi da joj, "kao na Zapadu, dvojica pomažu, a jedan snima". U pravu je. Ali stvarnost je još brutalnija, ciničnija od tog, i to na uvrnuto kompleksne načine. Pokušat ću to demonstrirati usporedbom primjera videa na kojemu se prikazuje ubojstvo mlade iranske žene usred, i zbog, prosvjeda protiv iznova izabranog predsjednika Mahmuda Ahmadinedžada i jednog poznatog slučaja koji se dogodio prije više od petnaest godina.
Slučaj prvi: Neda Soltani
Sukob prosvjednika i Ahmadinedžadu te ajatolahu Hamneiju odanih vojnih postrojbi nastao je iz osporavanja prošlotjednih izbora za koje oporba smatra da su namješteni, a rezultirao uhićenjem oko pet stotina osoba te smrću, službeno, devetanestero ljudi, a, neslužbeno, njih oko 150. To je kontekst u kojemu je ubijena Neda Soltani, po nekim izvorima šesnaestogodišnja djevojka, no čini se izglednijim dvadesetsedmogodišnja studentica filozofije iz Teherana, koja je u subotu, s ocem, promatrala prosvjede i preminula nakon što ju je metkom u srce pogodio pripadnik basija. Za njezinu smrt javnost je najprije doznala s Interneta - YouTubea i Twittera - odakle su vijest i snimke obišle svijet. Autor snimke ostavio je i komentar uz video, kojega zaključuje s molbom: Please let the world know. U komentaru koji možete pročitati na stranici na kojoj je snimka ili ispod u postu, objašnjava da je, budući da je doktor, umirućoj ženi pokušao pomoći, a da je video snimio njegov prijatelj:
Place: Karekar Ave., at the corner crossing Khosravi St. and Salehi st.
A young woman who was standing aside with her father watching the protests was shot by a basij member hiding on the rooftop of a civilian house. He had clear shot at the girl and could not miss her. However, he aimed straight her heart. I am a doctor, so I rushed to try to save her. But the impact of the gunshot was so fierce that the bullet had blasted inside the victim's chest, and she died in less than 2 minutes.
The protests were going on about 1 kilometers away in the main street and some of the protesting crowd were running from tear gass used among them, towards Salehi St.
The film is shot by my friend who was standing beside me.
Please let the world know.
Tekst i video preneseni s ovog linka.
Javnost je, po objavljivanju ovih snimki, doznala ime i prezime ubijene žene, skinute su i njezine fotografije s Facebooka, te se doznalo da je, po naredbi vlasti, pokopana tiho i brzo, bez javnih okupljanja. Narodna heroina, simbol otpora i prosvjeda, dobila je brojna mitska imena, poput „anđela Irana“, „lavice“ ili „iranske Ivane Orleanske“. Ispravno smještena u kontekst, dokumentirana, nastavlja živjeti u mitu i javnoj svijesti, a možemo s određenom vjerojatnošću utvrditi da je snimanjem videa na kojemu se vide posljedice njezinog ranjavanja i umiranje, uz molbu da se vijest prenese i drugima, te priloženim informacijama o samom mjestu te okolnostima događaja, omogućeno javnosti da sazna što se točno dogodilo, kao prilog široj slici o onome što se trenutno događa u Iranu a do čega javnost sve teže dolazi zbog cenzure i progona novinara.
Slučaj drugi: anonimna sudanska djevojčica
Za jedan drugi slučaj, na koji me ovaj aktualni primjer djelomično asocira, čula sam prije podosta godina i činio mi se jako uznemiravajućim, čak puno gorim, težim, moralno odurnijim od slučaja žene s imenom i prezimenom, Nede Soltani, i videa koji prikazuje njezinu smrt. Barem, dakle, kada je u pitanju etička dilema o gledanju sa ili bez interveniranja/sudjelovanja/pomaganja. Riječ je o slučaju djeteta - male, mršave, umiruće djevojčice - čije ime i prezime javnost nikada nije saznala i za koju danas nitko ne zna što joj se dogodilo i je li još uopće živa. I u trenutku kada joj se to "dokumentirano nešto" događalo, uz nju nije bio ni otac niti bilo kakav drugi civilni pomagač – bila je u potpunosti prepuštena samoj sebi, i svome promatraču odnosno snimatelju. O njoj smo, naime, doznali iz fotografije Kevina Cartera koji je upravo za taj svoj uradak 1994. godine dobio Pulitzerovu nagradu. Kako kaže autorica knjige Etičke bilježnice Nataša Govedić, ta se fotografija nakon toga često koristila u brojnim materijalima raznih nevladinih udruga, dobrotvornih organizacija reprezentirajući, mogli bismo još jednom reći zapadnjačke, „standarde "'dolične' dramatičnosti patnje". Na fotografiji djevojčica je uhvaćena u trenutku, grubo bi bilo reći pokretu, sa svim ekstremitetima na podu, u, tako se naknadno interpretira na temelju iskaza autora fotografije, pokušaju da dođe do obližnje javne kuhinje. S leđa, čega ona možda i nije svjesna, vreba je velika ptica-lešinar.
Fotografija: Kevin Carter.
Ova fotografija sama po sebi mogla bi biti i primjer građanske odgovornosti, solidarnosti, zgražanja nad zločinima i patnjom, ali ona to, po meni barem, nije. Iako naizgled dokumentira stanje stvari i pomaže kompletiranju ukupne slike stradavanja i ljudskih žrtava, kao nekakav isječak, vrlo sitan, fragilan, dio historije, ona to nije zbog specifičnih okolnosti koje je najintimnije proživio, kako se na kraju ispostavilo, sam autor fotografije. Fotografija je obišla brojne izložbe i krasila brojna ugledna mjesta javnog pogleda – sva ona mjesta gdje ljudi s pristojne udaljenosti mogu gledati dokumentarne zapise o svijetu u kojemu žive, ponekad i sa sudjelovanjem. Ne možemo reći da je djevojčica, za koju se s pouzdanošću može reći samo to da je iz Sudana, ičija osobna odgovornost. Da smo se osobno našli tamo, možda joj ne bismo ni po jednom zakonu, u sebi ili oko sebe, morali ili htjeli pomoći, iako bi se to činilo, nekima od nas barem, kao dužnost, moralna obaveza, koju imamo prema drugom čovjeku. Ona tako, tehnički gledano, nije bila odgovornost ni fotografa koji ju je usnimio, ali ipak, postoje razlike u odnosu na prvi slučaj i, utoliko, razlozi za traganjem za odgovornošću. Naime, slučaj nas može zanimati s još dvije točke, od kojih u jednoj sam autor postaje predmet dokumentiranja. Kevin Carter navodno je naknadno rekonstruirao svoje (ne)sudjelovanje u slučaju kojega je promatrao i dao na promatranje javnosti, i to mogu biti elementi za našu osudu, ili razumijevanje. On je najprije čekao da se ptica približi na određenu udaljenost od djeteta kako bi mogao napraviti kvalitetnu fotografiju. Zatim je otjerao pticu. I onda se naslonio na drvo, zapalio cigaretu i razmišljao o svome djetetu. Nije pomogao djevojčici i nitko ne zna što je naknadno bilo s njom. Druga točka jest upravo manjak dokumentarnosti, što odlično primjećuje Nataša Govedić u spomenutoj knjizi (u članku Tuđa bol i granice građanske pasivnosti, objavljenom svojedobno i u časopisu Treća). Nije, naime, poznato gdje je točno snimljena fotografija niti nam ona išta govori o kontekstu situacije u kojoj se nalazi objekt s fotografije - sudanskom građanskom ratu te zapadnjačkim naftnim lobijima kojima produljivanje takve situacije pogoduje. Autor fotografije, Kevin Carter, ubio se nekoliko mjeseci nakon dobivanja Pulitzerove nagrade, zbog slika koje su ostajale s njim i koje je teško podnosio.
Tajna poznatosti i uspjeha slika koje je ostavio nama, poput gornje fotografije, bila je pak u dramatskoj i vizualnoj efektnosti i zato on, u recepciji javnosti, nije dosadni, emocionalno impotentni, snimatelj amater koji masturbira snimajući tuđu nesreću mobitelom-protezom, on je reporter, moguće i umjetnik. Snimatelji videa s Nedom Soltani mogu se činiti kao sudionici s perverznim namjerama, i možda su tek nemušto pokušavali opravdati svoje motive komentarom uz svoj amaterski video, i možda je Please let the world know tek parola zapadnjaka zalutalih u strani svijet, obilat materijalima savršenim za home made video uratke i memorabilije. Kad stavimo sav mogući cinizam, i ironiju, na stranu, imamo dva primjera kojima možemo tražiti krupnije i sitnije moralne propuste ili etičnost načina i poruke. Kao što sam rekla, ima elemenata i za osudu i za razumijevanje. Možda i u oba slučaja.
komentiraj (54) * ispiši * #
16
utorak
lipanj
2009
Otkrit ću vam tajnu: Marko Grubnić
Ne sjećam se kada sam prvi put vidjela Marka Grubnića. Na televiziji. Jer, uživo još nikako nisam imala čast. Ipak, sjećam se kada sam ga prvi put bolje promotrila. Bilo je to u vrijeme kada se prikazivao onaj "rijeliti" o preživljavanju, snazi i izazovu, kao takvom. U tom realityju gurali su glavu u vodu u kojoj su bile zmije ili tak nekaj, i pokušavali zubima uloviti neke predmete i izvaditi ih van. Kada bi podigli glavu iz te zmazane vode izgledali su k'o da su upravo isprosili najljepšu djevojku u selu, i to od vrlo zahtjevnog pregovarača, sljepljeni od bljutavoće borbe i orošeni ekstraktom čiste sreće povodom uspješno realiziranog zadatka i pomicanja granica vlastite gadljivosti i izdržljivosti. Marko Grubnić je sudjelovao u tom šou i nekoliko puta se izvlačio, i izvukao, da ne bi on neki zadatak jer da mu je gadno ili da ga je strah. I svi su ga tretirali kao najstrašljivijeg. Ono, k'o curicu, reklo bi se u našoj kulturi pežorativno.
U međuvremenu dogodila se fascinantna preobrazba. Iz strašljive maze pretvara se u koketnog, i vrlo konkretnog (papirnato opipljivog), lava strašitelja, stvaratelja senzualne rike, realno-subjektivnog opisivača domaće estradne i modne scene. Lav, koji mislim da voli i uzorak tigrovog krzna na sebi, napisao je knjigu. Ili je još uvijek piše. I čuva je u sefu svog izdavača. I zove se Otkrit ću vam tajnu. Knjiga izlazi prvoga srpnja, a autor trenutno marljivo radi na pred-promociji. Kako je ovo catwalk, razumljivo je da sam odlučila posvetiti prostor ovom društveno i kulturno bitnom događaju, posebno jer je protagonist mačak himself. Svoj rod uvijek podržavam. Za Red carpet mačak je ekskluzivno pročitao nekoliko ulomaka iz knjige, što vam ekskluzivno sada prenosim. Najprije ćete biti upoznati s autorovim poznanstvom s Nikolinom Pišek, a potom i jednom simpatičnom epizodom iz djetinjstva kada se autor susreo s njemu do tad nepoznatim ambijentom – selom ter štalicom.
U vezi Nikoline Pišek, koja mi je osobno jako simpatična, kao televizijski lik, saznajemo da u sedam ujutro biva obučena kao da nije ni spavala, dakle u outfitu prilagođenom za večernji izlazak (u štiklama i sa shimmerom pride!). Doduše, autor to pripisuje njezinoj pretjeranoj sklonosti uređivanju i spremnosti da ga potuče na njegovu vlastitom terenu, jerbo je on, na zajednički im put na reviju Palmersa (ona vozi, naravno), na koji je ona odlučila poći tako pretjerano dotjerana, imao krenuti u trenirci. U jednom trenutku opisivanja ove epizode autor sebe naziva i zmazanom svinjom. To je kao da ja uzmem plastičnu barbiku i kažem joj "hej ti jedna droco", a onda je pogladim po kosi, zahihoćem se i obučem je – u trenirku! Mislim, posve nerealno i nepotrebno nešto, to hoću reći, i glupo mi je da čovjek sam sebi tako frajerski tepa. Ali dobro, idemo dalje.
Epizoda na selu veselu je bome razdragana i živopisna, ni moje najluđe doba seoskih valjanja po blatu, kao ni pasioniranih skupljanja sličica za album Životinjskog carstva, nije dovoljno zanimljivo za ma bilo kakav pa i najtrivijalniji redak bilo kakve knjige, a kamoli cijeli jedan ulomak, ili crticu. Do trenutka kada je Markova leptir-mašna bila uvaljana u odvodu za stajsko gnojivo, u sadržaj toga istog odvoda, saznajemo zašto je autor, iz kojih sentimenata, u stvari gradski dečko. Jer sam znao da ja nisam jedno od te djece koje će jahati kozu, valjati se po tlu ili penjati se na drvo, kaže on. Mene je to osupnulo, ta suptilna distinkcija u samodefiniranju izvedena u odnosu na seosku djecu kao demografsku kategoriju, a jahanje koze me posebno dotaklo nekakvom egzotikom. Ali opet, da je stajalo jahanje konja ili magarca, ili deve, to mi ne bi uopće upalo u uho, tako da je sasvim solidan autorski potez u igru uvrstiti kozu. I ja to, evo, u ovom trenutku pohvaljujem. Službeno.
Neslužbeno, Marko daje naslutiti, u nekim svojim nedavnim video intervjuima, da knjigu nije pisao baš posve sam, ili da je barem nastajala nekako timski, ili projektno, što god da ovo "nastajala" može podrazumijevati. To također podržavam ako je istina. Što će jadan sam pisati. To bi bilo kao da samostalno voziš auto ili kao da samostalno ideš u samoposlugu. Mislim da je autonomija i vlastitost precijenjena, ali joj se ipak, u nekoj dozi, treba težiti. To radi i Marko Grubnić, on uči pisati. Ovo će mu biti prva knjiga. U njoj je najvažnija poruka. Najvažnije su tajne koje će on prenijeti javnosti. Način prenošenja poruke će biti solidno uglancan uz pomoć profesionalnih ljudi, i njegovih vlastitih vještina. Ipak, tu kao i obično proradi moj ego, pitam se zašto se meni nije obratio za pomoć, da mu ja to sve lijepo iznapišem i posložim. Ali dobro, ima i drugih sposobnih ljudi na ovom svijetu, ne zamjeram mu i ne smijem biti ljubomorna. Nakon ove knjige, Marko će možda imati još knjiga. Te knjige će biti i bolje od prve, za pretpostaviti je. Imat će i pripremljen teren prvom knjigom, treća drugom knjigom i tim redom. Ući će u biznis i novi ljudi. Napisat će i Nikolina Pišek knjigu. I Snježana Mehun. Pa će biti mali bal knjiga. S time da bi me Nikolinina doista i zanimala jer za nju mislim da ima nešto zanimljivo za reći, ali da je zarobljena u, kako se to ono kaže, mitu o ljepoti - i šou bizu. A krenula je kao grafički dizajner, vidite vi to.
Uvijek sam nekako bila mišljenja da je za biti autorom potrebno i više od tehnički solidnog pisanja. Da je važna ta neka karizma, taj neki odnos prema javnosti koji izbija iz autora i prije objavljivanja knjige i, posebno, nakon nje. Da iskri i kad knjiga šuti položena u izlog lijepo uređenih i urednih knjižara. Zahvaljujući karizmi ili onome nečemu, što se može pokušati potražiti i u, šta ja znam, svilenkastoj trenirci, knjiga i autor žive u usmenoj predaji i tzv. gerila (osim onom korporativnom) marketingu. Kakav život će imati knjiga Marka Grubnića? Otkrit ću vam tajnu, ili vam neću otkriti ništa novoga, kako vam drago – sasvim solidan. Njegova će se knjiga dočekati na modne nogice na uzburkanoj i strastima izgužvanoj postelji što ju je još lani prostrla knjiga Nives Celzijus. Bit će to seks na najfinijoj glatkoj posteljini na otvorenom. Sve će teći kao podmazano. Jer to je takva mašinerija. A i sam autor je utvrdio da karizmu posjeduje. Jer svi zašute i pogledaju u njegovom pravcu kada on uđe u prostoriju. I kako to sad sve objasniti, fenemenologizirati? Probajmo ovako, tko se još sjeća čovjeka koji je uz gusle spjevao "stihove" nastale na temelju tekstova iz Glorie (onog iz mojega zadnjeg posta), osim kao usputnog zabavljača ili, uj, umjetnika? Tko se još sjeća projekta Embrio? I tragom (ne)sjećanja takvog čeg, tko je odabrao osobine Marka Grubnića kakvoga danas imamo serviranog u tri i pol minute televizijskog priloga? Jesu li one odabrane slučajno, i spontano? U biti jesu, jer ih je gradio prije svega sam, ali na temelju svijeta kojemu želi pripadati. I tako je došao do možda najsavršenije verzije šou-embrija – boom-bebe prikladne za zavrtiti priču. Lijepoga skladnog (preskladnog) lica, uređenog tijela, s maznim stavom podloženim pliticom emotivnog, ovaj urbani ratnik emotivac blaziranošću, i velikim sunčanim naočalama, nudi odgovor na street gaze jednoga ne baš multikulturalnog društva. Nasađen na lokalno, ambijentalno i kontekstualno, djeluje kao šala. Ona medijska. Koja nas je, uslijed eksperimenta u kojemu je nešto pošlo krivo, zapala sa Zapada. Jer, sjetimo se nekadašnjih zvijezda naše regije - on je proizvod nečega posve novog. Ni Brena ni Slavko Štimac ni Zoran Predin nisu proizvod bilo kakvog kulturnog uvoza, transfera ili fuzioniranja. Iako su imali, i imaju, veze s masama, i narodom, oni imaju autentičnost domaće, ili ex-yu, zvijezde. Manjak "seleb" komponente. Taman za rubriku oldies, retro ili tako nešto. Što god sve to skupa, s pripadajućim izrazima, značilo.
Što ne znači, da se vratimo na usmenu predaju i gerilu, da je danas nemoguće dobiti autentičnu zvijezdu. Činjenica je da ih je sve manje, i činjenica je da su ove koje egzistiraju sve sličnije jedna drugoj. Činjenica je da su današnji selebovi, moderne varijante zvijezda, ready-made, izrađeni po mjeri vremena, na temelju široko i dobro pripremljenog terena, za brzoprobavnu uporabu. Činjenica je da više nije lako, a možda niti potrebno, prepoznati vrijednost u nekome. Jer ju je moguće – stvoriti. Tko smo i kako nas se doživljava u javnosti, vidi se to i po trendovima u psihologiji i literaturi samopomoći, pitanje je umijeća predstavljanja i alata kojima se koristimo. Alati poput knjige prije deset godina bili su korišteni na drugačije načine, skromnije i sramežljivije (i više elitistički, doduše) – danas je fuzija kulturnih djelatnosti i šou biznisa dovoljno dovršena da bi i knjiga postala motiv kojega se da beskrajno medijski obrađivati. Knjiga je postala pitanje statusa, i prestiža, u jednom svijetu (su)kreiranja mini-statusa u maksimalnoj konsumpciji, kao proizvod nastao iz minimalnih potencijala i pretvoren u maksimalno iskorišteno sredstvo za nešto još bolje i veće. A teme knjiga su teme medija, razlike između elitnog i masovnog u ovom segmentu, gotovo mainstreamu, izdavaštva, više nema.
Mediji trebaju takve knjige i knjiga, zahvaljujući tome, nikada nije bila popularnija (i jeftinija, na više načina). Svidjelo mi se kako su u Red carpetu kao uvod u čitanje svakog od poglavlja Markove knjige stavili male romantične vinjete, ne znam kako da to drugačije nazovem, stilizirane romantičnim fontom i produbljene crnom bojom (kakve bi mogle komotno stajati i u uvodu u npr. vodič u seksualnu masažu ili nekakav erotski pilates), koje ukupnim dojmom i glazbenom podlogom asociraju na nešto vrlo zavodljivo, senzualno i tjelesno. I bi tako, autor u trenirci, doduše svilenkastoj, i japankama, na stiliziranom namještaju u zavodljivoj pozi. Ako to nije ono što zovu (samo)ironijski odmak, ne znam što je. Šalu na stranu, knjizi predviđam dugo romantično toplo ljeto prožeto tisućama intimnih konzumacija diljem lijepe naše. Ne zaboravite, prvi srpnja. Mirjana Krizmanić je popustila majčinski zagrljaj, u tkanje života ulazi vam mačak, omiljeni domaći ljubimac, i tražen vrlo, u hrvatskim kućama. Uživajte i idemo dalje.
...
Idemo dalje rekla bi i naša kolegica blogerica ŠumarKA, kojoj možete pomagati kako znate i umijete ili slati pozitivne vibre na njezinom blogu. Ja se obećajem pridružiti akciji na sve načine koje iznađem. Grubniću, i ti bi mogao koju kunu dati, znaš. Ili na aukciju ekskluzivan uvid u probni print knjige. Ili baremko još neko poglavlje.
komentiraj (20) * ispiši * #
07
nedjelja
lipanj
2009
Traži se Siniša Labrović
Ovo je on.
Ovo o njemu kažu stranice Galerije Miroslav Kraljević, ili su barem tako govorile negdje tamo 2007. godine:
Siniša Labrović rođen je 12. veljače 1965. u Sinju. Kršten. U OŠ 'Frano Masnić' završio osmogodišnju, pričešćen i krizman, a srednju u CUOU '10. kolovoz'. Nakon 12 godina studiranja, uglavnom u Zagrebu, stekao zvanje prof. hrv. j. i knj. Radio pa nije pa je pa nije, i tako 29 puta, pa odnedavno preselio u Zagreb.
Jer su mogućnosti puno veće i Zagreb je ipak Zagreb.
Izlaže od 2000., nešto sebe, a nešto druge i drugo.
Ponekad, tu i tamo.
Možda se ne vidi iz ove njegove službene biografije, ali Siniša Labrović poznat nam je prije svega kao performer, konceptualni umjetnik ili umjetnik društvenog angažmana (ili društveno angažirani umjetnik). Na Dnevnom kulturnom infu, stranici Radia 101, zabilježili su ga ovako:
'Stado' je neočekivano snažnom internacionalnom recepcijom zasjenio gotovo sve što se bilo događalo u okviru prve ‘Operacije grad’. Kroz veći dio Labrovićevih performansa provlači se sasvim specifična relacija između umjetnika i publike, koja se može opisati kao suodgovornost i uzajamnost. Snaga tih radova, poput nedavnog «Kažnjavanja», i nešto drugačijih kao što su projekt «Stado» ili izložba «Jaja» u Galeriji PM, počiva u pomalo nezgodno definiranom odnosu, u kojem je publika prinuđena svojim postupcima i reakcijama hodati po samom rubu njima osobno etički prihvatljivog.
Stado je njegov prvi poznatiji performans, o njemu su izvještavale i svjetske medijske kuće. Na njega me podsjetio, između ostalog, post Modesti Blejz o potencijalu klapske glazbe u svijetu, no u biti već duže vrijeme želim napisati nešto o njemu jer mislim da mu se u recepciji javnosti te u slici relevantnih pitanja koje plasiraju mediji, ne pridaje dovoljno prostora i značaja. Osjećam određenu nelagodu pisati o nečemu o čemu nemam pojma, o umjetnosti, ali se uzdam u svoj osjećaj za vrijedno, malo sociološke imaginacije koju imam te svoju potrebu da do izražaja, barem povremeno, dođe nešto po sili pravde i autentičnosti, ne samo nametljivosti i drugih modernih društvenih igara. Ne kažem da u Siniši Labroviću nema "igranja", ne na način ludičkog (toga sigurno ima), nego igranja kao proračunatosti. Vjerojatno je i sam kalkulirao što, kada, kako. Tako se nazire i u tekstu koji je Pavica Knezović Belan napisala o njemu početkom prošle godine i koji je objavljen u Jutarnjem listu. Ali ono što prije svega dolazi do izražaja u njegovom djelovanju i izjavama za javnost jest: pamet, suvislost, drskost, skromnost, hrabrost, nadarenost i otvorenost. U tekstu u Jutarnjem, autorica je Labrovićeve radove podijelila u dvije skupine, društveno angažirane i autoreferencijalne, iako mislim da je takve načine/motive teško razdvajati kod njega, pa i inače u teoriji, a čini mi se da ih ni Labrović sam nije zamislio/doživio kao odvojene, upravo suprotno – kao neodvojivi dio sebe. Sebe u društvu i društva u sebi.
Kada sam prvi put čula za njega, u stvari kao da ni nisam čula baš za njega, kao takvog, čula sam za Stado, i godinama mi je Stado-dot-org "zvonilo" u glavi kao nešto što je išlo live na tadašnjem Iskon portalu, nekakav cinično-satirični reality ili osebujan komentar reality showova, s ovcama kao članovima reality zajednice, u toru, koje su gledatelji izbacivali iz showa glasanjem pri čemu su poražene dobile mogućnost da budu, ovisno o humanosti gledatelja i javnosti, udomljene ili servirane, a pobjednica je za nagradu dobila, ako se ne varam, ugovor o doživotnoj skrbi. Servirana nije bila ni jedna, čak su se i Prijatelji životinja uskomešali oko svega i sve je, ne zbog njih, zbog humanosti kao takve, dobro završilo. Dok je show trajao, ovce su imale i zabavni odnosno kulturni program - dvadesetak književnika čitalo im je svoje radove. Ako je vjerovati onome što je tad o svemu pisao Damir Pilić u Slobodnoj, ovce su uglavnom mirno pasle travu dok su umjetnici čitali, tek kad je Predrag Lucić izašao pred njih jedna je počela meketati. Čitao je, just for the record, i Ivica Đikić, i eno ga sad uređuje Novi list. A 32 su mu godine tek. A 35 godina već je bilo Labroviću kada se odlučio početi baviti ovakvom umjetnošću. Mislite li da je pogriješio? Osim što su o njemu izvještavali u svijetu, kažu da ga je i Jay Leno spomenuo u svome showu (pisalo u Feralu), doma je postao zvijezda, u Sinju ali i šire, doduše uslijed realityja u kojemu je i sam sudjelovao i koji je bio i njegov vlastiti (nije se mogao izmjestiti iz onog što je komentirao i kritizirao) i doduše u biti kao nezaposlena, marginalizirana (onako redikulski) i gledana lagano ispod oka sugrađanska nam jedinka.
Kao nezaposlen radnik i mislioc imao je vremena i za druge projekte. Koga god pitam znaš li za Sinišu Labrovića, svi ili gotovo svi sližu ramenima. Kažem stado-org, i dalje najčešće ništa, a da je samo o Stadu bila riječ... nije. Ponovimo gradivo:
- prije zvjezdanog statusa, 2000. godine, organizirao je akciju „zavijanje ranjenika“, kada je gazom ili nekim sličnim medicinskim pomagalom omotao u ratu oštećene spomenike NOB-a
- godine 2005. organizirao je spomenuti reality show s ovcama, Stado.org
- "Kažnjavanje", naziv je performansa u kojemu bi se autor udario bičem svaki put kad neka osoba napusti prostor u kojemu se događaj odvija, njime je htio naglasiti suodgovornost, kaznu i krivnju kao interaktivan proces, da se tako izrazim svojim riječima
- "lizanje pete publici" je upravo to, lizanje pete, golog stopala, nekome iz publike, čime se želio osvrnuti na problematičnost demokracije, slizavanja u podlozi procedure delegiranja vlasti na predstavnike, opet u mojoj interpretaciji onog što sam čitala da je sam o tome izjavio; u istom "ciklusu" je i autorov performans jedenja trave
- u Splitu, Rijeci i Zagrebu uz gusle je, zatvorenih očiju, izvodio dijelove Glorie, ženske revije, prepjevane u epske deseterce (tim povodom je dospio i u narodnu zabavnu emisiju na HTV-u koju je vodio onaj Joško Martinović a koja se bavila neobičnim primjercima hrvatskog naroda, ne mogu se sjetiti kako je emisiji naziv)
- autor je video uratka "Obiteljski dnevnik" koji prikazuje kako Labrović i članovi njegove brojne obitelji nepomično i nijemo 30 minuta gledaju tv-dnevnik
- u svibnju ove godine u Zagrebu imao je izložbu Reality, s obojanim primjercima povrća. "Priroda je tisućama godina gotovo nepromijenjena, a kao takva je dosadna. Jer, kad pogledate krumpir, ili kupus, zar vam se ne čini da je jadan, da mu nedostaje individualnosti i stila, a o glamuru, da i ne govorimo. Ovo je pokušaj da se poradi na njihovom imageu ne bi li postali malo više funny i uptodate.", tako je sam autor objasnio smisao te izložbe.
- nešto ranije, u travnju ove godine, i s tim bih i završila ovaj post, u gradskoj knjižnici na Pešćenici, u Zagrebu, postavljena mu je izložba Arkadija, izložba fotošopiranih fotografija i tekstova u maniri školskih sastavaka koji se sarkastično osvrću na centre društvene moći, kao suvremene apstraktne analogije opasnostima i neskladu kakvi su nekada proizlazili prije svega iz prirodnih nedaća
Dijete sam sa sela koje je okopavalo kupus, divilo se zalascima sunca i plašilo groma. Zato je moj odnos sa i prema prirodi višeznačan. Ponekad je bila goli instrument koji je uz naš rad trebao donijeti plodove, nekad izvor radosti i sklada, a onda opet uzrok mističnog straha i osjećaja sile koja nas u svakom pogledu natkriljuje.
Sličnu paletu emocija sticao sam i prema institucijama i utjelovljenjima vlasti i političke moći. Pa mi se činilo gotovo prirodnim te osjećaje izraziti na vizualno lako gledljiv način. Izabrao sam institucije i zgrade koje personificiraju razna područja moći u našoj Domovini te sam ih zamijenio motivima iz prirode. Kad sam bio pred odlukom koje motive izabrati, morao sam se preispitati kakav je moj odnos prema tim institucijama. I bez obzira na poneke kritične momente u njihovu funkcioniranju, a koje bih mogao predstaviti slikama suše, tuče, oluje ili potresa, pa i jata skakavaca koje ždere sve pred sobom, dublje sam se zagledao u svoju dušu i tamo našao neke druge slike. Jer kad pomislimo na našu Vladu i naš Sabor, Hrvatsku narodnu banku i Katoličku crkvu, i još k tomu na Hrvatsku radioteleviziju i Muzej suvremene umjetnosti, zar nam se ne javljaju prizori sklada i radosti, znanja i požrtvovnosti, junaštva i časti, ljepote i veličajnosti, idealizma i ljubavi, pregalaštva za istinu i marnog rada za opće dobro?! Rezultat takvih spoznaja i osjećaja su ove fotografije. (S. L.)
Umjetniku želim dug, sretan i berićetan radni vijek. A onima koji ga (još) nisu prepoznali da progledaju. Labrović je jedan od onih koji čine pomak u zbilji i percepciji zbilje. Netko poput njega mogao bi biti autor zanimljive akcije obljepljivanja kipa Marka Marulića Kerumovim vrećicama, što je jednog jutra, nakon drugog kruga izbora za gradonačelnika, osvanulo u Splitu (ne kažem da je on, govorim o poruci i načinu).
Ne volim se služiti parolama, ali - takve trebamo.
komentiraj (24) * ispiši * #
