Hrvoje Appelt - epilog? Nedjeljom u dva. / Update

Hrvoje Appelt danas bi trebao biti gost u Nedjeljom u dva. Kao što je više blogera izvještavalo, i kao što i inače znate, Appelt je 15. svibnja održao uvodni govor u tematsku sjednicu saborskog odborapod nazivom "Sloboda medija i borba s korupcijom" gdje je iznio niz primjera korupcije, odnosno sprege političkog i kriminalnog miljea i medija, kojima je sâm svjedočio u posljednjih deset godina, dok je radio u izdanjima EPH, ili ih se može nazvati manje ili više potkrijepljenim, ali ipak uvjerljivim, kuloarskim pričama. O sadržaju govora izvijestili su tek neki mediji, uglavnom neovisni portali poput domaćih H-Altera i ZaMirZinea ili srpskih e-novina, a domaći Business.hr integralan tekst govora objavio je prvi da bi ga uskoro, bez objašnjenja, uklonio i potom opet vratio. Internet je tako bio jedino mjesto gdje se moglo pročitati nešto o govoru, kao i uopće dobiti informaciju o istome. Sljedeći se uključio radio, i to, od onih za koje znam, Radio 101 gdje je Appelt dobio prostor za intervju uživo i pitanje se na više načina problematiziralo kroz emisije. Na televiziji o tome, prema svim informacijama, nije bilo ni riječi. Index.hr, inače slobodarski i ljevičarski orijentiran, nikakvu vijest o tome nije objavljivao nekoliko dana – kakvo taktiziranje je bilo posrijedi, meni nije poznato, a navodno je koincidiralo s hakerskim napadima na server. Ne radi se valjda o tome da ih Appelt u govoru nije spomenuo kao primjer nezavisnog novinarstva, dok Radio 101 jest, poimence? Sljedeće meni poznato spominjanje Appeltova govora, i možda prvo spominjanje u tiskanim medijima, dogodilo se prvog utorka nakon što se sve dogodilo, u Nacionalu (njegovim govorom, doduše, dotaknutom samo u pozitivnom smislu) gdje je Zrinka Pavlić u svojoj tv-kolumni dosta opširno kritizirala takvu, neprimjerenu, medijsku šutnju. I to je to. Forumaši i blogeri su komentirali, kao i uvijek, ali ni tu nije bilo prevelikog odaziva, što se može vidjeti, npr. na blogu Ovoono gdje je ta tema uspjela skupiti jedva 18 komentara, ili po obje teme na Forum.hr-u, jednoj na podforumu o ostalim medijima i drugoj na podforumu o politici, gdje se u raspravu uključilo, doduše s kvalitetnim komentarima, po svega desetak ili dvadesetak ljudi. Od Stankovića, koji je u Appeltovom govoru spomenut kao primjer novinara koji se bori (i živi) s cenzurom u medijskoj kući za koju radi, očekivalo se da ga odmah ugosti u emisiji. Umjesto tog, iz razloga koje u ovom trenutku ne znam, dogodilo se da je u prvu sljedeću nedjelju kao gošću pozvao autoricu kritizirane kolumne Jutarnjeg i sapunica Jelenu Veljaču. I na to je bilo negativnih komentara, pa i blažih teorija zavjere. Stvar se, barem za Stankovića, olakotno rješava današnjom emisijom kada bi Appelt trebao sjesti nasuprot mu i kada bi se trebalo dogoditi – što?

Saznavat ćemo između dva i tri popodne kako se to vodi razgovor s najaktualnijim hrvatskim zviždačem, u okrilju jedne od medijskih kuća prozvanih u govoru, od strane novinara u govoru eksplicite spomenutog kao jednog od onih koji muku muče s cenzurom vlastitih emisija. Hoće li biti nešto više od kolegijalnog chata? Mučno prolaženje kroz točke govora? Možda kakvo kopanje po Appeltovim nedostacima, tipa da u govoru, pisanoj verziji, nije razlikovao č i ć te ije i je, na mjestima, te da neke riječi nije ispravno napisao? Hoće li biti ikakvog kopanja po pozadini Appeltovog govora, motivima, karijernim momentima, personalitiju, svjetonazoru jer se je, naime, po nekim forumaškim upisima barem, moglo naslutiti da i nije bio vječni pozitivac i bezuvjetno omiljen u redakcijama u kojima je radio, i to ne samo gledano odozgo? Tko bi mogli biti komentatori u prilozima? Očekujem Viktora Ivančića koji se temom istraživačkog novinarstva bavio nešto sustavnije od ostalih. Natašu Škaričić, možda i Zrinku Vrabec Mojzeš i valjda Mladena Plešea. Možda i nekog od analitičara političkih spinova, npr. Marijanu Grbešu.

U sadržaju Appeltovog govora bilo je dosta naznaka konteksta u kojemu će se vjerojatno voditi i današnji razgovor: loša slika Hrvatske u svijetu po pitanju medijskih sloboda, malo privatnih vlasnika medija (manjak konkurencije), specifičnosti domaćeg sustava suodnošenja sektora koji bi svoj rad trebali provoditi neovisno (npr. novinari i obavještajne službe ili policija). Na ovaj posljednji problem upozorio je, možda neispravno ali svakako zanimljivo, jedan forumaš uspoređujući primjere iz Appeltove prakse s primjerom britanskog Daily Telegrapha gdje su novinari mjesecima zadržavali informacije o otkrivenom slučaju zlouporabe ovlasti i na kapaljku ih plasirali u novinama, povećavajući si tako tiražu. Nevladine udruge i policija potom su tek uspjele ishoditi javno objavljivanje svih otkrivenih podataka na internetu. Dio Appeltovog govora svjedoči o nešto drugačijoj praksi kod nas:

Iz navedenog u ovom ulomku i nekim drugim dijelovima govora, ispada da su Appelta najprije jednom prebacili iz gradske u unutarnjopolitičku redakciju Jutarnjeg (nakon što se bavio slučajem Bandićevog potkupljivanja policajca) gdje se počinje baviti korupcijom na složenijim razinama sustava da bi ga potom prebacili u Globus. Ono što me pomalo smeta jest da nije točno rečeno na koji način je doprinio npr. akciji Indeks – kakav dokaz je pribavio i zašto je s tim dokazom, po čijem nalogu ili kojem običaju u novinarskim krugovima, išao direktno državnom odvjetniku i ravnatelju USKOK-a? Po nastavku priče ispada da vijest o tome nije objavio nego se čekalo rasplet policijske akcije... Je li ovdje u stvari i sam Appelt sudjelovao u taktiziranju s trenutkom objavljivanja informacija, u dogovoru s tijelima koji s osnovnim principima novinarstva o obavještavanju javnosti, nemaju nikakve veze? Je li to bilo manipuliranje javnošću? I objašnjava li to možda, barem na načelnoj razini, u smislu nepovjerenja čitatelja, sljedeći podatak iz njegova govora:



Koja je to novina, ne valjda 24 sata? Ako da, je li se to istraživanje odnosilo na vrijeme kada je list tek pokrenut i Matija Babić mu je bio glavni urednik? Misli li danas itko da je to novina sa stavom? Ako to nisu te novine, zanimalo bi me koje su? U tom kontekstu zanimalo bi me i što Appelt misli o čitateljima i njihovim umnim sposobnostima, o tome jesu li u stanju prepoznati probleme o kojima on govori dok, uz kavu, čitaju novine kao i koja je razlika između Jutarnjeg i bilo kojeg deklarirano tabloidnog lista? Zanima me to jer se uvriježilo mišljenje da većina čitatelja nije u stanju prepoznati servirane informacije kao ni pozadinska povlačenja konaca, a zanimalo bi me i hoće li se, ako je točno da su ljudi većinom neosviješteni po tom pitanju, situacija promijeniti nakon Appeltovih navoda? I npr. Nedjeljom u dva na nacionalnoj televiziji? Odnosno, na koji način ćemo o medijima, i čitateljima, razgovarati nakon ove epizode?

Iako postoje neki dijelovi govora koji su, po meni, za podrobniju raspravu i iako, po meni, premda indikativne, kuloarske priče o viđenosti ministara i ruskih poduzetnika u zgradi EPH, same po sebi nisu dokaz korupcije i iako je na nekim primjerima mogao bolje artikulirati primjedbu, Appeltov govor zaslužuje sve pohvale, simpatije i respekt i, prema tome, da ga još jednom zavrtimo u blogosferi. U vremenu kada u zemlji ne možemo imati Feral Tribune (jer nije mogao opstati, zbog nedostatnog interesa oglašivača), u vremenu kada pobjeglog premijera u domaćim medijima (vidi npr. subotnji Jutarnji) karikiraju kroz kolumnu Ante Tomića i blago ga peckaju kroz analize Davora Butkovića, a strani mediji, npr. The Washington Times, smatraju ga kriminalcem i lažljivcem koji bi trebao završiti u zatvoru, u vremenu kada se u centralnom televizijskom političkom talk showu na državnoj televiziji (valjda greškom nazvanom Otvoreno) obrađuju marginalne teme dok neke nikada ne dolaze na red, njegov glas je najsavršenija moguća artikulacija frustracije proizvedene sustavom. Kakav god da je bio novinar, iako mu sama nisam našla (ni tražila) nikakve karijerne mrlje, i kakav god bio njegov osobni kontekst u kojemu je održao taj svoj govor, pokrenuo je, takav kakav jest, izmučen i prestrašen (tako mi baš izgleda), važnu raspravu o onome zbog čega za nas u stranim medijima rezignirano kažu Some states have a mafia; the Croatian mafia has a state. Da smo bolji od tog, znali bismo im i odgovoriti. Budući da nismo, imamo internu raspravu danas u dva.

...

Gostovanje Appelta u Nedjeljom u dva, čitavu emisiju, možete pogledati ovdje.

U emisiji Appelt je objavio broj na koji možete poslati sms i tako donirati simboličan iznos za osnivanje neovisne novinarske agencije. Agencija bi radila po principu da novinarstvo postoji zbog gledatelja/čitatelja i za njih te će se nastojati financirati od strane tih istih gledatelja. U agenciji bi, prema zamisli, radilo 10-15 novinara i surađivalo bi se s fakultetima kako bi se u posao uključivalo mlade novinare.

Dakle, na broj 66478 pošaljite poruku SLOBODA, cijena jednog sms-a je 3,66 kn (s uključenim PDV-om).

Sanadair: perpetuum mobile

Dragi moji, kažem vam da je nešto u zraku, neka droga ili nešto. Sanadair. Tako se onaj Sandi Blagonić našalio u jednoj svojoj kolumni prije nekoliko godina. Šali li se danas Sandi i na čiji račun, ne znamo, jerbo su mu kolumnu ukinuli a novu mu dali nisu. Možda je tad sve krenulo nizbrdo. Ili otkako sam ja intenzivnije na blogu. Neki takav nadasve bitan podležeći razlog svakako jest. Situacija svakako nije normalna jer sam ja proteklih nekoliko minuta provela tražeći po internetu ima li koja slika gdje Sanader jede kolače. Umjesto da se bavim astrofizikom ili presađujem cvijeće ili tešem letvice, ili nešto. Zašto sam tražila baš takvu sliku? Pomislila sam, kako je Jadranki Kosor bio rođendan, mislim baš jučer kada je Sanader odlučio ići dalje, možda su u Saboru ili negdje jeli rođendansku tortu, a to bi mi se baš uklapalo u foto-crticu o Siniši Labroviću, kojega sam vam jednom već predstavila na ovom blogu kao zanimljivog konceptualnog umjetnika.

Konceptualac Siniša ovaj je put ide do kraja. Gotovo da i Sanader ide tako, odnosno za njega još ne znamo do kud je spreman ići niti do kud je došlo. Rekla bih da ga je nešto jako uzdrmalo, možda je predobro živio, premalo se nervirao oko plaćanja mjesečnih računa, ne znam... možda je shvatio da je život kakvim ga je vodio isprazan. Da se treba vratiti smislu, promišljanju, uhvatiti zalet uz prethodno meditiranje. No, ako je to i mislio, mi koji se u svakodnevnom životu manje šamaramo spiralnim spinovima smisla možemo mu, iz iskustva, reći da se sve svodi na jednostavnu, prilično linearnu, jednadžbu: unutra-van. Što uđe, izađe. I tako svaki dan. Uđe trošak, izađe. Uđe stres, izađe. Uđe kartica, izađe se. Uđe jope stres, izađe. Uđe hrana, izađe. Uđe voda, izađe. Na to je mislio i Siniša Labrović u svojem performansu Perpetuum mobile kojega je održao u Galeriji SIZ u Rijeci 30. svibnja, dakle prije svega nekoliko dana...

U krizi smo. "Perpetuum mobile" je pokušaj da se umjetnošću ponudi rješenje onima koji žele preživjeti, a druga im rješenja izmiču ili su im izmaknuta, kaže Labrović. Prije nego krenemo tražiti pomoć vlade i žaliti se, ili kad vidimo da ništa od toga ne pomaže - trebamo se okrenuti onome što nam je kao ljudima najbliže, a to je vlastito tijelo kao idelan stroj koji vlastitom energijom sam sebe održava i pokreće, nastavlja tumačiti umjetnik uz navođenje nekih od svojih suvremenih ili povijesnih referenci: jedna je performans Samojed u kojemu splitski umjetnik Marko Marković pije krv iz vlastite vene, a druga izjava francuske kraljice Marije Antoanete koja je, ne znajući što ni kako, pregladnjelom narodu poručila neka, ako nemaju kruha, jedu kolače. Ja ne mogu ponuditi kolače, ali jednako ljudski i pošteno kao ona kažem ljudima neka piju mokraću i jedu govna, zaključuje Siniša Labrović.

Prekrijte oči jer za kraj slijedi eksplicitna fotografija s performansa, koju sam maznula s neta, na kojoj se vidi nešto iako ne baš sve. Ali, ja sam to sve, ekskluzivno ili ne, i to čak i u krupnom kadru, imala prilike vidjeti u jednom kulturnom prilogu na televiziji te mogu objasniti da nakon piškenja u ruku, umjetnik mokraću pije i prelazi mokrom rukom preko lica. Sanader, budući da se odriče politike, barem privremeno, pristaje na mogućnost da mu jedan Labrović ponudi neke nove načine gledanja na stvari, da se vrati elementarnim životnim, ako ne baš egzistencijalnim, problemima i procesima, te da počne relativizirati kolače. Zato me zanimalo je li bilo kolača kod Jadranke i je li ih Sanader jeo, kakvi su bili, koliko ih je bilo i tako. Znate već, trivijalizacija, tabloidizacija, sveprisutnost teleobjektiva, penetriranje u zračni prostor, kako kaže Jelena Veljača, plus estradizacija politike i malo nadaleko poznatog hrvatskog jala prema onima koji bolje jedu. Sliku koljača nemam, ali ni ovaj momak nije loš pa izvolite.



Nešto infoa o performansu plus Labrovićevu izjavu preuzela sam iz Glasa Istre.

Svi naglasci stavljeni na osobe i kolače su originalno moji.